Za kolovoz preporučujem beletristiku laganu za čitanje, nešto zabavno i odmarajuće. Ako ste ih preskočili u osnovnoj školi, možete potražiti brojne romane o djetinjstvu i odrastanju Adriana Molea spisateljice Sue Townsend, ili, za još niže uzraste, odlične zabavne strip priče autora Jeffa Kinneya odnosno književni serijal Gregovi dnevnici. Obuhvaćaju 14 knjiga u kojima pratimo kroz tekst i jednostavne i smiješne crteže doživljaje američkog srednjoškolca Grega. Djevojkama će se sigurno svidjeti draga i smušena Bridget Jones autorice Helen Fielding i njezini problemi, koju sam već spomenula u preporukama za veljaču i Valentinovo. Jedan od najpoznatijih i vrlo cijenjenih zabavnih autora je i Ephraim Kishon; na hrvatski je prevedeno 25 njegovih humoreski. Spomenimo da je jedna od njih, obiteljske priče Kod kuće je najgore, najčitanija hebrejska knjiga poslije Biblije.

Kao što sam već u najavi Kalendara čitanja napisala, moje preporuke za čitanje su isključivo vezane uz naslove koje sam osobno pročitala. Kod ovog žanra "lagane" literature primijetila sam da imam problem jer vrlo često knjige koje odabirem za ljetno čitanje (lagane, zabavne, neopterećujuće teme) ne ispunjavanju moja očekivanja i budu preplitke, stereotipne, nerazrađenih psiholoških osobina glavnih likova, banalne, nemaštovite, nedovoljno "literarne". Stoga sam zaista morala razmisliti i sjetiti se što sam pročitala laganije, a što bih vam mogla predložiti. I evo, nastavno na temu putopisa i kulturoloških razlika iz srpnja, lagano, a kvalitetno; moj kratki izbor:

Evo nas u dugo očekivanim ljetnim mjesecima odmora, kupanja, večernjih šetnji ili izlazaka. Za neke je ovo vrijeme baš bez knjige ili ikakvog čitanja, za druge mogućnost da se više družimo s knjigom. Do vremena pandemije COVID-a 19, vrijeme ljetnog odmora vezivali smo uz turiste i putovanja. Turisti nam ovo ljeto stižu u ogromnom broju, ali vrijeme možda osobnih putovanja nekako je u drugom planu ili uopće nije u planovima. Za sve ljubitelje putovanja predlažem, pročitajte koji putopis!

Što je putopis? Kaže Hrvatska enciklopedija: putopis, u širem značenju općekulturna, književna, vjersko-religiozna, znanstvena i popularnoznanstvena vrsta teksta u kojoj autor izlaže svoje putničko iskustvo. Putopis je kao književna vrsta ušao u kurikulum Hrvatskog jezika i književnosti u ovoj Cjelovitoj kurikularnoj reformi i u knjižnici možete naći nekoliko popularnih autora putopisa: Davor Rostuhar, Jasen Boko, Stipe Božić, Hrvoje Šalković.

Ali, evo ipak osobna preporuka: moje omiljene putopise je napisao Tomislav Perko. Zovu se "Tisuću dana proljeća" (2014.) i "Tisuću dana ljeta" (2016.) Jedan običan mladi zagrebački momak imao je sređen život: unosan posao, složnu i blisku obitelj, puno prijatelja. A onda su se dogodili financijski gubitci i veliki dugovi prema ljudima koji su mu ukazali povjerenje. Život mu se "preko noći" okrenuo, napustio je udobnost gradskog života i krenuo na put s par eura, a s ciljem zaraditi dovoljno da vrati dugove. Proputovao je cijeli svijet, svih pet kontinenata, trošeći minimalno i živeći punim plućima, stekao neopisiva životna iskustva. Lagano i zanimljivo napisano, iskreno i autentično, popraćeno fotografijama i malim zrncima životne mudrosti i iskustva. Iako se ne mogu složiti sa svim njegovim životnim iskustvima, s nekim izborima i odlukama, ove putopise doživljavam i kao put sazrijevanja i odrastanja. Pročitati!!!

I još jedna preporuka - čitajte Šalkovića. Hrvoje Šalković je pisac romana, kratkih priča i putopisa. Pročitala sam skoro sve što je napisao i iako sam općenito sklonija romanima, njegove kratke priče su zaista odlične. A što reći o putopisima; "Pala karta" (2003.) i "Nulti meridijan" (2011.) Uvijek nevjerica, ma je li stvarno to moguće? Je li se stvarno dogodilo? "Pala karta" prvi je njegov putopisni roman i opisuje doživljaje s puta po Americi na kojeg je otišao bez nekog konkretnog plana. Pisac kaže da su svi likovi, jednako kao i opisi gradova, hostela, krčmi i kolodvora u ovom romanu autentični. Meni je najluđe kad se polomio na skijanju, a bez zdravstvenog osiguranja ni novaca da plati liječenje. I opet se izvukao...kao mačak s devet života. "Nulti meridijan", put oko svijeta, jednako je zanimljiv, uzbudljiv, nevjerojatan; radi se o autobiografskom putopisnom romanu s uvijek začuđujućim dogodovštinama i okolnostima u kojima se putopisac zatekao (i ostao živ i zdrav). Pročitajte, zabavit će vas, a autentični zapisi i fotografije potaknuti na razmišljanje!

Ispovijest "Mi djeca s kolodvora ZOO" i desetljećima nakon prvog izdanja (1978., a kod nas 1983. g.) šokira nas bolnim opisima potonuća jedne berlinske djevojčice u mračni svijet droga. Jer probala ih je sve, od najlakših do najtežih, uporno se zavaravajući da se može "skinuti" kad god hoće. Istinita svjedočanstva Christiane F. o stvarnim djevojčicama i dječacima na berlinskoj narkomanskoj sceni sredinom 70-tih godina 20. st. zapisali su novinari Hermann i Rieck i uobličili u knjigu, a uključene su i autentične fotografije. Postala je obvezna lektira u Njemačkoj, a kod nas kinjiga koja se preporuča mladima jer osvješćuje i upozorava na zlo droga i ovisnosti koja vode u propast i često u smrt. Vjerojatno je najpoznatija i najpotresnija knjiga o užasima droge u mladenačkoj dobi. Preporučila bih još dva naslova koja također imamo u našoj školskoj knjižnici. Na temelju istinitih događaja ove knjige donose priče o dvije srednjoškolske djevojke i njihovom tragičnom iskustvu ovisnica: "Dnevnik jedne narkomanke" (objavljen 1971., a kod nas 2001.) i "Strmoglavi pad" (objavljena 2003., kod nas 2005.). Sve su knjige pisane u prvom licu, jednostavnim svakodnevnim jezikom, iskrene, potresne, potiču na razmišljanje, to su knjige koje se pamte.

U našoj školskoj knjižnici možete naći niz korisnih i informativnih priručnika koji se bave temom ovisnosti i odgovaraju na niz pitanja vezanih uz razne vrste ovisnosti, prevenciju, liječenje, probleme ovisnika i njihovih obitelji.

Povodom Svjetskog dana kulturne raznolikosti evo kratkog izbora suvremenih djela s jednog drugog kontinenta, iz jedne druge kulture, koja su na mene ostavila veliki dojam. Moj izbor će biti djela koja govore o Afganistanu. Dok sam čitala ove knjige stalno mi je u mislima bilo pitanje je li to moguće? Zar se stvarno tako tamo živi? Ovo su knjige koje se čitaju „u jednom dahu“ i donose puno upitnika i emocija. Ove se knjige ne zaboravljaju.

Moj prvi susret s nevjerojatnom afganistanskom stvarnošću bile su "Kabulske lastavice" (2009.). Roman govori o tragičnom razaranju građanskog života i ljudskih prava pod talibanskom vlašću. No djelo koje me je uistinu potreslo i koje zaista preporučam je autobiografski roman "Utvrda s devet kula" (2013.) autora Qaisa Akbara Omara. Govori o običnoj građanskoj obitelji, sretnoj u lijepoj svakodnevnici mirnog dobrostojećeg života koji će se potpuno promijeniti pod diktatorskim političkim režimima. Razaranja, pljačke, selidbe, mučenja, ponižavanja, patnje, a s druge strane velika obiteljska povezanost, gostoprimstvo kao plemeniti običaj i obveza, preživljavanje malog čovjeka u ratnim okolnostima. Ovo je topla, iskrena, autentična priča prožeta mudrim narodnim izrekama, pričama i mitovima, pisana u prvom licu, dokument jednog vremena, koja prati djetinjstvo i odrastanje glavnog lika u ratnom Kabulu.

Khaled Hosseini je najpoznatiji autor afganistanskog porijekla. Budući da od 15 godine živi u Americi, piše na engleskom i pripada američkoj književnosti. Jedan je od najčitanijih i najpoznatijih svjetskih književnika. Svjetsku slavu mu je donio već prvi roman "Gonič zmajeva" (2003.) koji govori o dva dječaka Hasanu i Amiru. Pripadaju različitim narodima (Hazari i Paštuni), i različitim staležima u podijeljenom afganistanskom društvu i zemlji razorenoj ratnim zbivanjima (sovjetska okupacija, mudžahedini, talibani). Snažna i bolna priča s autobiografskim elementima koja zaista ostaje u sjećanju.

"Tisuću žarkih sunaca" (2007.) osobno mi je najdraža od svih Hosseinijevih knjiga iako nimalo manje potresna. Ovo je priča o napaćenim ženama u patrijarhalnom svijetu, o odnosima djece i roditelja, supružnika, ratnim strahotama i stradanjima, političkim previranjima i posljedicama svih tih nesretnih zbivanja po obične ljude. U središtu ovog romana su sudbine nekoliko žena, prije svega Majram i Lejle koje je život na neobičan način povezao jer pripadaju istom domaćinstvu (muškarcu). Iz suparništva moraju preći u savezništvo kako bi izdržale sve nedaće svoj položaja, kako bi preživjele.

"I odjeknuše gore" (2013.) je priča o bratu i sestri, Abdulahu i Pari, koje je život razdvojio. Roman otkriva brojne teme: obiteljski odnosi, političke prilike, socijalne i kulturološke razlike, moralna pitanja... Priča se odnosi na vremenski raspon od preko pedeset godina, a svi likovi imaju direktnu ili indirektnu vezu sa spomenutim bratom i sestrom. Ono što je drugačije u ovom romanu u odnosu na prethodne je način pripovijedanja. Umjesto kronološki navedenih događanja imamo fragmente (priče pojedinih likova) koje povezujemo kako bi rekonstruirali priču.

Ljudske sudbine iz dalekog Afganistana prelaze granice zemalja i kontinenata, dopiru do svakog čitača i ostavljaju trag, ostaju u sjećanju, što je odlika istinski kvalitetnih literarnih ostvarenja.

Dva velika hrvatska književnika, Mato Lovrak, u prvoj polovini 20. st. i Ivan Kušan, u drugoj polovini 20. st. ostvarili su mnogo lijepih dječjih knjiga. Mato Lovrak je bio seoski učitelj te je mnoga svoja iskustva i doživljaje u radu s djecom utkao u svoje romane. Ivan Kušan nam je najpoznatiji po seriji romana o Kokovim avanturama, a čak su četiri ekranizirana.

VELJAČA 2021. - povodom VALENTINOVA (14. 2. 2021.)

tema: romantična ljubav

LJUBAVNI ROMANI (ZA MLADE)

Ljubavna tematika je jedna od najčešćih, ako ne i najčešća inspiracija u književnom stvaralaštvu.

U poplavi „ljubića“ kako odvojiti naslove koji bi bili bliski srednjoškolcima? Možda upravo slijedeći vaše preporuke! Ponekad mi učenici kažu što su pročitali i što im se jako svidjelo, a pitam i kolegice koje rade u gradskim knjižnicama što mladi traže. Primjećujem da bi ti naslovi mogli pripadati jednom zasebnom podžanru – ljubavnim romanima koji se bave mladima, mladenačkim vezama i životnim problemima.

Autor John Green je dosta omiljen među mladom publikom, njegove knjige sve redom postaju bestselleri. Pročitala sam i "U Potrazi za Alaskom" (2013.) i "Gradovi od papira" (2015.), no ovom prilikom preporučila bih "Grešku u našim zvijezdama" (2012.), priču o Hazel i Augustusu, o ljubavnoj vezi u sjeni bolesti, suočavanju sa strahovima, borbi za svaki dan, za život. Autoru izražavam divljenje jer je jednu tešku temu prikazao na prihvatljiv, zanimljiv i životan način.

Potpuno drugačijom tematikom bavi se roman "Tri metra iznad neba" (2012., autor: Federico Moccia) koji govori o vezi Babi i Stepa, dvoje mladih iz dva različita svijeta, socijalno suprotstavljena. Zabranjena ljubav dobre cure i buntovnog momka ujedno je i slika odrastanja jedne generacije i jednog vremena, a radi se o 80-tim godinama prošlog stoljeća.

Još jedna knjiga s vrha ljestvica 2012. je "Bijela kao mlijeko, crvena kao krv" (autor: Alessandro D'Avenia) . Nažalost, opet se radi o temi bolesti i odrastanju kroz iskustvo ljubavi. Glavni lik je Leo, a djevojka u koju je zaljubljen je Beatrice. Izvrsno djelo, literarno snažno, stilski izražajno, dirljivo, ali ne i patetično.

Dodajmo i jednu našu autoricu, Nadu Mihelčić, i njen roman "Bilješke jedne gimnazijalke" iz 2015. popularan među mlađim čitateljima. Priča o petnaestogodišnjoj gimnazijalki Almi koja odrasta uz pomoć brata pomorca, no živi sama; bavi se kućom, psom, školskim obvezama, košarkom, suočava s problemima koje joj život donosi, a i osjećajima vezanim uz prvu ljubav.