Nalazite se na web stranici projekta Kukuljević i mi. Projekt uključuje istraživanje i poznavanje baštine vezane uz život Ivana Kukuljevića Sakcinskog po kojemu škola nosi ime. Proveli smo ga povodom 180. obljetnice govora u Hrvatskom saboru kojim on traži proglašenje hrvatskog jezika službenim. Govor je održan 2. svibnja 1843.
Ovdje ćete ubuduće naći i ostale sadržaje koje će se u našoj školi koristiti radi povezivanja osobe čijim se imenom diči naša škola i naših učenika.
Obično se navodi da je od sve Ivanove braće i sestara preživjela samo njegova tri godine starija miljenica - sestra Ljubica (1813. - 1842.). Međutim, to nije posve točno, jer je na životu ostao i njegov 11 godina stariji brat Eduard (1807. - 1842.), koji se u dnevničkim zapisima češće spominje. Sva su ostala braća i sestre doista pomrli u ranoj ili najranijoj dobi, po svoj prilici rođena odviše neotporna za život, djeca tuberkulozne majke. Ta bolest bila je i razlogom da je Ivan svoje otužno djetinjstvo morao provoditi daleko od roditeljskog doma, najprije kod očeva prijatelja u Zajezdi, a zatim po konviktima u Varaždinu i Zagrebu.
O tom svojem đakovanju Ivan ne daje najbolje svjedočanstvo. On priznaje da za učenje nije imamo mnogo volje, ali ipak prešućuje da se pod kraj do te mjere zapustio da je dospio među drugoredaše. On to objašnjava time da je tada bio opsjednut željom za junačkim činima, želeći se posvetiti vojničkom pozivu. Navaljivao je na oca i nije mirovao dok nije postigao da je otac uslišao njegove molbe i dopustio mu teška srca da prekine školovanje i ode u vojsku.
Iako u početku još nije bio svjestan toga, njega od rana goni želja za znanjem i spoznajom, pa i onda kada naoko ništa korisno ne radi. U njemu živi neki nesavladivi nagon koji ga primorava na neprekidnu duševnu i stvaralačku aktivnost. Što je onda prirodnije, nego da već za rana njegova uznemirena ruka upravo nagonski hvata pero, traži papir, uči oblikovati misli.
Premda je u ranijoj mladosti pobjegao od knjige, on se njoj naprosto morao vratiti - jer je za knjigu bio rođen.
Crtice preuzete iz članka Dnevnički zapisi iz mladih dana Ivana Kukuljevića Sakcinskog, Ladislava Šabana.
Historijski zbornik, XXXV. (1), Zagreb, 1982. str. 196. i 208.
Crtica o Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom iz pera Tadije Smičiklasa
Prvu svoju mladost sprovede Ivan na očinskom dobru Jurketincu kraj Varaždina, gdje je ostao do sedme svoje godine. Iz te dobe Ivan sam o sebi zabilježi nješto kao naivni mladić (16. aprila 1834.). Kod oca njegova bili su gosti, a on teško bolestan. Čuje dečko, da su došli krafeli na stol, a on skoči iz postelje i sjedne za stol da jede krafele. „Čudnovito je“ – bilježi on – „da ja taki po prijeti jestvini novu krepost dobeći vu postelju iti hotel nesem i od one vure tak ozdravil jesem, da do današnjega dana sa nikakvem betegem obtršen bil nesem“.
Mlad i krepak, krasna stasa i krepka glasa, živahan i druževan, uživao je Ivan svoju mladost. Iza decenija jedna odlična gospodja meni pripovijedaše ako su djevojke sladko strepile od njekoga osebujnoga straha, kad se je mladi častnik svojim gromkim glasom uz štropot svoje sablje javljao i ulazio u koju kuću.
…
Drugovi njegovi kore ga kadgod radi vječne njegove zaljubljenosti. On to i sam priznaje po više puta u svom dnevniku. Jednom bilježi ovako: „Kano kod svakog bala, bil sam ja i kod ovog zaljubljen i to u spomenutu Kronbergericu – o mladost, mladost, kad ćeš ti pametnia postati". (17. febr. 1838.)
Crtice preuzete iz članka Život i djela Ivana Kukuljevića Sakcinskog, Tadije Smičiklasa.
Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Razredi filologičko-historički i filosofičko-juridički, Knj. 35, Zagreb, 1892. str. 110-204.
Stranicu uređuju
Suzana Jagić
Draženka Stančić
Matea Miklošić
