Ne bojte se!

Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod!

Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj - Krist Gospodin!

Hrvatski božićni običaji

Paljenje badnjaka, unošenje slame u kuću, kolendavanje i sijanje pšenice, samo su neki od raznolikih običaja u Hrvatskoj koji se vežu uz radosno božićno vrijeme.

Uz jednostavnost i mir slavimo Isusovo rođenje, a običaji proslave Božića, kao i diljem svijeta, raznoliki su i u različitim dijelovima Hrvatske. Sva ta tradicija dio je bogatstva Lijepe Naše.

Badnjak

Ime Badnjaka povezano je s riječju “bdjeti” (stsl. bad) budući da se na taj dan bdjelo čekajući Isusovo rođenje. Zbog samog običaja bdjenja i nekadašnje situacije bez električne struje i modernih sprava, bilo je nužno osvijetliti prostorije svijećama, koje su ujedno postale i simboli novog života i nade. Izrađivale su se posebne svijeće, tzv. voštanice, a često su se povezivale tri svijeće hrvatskom trobojnicom.

Na Badnjak postoje brojni običaji, kojima je svrha želja za blagostanjem, dobrim urodom, napretkom i dobrim zdravljem. Od Badnjaka do Sveta tri kralja na stolu je stajao božićni kolač – božičnjak, nekada i više njih. Bio je okrugao s rupom u sredini s raznim ukrasima po sebi. Ponegdje u Dalmaciji, ako je bilo više božičnjaka stavljali su se jedan na drugi, a kroz rupu u sredini zatakla bi se grančica masline, bršljana ili svijeća.

Božićni kolači različitih su oblika, ukrasa i naziva. U okolici Sinja, u jugozapadnoj Bosni i istočnoj Hercegovini radila se pogača, koja se davala ovcama i magarcima uz malo vina iz bukare. U Slavoniji i Srijemu pekle su se lepinje za domaće životinje. Mijesile su se i lepinje, koje bi se jele, da grlo ne boli, a poslije se pila rakija od meda.

Na Badnjak na stolu su poslagani: orasi, lješnjaci, rogači, bademi, smokve, jabuke, kako u kojem kraju što uspijeva. Obično su se blagovala jela od ribe, grah i med npr. med s češnjakom, riba na razne načine, brodet s palentom, a od kolača fritule, fanjci, gibanice i badnjača (vrsta kruha). Prije Badnje večere upalila se svijeća i izmolila molitva. Jela su bila bez mesa, masti te posna.

U nekim krajevima na stol se stavi posuda s raznovrsnim žitaricama u koju se utakne božićna svijeća te jabuke božićnice i blagoslovljena voda. Neki na stol stavljaju i alate i oruđe: lemeš, crtalo, jaram, konjski ham, bič, torbu, lance, vile i sl.

Kuća se u Podravini nije mela do Nove godine, a jako se pazilo da se na Badnjak ne ugasi vatra u ognjištu.

Kada je božićno drvce došlo u hrvatske domove?

Premda je kićenje božićnog drvca star običaj, u hrvatskim krajevima on nije bio raširen sve do sredine 19. stoljeća. Kod nas stiže uglavnom utjecajem njemačke tradicije. Bez obzira na to što kićenje drvca nije bilo običaj, domovi su se prije svejedno na Badnjak kitili cvijećem i plodovima, a posebno zelenilom, što su najčešće činila djeca.

Isprva su se kitila bjelogorična stabla, a kasnije zimzelena – voćem, najčešće jabukama, ali i šljivama, kruškama te raznim slasticama i ukrasima izrađenim od papira, najčešće lancima te razne nitima. Pozlaćeni orasi i lješnjaci bili su nakit kojima se kitilo drvce, a često su se postavljale svijeće, simboli nade i božanstva. Poslije su se postavljali i komadići vate, voska ili papira koji su simbolizirali snijeg na drvcu i tako su ga ukrašavali.

Poslije večere na Badnjak, okupljeni bi još sjedili i razgovarali, pjevali ili molili, a zatim su se okupljali na ulicama zbog odlaska na sv. misu polnoćku (ponoćka, ponoćnica ili polnoćnica). Sveta misa polnoćka jedna je od najsvečanijih misa u godini. Prije polnoćke, obično je prigodan uvodni program u kojem se izvode božićni igrokazi i recitacije. Na polnoćki se prvi puta pjevaju božićne pjesme, koje su sastavni dio bogoslužja.

Uobičajene božićne pjesame su: “Kyrie Eleison”, “Svim na zemlji mir veselje”, “Dvorani neba”, “U to vrijeme godišta” (u Dalmaciji: “U se vrime godišča”), “Radujte se narodi”. Nakon polnoćke, okupljeni vjernici jedni drugima čestitaju “Sretan Božić” i vraćaju se svojim kućama. Poslije polnoćke često je obilato jelo s mesom, božićnim kolačima i pićima.

Božićna tradicija

Nakon čestitanja Božića, u mnogim hrvatskim domovima za doručak se jede pečenica s hrenom, hladetina, domaće kobasice, kulen, slanina, pršut sa sirom i maslinama.

Na Božić se često odlazilo na tri mise, za početak na polnoćku na sam Badnjak na kojoj bi se dočekao Božić, zatim na ranojutarnju misu zornicu, tzv. malu misu gdje se obično pričešćivalo, a na poldanicu, danju ili velu misu odlazilo se po danu.

Na mise su djevojke često odlazile u različitim svečanim haljinama i svečanim narodnim nošnjama.

Žene su dan prije pripremile bogati božićni jelovnik, a ručak je bio svečan i bogat te je za stolom okupljao cijelu obitelj.

Božićni ručak uključivao je juhu, meso – razne pečenke s povrćem, hladetinu, sarmu, pirjani kiseli kupus, kiselu repu, krumpir, razne vrste kruha (božićna pogača, česnica, krsnica, božićnjak, križnica), peciva, voće i brojna druga jela.

Od slastica jedu se: torte, orahnjače, makovnjače, kolači od oraha, rogača, sira, suhi sitni kolači, paprenjaci, smokvenjaci, medenjaci, muškaconi, prace i sl.

Na prvi dan Božića, obično se ostajalo kod kuće, a drugi dan Božića ide se u posjet rođacima i susjedima. Koledanje ili čestitarenje činilo se pjevajući tradicionalne božićne pjesme, a čestitare bi se često darivalo.

Mladići su djevojkama često kao tradicionalni božićni dar darivali tzv. božićnicu, ukrašenu jabuku.

Prvi posjetitelj koji bi posjetio kuću na Božić, tzv. polaznik ili položar, trebao bi biti zdrav, krepak, veseo što bi domu donijelo sreću, a često su se unaprijed domovi dogovarali o “slučajnom” posjetitelju, da se ne bi izazvalo nesreću.

Ako bi pak na Božić padala kiša, vjerovalo se, da će uroditi sve što se okopava motikom.

Neki od običaja zadržali su se do danas, a neki su postali dio bogate kulturne baštine Hrvatske, kojom se valja dičiti.

Hrvatski narodni običaji u iščekivanju Božića

Mnogobrojni hrvatski narodni običaji vezani uz Došašće svjedoče o posebnostima sredine i vremena u kojem su nastali, ali i o stoljetnoj pripadnosti europskoj kulturnoj sredini. U želji da se što dostojnije i što ljepše obilježi Kristovo rođenje tjednima su trajale pripreme za Božić. Molilo se i postilo, ali i družilo, zabavljalo i veselilo. Prizivalo se obilje i molilo za budućnost. Tako se zajednički, uz pjevanje i molitvu, išlo na prvu jutarnju misu - zornicu, a već na Sv. Barbaru pojavljivali su se prvi čestitari.

Tradicionalni, stari hrvatski božićni dar bila je i ukrašena jabuka zvana božićnica, a darivali su je mladići djevojkama. Na Nikolinje se djecu darivalo voćem i plašilo Krampusovim šibama i lancima, dok su u noći Sv. Lucije djevojke, u snu, pokušavale doznati za kojeg će se momka udati. Jedan od običaja koji se sačuvao do danas jest običaj sijanja božićne pšenice kao simbola obnove života i plodnosti. Na dan Svete Barbare ili Svete Lucije sije se pšenica, simbol života u katolika i pripravlja zelenilo za ukras kuće i stola kod svetkovanja. I dok se običaj sijanja pšenice sačuvao i u gradovima, dotle su i u selima gotovo nestali običaji unošenja badnjaka i rasprostiranje slame pod blagdanskim stolom u predvečerje Božića.

Advent ili Došašće

Prvi dio crkvene ili liturgijske godine zove se Božićno doba. Središte tog vremena je blagdan Isusova rođenja, Božić. Priprava za blagdan Božića zove se Advent ili Došašće.

Samo značenje riječi advent dolazi iz latinske riječi „ adventus „ što znači -dolazak  Čekamo dakle, dolazak Isusa Krista u naš svijet. Vrijeme došašća nas poziva upravo da dođemo k sebi da bi Krist mogao doći k nama, u svakom trenutku, ali i na kraju vremena u svojoj slavi, da ostvarimo cilj svoje čežnje – život vječni. Došašće počinje nedjeljom koja pada između 27. studenog i 3. prosinca (nedjeljom koje je najbliža blagdanu svetog Andrije). Došašće obuhvaća puna tri tjedna te dane između četvrte nedjelje došašća i samog Božića. Prvu nedjelju karakterizira ponovni Kristov dolazak, drugu i treću osoba Ivana Krstitelja, a četvrta predstavlja Mariju, Djevicu i Majku, koja je rodila Krista.

Liturgijska boja u došašću je ljubičasta (kao u korizmi), iako vrijeme došašća nije toliko obilježeno pokorom, koliko više radosnim i povjerljivim očekivanjem. Došašće obilježavaju svakog jutra zornice, puku omiljene rane mise na kojima se pjevaju tipične adventske pjesme (Padaj s neba roso sveta, Visom leteć, Poslan bi anđel Gabrijel i druge). Na mnogim mjestima, pa i crkvama susrećemo adventski vijenac, kao obilježje došašća. On nije liturgijski propisan, ali sadrži u sebi određenu simboliku. Vijenac je već u antikno doba predstavljao znak pobjede i časti, te je stavljan na glavu pobjednika. Adventski vijenac je znak iskazivanja počasti Gospodinu koji dolazi. Kad On dođe u svojoj slavi, pripada mu pobjednički znak vijenca. Adventski vijenac ima četiri svijeće. Svake nedjelje pali se slijedeća svijeća tako da se iščekivanje Božića pojačava i rastućim brojem gorućih svijeća. 

Četiri tjedna priprave za Božić simboliziraju vrijeme čekanja na preobrazbu. To je vrijeme koje nam je darovano da okajemo svoje grijehe i činimo djela pokore i u radosti isčekujemo Isusa. 

Budite maštoviti i kreativni i izradite sami svoj adventski vijenac!

https://www.youtube.com/watch?v=_EgR1j4ysUA

30.svibanj - 1990. - Dan hrvatske državnosti

Hrvatska slavi Dan državnosti, prisjećajući se 30. svibnja 1990., kada su nakon desetljeća komunističke vlasti, stvoreni temelji modernog Sabora i potvrđena njegova povijesna uloga u očuvanju hrvatske državnosti. Konstituiranje novog Sabora, tada još Socijalističke Republike Hrvatske, obavljeno je “u izuzetno svečanom ozračju”, zapisao je povjesničar Ivo Perić u knjizi o Hrvatskom državnom saboru. Sabornica je tog 30. svibnja bila pretijesna za sve zastupnike i goste, u radnom dijelu sjednice najprije je izabrana Komisija za izbor i imenovanja, na čelu sa Ivanom Milasom, na čiji je prijedlog izabrano vodstvo prvog višestranačkog parlamenta. Za potpredsjednike Sabora izabrani su Ivica Percan, Stjepan Sulimanac i Vladimir Šeks. Stipe Mesić izabran je za predsjednika Izvršnog vijeća Sabora, a dr. Franjo Tuđman za predsjednika Predsjedništva SR Hrvatske. On se obratio nazočnima i istaknuo kako je kroz dugu povijest “Hrvatski državni sabor bio čuvarom suvereniteta (s izuzetkom razdoblja od 1918. do 1941.) hrvatskoga naroda u odnosu na druge nacionalne i državne zajednice”. Sabor iz ’90. radio je nešto duže od dvije godine, u kolovozu 1992. održani su izbori za Zastupnički dom Hrvatskog sabora, novi Sabor imao je samo jedan dom i osjetno manje zastupnika, njih 138. 

Majčino srce je bezdan u čijim ćeš dubinama uvijek  pronaći – spremnost na oprost." - Honoré de Balzac 

Niti jedan poklon majci nikada neće biti dovoljno dobar, kao njen poklon tebi - život"- nepoznati autor 

Ljubav na zemlji stvorila je majka.- Francesco Petrarka

Majčin dan

Majčin dan je praznik u čast majki i majčinstva, koji se u većini zemalja, pa i Hrvatskoj, obilježava svake godine druge nedjelje u svibnju.

U zapadnom svijetu uspostavljen je u 20. stoljeću. Majčin dan ima svoje korijene u engleskom i američkom pokretu žena. Amerikanka Ann Maria Reeves Jarvis 1865. godine organizirala je Mothers Day Meetings gdje su majke mogle razmjenjivati ideje o aktualnim pitanjima.Kao osnivačica današnjeg Majčinog dana slovi Anna Marie Jarvis. Ona je u Graftonu 12. svibnja 1907. godine u nedjelju nakon druge godišnjice smrti njezine majke osnovala Memorial Mothers Day Meeting. S 500 bijelih karanfila izrazila je svoju ljubav prema preminuloj majci i u mjesnoj ih je crkvi dijelila drugim majkama. Posvetila se inicijativi za osnivanje službenog državnog praznika u čast majki, pišući pisma političarima, gospodarstvenicima, svećenicima i ženskim udrugama. Već 1909. godine majke su u 45 država SAD slavile Majčin dan, a američki predsjednik Woodrow Wilson proglasio je 1914. godine Majčin dan nacionalnim praznikom.

Nedugo nakon SAD-a, Dan majki postao je praznik i u Engleskoj, zatim u Švicarskoj (1917.), Norveškoj (1918.), Švedskoj (1919.), Njemačkoj (1922.) i Austriji (1924.) a potom se običaj proširio po cijeloj Europi i svijetu.

Toga dana se majke i bake uglavnom darivaju cvijećem te čestitkama i malim poklonima koje su izradila njihova djeca i unuci.

14.02. - Valentinovo- Dan zaljubljenih

Valentin je bio biskup koji je ubijen 269. godine zbog potajnog vjenčavanja parova protivno carskoj zabrani.

Među kršćanima se počeo štovati kao svetac u 4. stoljeću, ali tek je u 15. stoljeću povezan s blagdanom zaljubljenih, što je vjerojatno povezano sa starogrčkim obilježavanjem svetosti braka Zeusa i Here sredinom veljače, te starorimskim obilježavanjem Lupercusa, boga plodnosti, koji se slavio 15. veljače.

Do druge polovice 20. stoljeća Valentinovo se obilježavalo skromno i nenapadno, ali danas je poprimio odlike tipične za “potrošačku kulturu“.

Inače, najstariju čestitku za Valentinovo napisao je francuski vojvoda Karlo Orleanski. Namijenio ju je svojoj supruzi dok je bio u zatočeništvu u Engleskoj.

Simbol Valentinova je i starorimski bog ljubavi Kupid koji se često prikazuje kako drži luk i strijelu jer se vjeruje da se onaj koga on pogodi svojom čarobnom strelicom odmah zaljubi.

Ovim riječima anđeo javlja pastirima, koji su oko Betlehema čuvali ovce, radosnu vijest da se rodio Isus i poziva ih da pohode novorođeno dijete koje leži u jaslama. Pastiri, poslušni onome što im je anđeo rekao, odlaze u Betlehem i u štalici nalaze Mariju, Josipa i novorođenog Isusa. Evanđelist Luka nam opisuje u svome Evanđelju kako su se pastiri, nakon što su vidjeli ono o čemu im je anđeo govorio, radosno vratili slaveći i hvaleći Boga za sve što su čuli i vidjeli.

Nitko tko je očekivao dolazak spasitelja, Mesije, zasigurno ni u snu nije mogao zamisliti da će on doći na ovakav način. Da će se onaj, koji treba otkupiti Izraelski narod, roditi u štalici, od neugledne i siromašne obitelji i da će mu se prvi pokloniti pastiri, najsiromašniji ljudi u Izraelskom narodu.

Rođenjem u štalici, Isus je dao do znanja da su vrata koja vode do njega otvorena svakom čovjeku, bez obzira na njegov socijalni i društveni položaj. Bio on bogat ili siromašan, bio učen ili neuk, svatko tko želi može doći u štalicu i pokloniti mu se. Na taj  način Isus je pokazao da je došao na svijet otkupiti svakoga čovjeka, da njega ne zanimaju socijalne i rasne granice koje su ljude postavili, nego mu je svaki čovjek jednako važan i želi spasenje svih ljudi.

Isusovo rođenje ujedno je i primjer na koji Bog djeluje kada zahvaća u povijest ljudskoga roda. Zahvaća na način na koji to nitko ne očekuje niti  se nada, a i sami takvi Božji zahvati su teško razumljivi i nije ih lako razumski protumačiti.

Isus se rodio da nam objavi radosnu vijest da nas Bog voli i da nas želi otkupiti. Mi vjernici tu radosnu vijest koju smo primili trebamo najprije sami živjeti, trebamo uvijek iznova dopustiti Isusu da se rodi u našim srcima, a zatim tu radosnu vijest prenositi i drugim ljudima i biti živi svjedoci onoga što smo i sami primili.

Cvjetnica - Nedjelja muke Gospodnje

Cvjetnica ili Nedjelja Muke Gospodnje, kršćanski je blagdan koji se slavi svake godine nedjelju prije Uskrsa i ona je uvod u Veliki tjedan. Običaj je da se na sv. misu nose maslinove ili grane nekog drugog stabla na blagoslov, a u nekim dijelovima Hrvatske još uvijek starije stanovništvo izrađuje palme od maslinovih grančica

Cvjetnica nas prisjeća na Isusov svečani ulazak u Jeruzalem, u dane prije Pashe, događaja koji je opisan u sva četiri Evanđelja, ali i njegove muke koja je uslijedila.

Ulazak Isusa u Jeruzalem obilježen je tako što ga je na dolasku narod dočekao mašući palminim i maslinovim grančicama, ali i rasprostirući svoje haljine putem kojim je Isus išao na magarcu. U spomen na to, na Cvjetnu se nedjelju, prije jedne mise, obavlja procesija s blagoslovljenim palminim i maslinovim grančicama.

Postoje i određeni običaji i zanimljivosti vezani uz Cvjetnicu. Cvjetnica je uvod u Veliki tjedan. Iako mnogi običaju padaju ili su već pali u zaborav, neki od njih i danas su dio Cvjetne nedjelje u mnogim dijelovima Hrvatske.

U nekim dijelovima Hrvatske, običaj je umivanje u proljetnom cvijeću, vrlo često ljubičicama. Ujutro se ubere cvijeće, čije se   latice potope u čistoj vodi, u kojoj se onda ukućani  umivaju.