Danas razgovaramo s Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim, političarem koji je prvi put držao govor na hrvatskom jeziku u Hrvatskom saboru. Poštovani Ivane! Čast nam je razgovarati s Vama. Imamo nekoliko pitanja za vas.

Drago mi je to čuti! Izvolite, pitajte.

Zašto ste odlučili držati govor na hrvatskom jeziku u Hrvatskom saboru?

Ljubav prema hrvatskom jeziku osnažio mi je 1830. stenjevečki župnik Tomaš Mikloušić koji mi je preporučio čitanje hrvatskih knjiga pa i pisanje, iako to nikad nisam učio. Shvatio sam važnost našeg jezika do trenutka kad sam bio u prilici pokrenuti borbu za njega. Htio sam tim govorom u Saboru pokazati važnost i tradiciju našeg jezika te da ga stanovnici hrvatske dobro nauče. Naša je domovina sve dublje i dublje propadala, bili smo malo Latini, malo Nijemci, malo Talijani, Mađari i Slavonci, a ukupno nismo bili ništa.

Smatram da je to vrlo važno! S kime ste sve bili okruženi u saboru?

Hrvatski su mnogi doživljavali kao jezik sluga i siromaha. Prelati su uglavnom bili za to da se i dalje upotrebljava latinski jezik, velikaši su ovisno o rodbinskim vezama i uvjerenjima bili za latinski, njemački ili madžarski jezik, kao i plemstvo, s time da je i među njima bilo i onih koji su podržavali naš jezik, predstavnici slobodnih kraljevskih gradova i privilegiranih područja većinom su bili za hrvatski jezik, no bilo je i nekih koji su imali osobne preferencije. No, tad smo već bili i podijeljeni na mađarone i narodnjake. Za neke je moj istup bio skandal, za druge čin za pamćenje.

Zašto Vam je hrvatski jezik bio toliko važan?

Mi Hrvati, bojali smo se našega jezika, radije smo govorili tuđi i činili samo što je drugima bilo lijepo. Htio sam to promijeniti. Zašto bi se bojali reći, da mi želimo, da nam se zakoni i zapovijedi pišu u krasnom našem materinskom jeziku, kad se to nisu plašili učiniti drugi narodi, kojim je jezik mnogo suroviji i siromašniji, ko svoj može biti, tuđ neka ne bude!

Što mislite, zašto je pravih Hrvata bilo tako malo?

Zato što je naš jezik bio zaključan u lancima, nitko ga nije govorio, samo su se svi morali tuđem klanjati.

Mislite li da će hrvatski jezik jednom nestati?

Za vrijeme govora rekao sam da kao Hrvati, ne narod, nego sjena od naroda, umrijet ćemo prije ili poslije s mrtvim jezikom i to umrijeti kao onaj čovjek koji u cijelom svom životu baš ništa radio nije, ali izborili smo se za hrvatski jezik i on nikada neće nestati.

Nakon Vašeg govora, koji vas je događaj najviše obradovao?

Nakon mog govora, bio sam presretan 1847. godine kada je Hrvatski sabor proglasio „narodni jezik“ službenim, a meni je provjerena zadaća skupljanja i tiskanja bitnih dokumenata i isprava o hrvatskom državnom pravu. 

Koja je Vaša uloga vezana uz Zahtijevanja naroda iz 1848.?

Sudjelovao sam u pisanju i napravio puno da se promoviraju ta zahtijevanja. Bio sam član izaslanstva koje je caru Franji Josipu I. predalo „zahtevanja naroda“. Tražili smo trideset stvari, najvažnije su bile izbor Josipa Jelačića Bužimskog za hrvatskoga bana, što brže sazivanje sabora, pripojenje Dalmacije i Vojne krajine Hrvatskoj, hrvatska samostalnost od Ugarske glede financija, jezika i školstva, sloboda pisanja i govora, jednakost pred sudovima, opće izborno pravo te ukidanje staleških povlastica i kmetstva. No od svega smo dobili samo imenovanje Jelačića za bana. Naravno da je takav omjer traženih i dobivenih zahtijeva znak neuspješnosti pregovora. Ali treba imati na umu i situaciju u okružju. U zahtijevanjima smo političkim putem tražili što su drugi narodi tražili revolucionarnim aktivnostima.

Autor ste prve drame na hrvatskom jeziku, prikupili ste puno povijesno-pravnih dokumenata i spomenika koji se tiču naše zemlje, napisali prvi leksikon jugoslavenskih umjetnika prvu hrvatsku bibliografiju, vrijedne putopise, začetnik ste mnogih struka (povijest književnosti, umjetnosti, arhivistike, arheologije), osnivač brojnih institucija, političar – zagovarač Hrvatske, smatrate li da vam se javnost dovoljno odužila i kako ste sve uskladili sa svojim privatnim životom?

Kad se pogleda različitost svega što sam radio i ljudi koji su se mogli na to osvrnuti te puno različitih interesa, nema se tko odrediti prema mom radu. Iako sam radio na osnivanju JAZU, 1866. su mi ponudili samo mjesto člana i to sam odbio. No sve što sam napravio, radio bih opet za Hrvatsku. Intenzivan posao vas može zasititi, život nije samo posao. Zahvaljujem mojoj supruzi Korneliji što je trpjela moju čestu odsutnost i imala razumijevanja za moja stremljenja. Ona mi je i pomogla da prebrodim teško razdoblje u doba apsolutizma.

Na koji ste dio svog rada posebno ponosni?

Teško je izdvojiti bilo što u mojem velikom opusu, to bi bilo kao da vas netko pita koje vam je dijete najdraže. Sve što sam radio činio sam za dobrobit našeg naroda.

Nakon velikih i mnogobrojnih putovanja hrvatskom, što radite u mirovini?

Ne mogu se prestati baviti znanstvenim radom, to je jače od mene, trenutno proučavam dokument Priorat vranski sa vitezi templari i hospitalci sv. Ivana u Hrvatskoj. Riječ je o jednom zanimljivom povijesno-pravnom dokumentu.

Što je posebno s tim dokumentom?

Otkrio sam da se u njemu prvi puta spominje grad Ivanec u kojem moja obitelj ima dvorac i zemljišne posjede.

Zahvaljujem Vam na intervjuu.

Autorica intervjua je Matea Miklošić.