Održivi razvoj otoka Lošinja

Prije izrade programa održivog razvoja otoka Lošinja treba sagledati probleme koje taj program mora riješiti i prepreke koje mu stoje na putu. Osnovni problem je loše demografsko stanje, a osnovna prepreka turistička monokultura.

Uzmimo primjer Nerezina i Punte Križa. U prvoj polovici 20. stoljeća u Nerezinama je živjelo oko 1500 ljudi, ali propašću djelatnosti brodogradnje i pomorstva, koje vjerojatno nisu bile monokultura u onoj mjeri kao danas turizam, došlo je do znatnog pada broja stanovnika koji se i dalje nastavlja. Otočani su prije nekoliko desetljeća počeli zarađivati od turizma, ali iseljavanje i umanjivanje stanovništva se svejedno nastavlja. Danas u Nerezinama živi tek oko 350 stanovnika. Rađaju se djeca, ali najvećim dijelom odlaze živjeti i zasnivati obitelji negdje drugdje. Zašto stanovništvo ne raste, ako turizam navodno čini život u Nerezinama dobrim? Odgovor na to daje protupitanje: zašto bi netko htio živjeti u Nerezinama ako je jedina djelatnost kojom se može baviti turizam, ili možda građevinarstvo koje je s turizmom povezano, ili ribarstvo koje je s turizmom povezano, ili nešto slično s turizmom povezano? Otići će dvije trećine obitelji ili čitava obitelj, i nema ih više. Zbog nedostatka stanovništva zatvara se pošta, uskoro možda i dućan. U Punti Križa danas živi 60-ak osoba, a gradski proračun mora sufinancirati njihov dućan i autobusnu liniju jer nisu isplativi. Neki stanovnici međutim ne žele da se broj naseljenih poveća jer tada ne bi mogli unosno iznajmljivati noninu kuću u nostalgičnom eko-stilu turistima željnim iskonskog otočnog doživljaja. Kada bi se u njihovom naselju izgradilo stanove za zaposlene u Mataldi, koji moraju rano ujutro odlaziti na posao, san turista opijenih svježnim zrakom bio bi ometen, kao i pogled na nedirnutu mediteransku prirodu. Takvi građani Punte Križa očekuju da im trgovinu i prijevoz sufinanciraju jadnici koji u Malom Lošinju iznajmljuju kakav sobičak s pogledom na zid. To je problem svih manjih naselja na otoku. Kako ima sve manje i manje ljudi, tako se smanjuje i tržište za druge civilizacijske djelatnosti poput liječnika, postolara, učitelja, mesara, i već sada je nastupilo stanje da se mnoge takve usluge mora subvencionirati iz gradskog proračuna ili jednostavno nisu dostupne. Mali Lošinj, otočno gradsko središte, također ne profitira od turizma koliko se to isprva može učiniti, a broj stanovnika i tamo stagnira. Kvaliteta gradskog života zbog opterećenosti masovnim turizmom je loša, a stanje s dostupnošću usluga nije mnogo bolje nego u manjim naseljima. Lošinjani složenije zdravstvene usluge mogu dobiti tek u Rijeci, a lokalna vlast sufinancira čak i obiteljske liječnike koji rade na otoku.

Dobro, i kakva rješenja se trenutno nudi?

Ekstremni eko-aktivisti hvale strateški dokument nazvan "Program razvoja održivog turizma GML" i zamjeraju trenutnoj vlasti da ga ne provodi. Pogledajmo o čemu se radi. Kao prvo, to je program razvoja održivog turizma, a ne održivog razvoja otoka, što je dovoljan sažetak. Program je izradio Institut za turizam i sve u tom programu je podređeno isključivo turizmu. Na krajnjim marginama se načelno spominje štetnost turizma kao monokulture, ali cjelokupni razvoj otoka se očekivano veže isključivo uz turizam. Riječ "demografija" ne spominje se ni jedan jedini put. U dokumentu se nalazi, na primjer, projekt "revitalizacije Osora". Ali što program održivog turizma predviđa za Osor? Pa, najkraće rečeno, uređenje Osora da bi turistima bio privlačniji (arheološka baština, parkirališta, glazbene večeri i brendiranje grada kulture, točka). Hoće li to revitalizirati Osor, vratiti u njega život, a sada je tamo naseljeno možda 15-ak ljudi? Naravno da neće, kao ni u ostala manja naselja čija se revitalizacija u programu uopće ne spominje. A ruralni razvoj, poljoprivreda, stočarstvo, ribarstvo? Ista stvar, to su tek prirepci turizmu, plasman domaćih proizvoda se predviđa isključivo kroz turizam. Navedene su neke floskule o osnivanju i potpomaganju "eko-klastera", ali to zajedno obuhvaća i poljoprivredu i proizvodnju kozmetike i druge tričarije. Ribarstvo se u čitavom dokumentu spominje samo jedan jedini put, i to u kontekstu zaštite prirode. Zatim, a što je posebno znakovito, u dijelu programa koji se odnosi na obrazovanje se navodi da obrazovne potrebe treba planirati u skladu sa strateškim usmjerenjima turističkog razvoja. Iz tog se može zaključiti da su Lošinjani koji se žele obrazovati na fakultetima dobrodošli vratiti se na otok samo ako njihovo zanimanje ima veze s turizmom, a oni koji nisu zainteresirani za visoko obrazovanje potiču se ostati na otoku samo ako se obrazuju za, pogodili ste, djelatnosti vezane uz turizam. Nije li to strašno?! Što je s liječnicima? Pogodili ste, medicinski turizam. Promet? Opet ste pogodili, parkirališta i atraktivne brodske linije za turiste. I tako dalje... Je li to održivi razvoj otoka/zajednice? Nije, to je tzv. održivi turizam, metastazirana turistička monokultura koja ne rješava probleme o kojima trenutna vlast barem isprazno govori, a o kojima eko-aktivisti muklo šute.

Trenutna lokalna vlast koristi frazu "održivi razvoj" bez ikakve namjere poštivanja i očuvanja prirodnog okoliša na otoku i također se u razvojnom smislu oslanja isključivo na turizam. Satirički izraženo, njihova vizija budućnosti otoka Lošinja može se opisati atraktivnom, elitnom turističkom ponudom u kojoj se golemi zrakoplovi, toliko teški da im bura ništa ne može, spuštaju u Lošinjsku zračnu luku kojoj se sletna i uzletna staza proteže sve do Ćunskog tako da snažni mlazni motori ponekad zapale pokoju kuću. Zatim se ugledne goste prevozi suvremenom žičarom koja se proteže po transverzali Osoršćice do skijališta povrh Osora, točnije novog velikog planinarskog doma u čijem se predvorju nalazi slika starog planinarskog doma uz toplu priču o valorizaciji otočkih posebnosti. Vrhunac turističke ponude su triatlonski Island of vitality elite sport paketi koji uključuju skijanje, golf i lov. Standardni paket uključuje lov na jelene i divlje svinje, koje se lovi municijom za uspavljivanje i zatim održivo vraća u lovište kada se oporave. Premium paketi uključuju lov na domoroce municijom s kemoterapijom, čime se izbjegava emisija štetnih plinova do koje bi došlo pri njihovu transportu do Rijeke. Nakon skijanja, golfa i lova, goste se brodom prevozi uz zapadnu stranu otoka, a kako bi se izbjeglo istočnu gdje more ima smeđu nijansu i neugodan miris zbog odvodnje otpadnih voda iz velikih turističkih kompleksa. Pritom se prolazi pored rezervata dupina, manjeg ograđenog prostora morske površine gdje ih se preselilo s istočne strane otoka kako bi bili zajedno i na sigurnom, u cilju unaprijeđenja i zaštite okoliša. Slijedi večernja šetnja u Malom Lošinju, uz čuđenje kako su ljudi nekada živjeli u tim uskim uličicama i svakodnevno se uspinjali onolikim stubama, a zatim večera na rivi u nekom od restorana koji nude širok izbor popularne svjetske gastronomske ponude načinjene svježe uvezenim namirnicama. Dan završava noćnim kupanjem u privatnoj uvali Čikat i orgijama u nekoj od kopija autentičnih austrougarskih vila.

Neke građanke pogrešno smatraju da nijedna strana sila nije s Lošinja odnijela novce, već su ih samo donosili. Promatrano u kontekstu dugoročnog razvoja, valja napomenuti da su Talijani s otočja odnijeli mnoštvo drvne građe, a Rusi planiraju odnijeti turističkog profita. Otočanima i njihovoj djeci, kojih je sve manje i manje, za sobom ostavljaju uglavnom pustoš. Nije poznato kome se može zahvaliti za prekrasne creske goleti, ali za spaljenu zemlju Matalde bit će odgovorna trenutna vlast i ekstremni ekološki aktivisti. Jedini način da se izbjegne potpuna propast otoka Lošinja jest osmišljavanje i provođenje kvalitetnog, cjelovitog i objektivnog programa održivog razvoja kojim će se otočani suprotstaviti turističkoj monokulturi!