Pjesnike smatram čarobnjacima
Embedded Files
Naša gošća, mlada pjesnikinja iz Ploča Ana Erak
Naša gošća, mlada pjesnikinja iz Ploča Ana Erak
Izvor fotografije grada Ploča: Službene Internet stranice grada Ploča
Gdje Neretva ljubi more
Neretva je ljubila na Ušću more,
Ono isto more koje je mom ocu zadalo bore
Ovdje stariji s ulice veselo pozdrave,
Ovdje se s ljudima mudre riječi prozbore
U Neretvanima skriva se mreža čvrsta čvora,
Dok nedjeljom ori se pjesma crkvenog zbora
Neretvom u barci teško nam je bilo preć,
Jer u barci se nalazila boca vina, gitara i puna torba,
Na Ušću s pojate čekala se zora,
Dok smatrali smo se jednako djecom s mora
Tko je Ana Erak? Što je ono najvažnije što bi voljela izdvojiti o sebi?
Smatram da je Ana Erak tvrdoglava sedamnaesto-godišnjakinja koja pokušava u isto vrijeme iskoristit sve što joj život pruži i pronaći svoju ulogu u njemu.
Odakle ljubav prema pisanju i stvaranju?
Rekla bih da je to urođeno, nikada nisam osjetila poseban trud, nelagodu ili iscrpljenost kada bih morala sastavljati rečenice, stihove, već bih u tome pronalazila neko olakšanje, nazvala to svojim „ispušnim ventilom“, dok pišem u meni se bude razni osjećaji, poput zaljubljenosti, rekla bih da sam zaljubljena u tu vrstu umjetnosti, da je to neka vrsta ljubavi koja je sa mnom u paketu došla na ovaj svijet.
U kojoj si dobi napisala prvu pjesmu?
Koliko me sjećanje drži to je bila čak predškolska dob, sastavila sam malene stihove kao rođendansku čestitku mojoj baki. Kasnije, u osnovnoj školi već se počela koristiti rima, razmišljanje i sastavila bi se kvalitetna cjelina za školarca u toj dobi.
Smatraš li da pjesnici imaju nadnaravni dar?
U potpunosti, ne poznajem puno ljudi u svojoj okolini koji svoje osjećaje mogu pretvoriti u stih, nažalost rijetki su oni koji znaju uopće i pokazati osjećaje, ali pjesnicima to ide od ruke. Smatram ih čarobnjacima koji u nekom periodu života dotaknu svoj ambis i iz toga proizađu najljepši stihovi.
U koje doba dana najviše voliš pisati?
Doba kada sunce pređe na drugu stranu planete, danom moje misli lete, lutaju, vrijeme iza ponoći je doba kada se moje misli sastaju i prelaze na komad papira.
Što ti u pisanju predstavlja najveću inspiraciju? O čemu najviše voliš pisati?
Rekla bih da je to razočaranost, situacije koje proživljavam, vidim, ljudski maniri, okolina kroz moje oči, realan pogled na svijet. Jedan od mojih profesora pitao je „Koja je najizlizanija riječ na svijetu?“ nije mi trebalo puno da kažem „ljubav“, a samim tim to je pojam o kojem najviše volim da pišem.
Spontane žene
O mojim spontanim ženama sklapam
još spontaniju pismu
Aj za uru izađi na štriku
pa sve tri idemo pod ruku
Od leđa udara putna torba,
a u nju jedva stala roba
Di ćemo ne znamo ni mi same,
bitno da stojimo jedna drugoj rame uz rame
Ritko nađemo prebijenu u džepu,
tako nam i je pisalo u horoskopu
Al pisalo nam je da vidimo skupa svaki grad,
da na suncu jedna drugoj pravimo 'lad,
naučimo kako se snać dok si mlad,
jer bar će nam o lipom životu slušat unučad
Da bacamo se ka' da nas svugdi ima,
da živimo u glagolima
Slažeš li se s teorijom da bolna iskustva izazivaju veću stvaralačku reakciju od onih sretnih?
Često razmišljam o rečenici „Da bi pjesmu napisao moraš dobro da se zaprljaš, dobro zagaziš u blato.“ Kada sam sretna ne pišem uopće, u svojoj zbirci pjesama rijetke su one u kojima je sreća probudila stvaralačke reakcije, subjektivno bolna iskustva su iz mene izvukla najljepše i najteže riječi istovremeno, sreća je bila ta koju sam maksimalno proživljavala u trenu kada bi svratila.
Kako uspijevaš u gomili pronaći baš onu riječ koja najbolje opisuje činjenicu o kojoj pišeš?
Još nisam pronašla riječ koja je točno i cjelovito obuhvatila temu o kojoj pišem, ali trudim se što više približiti, predočiti ono što osjećam koristeći riječi koje svatko razumije i koje mogu jednostavno složiti u cjelinu, svatko iz tih riječi izvlači svoju pretpostavku i stvara svoju percepciju o tome, što smatram svrhom svakog oblika stvaralaštva i umjetnosti.
Koji je najplemenitiji, najviši osjećaj: ljubav ili prijateljstvo?
Nisam još spoznala, niti dovoljno upoznala, proživjela života da na ovo odgovorim, ali kao adolescentica smatram da jedno nadopunjuje drugo, te da u ljubavi uvijek tražiš prijatelja, a s prijateljstvom dobiješ određenu vrstu ljubavi.
Voliš pisati pjesme, a što nikako ne voliš raditi?
Pitanje na koje bez razmišljanja mogu odgovoriti, ne volim rješavati zadatke iz matematike, brojevi mi zadaju glavobolju, a slova volim vidjeti samo u kvalitetnim poetskim djelima.
Imaš li omiljenog pjesnika ili pjesnikinju koja/koji ti predstavlja uzor?
Naravno, izdvojila bih Vesnu Parun, u njenoj poeziji i stihovima se najlakše pronalazim, smatram da je iza sebe ostavila težak život pretvoren u savršen stih.
Tko ti je najveća životna podrška?
Klasičan odgovor bi bio obitelj, to je naravno istina, ali izdvojila bih svog tatu, naravno mama je mama, ali sve smo mi djevojčice tatine princeze, često sam bila stavljena u situacije kada mi netko kaže da zavidi na tome kakav odnos nas dvoje imamo, to je istina, naš odnos je prijateljski, no zna se granica u kojoj se probudi njegova strana roditeljstva. Odnos s njim me izvukao kroz puno životnih situacija i naučio puno životnih lekcija. Često znam reći „Neću ja odselit, ja ću s njim zauvijek živjet.“, to dovoljno govori o svemu.
Želiš li se u budućnosti baviti pisanjem, izdati vlastitu zbirku pjesama?
Od trenutka kada sam osvojila prvu diplomu za literaran rad to mi je postao san, sebe smatram dovoljno upornom da ga i ostvarim. Stoga je moj odgovor jasan i naravno pozitivan na ovo pitanje. Moja osobna zbirka pjesama već postoji, možda bi joj nadodala još koju pjesmu i u budućnosti to odlučila podijeliti sa javnosti.
Otkrila pjesnikinju i odradila razgovor: Marija Mitar, profesorica hrvatskog jezika
Page updated
Google Sites
Report abuse