Prijateljski vršnjački odnosi
Za vas piše pedagoginja Ida Galić
Od ranog djetinjstva u komunikaciji s drugima nastojimo zadovoljiti osjećaj pripadnosti i sigurnosti kroz bliske odnose, između ostaloga- prijateljske odnose. Prijateljski odnos podrazumijeva uzajamnost, odnosno, međusobno sviđanje, poštovanje i uvažavanje između dvije ili više osoba.
Promatramo li razvoj odnosa od ranog djetinjstva, možemo zaključiti kako su tijekom tog perioda djeca uglavnom usmjerena na odnos s roditeljima putem kojeg zadovoljavaju osjećaj bliskosti, sigurnosti i zaštite. Kasnije tijekom djetinjstva, u predškolskoj dobi, djeca počinju pokazivati značajniji interes za vršnjake, a odnosi se grade kroz igru i traju onoliko koliko traje igra. Polaskom djeteta u školu dolazi do sve većeg interesa djeteta za vršnjake te, nakon obitelji, oni postaju drugi po važnosti,a djetetu postaje sve bitniji status koji zauzima među svojom grupom prijatelja/vršnjaka.
Tijekom ovog razdoblja jača utjecaj vršnjaka, a slabi utjecaj roditelja, tj. odnosi s vršnjacima postaju sve bliskiji. Važno je da roditelji ovaj dio odrastanja private kao normalan, čak i poželjan jer dijete samo u odnosima s drugima može ostvariti svoje pune potencijale. Na tome putu roditelji su tu da i dalje pružaju podršku, ostvare otvorenu komunikaciju kako bi dijete i dalje imalo puno povjerenje u njih te da umjesto čvrste roditeljske kontrole pokažu svoju želju za uključenost u djetetov život (na koji način i s kime provodi svoje vrijeme, koji su mu interesi, itd.).
Izgradnja bliskih odnosa prijateljstva s drugom djecom pozitivno utječe na djetetov razvoj. Kroz interakciju s vršnjacima uče poštivanje pravila, vještine komunikacije, regulaciju emocija, zadovoljavaju osjećaj pripadnosti i bliskosti, ali ujedno uče i pomagati, dijeliti, surađivati i rješavati probleme. Na ovaj način djeca počinju formirati sliku o sebi, ali i oblikuju model društvenih interakcija koje se protežu gotovo tijekom cijelog života.
Prihvaćena djeca, odnosno djeca koja uspješno uspostavljaju i održavaju odnose s vršnjacima- zadovoljnija su. Istraživanja pokazuju da u kontekstu škole takva djeca postižu bolji školski uspjeh i zbog osjećaja ugode koji dobivaju iz odnosa s vršnjacima, rado provode vrijeme u školi. S druge strane, djeca koja zbog određenih razloga (npr. strah od odbijanja, prethodna loša iskustva, obiteljska situacija, nedostatne komunikacijske vještine i socijalne kompetencije i sl.) nisu razvila kvalitetne odnose s vršnjacima često kažu kako ne vole ići u školu jer se ne osjećaju prihvaćenima. Roditelji, učitelji i svi koji rade s djecom, trebali bi moći prepoznati dijete koje u svome odrastanju nailazi na problem s izgradnjom prijateljskih odnosa s vršnjacima.
Ako prepoznamo takvo dijete, možemo mu pomoći! Dužnost svih odraslih koji sudjeluju u odgoju djeteta (od obitelji do škole), je pristupiti djetetu i prije svega s njime stvoriti odnos povjerenja. Razgovorom, postavljanjem pitanja i slušanjem djeteta moguće je doći do srži problema, a ujedno i njegova rješenja. Osnaživanjem djeteta kroz dijeljenje vlastitih iskustava, podučavanjem socijalnih vještina i ukazivanjem na njegove jake strane možemo pomoći u prevladavanju njegovih poteškoća u odnosu s vršnjacima. Ne zaboravimo, dovoljan je i jedan prijatelj koji će učiniti veliku razliku, jer kako kaže poslovica, “Tko nađe prijatelja, našao je blago”.