S puta po Bugarskoj

HŠD ogranak Dalmacija-Split i HŠD ogranak Gospić i ove godine nastavili su svoju suradnju i druženje, odlučivši se za zajedničku stručnu ekskurziju u Bugarsku.Odluka o destinaciji začudila je mnoge jer ova zemlja nije baš uobičajena meta hrvatskih turista. Ipak smo uspjeli zainteresirati 20 članova splitskog i 14 članova gospićkog ogranka a na kraju smo još dobili i dva pojačanja čak iz Koprivnice.

Na putovanje dugo 1300 km krenuli smo u ranim jutarnjim satima iz Splita, preko Gospića, gdje su nam se pridružili lički kolege. Nakon cjelodnevne vožnje, u večernjim satima, stigli smo do Niša gdje smo se smjestili u hotel Aleksandar. Za pobliže upoznavanje Niša nije bilo vremena, tek smo se nakratko spustili u centar grada, pojeli ponešto brze hrane sa roštilja i vratili se na spavanje kako bi bili odmorni za nastavak putovanja.

Slijedećeg dana oko podne u predgrađima Sofije dočekao nas je kolega dr. Stanislav Lazarov, dipl.inž.šum. koji je ljubazno pristao biti naš domaćin na ovom putovanju. U njegovoj pratnji stigli smo do našeg prvog odredišta: Manastira Svetog Ivana Rilskog, koji je osnovan u dalekom 10. stoljeću. Podignut je u rano kršćanskom stilu i svijetli je primjer arhitekture u Bugara. U sklopu samostana nalazi se i crkva iz 1343. godine. Kroz stoljeća manastir se nadograđivao te mu današnja mješavina bizantske i istočne, ortodoksne, kulture daje posebnu ljepotu. Samostan je 1993. g. uvršten u UNESCO-v popis Svjetske kulturne baštine.

Manastiru je bugarska država nakon tranzicije vratila u vlasništvo i 10 000 ha crkvenih šuma. Radi se o veoma starim i sačuvanim sastojinama smreke i jele na silikatu. Budući da se ove šume nalaze u Nacionalnom parku Rila, jednome od tri bugarska nacionalna parka, njima se veoma ograničeno gospodari tj. uopće nema sječe šume radi proizvodnje drva, siječe se samo minimalno, ono što samo padne na tlo.

Planina Rila nalazi se na jugozapadu Bugarske, sedamdesetak kilometara od Sofije, a njen najviši vrh Musala (2925 mnv) ujedno je i najviši vrh Balkana, tj. šesti vrh po visini u Evropi. Na Rili se nalazi i najstarije zimovalište u Bugarskoj, Borovec, koji postoji od 1896. godine. Jedno od najvećih i najmodernijih odmarališta u ovoj zemlji. Nalazi se na 1390mnv. Naša odluka da dvije noći provedemo u Borovecu na žalost nije se pokazala dobrom. Sezona zimovanja, kada je Borovec pun i živahan kao košnica, završila je a sezona planinarenja na Musalu još nije započela, tako da smo se našli u gotovo praznom odmaralištu u kojem nije bilo nikoga. Nisu radili ni živopisni mali kafići i restorani o kojima se toliko zanimljivoga moglo pročitati na Internetu. Uglavnom, nakon večere otišli smo rano na spavanje.

Treći dan putovanja odvezli smo se do drugog bugarskog nacionalnog parka Pirin, u kojem je središnje mjesto grad Bansko. Bansko je također najpoznatije zimovalište u Bugarskoj i sve je uglavnom bazirano na skijanju. Ipak, za razliku od Boroveca, koji je resort, Bansko je grad. Prošetali smo živopisnim centrom, razgledali još nekoliko manastira, pojeli odličan ručak u pravom etno restoranu na središnjem trgu, a zatim smo se u pratnji kolege Lazarova zaputili u planinu Pirin. Ovdje smo mogli vidjeti zaista impresivne stare šume molike i munike. Nedaleko od Planinarskog doma Vihren nalazi se najveće i najstarije živuće stablo u Bugarskoj. Radi se o muniki (Pinus leukodermis Ant.) staroj koliko i bugarska država tj. oko 1300 godina. Ovo impresivno stablo niti jednog šumara ne može ostaviti ravnodušnim. Visoko je 30 metara, što i nije neka rijetkost ali ono što ostavlja dojam je njegov prsni promjer od 2,55 m. Deblo je nepravilnog oblika sa dvije velike bočne grane tako da je teško od oka procijeniti kubikažu. Svakako je vrijedno slikati se pored njega i priključiti ga zbirci orijaša koju vjerujem ima svaki šumar u svom albumu fotografija.

Na povratku iz Banskog u Borovec oprostili smo se od kolege Lazarova koji se u ova dva dana trudio da nam kaže i pokaže sve što nas je zanimalo o Bugarskoj. U nadi da ćemo ga ponovno sresti jer dolazi u Hrvatsku u svojstvu FSC inspektora i ovim putem mu srdačno zahvaljujemo na svemu.

U protekla dva dana nagledali smo se planine i divljine te je društvo sve češće spominjalo povratak u civilizaciju tj. Sofiju. Zato smo odlučili odustati od daljnjih planinskih aktivnosti i sutradan smo odmah krenuli prema glavnome gradu.

Sofija je veliki grad, 14 po veličini u Europi, sa 2 milijuna stanovnika. U pratnji simpatičnog gradskog vodiča obišli smo pješice centar grada u kojemu se na maloj udaljenosti nalaze sve turistički najzanimljivije destinacije. Centar grada smjestio se oko trga sv. Nedelye i spušta se južno u glavnu trgovačku ulicu, Vitosha - koja je dobila ime po istoimenoj planini iznad Sofije. Započeli smo razgledanje sa katedralom Aleksandra Nevskoga. To je dominantna i najpoznatija sakralna građevina, sagrađena u 19. stoljeću na spomen žrtvama u ratu za oslobođenje od Turaka. Crkva je sagrađena u neo-bizantskom stilu. Prostor oko crkve okružuju nacionalna galerija, sveučilište te nacionalna biblioteka. Ruska crkva osobito je privlačna sa svojih pet kupola u obliku glavice luka. Izgrađena je 1912 i dobila je ime po Sv. Nikoli čudotvorcu. Ovdje ćete također naći Arheološki muzej, a preko puta crkvu Sv. George. Ova crkva datira iz četvrtog stoljeća i najstarija je sačuvana građevina u gradu.

Skretanjem na istok našli smo se ispred Narodnog kazališta Ivan Vazov sa svojim impresivnom četrdeset metara visokom fasadom koja je izgrađena 1907. Fontana ispred je nažalost bila prazna za vrijeme našeg posjeta, ali usred ljeta je bez sumnje dodatna poslastica za turiste. Prohujali smo kroz shopping mjesta u Pirotskoj ulici prije nego što smo otišli pogledati ruševine male crkve Sveta Petka Samardzhilska koja je sada dio pješačke šetnice podzemne željeznice uz stanicu Serdika. Odavde također možete vidjeti džamiju Banya Bashi i Sinagogu. Naš zadnji posjet bio Ženski Pazar, tržnica koja je ovdje od 1909. Razgledali smo ponudu i cijene i zaključili da je sve znatno jeftinije nego kod nas.

Može se reći sa je Sofija opravdala naša očekivanja, naravno u okvirima ono malo vremena koliko smo imali za njezino upoznavanje. Najveće razočaranje u gradu je svakako komunalna infrastruktura, razrovani pločnici prepuni rupa i kaotičan promet bez dovoljno signalizacije, osobito pješačkih prijelaza. I ako je bugarska ušla u EU još 2007. godine, još su vidljivi tragovi prošlog režima te zapuštenost i siromaštvo.

Na kraju nametale su se usporedbe i zaključili smo da nije loše s vremena na vrijeme nekamo otići iz Hrvatske kako bismo mogli shvatiti da kod nas i nije tako loše, kao što nam se u našoj svakodnevnoj jadikovci čini.