Četvrta knjiga Velibora Sikimića, koju je iznedrila njegova istančana pesnička duša, stoji ponosno rame uz rame sa prethodnim knjigama Zvjezdarnik, Nesanica i Čudno jutro. Čitajući zbirku pesama Zašto nečije usne šapuću kiše shvatamo da je Velibor otišao korak dalje u lirskom izrazu. Pesnik postaje vojnik vremena, kako sam sebe naziva u prvom delu knjige, koji je nosilac lirike u ovoj knjizi. Svojim lirskim slikama pokušava da apoteizuje tu magičnu ženu za koju oseća da je njegova emocionalna potreba i rešen je da će zbog nje sve prihvatiti. Prihvatiće ljubav ovozemaljsku, koja je često puna zamki i daleka, ljubav koja je pjesma od vina i rana. Pesnik hvata trenutke za koje zna da su jedini i neponovljivi. Vreme koje neumitno teče i sve pred sobom nosi daje stihovima Velibora Sikimića žal za svime što je prošlo, za jutrima koja su bila jedina. Slika njegove ljubavi je uhvaćena u dahu, u pogledu, u lakom plesu zvezda, u naizgled slučajnim i nasumičnim, a zapravo sudbinskim dešavanjima. Osmeh njegove ljubavi je kao zagonetni osmeh Mona Lize – misterija koja večno traje – neophodnost kao disanje i istina kao postojanje. Opšta promenljivost, sakrivena u retkim trenucima ispunjenosti i sreće, izbija uvek na površinu i uvek se dešava. Zaboravljamo se, da se sjetimo, da budemo voljeni opet...

Dodiri su prerasli vrijeme

I dotakli večnost bez igde ikoga

Tvoja je riječ dobila smisao

Vreme se kao motiv pojavljuje u skoro svakoj pesmi i oštrica je noža koja nas opominje da ćemo jednom ipak zakoračiti sami u onaj svet i da će sve proći. Da su jedino istine večne i da je spas od propadanja i promašenosti ljubav sama, makar i neuzvraćena, sakata i bolna.

Ništa zauvijek ne traje

Al’ u tom trenu k’o da je

Vječnosti trag za ljude sve.

U hodu po niski vremena ostavljamo trag. U paralelnim svetovima žive naše čežnje. Velibor Sikimić nas vodi kroz paralelne kontinuume, kroz koje godine ne prolaze. Čistota duše i kristalno jasne pesničke slike kao biseri se nižu pred nama. Tama je sveprisutna i velika i sam se autor pita zašto sa njom nije raskrstio prvo.

U drugom delu zbirke se susrećemo sa već objavljenim pesmama Velibora Sikimića. Putevi koje nam opisuje u tom delu knjige su obojeni nedoumicama, lažima, strahovima... Bojama koje svi nosimo u duši. Kroz njegove stihove nas kao strele pogađaju velike istine:

Kao mora noćna

riječ zna biti teška

***

Kap

što pada

nosi čudo stvaranja

Sve velike istine pesnikove pretaču se u ljubav, onu pravu i iskonsku ljubav, kao bit, kao stvaranje, kao večna istina. Prihvativši Ogoljenu dušu pjesnika, koja luta među živim ljudima, shvatićete da su to duše svih nas. Toplo preporučujem poeziju Velibora Sikimića, koja će vas svojom iskrenošću podsetiti na ono što često zaboravljamo a nemamo pravo na to jer...

U beskonačnosti

trunu i snovi.

Svemirom vlada haos.

U ljudskom srcu

ljubav je jedina

beskrajna radost.

Dragana Bečejski Cvetković