U NP Paklenica

Prema planu rada za ovu godinu, jesenski izlet našega ogranka planiran je na područje NP Paklenica i kanjona Zrmanje. Za izlet se prijavilo deset članova ogranka ali do dana polaska broj se smanjio na sedam. Unatoč tome, odlučili smo da će se izlet održati 27. i 28. rujna 2014.g. Vremenska prognoza bila je idealna a mala grupa odlučna kao u pjesmi „ništa mi neće ovaj dan pokvarit“. Sve je teklo po planu pa smo se u 10 sati našli pred upravnom zgradom NP Paklenica u Starigradu Paklenici. Dočekao nas je kolega šumar Zlatko Marasović, ravnatelj parka. Nakon upoznavanja, ljubazno nas je opskrbio kartom parka da se ne izgubimo, te smo nakon provjere logistike, sa prilično teškim ruksacima, zagazili u kanjon. Oko sat i pol hoda bilo je potrebno do ulaza u špilju Manita peć. Čudan naziv za špilju koji je, kako reče naš vodič, nastao tako što nije bila manita špilja već oni što su u nju išli. Nakon marende kod ulaza u špilju, vratili smo se na glavnu stazu i ubrzo stigli do Lugarnice. Iskoristili smo mali predah uz pivicu. Ubrzo je oko nas zavladala strka i graja jer su nas sustigla školska djeca. Park je inače bio pun posjetitelja, najviše penjača, jer je penjanje po stijenama glavna aktivnost u parku. U pokušaju da pobjegnemo od gužve produžili smo do Planinarskog doma ali nas je vesela družina ubrzo i tamo sustigla. Zato smo opet krenuli uzbrdo i stigli do našeg odredišta u zaseoku Ramići. Naš domaćin Marijo dočekao nas je na ulazu u Ramića dvore. Stara je to seoska kuća, donekle uređena za smještaj planinara i turista. Daleko je to od dvorskih odaja, ali mi kao šumari i planinari nismo ni očekivali hotelski smještaj. Kako je padala večer, mi smo polako praznili naše zalihe i raspoloženje je bilo sve bolje. Poslije obilate večere s gradela započela je pjesma koju ni pojačana bura nije mogla nadvladati. Kako to i dolikuje prekaljenim meštrima od fešte, ujutro su svi bili živi i zdravi. Nakon doručka uputili smo se nizbrdo, sada sa olakšanim rancima i zadovoljni dojmovima. Drugog dana plan je bio vožnja brodom niz kanjon Zrmanje. Na žalost, zbog bolesti kapetana, organizator nam je otkazao izlet na Zrmanju. Ali naš Denis je kao pravi domaćin i upravitelj područja, odmah ponudio zamjenski sadržaj. Umjesto na Zrmanju pošli smo na jednako lijepu i nepoznatu Krupu. Krupa je mala krška rijeka, pritoka Zrmanje, iznimne čistoće i ljepote. Izvire pod južnim obroncima južnog Velebita, nedaleko zaseoka Mandići, iz dva krška vrela. Najveći dio Krupe zarobljen je u 300-tinjak metara dubokom kanjonu u dužini od oko 10 km nakon čega se ulijeva u Zrmanju.

Naš drugi dan završio je u Kruševu, izvrsnim ručkom na seoskom domaćinstvu „Mićanovi dvori“. Tako smo i ovoga puta sretni i zadovoljni završili ovaj izlet. Šteta je samo što nas nije bilo više.