Prezentacija se sastoji od 2 dijela. Prvi dio pruža pravni kontekst u kojem je Komisija oblikovala novu Direktivu o suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji i raspravlja o nadležnostima Europske unije za usklađivanje rodno uvjetovanog nasilja, fokusirajući se na članak 83. stavak 1. Ugovora o funkcioniranju Europske unije koji je članak na kojem je Komisija temeljila svoj prijedlog. Drugi dio istražuje kriminalizira li Istanbulska konvencija širi raspon kaznenih djela od Direktive o nasilju nad ženama. Iako su sve države članice Europske unije također stranke Vijeća Europe, neke države članice Europske unije još nisu ratificirale Istanbulsku konvenciju.

The presentation is composed of 2 parts. Part 1 provides the legal context in which the Commission has framed its Directive on Combating Violence against Women and Domestic Violence and discusses the European Union's competences to harmonize gender-based violence, by focusing on Article 83(1) of the Treaty on the Functioning of the European Union which is the article on which the Commission grounded its proposal. Part 2 investigates whether the Istanbul Convention criminalizes a wider range of offences than the EU Directive on violence against women. Even though all the Member States are also Parties to the Council of Europe, some European Union countries have not yet ratified the Istanbul Convention.

Kako bi se uspješno implementirala Direktiva EU 2024/1385, talijanski zakonodavac mora imati na umu kako je ovaj dokument značajan, obvezujući izvor međunarodnog prava usmjeren na sprječavanje nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja. Kako bi se pristupilo Direktivi na ovaj način, potrebno je prije toga ispuniti nekoliko koraka. S jedne strane, potrebno je uspostaviti hipotezu o vezi između Direktive, Istanbulske konvencije i „Crvenog zakona“ (talijanski Zakon br. 2019/69) imajući u vidu načelo šire zaštite iz članka 53. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i članka 53. Povelje Europske unije o temeljnim pravima. S druge, pokazuje se obveznim analizirati na koji će način Direktiva utjecati na talijanski kaznenopravni sustav i izgradnju novih kazneno-postupovnih rješenja. S obzirom na primat i izravan učinak prava Europske unije u ovom segmentu, Direktiva bi se teoretski mogla sukobiti s različitim nacionalnim odredbama, prije svega s onima iz Zakona o kaznenom postupku, koji je striktno vezan načelom zakonitosti. Cilj ove analize je stoga, postaviti okvir u kojem će Direktiva postati učinkovito sredstvo zaštite žrtava nasilja u obitelji i rodno uvjetovanog nasilja bez da se iskrive temelji talijanskog kaznenog postupka.   

In order to successfully implement the Directive EU 2024/1385, the Italian legislator has to bear in mind that this document is an important, binding, international law source to combat violence against women and domestic violence. To approach the Directive in this way, it will be necessary to first complete several steps. On the one hand, a hypothesis of relationships between the Directive, the Istanbul Convention and the “Red Code” (Italian Law no. 2019/69) has to be created, taking into account the principle of more extensive protection, expressed in Article 53 ECHR and in Article 53 CFR. On the other hand, it is mandatory to analyse how the Directive will impact the Italian justice system and push forward in order to create new procedural solutions. Due to the primacy and direct effect of the EU Law in this segment, the Directive could theoretically clash with different domestic provisions, more precisely, from the Criminal Procedural Law, which is strictly bound to the principle of legality. The aim of the analysis, therefore, is to define a framework that truly makes the Directive a tool for the protection of the victims of domestic and gender-based violence, without distorting the cornerstones of the Italian criminal proceedings.

U svibnju 2024., Europski parlament i Vijeće usvojili su Direktivu (EU) 2024/1385 o suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, čiji je cilj postaviti sveobuhvatni okvir za učinkovitu prevenciju i borbu protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji u Uniji. Kako bi se postigli ti ciljevi u praksi, neophodno je da države članice usvoje odgovarajuće mjere kako bi se osigurala potpuna implementacija Direktive u njihove nacionalne okvire.

U izlaganju, analizirat će se koraci koje je potrebno poduzeti za učinkovitu implementaciju Direktive o suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji u slovensko zakonodavstvo, u kojem je u posljednjih nekoliko godina provedeno nekoliko reformi kako bi se ojačala prava žrtava kaznenih djela pa i putem transpozicije direktiva koje se odnose na prava žrtava. U tom kontekstu, istražit će se zadovoljava li već slovensko pravo ikoji od zahtjeva iz Direktive. U drugom dijelu izlaganja, u fokus će se staviti zahtjevi koje slovensko pravo još uvijek ne ispunjava i istražiti moguća rješenja za njihovu transpoziciju u trenutno zakonodavstvo.

In May 2024, the European Parliament and the Council adopted the Directive (EU) 2024/1385 on combating violence against women and domestic violence, which aims to provide a comprehensive framework for effectively preventing and combating violence against women and domestic violence throughout the Union. To achieve this goal in practice, it is essential that Member States adopt suitable measures to ensure the full implementation of this Directive into their national frameworks.

In this paper, we will examine the steps that need to be taken for effective implementation of the Directive on combating violence against women and domestic violence in the Slovenian legislation, which has undergone several amendments in recent years to strengthen the rights of the victims of criminal offences, including through the transposition of directives related to victims’ rights. In this context, we will analyse whether Slovenian law already meets any of the requirements of the Directive. In the second part, we will look at the requirements that Slovenian law does not yet meet and examine possible solutions for their transposition in the current legislation.  

Stupanjem na snagu Direktive (EU) 2024/1385 o suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji konačno je objelodanjen dugoočekivani normativni poticaj kojim se na razini država članica Europske Unije na konkretan i određen način nastoje uspostaviti minimalni europski normativni standardi usmjereni k jačanju praktičnog odgovora na slučajeve nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Tim činom dana je snažna podrška oživotvorenju pozitivnopravnih standarda već otprije uspostavljenih Konvencijom Ujedinjenih naroda o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW), Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (Istanbulska konvencija) te Konvencijom o iskorjenjivanju nasilja i uznemiravanja u svijetu rada Međunarodne organizacije rada. Jedno od ključnih tematskih područja Direktive jest zaštita žrtava i pristup pravosuđu. U tom se kontekstu posebno izdvaja problematika kaznenog progona i istrage kaznenih djela nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Naime, pravo žrtve na učinkovitu istragu neprijeporni je pravni standard razvijen u praksi Europskog suda za ljudska prava kao proceduralni vid pozitivne obveze države iz članka 2. i 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a upravo je povreda tih temeljnih ljudskih prava imanentna kaznenim djelima iz domene nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Stoga se u ovom radu najprije razmatraju konvencijski standardi prava na učinkovitu istragu razvijeni u praksi ESLJP-a te normativni izričaj Direktive o suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji o pravu žrtve na učinkovitu istragu. Potom se analizira aktualni normativni okvir i recentni praktični problemi u ostvarivanju europskih standarda u domaćem pravosudnom prostoru i daju prijedlozi za izgradnju koherentnog zakonskog okvira i usvajanje prakse postupanja kojim će se u pravosudnoj i policijskoj praksi dosljedno oživotvoriti uspostavljeni europski pravni standardi.

With the entry into force of the Directive (EU) 2024/1385 on the suppression of violence against women and domestic violence, the long-awaited normative incentive was finally disclosed, which at the level of the member states of the European Union seeks to establish in a concrete and specific way minimum European normative standards aimed at strengthening the practical response to cases of violence against women and domestic violence. This act provides strong support for the revival of positive legal standards already established by the United Nations Convention on the Elimination of All Forms of Discrimination against Women (CEDAW), the Council of Europe Convention on Preventing and Combating Violence against Women and Domestic Violence (Istanbul Convention) and the Violence and Harassment Convention (No. 190)of the International Labor Organization. One of the key thematic areas of the Directive is the protection of victims and access to justice. In this context, the issue of criminal prosecution and investigation of criminal acts of violence against women and domestic violence stands out. Namely, the victim's right to an effective investigation is an indisputable legal standard developed in the practice of the European Court of Human Rights as a procedural form of the state's positive obligation arising from Articles 2 and 3 of the European Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms, and it is precisely the violation of these fundamental human rights inherent in criminal acts in the domain of violence against women and domestic violence. Therefore, this paper first considers the convention standards of the right to an effective investigation developed in the practice of the ECtHR and the normative statement of the Directive on the Suppression of Violence against Women and Domestic Violence on the victim's right to an effective investigation. The current normative framework and recent practical problems in the implementation of European standards in the domestic judicial area are then analyzed, and proposals are made for the construction of a coherent legal framework and the adoption of practices that will consistently bring established European legal standards to life in judicial and police practice.

U dokaznom pravu Sjedinjenih Američkih država razvijena su pravila koja ograničavaju mogućnost da se prilikom ispitivanja žrtve kao svjedoka postavljaju pitanja o seksualnom ponašanju žrtve u prošlosti ili drugim aspektima njezina privatnog života, tzv. „rape shield law". Jednu varijaciju tog pravila predviđa i Direktiva u čl. 20 pod nazivom „Zaštita privatnog života žrtve" pri čemu je propisano da dokazi o seksualnom ponašanju žrtve u prošlosti ili drugim aspektima njezina privatnog života mogu u kaznenim postupcima biti dopušteni samo ako je to relevantno i potrebno. Stoga preostaje sudovima država članica EU da odrede sadržaj tih pojmova, pri čemu je za očekivati da će se oslanjati na praksu sudova u SAD-u, koji imaju više desetljeća iskustva u primjeni takvih dokaznih pravila.

In the law of evidence of the United States of America, rules have been developed that limit the possibility of asking questions about the victim's sexual behaviour in the past or other aspects of their private life during the examination of the victim as a witness, the so-called "rape shield law". One variation of that rule is provided by the EU Directive 2024/1385 in Art. 20 under the title "Protection of the victim's private life", where it is prescribed that evidence of the victim's sexual behaviour in the past or other aspects of their private life may be admissible in criminal proceedings only if it is relevant and necessary. Therefore, it remains for the courts of the EU member states to determine the content of these terms, where it is expected that they will rely on the practice of the courts in the USA, which have several decades of experience in applying such evidentiary rules.

Razvoj digitalnih tehnologija u području slikovnog i zvučnog snimanja povećava rizik zadiranja u privatnost. To je rezultat porasta broja i kvalitete uređaja kojima se može provoditi snimanje i sve veće lakoće neželjenog dijeljenja snimljenih sadržaja, uključujući i sadržaje intimne naravi. Na tu pojavu posljednjih se godina nadovezuje strelovit uspon deepfake tehnologije, koja omogućava generiranje lažnih snimki i uvjerljivo izmjenjivanje stvarnih snimki. Time se, usporedo s povredom privatnosti, urušava pravno i šire društveno povjerenje koje su sve donedavno uživale slikovne i zvučne snimke. Navedene je tendencije adresirala i Europska unija u čl. 5. Direktive (EU) 2024/1385 o suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, kojom su se države članice obvezale kao kazneno djelo inkriminirati dijeljenje intimnog ili manipuliranog materijala bez pristanka. Nakon što se prikaže sadržaj te odredbe, kao i njezina povijesna geneza i ratio legis, izložit će se postojeći pravni okvir u Republici Hrvatskoj, i to osobito tri kaznena djela: neovlašteno zvučno snimanje i prisluškivanje (čl. 143. Kaznenog zakona), neovlašteno slikovno snimanje (čl. 144. Kaznenog zakona), kao i recentno uvedeno kazneno djelo zlouporabe snimke spolno eksplicitnog sadržaja (čl. 144.a Kaznenog zakona). Osobita se pozornost posvećuje dvojbama koje izaziva kazneno djelo iz čl. 144.a, čijim je uvođenjem zakonodavac nehotice izazvao pitanja o dopustivosti neželjenog dijeljenja sadržaja u slučajevima koji tom odredbom nisu obuhvaćeni, a koji bi se tumačenjem mogli podvesti pod neovlašteno slikovno snimanje. Na kraju se iznose i moguća rješenja de lege ferenda.

The development of digital technologies in image and sound recording has significantly increased the risk of privacy invasion. This is due to the growing number and quality of recording devices, along with the ease of unwanted sharing of recorded content, including intimate material. In recent years, this has been compounded by the rapid rise of deepfake technology, which allows for the creation of fake recordings and the convincing alteration of authentic ones. In addition to privacy violations, this undermines the legal and social trust that, until recently, was placed in image and sound recordings. These trends have been addressed by the European Union in Art. 5 of Directive (EU) 2024/1385 on combating violence against women and domestic violence, which requires member states to criminalize the non-consensual sharing of intimate or manipulated material. After presenting the content of this provision, along with its historical genesis and underlying rationale, the existing legal framework in the Republic of Croatia has been examined, focusing on three criminal offenses: unauthorized sound recording and wiretapping (Article 143 of the Criminal Code), unauthorized image recording (Article 144 of the Criminal Code), and the recently introduced offense of misuse of a recording of sexually explicit content (Article 144a of the Criminal Code). Particular attention is given to the uncertainties surrounding the criminal offense under Article 144a, as its introduction has inadvertently raised questions about the permissibility of unwanted sharing of content in cases not covered by this provision, which could potentially be interpreted as unauthorized image recording. In conclusion, possible approaches to improving the law are discussed.

Usvajanjem Direktive 2024/1385 u svibnju 2024. godine Europska unija značajno je dopunila svoj zakonodavni okvir za suzbijanje nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Ovom se Direktivnom uvode minimalna pravila koja se odnose na inkriminiranje određenih oblika nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, i to: sakaćenje ženskih spolnih organa, prisila na sklapanje braka, dijeljenje intimnog ili manipuliranog materijalan bez pristanka, uhođenje na internetu, uznemiravanje na internetu te poticanje na nasilje ili mržnju na internetu. Pored toga cilj je Direktive postaviti minimalna pravila za prevenciju takvog nasilja, zaštitu žrtava i pristup pravosuđu, podršku žrtvama te za osiguranje koordinacije između relevantnih službi. Sve države članice EU-a dužne su Direktivu implementirati u svoja nacionalna zakonodavstva do 14. lipnja 2027. godine. Na taj će se način, s jedne strane, popuniti praznine koje postoje u zakonodavstvima pojedinih država članica EU u tom području, poglavito onima koje još uvijek nisu ratificirale Istanbulsku konvenciju. S druge strane, standardizirati će se različita nacionalna zakonodavstva država članica EU-a u pogledu minimalnih standarada za prevenciju, kazneni progon i kažnjavanje počinitelja određenih oblika nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Unatoč pozitivnim pomacima u pravnom reguliranju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji učinjenih ovom Direktivom, rasprave tijekom njezina donošenja pokazale su kako oko nekih vrlo važnih pitanja ne postoji suglasnost država. Među njima svakako treba istaknuti neslaganje država članica oko pitanja postoji li pravna osnova na temelju koje bi se u Direktivu mogla unijeti  standardizirana definicija silovanja temeljena na pristupu „samo da znači da“. Na kraju je prevladalo stajalište onih država članica koje su smatrale da EU nema takve ovlasti te minimalna pravila u odnosu na kazneno djelo silovanja nisu sadržani u Direktivi, što se smatra i njezinim glavnim nedostatkom.  

By adopting Directive 2024/1385 in May 2024, the European Union has significantly strengthened its legislative framework to combat violence against women and domestic violence. This Directive introduces minimum rules regarding the criminalisation of certain forms of violence against women and domestic violence, including female genital mutilation, forced marriage, non-consensual sharing of intimate or manipulated material, cyber stalking, cyber harassment, and cyber incitement to violence or hatred. In addition, the Directive aims to establish minimum standards for the prevention of such violence, protection of victims, access to justice, support for victims, and ensuring coordination between relevant services. All EU Member States are required to implement the Directive into their national laws by 14 June 2027. In doing so, it will, on the one hand, address gaps that exist in the legislation of individual EU Member States in this area, particularly in those that have not yet ratified the Istanbul Convention. On the other hand, it will standardise the various national legislations of EU Member States concerning minimum standards for prevention, prosecution, and punishment of perpetrators of certain forms of violence against women and domestic violence. Despite the positive legal advances made by this Directive in regulating violence against women and domestic violence, discussions during its adoption revealed that there is no consensus among states on some very important issues. Among them, the disagreement between Member States on whether there is a legal basis to include a standardised definition of rape based on the “only yes means yes” approach in the Directive stands out. In the end, the viewpoint of those Member States who believed that the EU does not have such authority prevailed, and the minimum rules regarding the criminal offence of rape were not included in the Directive, which is considered one of its main shortcomings.

U pravnoj povijesti 70-te godine prošloga stoljeća zabilježene su kao godine uzleta priznanja i zaštite temeljnih prava i sloboda pojedinaca u međunarodnom pravnom prostoru i nacionalnim sustavima. U katalogu međunarodnih dokumenata na području ljudskih prava, ističe se Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena iz 1979. godine i rad njezinog Odbora za uklanjanje diskriminacije žena. U godinama koje su uslijedile Odbor je izgradio jasan stav kako je rodno utemeljeno nasilje u koje spada i seksualno nasilje oblik diskriminacije koji ozbiljno sputava sposobnost žena da uživaju prava i slobode na temelju jednakosti s muškarcima. Identičnu tezu prenijeli su Europski parlament i Vijeće Europske unije u Direktivi (EU) 2024/1385 o suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. U vrijeme kada je suzbijanje rodno uvjetovanog nasilja nad ženama preraslo u načelo međunarodnog običajnog prava, Direktiva je trebala predstavljati izvor sveobuhvatnog skupa novih pravnih pravila koja će uzevši u obzir posebne potrebe žrtava ciljano djelovati u smjeru trajnog iznalaženja rješenja za nasilje u fokusu. Analiza konačnog teksta Direktive potvrđuje kako zacrtani cilj nije ostvaren u cijelosti kada se uzme u obzir zaštita spolnih sloboda žena i seksualnog integriteta djevojčica. S jedne strane rodno neutralno poimanje žrtve putem open-ended normativnog pristupa i uzimanje posebnih potreba žrtava za postavljanje posebnih obveza država članica predstavljaju nova, originalna rješenje u kreiranju europskih politika. No opet, sa druge stane pokazalo se kako su tvorci Direktive podbacili u izradi kataloga delikata na čije žrtve se ta dva prethodno navedena koncepta odnose. Iako se u recitalu Direktive spominju kaznena djela silovanja, spolnog uznemiravanja uključujući i ono na internetu te seksualno zlostavljanje, u Poglavlju 2. ne navodi se niti jedan klasičan seksualni delikt. Posebna pozornost posvetit će se mogućim razlozima za ovaj normativni podbačaj i ukazati zašto se harmonizacija normativnih rješenja vezanih uz zaštitu žrtava seksualnih delikata prije svega nastojala postići u okvirima kaznenog postupanja, pružanja pomoći i potpore žrtvama i preventivnim mjerama.

The 1970s are often portrayed as a time of significant progress in the recognition and protection of the fundamental rights and freedoms of individuals under international law and national systems. In the catalogue of international human rights documents, the Convention on the Elimination of All Forms of Discrimination against Women (CEDAW) of 1979 stands out, as does the work of the Committee on the Elimination of Discrimination against Women. In the years that followed, the Committee took the clear position that gender-based violence, including sexual violence, is a form of discrimination that severely impairs women's ability to enjoy rights and freedoms on an equal basis with men. The same thesis was put forward by the European Parliament and the Council of the European Union in Directive (EU) 2024/1385 on Combating Violence Against Women and Domestic Violence. At a time when combating gender-based violence against women has become a principle of customary international law, the Directive should serve as a source for a comprehensive set of new legal rules that target a long-term solution to the violence at its core, taking into account the specific needs of victims.The analysis of the final text of the Directive confirms that the intended objective has not been fully achieved, especially when it comes to protecting the sexual freedom of women and the sexual integrity of girls. On the one hand, the gender-neutral definition of victims through an open-ended normative approach and the consideration of the specific needs of victims in order to establish special obligations for member states, represent new and original solutions for European policy-making. On the other hand, it has been shown that the drafters of the Directive have not succeeded in formulating a comprehensive list of offenses to which the above-mentioned concepts apply. Although the Recital to the Directive mentions the criminal offenses of rape, sexual harassment, including online, and sexual abuse, Chapter 2 does not mention a single classic sexual offense. Particular attention is paid to possible reasons for this normative deficit, highlighting why the harmonization of legal solutions related to the protection of victims of sexual offenses was primarily sought in the context of criminal proceedings, victim support and assistance, and preventive measures.

U Kaznenom zakonu Republike Srbije, seksualno nasilje, koje je u fokusu većine najvažnijih europskih dokumenata usmjerenih na zaštitu žena od nasilja (Istanbulska konvencija i Direktiva (EU) 2024/1385 o suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji) nije zakonski definirano u skladu sa zahtjevima tih dokumenata. Naime, kazneno djelo silovanja slijedi tradicionalni pristup zasnovan na primjeni sile/prijetnje, a kad je riječ o drugim kaznenim djelima protiv spolne slobode, kritički se preispituje pristup zasnovan na hijerarhiji žrtava kao i druge kontroverzne zakonske odredbe (primjerice propisane kazne ili zakonski opisi pojedinih kaznenih djela seksualnog nasilja – npr. spolni odnošaj s nemoćnom osobom ili spolno uznemiravanje). Pored toga, problematična primjena kaznenih materijalnih i postupovnih odredbi (npr. izostanak primjene odredbi o posebno ranjivim svjedocima) može se uvelike pripisati postojanju predrasuda među stručnjacima, ali i općenitom izostanku razumijevanja o rodno uvjetovanom nasilju te posebice o položaju žrtve i njezinog traumatičnog iskustva vezanog uz proživljeni seksualni delikt.    

In the Criminal Code of the Republic of Seriba, sexual violence, which is in focus of the most important European documents related to the protection of women against violence (the Istanbul Convention and Directive (EU) 2024/1385 on combating violence against women and domestic violence) is not legally definied in accordance with the requirements of these documents. Namely, the criminal offence of rape follows traditional, force/coercion-based approach, and when it comes to other sexual offences, the approach based on the hierarchy of victims is criticized, as well as other controversial legal provisions (such as prescribed punishments or descriptions of certain offences of sexual violence – e.g. sexual intercours with a helpless person or sexual harassment). Besides, the problematic approach in the implementation of substantive criminal law and procedural provisions (e.g. non-application of the provisions on a particularly vulnerable witness) can be largely attributed to the existence of prejudices among professionals, but also to the lack of understanding of the gender-based violence in general, and particularily to the lack of understandig of victims' position and their traumatic experiences when it comes to such crimes.

Direktivom Europskog parlamenta i Vijeća o suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, donesenom u svibnju 2024., teži se osiguranju sveobuhvatnog okvira za učinkovito sprječavanje i suzbijanje nasilja nad ženama i nasilja u obitelji na razini Europske unije. U službi ostvarenja toga cilja nedvojbeno se nalaze i mjere koje u situacijama neposredne opasnosti ili vjerojatnosti počinjenja kaznenih djela nasilja nad ženama i nasilja u obitelji stoje na raspolaganju represivnim tijelima s ciljem zaštite žrtava. U tom kontekstu Direktiva u čl. 19. propisuje obvezu državama članicama da osiguraju nadležnim tijelima ovlasti za izdavanje „hitnih naloga za udaljavanje, naloga o zabrani približavanja i naloga o zaštiti“. Sukladno hrvatskom nacionalnom kaznenopravnom okviru „hitni nalozi“ koreliraju mjerama opreza koje u slučaju osnovane sumnje da je počinjeno kazneno djelo, na temelju Zakona o kaznenom postupku, mogu biti naložene prije i tijekom kaznenog postupka. U slučaju počinjenja prekršaja, njihov su pandan zaštitne mjere propisane Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji i mjere opreza propisane Prekršajnim zakonom. Nakon kratkog prikaza normativnih zahtjeva koje u rečenom smislu pred države članice EU postavlja Direktiva, izložit će se hrvatski normativni okvir uređenja mjera procesne prisile s ciljem utvrđivanja postoji li i u kojem dijelu potreba za transponiranjem odredaba Direktive. Pritom će se poseban naglasak staviti na zahtjev Direktive sukladno kojemu se takve mjere trebaju izdati „bez nepotrebne odgode“, a njihovo kršenje podlijeći „učinkovitim, proporcionalnim i odvraćajućim kaznenim ili nekaznenim sankcijama“.

The Directive of the European Parliament and the Council on combating violence against women and domestic violence, adopted in May 2024, aims to provide a comprehensive framework to effectively prevent and combat violence against women and domestic violence at the EU level. Measures available to law enforcement authorities in situations of immediate danger or the likelihood of committing offences of violence against women and domestic violence are undoubtedly crucial in achieving this goal. Article 19 of the Directive stipulates that member states empower competent authorities to issue "emergency barring orders, restraining orders and protection orders." According to the Croatian legal framework, these "emergency orders" correspond to precautionary measures that, in cases of reasonable suspicion of a committed criminal offence, may be ordered before and during criminal proceedings under the Criminal Procedure Act. In the case of misdemeanors, their counterparts are protective measures prescribed by the Law on Protection from Domestic Violence and precautionary measures stipulated by the Misdemeanor Act. Following a brief overview of the normative requirements that the Directive imposes on EU member states, the Croatian normative framework for procedural coercion measures will be presented to determine whether there is a need and, if so, in which parts, for transposing the Directive’s provisions. Special emphasis will be placed on the Directive’s requirement that such measures shall be issued "without undue delay", and that violations of these measures shall be subject to "effective, proportionate, and dissuasive criminal or non-criminal penalties".

Zaštita, potpora i prava žrtava obiteljskog nasilja povezana su kroz zajedničku suradnju svih dionika društva, države, vlada, zajednice i različitih nevladinih udruga.

Znati kako pružiti potrebne i relevantne informacije žrtvama obiteljskog nasilja, ali i razumjeti kako žrtva dolazi do potrebne informacije, stoga su jedni od ključnih elemenata pri kreiranju politika i komunikacijskih kanala za pomoć i potporu. Naime sposobnost snalaženja svakoga pojedinca u današnjem složenom informacijskom okružju, te znanje o tome gdje i kako pronaći potrebnu informaciju može utjecati na ostvarivanje prilika u različitim područjima života uključujući zdravlje, obrazovanje, ali može voditi i ka lošim odlukama i štetnim posljedicama. Pritom u situacijama obiteljskog nasilja procjena informacije može utjecati i na donošenje važnih odluka ili na bijeg iz nasilnih situacija. O važnosti pružanja relevantnih informacija, kao i stvaranja najprikladnijeg komunikacijskog kanala za žrtve obiteljskog nasilja ističe se i u Direktivi (EU) 2024/1385. Kako bi se djelotvorno odgovorilo na potrebe žrtve, države članice trebale bi usluge specijalističke potpore pružati uspostavom jedinstvene i ažurirane mrežne stranice na kojoj se nalaze sve relevantne informacije i upute o pristupanju dostupnim uslugama potpore i zaštite. Stoga se otvara pitanje: Imaju li žrtve obiteljskog nasilja dostatno znanje o tome, gdje i kako pronaći, ali i kritički procijeniti i primijeniti informacije o kaznenopravnoj normi, ulogama kaznenog prava u društvu te pozitivnim obvezama države u zaštiti prava najranjivijih za pokretanje pozitivnih promjena? Kvalitativnom metodom analize sadržaja iščitane literature u izlaganju će se ukazati na važnost razumijevanja informacijskog ponašanja žrtava obiteljskog nasilja te načinima dolaženja do potrebne informacije za uspostavljanje najprimjerenijeg komunikacijskog kanala za pružanje usluga potpore i zaštita. Na teorijskoj razini s obzirom na neistraženost tematike u RH, svrha je izlaganja potaknuti raspravu o važnosti razvijanja kaznenopravne pismenosti građana.

Traditionally, the protection, support, and rights of victims of domestic violence are linked through the joint cooperation of all societal stakeholders, including the state, governments, communities, and various non-governmental organizations. Knowing how to provide necessary and relevant information to victims of domestic violence, as well as understanding how victims access such information, are some of the key elements in creating policies and communication channels for assistance and support. Indeed, an individual’s ability to navigate today’s complex informational environment and knowledge of where and how to find the necessary information can influence opportunities in various areas of life, including health and education, but it can also lead to poor decisions and harmful consequences. In situations of domestic violence, the ability to assess information can significantly affect decision-making or escaping violent situations. The importance of providing relevant information, as well as creating the most appropriate communication channels for victims of domestic violence, is also emphasized in Directive (EU) 2024/1385. To effectively respond to the needs of victims, Member States should provide specialized support services by establishing a unified and up-to-date online platform containing all relevant information and guidelines on accessing available support and protection services. This raises the question: Do victims of domestic violence have sufficient knowledge of where and how to find, as well as critically assess and apply, information about criminal law norms, the role of criminal law in society, and the positive obligations of the state in protecting the rights of the most vulnerable to initiate positive changes? Through qualitative content analysis of the literature, the presentation will highlight the importance of understanding the information-seeking behavior of domestic violence victims and the ways of accessing the necessary information to establish the most appropriate communication channels for providing support and protection services. On a theoretical level, given the lack of research on this topic in Croatia, the purpose of the presentation is to encourage a discussion on the importance of developing criminal law literacy among citizens.