MASKE

O PREDSTAVI:

Predstava MASKE u izvedbenoj formi lecture performancea vodi kroz simboliku, povijest i vještine koje su usko vezane uz masku kao izvedbeni element. Glumac nošenjem maske možda skriva svoje fizičko, mesnato i kožnato lice, ali stavljanjem maske, te druge kože, zapravo se postiže otkrivanje. Otkrivanje koje se događa kod korištenja maske je dvojako: glumac otkriva život u drugim svojim vještinama koje nisu vezane uz ekspresije njegova lica; te spoznajno otkrivanje, otkrivanje sebe u dubokom duhovnom smislu. Duhovno otkrivanje pod okriljem maske bilo je poznato i vlastima, koje su stoljećima nastojale suzbiti masku raznim metodama, neke su očite i danas bez da ih ovdje spominjemo, a najzanimljivija je metoda – metoda aproprijacije u slučaju dvorske lude. Često su masku pokušavali dokinuti oni ni ne znaju da je nose. No iako je maska fizički simbol za određeni karakter i kao takvu moguće ju je spaliti, zabraniti i izgladnjeti, maska ipak živi i u dimu, i pleše preko crvene crte cenzure, i žica hranu praznog želuca. Maska traje unatoč i usprkos materijalnih uvjeta. Maska je ideja. Ideja koja se prenosila od prvog vrača, odnosno – prvog glumca, preko ritualnih karnevala pa do Arlecchina. Arlecchino je bio poznat na našoj obali kao Pomet, a onda su ga Talijani trbuhom za kruhom prenijeli preko Alpi i pojavio se u Njemačkoj kao Till Eulenspiegel; da bi ga na kopnu iz škrinje ideja izvadio Krleža. U slučaju kopnene Hrvatske ideja maske ostvaruje se kao Petrica Kerempuh, a u vašem slučaju ideja se maske ostvaruje kao živa osoba – Dražen Šivak. Nataložilo se puno priča od prvog glumca do Dražena, kroz kojeg progovaraju slojevi maske ljudske povijesti.
(sa sajta uogrupa.hr)

NAGRADE

- Zlatna maska za glavnu mušku ulogu, ArtTremaFest, Ruma, 2025.
- Zlatna maska za autorski projekt, ArtTremaFest, Ruma, 2025.
- Najbolja muška uloga, “Maske”, žiri aktivnih građana u kulturi, ArtTremaFest, Ruma, 2025.
- Najbolja predstava “Maske”, žiri aktivnih građana u kulturi, ArtTremaFest, Ruma, 2025.
- Nagrada Luko Paljetak za najbolju mušku izvedbu, “Maske”, 3. festival monodrame, Zadar, 2025.
- Nagrada Zlatko Košta za najbolju predstavu u cjelini “Maske”, 3. festival monodrame, Zadar, 2025.

KRITIKE

„Jednostavno, zadivljujuća igra glumca, maskama, tijelom, pokretom, gestom. Nevjerojatna moć preobrazbe tijelom i gestom u masku o kojoj je riječ – kozu, kokoš,  mačku, starca, dvorsku ili neku drugu ludu… Izvrsna dikcija, pokret, sklad glasa i tijela, fizičke transformacije karakterne iskorištenosti maske, i posve osebujan osjećaj za vrijeme, drame, Grada i publike.„

(Marina Zec-Miović, kazalište.hr)

„Šivak je promišljen, staložen, fokusiran, točno lociran, vješt u preobrazbi.
Ono što je u ovoj predstavi naročito osvježavajuće je lakoća i mirnoća mnogih Šivakovih preobrazbi, bez lišavanja duhovitosti, komike, zaigranosti i prostora za glumačku interpretaciju.
I na kraju, klaunerija u kojoj je Šivak izvrstan: neposredan, dubok, promišljen, smiren i djetinje komunikativan.“

(Petra Jelača, dubrovnik.net)

“…Šivak kao glumac žeđa za kazalištem kao mjestom radikalne fascinacije, magije povjerenja u čovjekovo obraćanje čovjeku, kao i koliko je daleko od bilo kakvog cinizma. Tijelo…tom dugom tradicijom slušanja buntovničkih glasova postaje oslobođeno od komercijalnog, kao i od elitističkog aspekta glumačke igre. Ono je demokratsko, otvoreno, puno slojeva povijesno prokušanih glumačkih trikova. Šivak također vraća glumu i u maticu jake groteske i glumačke hiperbole, čime je ujedno i vitalizira. Svakako predstava koju možemo tumačiti i kao klasičnu lekciju o glumi pod maskom.” (…) Dražen Šivak kao performer oduvijek pripada tradiciji umjetničkih autsajdera, glumaca koji su više puta raskinuli sa sigurnim institucionalnim angažmanom i radije izabrali nezavisnost, tako da predstava govori i o trajnoj nepokornosti osobe koja nosi masku baš zato da bi izgovorila zabranjenu istinu, a ne sakrila se iza nekog konformističkog paravana. (…) No predstava je možda najviše od svega pažljivo komponirana posveta Šivakovom kolegi i prijatelju, glumcu Mladenu Vasaryju.”

(Nataša Govedić, Novi list)