Iz profesorskog kuta

MOJA SJEĆANJA IZ ŠKOLE U HABDELIĆEVOJ

      Travanjsko jutro - zapravo raj na zemlji istarskoj. I tako, prebirući po sjećanjima iz mog radnog vremena u Habdelićevoj, nadolaze samo lijepi trenutci. Sjećam se divne osobe, profesorice Mirjane Jaklinović koja je bila direktorica i spasila me „šetnje“ kroz dvije ili tri škole kako bi napunila satnicu. Jedno jutro, sunce je sjalo u prozore zbornice i ona veli meni - kolegice vi bi mogli ako želite imati punu satnicu ovdje kod nas. „Ma što velite, rekoh ja“ i veselju nije bilo kraja.

Godine 1978. počela sam raditi u 6. gimnaziji na Katarininom trgu, pola satnice, pa pola satnice u osnovnoj školi u Krajiškoj ulici. Uskoro sam imala pola satnice u 5. gimnaziji u Klaićevoj i pola u Habdelićevoj. Potom sam uskoro dobila u Habdelićevoj punu satnicu pa sam napustila Klaićevu gimnaziju jer se počela orijentirati na prirodni smjer pa je prestala potreba za nastavom iz likovnog.

Mučila sam se, ah, u osnovnoj školi, gdje sam do tada predavala, djeca su preglasna i neobuzdana, dok u srednjoj već misle na posao ili fakultet i sve je drugačije.

Pedagoški centar u kojem je bila i Habdelićeva je zahtijevao usmjerenja prema odgajateljima i učiteljima. Bilo je jako lijepo raditi. Zbornica dosta kompaktna i marljiva. Točno se odlazilo u razred na zvuk zvona, a poslije drugog sata - veliki odmor – bila je kavica koju je uglavnom kolegica Marija spremala. To je bila cijela ceremonija točenja. Kad su se sve šalice napunile smjeli smo uzeti sa tace. Marija je bila u tome stroga. Onda priče o nastavi ili svojoj djeci i opet trk na zvuk zvona. Za vrijeme odmora bilo je tiho po hodnicima za razliku prema osnovnoj školi.

I sada kada razmišljam o mojim učenicama iz Habdelićeve povezujem te klinke koje isto putuju iz okolice ili odlaze kućama svojim vlakom ili autobusom. Bile su to divne generacije. A tek kako su slikale! Napravili smo nekoliko izložbi u školi. To je bilo slikanje po promatranju - tegle sa cvijećem, kupusi, karfiol, poriluk, luk, a i portretirale su se međusobno - nevjerojatne stvari su radile. Uvijek mi je žao da nekoliko slika nisam spremila sebi za uspomenu. Crtale su i slikale, uglavnom ugljenom, po gornjem gradu, porte i palače.

Sjećam se kako je bio dogovor da svaki razred kupi jednu ružu i da ih posadimo u dvorištu uza zidove škole. I to su zdušno prihvatili i posadili. Ali ne za dugo. Onaj klub ispod škole došao je na ideju da naprave plesnjak u vrtu, postavili su drveni podij a ruže nestadoše. Bile smo jako žalosne. Ali život ide dalje. I učila sam ih da prihvate sve mirno, da se ne ljute i ne prepiru. Ipak jedna moja učenica je sada učiteljica mojim slatkim unučicama blizankama i svako toliko me pozdravi po njima. U njihovom odgoju prepoznajem što sam dala učenicama dok sam radila, i to je jedno veliko zadovoljstvo. Moje učenice su stekle naviku posjećivanja izložbi i na to sam bila vrlo ponosna. Često sam ih puštala da same odu a poslije smo popričali o izložbi. Stjecale su kulturne navike. Razgovori su bili više nego izvrsni. Njihova zapažanja su i mene podučavala. Najvažnije je osloboditi u djetetu najljepše osjećaje i zaključivanja.

Godine su tekle, počele su uzbune početkom Domovinskog rata. Kad bi u jutro došla do uspinjače i ugledala plavo nebo, bez oblaka, sva bi se u ukočila od straha. To je bio znak da će avioni krenuti. U školi smo se dobro držali - na zvuk sirene trk u Lapidarij - podrum ispod škole pretvoren u plesnjak. Poslije uzbune opet u razred. Bilo je strašno neljudski. Ja sam se uskoro razboljela, dobila sam legionarsku bolest i završila u zaraznoj bolnici sa visokom temperaturom. Jedva sam ostala živa. Nakon tri tjedna pustili su me iz bolnice i moji su me, opet pod sirenom (zbog zračne uzbune), vozili kući. Još tri mjeseca sam morala biti na bolovanju - strogom mirovanju - i uskoro sam otišla u mirovinu u listopadu 1991.

                                                                                                                                                                                                     U Zagrebu, 2. svibnja 2011. Ivanka Peruško, prof. likovne umjetnosti

IZ KUTA UČENIKA I PROFESORA GIMNAZIJE TITUŠA BREZOVAČKOG

      Gimnazija Tituša Brezovačkog i ja prvi smo se put susreli 1993. Tada sam bila završila osnovnu školu i trebalo se upisati u srednju. Najbolje gimnaziju, jer tada je najlakše upisati fakultet, kako su tvrdili moji roditelji. I svi ostali ljudi. Tako je počelo.

Četiri godine učeništva u našoj školi. Nije bilo loše. Toga se sjećam sa umjerenim zadovoljstvom. Nitko me nije gnjavio, niti ja ikoga (osim profesora, ali to se mora). Naučila sam skoro sve što mi je trebalo da bih, eto, i ja završila fakultet, te se našla na polumrtvoj točki čovjeka koji mora izabrati svoj poziv. Nije bilo baš lako, s obzirom na to da sam studij birala linijom manjeg (što znači – prema učenju većeg) otpora.

Profesorica Žagar nam je u trećem srednje jednom rekla kako je učiteljstvo neizmjerno lijep poziv. Nema većeg zadovoljstva prenositi svoje znanje i pripremati djecu za život. Nismo joj baš vjerovali. Mislili smo: 'Yeah, right.' I gađali smo se i dalje žvakaćama, išli na wc iako nam se nije išlo, urlali i markirali, te se žalili na nepravedno dobivene jedinice. Jer, znali smo sve, samo su nas profesori "mrzili".

Situacija se nije promijenila. Učenici su i dalje takvi. Ali, ja u tome uživam. Danas predajem engleski jezik u istoj ovoj gimnaziji. Već sam prije otkrila da najviše na svijetu volim raditi u školi, da volim svu svoju dječicu, iako su nesnosna i misija im je da me zeznu. Srećom, ne mogu.

Naša je škola jednostavno super. I prije i poslije. Kad ne znaš ništa, i kad već dosta toga znaš. Super je nekom nešto objasniti i vidjeti da je skužio. Super su fantastične isprike zbog kašnjenja i nevjerojatni razlozi zbog kojih bi trebalo otkazati test. Tužakanja su smiješna, a zaplijenjene porukice urnebesne. Zvono, knjige, bilježnice, užine, provale na satu… početak jednog života…

Nadam se samo – jednog dobrog života.

                                                                                                                                                           Vanja Šrajer, prof. engleskog jezika u GTB

DARIVATELJ KRVI SPASIO JE MOJ ŽIVOT

Darivanje krvi transfuzija je ljubavi

Franjo Kuharić

      Svake godine, na poticaj Crvenoga križa Grada Zagreba, organizira se u našoj školi akcija darivanja krvi za učenike i profesore. I naši učenici i profesori redovito sudjeluju darujući krv. Ne želim ovaj kratki tekst opterećivati brojkama i statističkim podacima jer su i u samom događanju darivanja krvi u našoj školi važnije neke druge stvari od broja darivatelja i količine skupljene krvi. Zato sam ovaj prilog i zamislio kao osobni pogled na čudo što se iz godine u godinu među nama događa.

Doista se smatram privilegiranim što je u našoj školi meni povjerena briga o organiziranju akcije darivanja krvi. Što imam mogućnost svake godine svjedočiti nesebičnoj ljubavi. 

Krv mogu darovati samo punoljetne osobe, stoga je i poziv za sudjelovanje u akciji darivanja krvi upućen učenicima završnih razreda naše gimnazije i ponekim trećašima. Nekoliko dana prije dogovorenog termina obiđem razrede i potaknem učenike da sudjeluju u akciji darivanja krvi. I, premda inače ne koristim taj glagol u školi, kažem im zašto bi trebali dati krv. Prvi je razlog to što je krv jedini lijek koji se za sada ne da umjetno stvoriti, nego ga zdravi ljudi trebaju dati bolesnima. Drugi je razlog, ma koliko zvučao strašno ili patetično, da je osoba koja treba krv, ako je ne dobije na vrijeme, osuđena na smrt. Treći je razlog količina krvi koja je svaki dan potrebna u redovitom funkcioniranju sustava.

Kada smo svjesni da su, doslovno, u našim rukama tuđi životi, ne možemo ostati ravnodušni niti reći da nas se to ne tiče ako smo blagoslovljeni zdravljem. Naša je dužnost pomoći onima koji nisu sretni poput nas i kojima je naša pomoć potrebna. I tako se odgajamo za univerzalno bratstvo među ljudima i svijest da se mir, sreća i napredak ne ostvaruju ni borbom ni konkurencijom, nego međusobnim pomaganjem i konkretnom djelotvornom ljubavlju.

Darivanje krvi najhumaniji je način činjenja dobrih djela. Prije svega zato što kod darivanja krvi ne dajemo ni od svoga suviška ni nešto što nama ne treba, nego bukvalno dajemo od sebe. Dajemo svoj život. I to ne zato da bi se nekome olakšao život, nego zato da bi ga se spasilo. 

A krv će primiti neka nama nepoznata osoba. I mi ćemo toj osobi zauvijek ostati nepoznati. Stoga nam se osoba kojoj smo pomogli ni na koji način neće moći zahvaliti. Zato je darivanje krvi čista ljubav. Jer nam se osoba kojoj smo pomogli, sve i da hoće, ne može ni na koji način odužiti jer ne zna tko smo. Ne može nam reći ni najobičnije hvala. I to je snažna poruka koja se šalje našim učenicima. Da život i odnose među ljudima ne doživljavaju kao trgovinu i da svoje ponašanje ne temelje na reciprocitetu. Logika darivanja krvi veoma je jednostavna. Ako imaš zdravlje – daruj ga. I ne traži ništa zauzvrat. I tek kada pristaneš na nesebičnu ljubav, dobit ćeš najveću od svih mogućih nagrada. Osjećaj zadovoljstva, ispunjenosti i smisla. Jednoga dana, ako mi budemo u situaciji da moramo primiti krv, dobit ćemo krv od nekoga nepoznatog darivatelja. 

Darivanje krvi nas tom činjenicom oslobađa i od svih isključivosti. Jer krv nije ni nacionalno ni rasno ni vjerski ni ekonomski ni statusno ni spolno obilježena. Krv je samo znak da je netko htio pomoći. Ne nekome „svome“ ili nekome tko mu je drag. Nego nekome kome je ta krv potrebna. Stoga se može dogoditi da spasimo život čak i onima koji su naši neprijatelji ili koji nam čine zlo. Ali ih spašavamo jer su u životnoj opasnosti. I zato što smo mi blagoslovljeni zdravljem, a oni nisu.

Mene iz godine u godinu oduševljava broj učenika koji se odlučuju za darivanje krvi. Nažalost, ipak na kraju ne daju krv svi koji se prijave. Jer mnogi ne uspiju proći liječnički pregled. Jer da bi netko mogao dati krv, mora biti potpuno zdrav. Zbog različitih razloga mnoštvo ljudi, privremeno ili trajno, ne može darivati krv. Zato su oni koji su blagoslovljeni tom mogućnošću pozvani da je iskoriste i da učine život na zemlji ljepšim.

Oni koji ne uspiju darovati krv obično su veoma razočarani. Ali čak ih i taj loš osjećaj koji u tom trenutku doživljavaju uči da spremnije uplove u svijet zrelosti. Jer život je satkan i od uspjeha i od neuspjeha. I od radosti i od razočaranja. U životu ne bude uvijek onako kako smo zamislili. Zato je važno navikavati se i na taj aspekt postojanja kako nas prvi životni neuspjeh ne bi slomio i zablokirao. 

S druge strane, opredijeljenost za darivanje krvi potiče nas da odgovorno živimo i vodimo zdrav život. Da postoje stvari koje su jednostavno nezdrave, ma koliko nam se nametale kao prihvatljive ili indiferentne. Učenici se obično iznenade kod popunjavanja upitnika prije davanja krvi onime što se sve u njemu nalazi, tko sve ne može darivati krv i iz kojih se sve razloga ne smije pristupiti darivanju krvi. Zdravim životom ne činimo svoj život sretnijim, nego smo u mogućnosti da i drugoga usrećimo.

I kada damo krv ona se ne daje krajnjem korisniku bez analize. Budući da desetljećima organiziram akcije darivanja krvi, i to ne samo u našoj školi, toliko mi je ljudi reklo da su im, zahvaljujući sudjelovanju u akciji darivanja krvi, na vrijeme otkrivene bolesti koje su potom i uspješnije liječili.

Dok sam razmišljao o ovom tekstu, dogodile su mi se dvije zgode koje zapisujem na kraju.

Nedavno sam imao susret s učenicima, kojima sam bio razrednik. o petoj obljetnici mature. Jedan je učenik osjetio potrebu reći mi da je nakon prvog darivanja krvi u našoj školi dao krv trinaest puta. A ja sam osjetio zahvalnost.

Sudjelovao sam na večeri poezije i, dok me je voditeljica najavljivala, spomenula je da je zahvaljujući mom poticaju prije dvadesetak godina prvi put sudjelovala u akciji darivanja krvi te da od tada redovito sudjeluje i druge potiče na sudjelovanje. A ja sam osjetio da su dobro i ljubav nezaustavljiva i nepobjediva sila.

Na kraju moram spomenuti da moja oduševljenost sudjelovanjem u akcijama darivanja krvi i u njihovom organiziranju proizlazi iz činjenice da je darivatelj krvi spasio i moj život. Ali, to je neka nova priča…

Tu priču obično ispričam svojim učenicima.

Nikola Kuzmičić, prof.

O Titušu iz perspektive dugogodišnjeg umirovljenika 

     Dugo sam u mirovini... 27 godina stvarno je puno pa nije čudno da mi u nekim dokumentima u rubrici Zanimanje umjesto prof. psihologije piše – umirovljenik. Teška, masivna vrata Tituša zatvorih jednog ljetnog dana šk. god. 1995./96. U sebi rekoh: „Adio školo, odoh u mirovinu.“ Odlučila sam otići u prijevremenu mirovinu zato jer je trebalo puno energije, snage za rad na dvije ili čak tri gimnazije kako bih  ostvarila potrebnu normu sati u nastavi. Nisam požalila, škola je ostala živjeti u mom sjećanju.

I onda, nakon više godina – iznenađenje, stigne mi e-mail:

„Draga kolegice, pozivam vas na jesensko druženje umirovljenika Tituša uz kavicu.......

Vidimo se.

S poštovanjem, Damir Jelenski, prof.

ravnatelj Tituša Brezovačkog“

     Novi, mladi, uvijek nasmiješeni ravnatelj uveo je novinu: druženje s umirovljenicima uz kavicu. Zbog razlike u godinama i međusobne bliskosti, ravnatelju se obraćamo s – Damire. Novina je s vremenom postala lijepa tradicija i moja potreba. Pitam se, ima li još koja škola takav, hvalevrijedan, običaj? Godina za godinom, jesenska kavica, proljetna kavica, kavica za početak pa kavica za kraj školske godine. Tu se još našao i Dan škole s humanitarnim koncertom. Zanimljivo je biti na druženju umirovljenika uz kavicu, saznati novosti, čestitati novopečenoj baki, djedu, na prinovi u obitelji, podijeliti tugu za kolegama koji su nas zauvijek napustili. Kavica nas međusobno zbližava i vraća u vrijeme naše aktivnosti u školi. Nekoliko puta imala sam osjećaj da sam na sjednici Nastavničkog vijeća, naročito kad su teme bile vezane za školski uspjeh, za pohvale i nagrade, za uspjeh u sportu, u glazbi u humanitarnom radu, za upis učenika u Tituš. Svi brojčani podaci govore o sjajnim rezultatima što ih postižu Titušani i po kojima su na samom vrhu gimnazija, što pokazuje i vrednovanje rada škola. Mi se, bivši djelatnici Tituša, ponosimo rezultatima učenika i profesora, kao i ugledom koji naša škola uživa u javnosti. S posebnom smo pozornošću pratili Damira kad je bila riječ o temeljitoj obnovi zgrade nakon potresa, ljutili se kad su radovi zapinjali, jer se time produljilo podstanarstvo u Prvoj gimnaziji u Utrini. Nestrpljivo čekamo dan kad će gimnazija Tituš otvoriti vrata svojim učenicima i profesorima, pa i nama umirovljenicima. Mi smo starosjedioci škole, radili smo još u preteči gimnazije, u Školi za odgojitelje Tatjana Marinić, koja je prerasla u Pedagoško obrazovni centar, odgojiteljskog usmjerenja, iz kojeg se 1992. g. iznjedrio Tituš. Žao mi je što sam bila spriječena odazvati se pozivu na kavicu 21. rujna. Uredno sam se ispričala ravnatelju. Istog dana navečer stigla mi je na WhatsApp bogata pošiljka materijala; tekst iz tiska o otvaranju Tituša, fotografije završnih radova i fotografije umirovljenika na kavici. Poslala mi je moja draga, dugogodišnja prijateljica Ljiljana Goran uz kratku opasku: „Poslao je Damir.“ Izručila mi je i pozdrave svih prisutnih.

Još uvijek sanjam školu, u snu sam u razredu. Sat je opće psihologije, predajem o inteligenciji i mogućnostima utjecaja na razvoj inteligencije. Stojim kod katedre, ispred ploče. U učionici tišina, učenici usredotočeni na moje izlaganje, gotovo da dišu sa mnom. San kao java, poseban je to osjećaj. Sanjam i manje lijepe snove, primjerice: Zvoni za početak nastave, kolege se s dnevnicima uputile u razrede. Ja ne znam u koje odjeljenje trebam ići pa u zbornici tražim raspored sati, nema ga, nigdje ga nema, vrijeme leti. Što ću sad? Onda se na jedvite jade sjetim pogledati u pretinac za dnevnike, ostao je dnevnik 3.c. Zgrabim ga i odjurim u razred. Budim se u znoju.

     Danas, s dugim vremenskim odmakom od rada u školi, mogu, zahvaljujući ponešto i optimizmu pamćenja, reći: lijepo sam se osjećala u Školi za odgojitelje, voljela sam predavati psihologiju, naročito dječju psihologiju, voljela sam odnos koji je vladao između profesora i učenika, toplinu koja je zračila (unatoč tomu što smo se, u početku, zimi slabo grijali na drva i ugljen). Bilo je lijepo raditi u atmosferi mira, reda i međusobnog poštovanja. Tituš je naslijedio duh te škole, duh svog preteče. Njegovim svestranim, sposobnim i marljivim učenicima gimnazija je odskočna daska za fakultet. 

Zaključila bih rečenicom: Bilo je časno biti profesor, bilo je časno biti kotačić u odgojno-obrazovnoj ustanovi što zovemo je  ŠKOLA.

26. rujna 2023. g.

Vesna Longin, prof. psihologije