VikSi: digitalni školski list
Autorice: Lana Čihor i Lucija Šukunda
Mentorica: Blaženka Krstičević
Natječaj "Svijet kao začarana šuma"
Noć knjige 2024.
Daniel Stanešić
Da sam ja Regoč
Jednog dana kao i svakog brojio sam kamenje sve dok nije došla vila imenom Kosjenka. Ona je bila u šoku kada je vidjela moju veličinu, a kad je došla k sebi pitala me hoću li joj pomoći ujediniti Ukrajinu i Rusiju i zaustaviti rat. Rekao sam: „Može!“. Ona mi je za uho stavila košaricu u koju je ušla i odvela me do mjesta borbe. Rekla mi je da moramo smisliti kako ćemo ih udružiti. Mislili smo i mislili i zatim smo smislili. Otišao sam do predsjednika Rusije i rekao mu da ću se udružiti s Ukrajinom i uništiti im pola države. Rekao je da im ne mogu ništa, ali nije znao da zbog moje veličine ne osjećam tako puno boli. Kad me probao upucati, metak se samo odbio, a predsjednik se uplašio. Pokušao me upucati tenkom, ali ni to nije uspjelo. Sad je već bio jako uplašen. Rekao je ukrajinskom predsjedniku da se povlači i da je rat gotov.
Kosjenka i ja smo se vraćali našim domovima i kad smo stigli ona je odletjela u oblake, a ja sam nastavio brojiti kamenje.
Hana Porić
Kad bih ja bila Kosjenka
Kad bih ja bila Kosjenka promijenila bih to da ljudi više poštuju okoliš. Ljudi u prirodu bacaju mnogo toga. Maramice, boce, ostatke hrane. Puno ljudi zagađuju okoliš jer su lijeni. Teško im je otići do koša za smeće pa otpatke bacaju u prirodu. Ljudi u današnje vrijeme svugdje idu automobilima, autobusima, motorima, vlakovima. Sva ta prijevozna sredstva ispuštaju različite plinove. Tvornice nisu ništa bolje. Također zagađuju zrak. Sada je normalno da je na dnu oceana više plastike nego u trgovinama, sada je normalno da ljudi napuštaju kućne ljubimce, normalno je da svaki dan imamo nekoliko prometnih nesreća.
Nama je priroda uzvratila 2020. godine jakim potresom. Epicentar je bio u Petrinji, zgrade koje su se tada srušile još se nisu čak niti krenule popravljati. Da sam ja vila zvana Kosjenka, pomogla bih ljudima oko popravljanja srušenih zgrada i kuća, kažnjavala bih ljude koji hladnog srca ostave životinju, a ljude koji bacaju smeće u prirodu zamolila bih da to prestanu činiti. Ljudi trebaju više poštivati okoliš u kojem žive, baš poput vila.
Lara Kiš
Kosjenka spašava svijet
Zovem se Kosjenka i volim pomagati svijetu. Ne volim nasilje. Jako me rastužuje kad netko nekoga zlostavlja, pogotovo manje i slabije od sebe.
Htjela bih pomoći svima koji proživljavaju nasilje, čak i onima koji ga šire. To ću napraviti tako da ću krenuti na put po svijetu. Za put mi trebaju neke stvari. Prvo ću baciti jedan biser i stvoriti auto, a zatim ću baciti i drugi biser i poželjeti maramice, jer sva djeca imaju pravo biti tužna.
Sada kada imam što mi treba, krenut ću u svemir i baciti biser na cijeli svijet. Zaželjet ću da mogu razgovarati sa svakim tko pati od nasilja. Porazgovarala sam sa svakim posebno i potrošila sve maramice, ali nije važno jer sada je svima lakše. Četvrti biser sam potrošila na još jedne maramice, a s petim sam poželjela da mogu razgovarati sa svima koji su nanosili nasilje. Bilo ih je mnogo, opet sam potrošila sve maramice, ali nema veze, uspjela sam zaustaviti nasilje! Moje putovanje traje već pet dana i privodi se kraju.
Za kraj mi je ostao još jedan biser. Taj biser sam bacila na svijet i zaželjela da nitko tko pati od nasilja ne šuti, nego se nekome obrati za pomoć. Nadam se da će svijet postati bolje mjesto.
Ramona Panjković
Oglas preko svijeta
Jednog dana mala Kosjenka se probudila te krenula u šetnju. Dok je šetala vidjela je mnogo smeća oko sebe, u vodi i na kopnu. Pogledala je u javnu kantu za smeće koja je bila prazna, a sve oko nje je bilo puno smeća. Odmah je otišla po svojeg prijatelja Regoča i rekla mu: „Regoče moj, imamo problem sa zagađenjem!“. Popela mu se na uho i krenuli su riješiti zagađenje Zemlje. Regoč i Kosjenka već su stari prijatelji pa im rješavanje problema i spašavanje svijeta nije novost. Prije polaska, Kosjenka je uzela svoje bisere, za svaki slučaj. Najprije su otišli do jednog parka te je Kosjenka uzela jedan od svojih bisera i poželjela da je park čist. Isto je poželjela i za jedno jezero i za jednu šumicu. U jednom trenutku je Kosjenka nestala. Regoč ju je dozivao: „Kosjenko, Kosjenko, gdje si?“. Pronašao ju je u jednoj odbačenoj boci. Onako mala i sitna upala je u nju i nije mogla izići pa joj je Regoč pomogao.
Kosjenka je shvatila da je potrošila sve bisere, a uspjeli su očistiti samo jedan grad i selo pokraj njega. Ostala im je još gotovo cijela Zemlja! Ona i Regoč nisu to sami mogli učiniti bez bisera. Trebali su pomoć, ali čiju? Tko im može pomoći?, pitali su se.
Kosjenka i Regoč sastavili su oglas koji je glasio: „Spasite svoj planet, ne bacajte smeće! Pomozite nam u tome!“ . Nisu ga stavili samo u jedan grad nego preko cijelog svijeta! I znate što? Uspjelo je! Svijet je postajao sve čišći i čišći. Tako je završila još jedna uspješna pustolovina Kosjenke i Regoča.
Vida Petričević
Postala sam Kosjenka
Kad bih ja bila Kosjenka, svoje bisere bih potrošila na to da sva mora ne budu zagađena, da šume ne budu u požaru nego da sve bude lijepo i mirno. Da se životinje i ljudi ne razbole, nego da budemo sretni i zdravi. Da nitko ne umre od gladi, nego da svi budu siti. Da ljudi ne misle da su ružni, nego da svi mislimo pozitivno. U posjet mi je došao Regoč pa smo krenuli na put. Nakon dugog hoda naišli smo na bolesnog konja. Iskoristila sam svoj prvi biser i konj je sretno skoknuo, popela sam se na njega i zajedno smo konj, Regoč i ja nastavili našu pustolovinu. Naišli smo na mali potok. Regoč ga je bez problema preskočio, a ja sam vrisnula jer ga je i konjić spretno preskočio. Nakon dugog puta naišli smo na malo selo. To selo je bilo puno ljudi. Svi su se razboljeli. Iskoristila sam svoj biser da svi u tom selu ozdrave. Sada svi živimo zajedno, sretni i zdravi.
Hrvoje Uljanić
Regočeva i Kosjenkina međunarodna udruga za skupljanje smeća
Ja sam Regoč. Živim u Legen gradu sa svojom malom prijateljicom Kosjenkom. Pokrenuo sam RKMUSS (Regočevu i Kosjenkinu međunarodnu udrugu za skupljanje smeća). Naša grupa bazira se na meni i na mojih jedanaest prijatelja. Dvoje mojih prijatelja u Australiji, dvoje u Aziji. U Europi smo moj jedan prijatelj i ja te, naravno, Kosjenka! U Sjevernoj Americi su dvije prijateljice i još dvoje prijatelja u Južnoj Americi te jedan prijatelj u Africi. Svatko od nas je drukčiji i poznaje drukčiju kulturu, ovisno o kontinentu na kojem skupljaju smeće. Na primjer, moj prijatelj iz Europe je posjetio Španjolsku i naučio flamenco. Dvoje prijatelja u Aziji sada vjerojatno jedu sushi. U Ukrajini i Rusiji za sada ne možemo skupljati smeće zbog rata, ali i na tome radimo. Za nekoliko dana smo se odlučili naći u New York Cityju i ondje počistiti sve od kanalizacije do vrha Kipa slobode. Došao je taj dan i našli smo se u gradu. Krenuli smo od kanalizacije i bilo je teško, ali smo uspjeli. Zatim smo se podijelili na dvije ekipe: ekipa More i ekipa Ulice. U svakoj ekipi nas je bilo po šestero. Ekipa More je zamolila ljude da doguraju smeće iz mora do obale. Ekipa Ulice je posudila kombije za smeće pa su skupljali smeće po ulicama. Kada su obje ekipe završile, razvrstali smo otpad i odložili ga u spremnike. Bacili smo se odmah na Kip slobode. Za tri minute bio je čist kao suza. Kad smo završili, odlučili smo zamijeniti kontinente i naučiti više o drugim kulturama. Svakako ćemo sa svojim prijateljima posjetiti i Europu Drago mi je da smo pomogli planeti.
Fotografija: pixabay
Ivan Janković, 5. razred
Srca su moje oči
Kada te pogledam u oči
ja se okamenim od ljubavi.
Srce mi kuca kao motor!
I kad te ostali pogledaju
oni postaju kamene figure
od tvoje ljepote.
I sve što zavoliš
postaje dragocjeno.
Pjevaš kao golubica!
I ljepota je jedino što voliš.
Srca su moje oči
Kada te pogledam u oči
ja se okamenim od ljubavi.
Srce mi kuca kao motor!
I kad te ostali pogledaju
oni postaju kamene figure
od tvoje ljepote.
I sve što zavoliš
postaje dragocjeno.
Pjevaš kao golubica!
I ljepota je jedino što voliš.
Sven Markulin Paprika
Ona je moja ljubav
Kad sam je vidio,
izgledala je kao cvijet
kad sam je čuo,
zvučala je kao
ptičica koja veselo
pjeva na grani.
Oči su joj kao
Zvijezde što na
nebu plešu,
a kosa joj
je kao od zlata
što svjetluca
na suncu.
Slatka je i mala
kao kolač,
ali lijepa,
kao cijeli
svemir.
Ljepša od svega,
slađa od svega slatkog,
sjaji se na suncu,
ona je ta u koju
sam se zaljubio.
Ona je moja,
Zaljubljen sam u
nju zanima
me sviđam
li joj se
nadam se jer
ona je ta
koja mi je sve.
Mijenja me,
ali u dobrom
smislu jer
ona je moja
LJUBAV.
Julia Gladulić, 7. razred
Fotografija: pixabay
Vukovar
Vukovar je grad
Kojeg je očekivao pad.
Ali Vukovar to grad je jak
Nitko ne želi njegov nestanak.
Bori se snažno
Jer ipak je to jako važno.
Svaki dan bombe padaju
Dok se ljudi doma mole i nadaju.
Nakon nekog vremena grad je pao
Svi mislili su da rat je stao.
Ali Hrvati su se borili
Vratili su grad pod svoju vlast pa su se umorili.
Naposljetku sretan je kraj
Za njihov zavičaj.
Fotografija: pixabay
Škola
U školi se mnogo toga uči,
Netko gradivo skuži, a netko skužiti gradivo se muči.
U sedmom razredu uči se i kemija
To koristi ljudima da se riješi pandemija.
Uči se i fizika koja je svuda oko nas
Ona je gotovo sve, možda će ti trebati u bilo koji čas.
Kroz godinu puno testova se piše
A koju ocjenu dobiješ, ta se iz e-dnevnika ne briše.
Na kraju školovanja na maturalac se ide
Tamo nova iskustva se steknu i avanture dožive.
Ljudi danas
Ljudi danas u gradovima žive
Dok su nekad bili u selu gdje su obrađivali njive.
Prije su se djeca igrala vani,
A danas nebitno jesu li ljepši dani…
Uvijek samo internet,
Koji je samo malo poboljšao svijet.
Prije su ljudi radili na polju
I nitko ih nije pitao imaju li volju.
A danas ljudi samo za računalom sjede,
Dok i dalje roboti više vrijede.
Spremni su čovjeka u poslu zamijeniti
Tada ljudi neće raditi i tada će se ulijeniti.
Melinda Roksa
Fotografija: pixabay
Plovim u moru želja
Jedna od manje poznatih legendi bila je Neuvjerljiva legenda o moru želja. Legenda o djevojci koja se zvala Melinda.
Melinda nije imala najbolji život, uvijek se očekivalo bolje od nje. Najviše su očekivali njeni roditelji i prijatelji. Ipak to nije bilo najbolje za nju jer se tijekom vremena njezino ponašanje pogoršalo. Koliko god se trudila, nije mogla to popraviti. Trebala je novi početak i nešto što će ju osvježiti. Trebala se odvojiti od svega i koliko god da je ona pokušavala to nije uspjela. Prijatelja nije imala. Roditelji su je uvjeravali da će se sve pozitivno riješiti za nju, ali to se nikad nije dogodilo. Svaku noć je otišla do mora gledajući ljepotu vode osvijetljenu predivnim sjajem mjeseca. Djevojka je voljela plesati, nije uvijek imala vremena za to. Jednu noć je odlučila zaplesati dok su joj se valovi mora uskladili s njenim pokretom. Tada se osjećala ispunjeno kao da je našla ono što joj je trebalo sve ovo vrijeme. Tako je svaku noć došla zaplesati pored morskih valova koji su ju pratili i donosili najljepši nakit i morske biljke. Jednu noć je iznenada došla plačući. Nakon što se smirila krenula je pričati što se sve dogodilo taj dan. „Voljela bih krenuti ispočetka“, rekoše ona. Ono što nije očekivala je da će more odgovoriti da joj mora reći više detalja o svojim željama i da mora poći s njim. Djevojka se uplašila takvog odgovora, ali nije imala drugu šansu pa je pristala i opisala svoju želju. Željela je novi život u kojem će biti sretna bez obzira kojim smjerom teče život. Dodala je da joj je najdraži cvijet lokvanj jer bez obzira na ružnu okolicu uvijek se ističe svojom ljepotom. Uvijek je htjela vidjeti tako i sebe. Da svojom pojavom uljepša svoju okolinu. More je prihvatilo njezinu želju i povuklo ju sa sobom. „Zatvori oči,“ reče more djevojci. I ona tako napravi. More djevojku potopi, popunivši njena pluća vodom. Kada se probudila našla se na udobnom podu nekog skloništa, ali je krov neobičan. Izgledao je kao latice. Ona ustane i odmah nakon toga latice se otvoriše, prikazavši ljepotu koja se nalazila izvan lokvanja u kojem se probudila. Drugim riječima to je bio taj svijet koji je željela.
Ova je legenda prikazala kako se u bilo koje vrijeme naše želje mogu ispuniti neočekivano. Isto tako koliko god da život postane težak nikad se ne smije odustati. Uspjet ćeš.
Mia Zrakić
Moja pjesma
Iz neba pa u rebra
moja je pjesma krenula,
kao tika-taka
tika-taka, tika-taka i
odjednom samo – Bum!
Pretvorim se u misli
samo mašta,
Evo stvaralaštva!
Moj život je pjesma
Želim da traje vječno,
A prolazi tečno
kroz školu
i dok skačem na molu!
Ema Skender
Jesen
Jednog je dana,
jedna stara dama,
laganim korakom ušetala u moj grad
i u smeđu boju obojala ga tad.
Prosula je lišće po ulicama svim,
Iz svakog se dimnjaka vijorio dim.
Dobrodošla jeseni,
vjetar grane njiše,
a vi djeco, ponesite kišobrane
jer bit će kiše.
Lota Panjković
Put prema miru
Piše: Petra Plavec
Objavljeno: 8. 2. 2023.
Put prema miru
Naš svemir danas nema mir.
Rat!
Besciljno uništavanje života.
Svađa!
Put prema ratu koji je sramota.
Tolerancija
neće učiniti loše ništa.
Daj, nemoj da ti je srce
kao hladna kištra!
Urazumi se!
Pomozi da
Mir
postane
naš
svemir.
Školska klupa
Piše: Marino Gagula
Objavljeno: 8. 2. 2023.
Školska klupa
Kad nisam u školi
mene duša boli.
Klupa nije sjajna,
to je moja tajna!
Ona samo stoji
ne čita, ne broji!
Baš je glupa
školska klupa.
Mi sjedimo skupa!
Moj brat superjunak
Piše: Dora Dejanović
Objavljeno: 8. 2. 2023.
Moj brat superjunak
Svi ljudi imaju normalne braće i sestre, ali ja ne, moj brat je superjunak… „Dora, Dora, gledaj ja želim biti superjunak !“ „ Joj, Vanja, daj prestani ometati film!“ Izlaskom iz kazališne dvorane nakon gledanja filma pa cijelim putem doma moj brat nije se gasio. „ Weee“ derao bi se nakon što bi se bacio u lišće. „ Pa dobro, Vanja, to što si superjunak ne znači da moraš biti superzmazan!“ „Joj , Dora, pa daj me pusti, uostalom kako ti znaš da ja nisam superjunak, možda jesam, ali to samo jako dobro skrivam“ isplaženim jezikom valjao bi se po lišću navodno Supertastični Vanja koji se doma ipak vratio superzmazan.
Ulaskom u kuću čulo se: „Dora, dolazi gore pospremiti tu svoju zamazanu sobu, ne mogu niti ući u ovaj svinjac!“ Nakon više uzdaha i nekoliko minuta mumljanja sebi u bradu dovukla sam se do takozvanog svinjca i shvatila da je mama bila u pravu - jedva sam otvorila vrata. „ Jao, Vanja, molim te, dođi mi pomoći !“ ne toliko lijepim tonom pozvala sam brata u pomoć i nakon samo nekoliko sekundi iz dnevnog boravka čulo se: „ Supertastični Vanja stiže u pomoć !“ „ Joj, ne opet! Vanja, daj prestani! Nisi ti nikakav superjunak , a i da jesi nadam se da se ne bi zvao Supertastični Vanja!“ „ Ti to ne znaš“ samouvjereno mi je odgovorio Supertastični Vanja. Nakon dobrih sat vremena posla soba je izgledala besprijekorno. Čak nas je i mama pohvalila, a zatim pozvala na ručak. Sjeli smo za stol i taman kada sam krenula uzeli gutljaj juhe, zaderao se Vanja s druge strane stola: „Pazi, Dora, vruće je! Supertastični Vanja ponovo na usluzi!“ „Hvala, Vanja, stvarno me spašavaš cijeli dan!“ „Ne, ne, ne Supertastični Vanja!“ nasmiješio se Supertastični Vanja.
Prije spavanja Vanja je došao do mene i rekao mi: „Dora, ja ipak nisam superjunak, previše je to posla, stalno te spašavati!“ „ A ne, ne, ne! Sada si moj supertastični Vanja zauvijek, ali da se malo odmoriš ja ću biti tvoja Supertastična Dora sutra.“
Ah, ta tehnologija!
Piše: Mia Čarapar
Objavljeno: 8. 2. 2023.
Ah, ta tehnologija!
Tehnologija…danas je svima potrebna. Današnji svijet bez tehnologije je nezamisliv. Svi smo ovisni o tehnologiji, a da toga nismo ni svjesni.
Danas je mladima u mojim godinama glavna razonoda tehnologija. Uglavnom su to: filmovi, serije, YouTube videi i slično. Stariji ljudi nisu ništa bolji. Ljudi koji su u penziji uglavnom samo sjede pred ekranima. Tehnologija se toliko razvila tijekom godina da nam je danas nužna. Većina poslova se obavlja na računalima ili uz pomoć računala. Kad ne bi bilo tehnologije, stvarno ne znam što bi ljudi radili. Uglavnom na tehnologiju gledamo pozitivno, ali zapravo nismo ni svjesni kakve nam ona posljedice ostavlja i kakve mane ima. Osim što oštećujemo vid pretjeranim gledanjem u ekrane, mi oštećujemo i naše zdravlje, ali i budućnost. U prošlosti nije postojao internet. Nisu postojali pametni mobiteli. Jedva da je struja postojala. Istina da su ljudi teže komunicirali, ali su imali bolje i više razvijene navike te fizičke sposobnosti. Ustajali su ranije kako bi obavili sve obaveze. Nije bilo vremena za odmor. Bili su vrijedni i odgovorni. Danas ljudi idu kasno spavati, a tako se kasno i probude. Tim postupcima štetimo zdravlju i našem metabolizmu. Ljudi su sve više i više pred ekranima i to nije dobro. Umjesto da prošeću po prirodi, većina njih bi izabrala gledanje serije i ljenčarenje na krevetu. Ne bih htjela da se ovako nastavi. Zadnjih godina ljudi nisu svjesni koliko vremena provode pred ekranima i koliko je to zapravo loše. Ne mogu ni zamisliti kakvo će stanje biti u budućnosti. Čovječanstvo bi moglo izumrijeti pretjeranom uporabom tehnologije. Drago mi je što se tehnologija obnavlja, ali mi smeta što se ljudi ne znaju koristiti njome. Ne znam na koji način da osvijestim ljude o ugrožavanju njihova zdravlja. Htjela bih održati govor u kojem objašnjavam ljudima koliko je pretjerano korištenje tehnologije loše za njih, ali mislim da se ne bi ništa promijenilo. Toliko smo ovisni o tehnologiji da počinjem sumnjati u očuvanje našeg zdravlja.
Tehnologija se obnavlja dok mi ostajemo isti. Postajemo polako „mrtvi“ jer ne obraćamo pažnju na stvaran svijet i prirodnu ljepotu. Zvuči zastrašujuće, ali je istinito. Najgore od svega je što iako su ljudi svjesni posljedica, oni ne poduzimaju ništa.
Što znači biti zaljubljen do ušiju?
Piše: Katja Mirilović
Objavljeno: 8. 2. 2023.
Što znači biti zaljubljen do ušiju
Kad me na hodniku u školi dotakneš, možda ni ne znaš, ali je meni taj dan odmah predivan.
Kada sjedim s prijateljicama na klupi i ti nas pozdraviš, ja znam da si zapravo pozdravio samo mene. To sam vidjela u tvojem osmijehu i u tvojim očima.
Kada sam bolesna i tražim te da mi pošalješ zadaću iako su mi ju sve prijateljice već poslale. Kada mi pošalješ i pitaš kako sam, u tom trenutku mi se čini da možda više i nisam bolesna.
Kada mi se obratiš, imam milijun riječi, ali moje se lice pretvori u semafor i umjesto svih tih riječi uspijem samo promucati...m-m-m-molim?
Zadatak je u školi bio da napišeš pismo nekome tko ti je mio. Nisam razmišljala dugo, napisala sam tebi pismo, a ti si poslao pismo nekoj prijateljici drugoj. Kada pismo dobila je ona, pisalo je draga Katja, umjesto Ivona. Tada sam znala da pisao si meni jer krivu adresu dala sam ja tebi.
Išli smo na izlet i morali smo sjediti posloženo u busu, onako kako nas je učiteljica nasumično prozivala - jedan dečko i jedna cura, da ne budemo glasni. Kada je baš nas dvoje učiteljica prozvala, skakala sam od sreće. Učiteljica je uspjela! Tih sat vremena nismo prozborili ni riječ, samo smo gledali u mobitel, a ja nekako kroz njega.
Pazite što želite!
Piše: Dora Kozarić
Objavljeno: 8. 2. 2023.
Pazite što želite
Imate želju? Ispunit ću vam ju jer ja sam malena, narančasta, zlatna ribica. Radim već tisuću godina u jednom malenom, ne baš mirnom i tihom oceanu. Život mi nije nimalo lagan. Stalno sam u pokretu i iako se trudim ne gristi udicu, ipak mi to i ne polazi za rukom.
A da samo znate kakvih sam se želja naslušala i naispunjavala...
Evo, neki su dan došle dvije djevojčice. Jedna je tražila je da joj poklonim besane noći da može igrati igrice na mobitelu i da ne mora spavati. Njena prijateljica tražila je pak da ne mora učiti, da jednostavno ne mora u školu. Nakon nekoliko dana ova prva djevojčica došla je zabrinuta s velikim crnim kolutima ispod očiju. Izgledala je kao panda! A ona druga je došla plakati da je ostala bez prijatelja jer, eto, svi su bili u školi. A osim toga, s obzirom da nije išla u školu i nije učila, nije znala odgovoriti na pitanje koliko je dva puta dva i to baš kada je naišao dečko koji joj se sviđa. Upsić!
No, da ne ispadne da su samo djevojčice čudne, nisu ni dječaci bolji! Evo, prije dvjesto godina sjećam se jednog dječaka u Egiptu, koji je želio imati dugi rep kako bi se mogao hladiti za vrijeme velikih vrućina...Rep? Pa nije konj niti pas! No, dobro, dobio je on taj rep...proglasili su ga ludim i zatvorili u jednu od piramida iz koje nikad nije izašao.
A tek onaj koji je tražio da svaki dan može jesti čokoladu...i jeo je on... sve do dana kada su mu poispadali svi zubi. Meni je bio simpa! Pa niti ja nemam zube i što mi fali?!
Mislim da me netko upravo zove! Sigurno opet želja koja nije završila prema planu...možda onaj malac koji je poželio biti visok...uh da nisam možda pretjerala s visinom? Hm...žurim...bok!
A vi, pazite što želite!
Na pustom otoku
Piše: Matilda Bjelica
Objavljeno: 27. 5. 2022.
Prvi dan na ovome otoku. Jedino što imam je karta koju su mi dali mornari. Moram doći do kućice koja je na karti označena iksom. Moram naći hranu kako bih preživjela. Oko mene su samo pijesak i palme.
Na palmama su plodovi banana. Našla sam prvi izvor hrane. Sada samo moram shvatiti kako do njih doći, kada oko mene nema ničega osim pijeska. Satima sam sjedila na tom otoku smišljajući načine kako doći do te hrane. Gledala sam oko sebe tražeći nešto što bi mi moglo pomoći. Istovremeno sam gledala banane na drveću i gladovala. Nakon nekoliko sati gledanja u pijesak dobila sam ideju. Ne znam kako mi ranije nije pala napamet. Krenula sam s realizacijom. Trebalo je puno vremena kako bih je ostvarila. Iskopala sam ogromnu rupu u pijesku, a s pijeskom koji sam iskopala napravila sam brdo po kojem sam se penjala kako bih došla do banana. Imala sam nekoliko neuspjelih pokušaja, zato što kada sam stala na pijesak, on je propao jer sam bila previše teška, ali uspjela sam. Nastavila sam.
Otišla sam do mora. Čučnula sam i pružila ruke prema vodi. U tom trenutku iz vode je iskočio morski pas. Od straha iz ruku su mi ispale banane koje sam ranije ubrala. Morala sam doći do njih jer nije bilo šanse da ponovo kopam ogromnu rupu. Voda nije bila duboka, a ni banane nisu bile daleko. Mogla sam ih vidjeti s obale. Jedini problem bili su morski psi u plićaku. Do banana, trebala sam doći prije njih, te me oni ne smiju primijetiti. Čekala sam da se udalje. Čim su se udaljili potrčala sam do banana, no vidjeli su me i brzo krenuli prema meni. Istrčala sam . Nikad nisam trčala brže, a kroz vodu trčati puno je teže. U međuvremenu, pala je noć. Dan mi je jako sporo prolazio jer nisam imala pojam o vremenu. Spavala sam nekoliko sati. Taman kada je sunce izlazilo iz tamnog mora probudila me kapljica vode. Kada sam se probudila osjetila sam još jednu pa još jednu pa još jednu. “Počinje oluja...”, pomislila sam. Morskih pasa više nije bilo. Brzo sam otišla po banane . Kada sam došla do njih bile su natopljene vodom. Nisam ih mogla jesti.
Kada mi je još jedna kapljica pala na nos sjetila sam se da počinje oluja. Tražila sam oko sebe nešto što mi može pomoći. Morala sam napraviti šator s onime što sam našla. Prvo sam uzela listove s palme. Uzela sam i kamen, naoštrila ga i izrezala drvo. S tim drvetom napravila sam “zidove” svog šatora. Tako sam napravila i krov na koji sam dodatno dodala lišće. Sad mi je ostalo samo nadati se da će moj šator izdržati oluju. Kada je vjetar postajao sve jači i pojavljivalo se još više kapljica kiše stisnula sam zube i zatvorila oči. Oluja je dostigla svoj maksimum, a zidovi su se počeli naginjati. Pridržala sam ih. Odjednom, na glavu mi je pala daska s krova i onesvijestila sam se. Kad sam se probudila oluja je prestala, a ja sam bila potpuno mokra.
Idućih nekoliko dana bilo je jako vruće. Jedno jutro sam se probudila i ispred mene je bio veliki grad. Krenula sam prema njemu. Bio mi je jako poznat. Kada sam prolazila kroz njega sjetila sam se odakle mi je poznat. Ovdje sam živjela dok sam bila mala. Čudno što se ništa nije promijenilo. Odlučila sam otići do svoje stare kuće. Ni ona se nije promijenila. Vrata su bila otključana pa sam samo ušla. Unutra, na sredini hodnika, vidjela sam svoju majku i malu sebe. Oblačila me. U tom trenutku preuzele su me emocije. Taj trenutak koji je bio pred mojim očima je bio zadnji put kad sam vidjela svoju majku. Nakon što me ostavila u vrtiću krenula je na posao i završila u teškoj prometnoj nesreći I nije ju preživjela. Sada se vjerojatno pitate gdje je moj otac. On nas je napustio kada sam bila samo beba. Nikada ga nisam vidjela niti čula niti zagrlila... Iako nisam bila vezana za njega nekada sam tužna jer nemam nikoga kome mogu reći tata. Nastavila sam obilazak gradom. Kada je pao mrak zaspala sam. Probudila sam se ispod iste palme pred ulazom u grad. Ali grada više nije bilo.
“Sada i haluciniram”, pomislim. Iako nije bilo grada, preda mnom je bila kolibica koju nisam odmah primijetila. To je kućica označena iksom. Došla sam do cilja.
Drvoredi
Piše: Fran Javornik
Objavljeno: 21. 1. 2022.
Šećem čudnovatim drvoredom. Bilo mi je zabavno iako mi se još ništa čudno nije dogodilo. Tada sam vidio da na jednom stablu raste kupus. Jedno me je drvo pozdravilo i pitalo me za pomoć. Na njega su dolazili šišmiši, ali čim bi došli onesvijestili bi se i umjesto da vise, stajali bi na grani. Pokušao sam vidjeti u čemu je problem, a čim sam se približio, skužio sam da drvo smrdi kao da ga je tvor poprskao. Drvo je reklo da je pa se nisam ni čudio što se šišmiši onesvijeste.
Nastavio sam šetati i susreo vuka koji je skočio pred mene. Rekao sam mu da nisam Crvenkapica pa je on potišteno otišao. Nije ni minuta prošla, a već sam sreo jednu svinju koja je rekla da se zove Peppa. Zatim je došla malo manja svinja i Peppa je rekla da je to njezin mlađi brat George, on je dvaput zaroktao. Došla je i veća svinja- mama, koja je također zaroktala. Zatim je slijedila tako debela svinja koja je izgledala kao da je progutala deset sebe i Peppa je rekla: Ovo je tata. Tata je toliko zaroktao kao da je bio potres, barem 4,0 po Richteru. Kad su otišli, čuo sam Peppu kako govori kako mu je fina slanina. Sljedeće što mi se desilo nije bilo ništa normalnije. Vidio sam psa na drvetu i mačku kako laje na njega . Kad sam pomislio da se ništa čudnije ne može dogoditi, naišao sam drvored koji je prikazivao sva godišnja doba. 10 m drvoreda je izgledalo kao da je ljeto, 10 metara kao zima, 10 metara kao proljeće i 10 metara kao jesen. Napravio sam snjegovića koji je otišao u ljeto jer se htio ugrijati pa je ubrzo nestao, a ja sam se sjetio da sam mu zaboravio napraviti mozak. Hodajući dalje, sreo sam zmaja i zamolio ga da siđe. Rekao sam mu da želim letjeti. On mi je dao upute da idem “ravno pa skrenem desno pa lijevo pa desno, pa lijevo ravno i tamo su krila”. Sve sam to iste sekunde zaboravio pa sam ga zamolio da me odvede. Popeo sam se na njega i rekao: “Điha zmajiću”, a on je poletio sto na sat. Bacio me sa sebe, vrištao sam pa me opet uhvatio. Odjednom je naglo stao jer je semafor pokazivao crveno. Pet sekundi kasnije, na moje “Điha zmajiću”, poletjeli smo 200 na sat i u sekundi smo stigli do supermarketa gdje je sve besplatno. Uzeo sam krila i pokušao sam letjeti, ali sam se nekoliko puta zabio u visoka stabla iz drvoreda. Odjednom sam naučio letjeti, vinuo se visoko u zrak i uživao u pogledu. Vidio sam semafor i bilo je crveno, ali ja nisam znao kočiti pa sam projurio. Došla je najjača zračna policija ikad. Bili su to vrapci, lovili su me, a ja sam bježao. Otišao sam u oblake kako me ne bi vidjeli, ali oblaci su bili tako tvrdi da nisam mogao proći kroz njih. Naglo sam se zaustavio i vrapci su se zabili u mene te padali kao pahulje snijega. Odlučio sam se spustiti. Šetajući dalje čudnovatim drvoredom, susreo sam leteće medvjediće u brlogu i pčelu kako im uzima med i jede ga. Odlučio sam ne zadržavati se i nastavio dalje. Ugledao sam zbor kukaca kako zbrkano sviraju. Pitao sam ih zašto tako loše sviraju, a oni su rekli da nemaju dirigenta pa sam im ja dirigirao. Ispalo je da sam jako loš dirigent i dali su mi otkaz. Kako mi je bilo dosta zabave za danas, odletjeo sam kući.
Sve se ovo dogodilo zato što sam uključio maštu. Da nisam, ovo bi bio samo jedan običan sastavak s predivnim drvoredom i prekrasnim drvećem.
Slijedi tragove
Piše: Dora Dejanović
Objavljeno: 12. 1. 2022.
- Lucija, Lucija! Neka netko pozove hitnu! Brzo! – to je jedino čega se sjećam. Tog jutra probudila sam se u bolnici s liječnicima oko sebe. Mama mi je rekla da sam pala u nesvijest u školi. Nisam mogla vjerovati! No, ubrzo sam se svega prisjetila. Pala sam u nesvijest i završila u bolnici zbog glupog natpisa na ploči. Kako bih vam malo objasnila što se dogodilo, morala bih se vratiti nekoliko sati unatrag…
Ulazila sam u školu kao i obično sa svojim prijateljicama, kada sam čula kako grupa dečki iz mog razreda viče: - Opaaaa! i Uuuuu!. Pomislila sam da imam nešto na licu. No, bila sam u krivu. Dečki su dobacivali Slavenu kojemu je lice bilo crveno kao da mu je profesorica Likovnog prebojila lice crvenom akrilnom bojom. Ignorirala sam ih i nastavila hodati prema učionici. Ta četiri sata bila su najčudnija u mome životu. Svi dečki su me gledali, a Slaven (moja tajna simpatija) nije skidao pogled s mene. No, kao što trpim brata koji me nervira, tako sam pretrpjela i ta četiri sata. Kada su svi izišli iz razreda, sama sam ostala u velikoj učionici čekajući profesoricu Matematike. Čekala sam je i čekala, ali je nisam dočekala. Otišla sam na toalet, a kada sam ponovno ušla u učionicu ugledala sam na ploči veliki natpis: „Slijedi tragove!“. Prišla sam bliže natpisu i zagledala se u njega. Stajala sam pred pločom pet minuta, kao da me netko hipnotizirao. Trgnula sam se i krenula tražiti tragove. Pogledala sam ispod svake klupe, a na zadnjoj klupi bilo je zapisano: „Na hodnik izađi i svoj najdraži broj potraži!“. Otrčala sam na hodnik i potražila svoj ormarić broj jedanaest. Na njemu se nalazio papirić na kojem je pisalo: „Odi do kantine!“. U trenu sam se stvorila kod kantine. Na vratima je pisalo: „Do zabranjene sobe odi!“. Nisam bila sigurna. Ne zove se slučajno zabranjena soba. Znatiželja je bila jača, morala sam otići! Kada sam ušla u tu staru učionicu, svjetla su se upalila i cijeli moj razred bio je tamo. Svi su vikali: -Iznenađenjeee!. Pala sam na pod i udarila glavom. I to je bilo to. Tako sam završila u bolnici. Liječnici su me još jedanput pregledali i poslali me kući.
Mama mi je rekla da me tražio neki dječak. – Molim? Kako se zove? – upitala sam. – Slaven – odgovorila je mama. – Brzo, odvezi me do škole! – uzviknula sam. – Za… – mama je htjela upitati, ali sam je prekinula. – Pričat ću ti kasnije, samo vozi! – Koja je čarobna riječ? – mama nije odustajala od pristojnog ponašanja. – Mamaaaaa! – bila sam stvarno nestrpljiva. – U redu, vozim! – popustila je mama.
Znala sam da je Slaven u školi. Izjurila sam iz auta. Slaven me s oduševljenjem čekao ispred. Ugledao me, potrčao i pozvao me u stranu. Tada mi je objasnio da je on napisao natpis i da me htio pitati za vezu. Bila sam u šoku pa sam ga samo zagrlila i otrčala natrag u auto.
Ipak, znala sam koji trag trebam slijediti. Trag srca.
Moj život u miru
Piše: Toni Perković
Iako nikad nisam bio u ratu, preživio sam svakakve loše stvari. Već gotovo dvije godine traje virus poznat kao koronavirus ili COVID- 19. Taj virus brzo se proširio po cijelom svijetu. Bio je opasan jer je bio nepoznat. Svi su bili u strahu: „ Hoćemo li preživjeti ovo?“, „Koliko je opasan ovaj virus?“. I sam nisam znao. Korona se krenula smirivati jer su ljudi napravili cjepivo. I taman kad se situacija malo smirila…tlo se zatreslo i mislim da se tako nisam prepao u životu! Nije bila dosta Korona već sad i potres. Prvi nije bio vrlo jak, iako se dogodio oko sedam ujutro dok sam spavao, pa sam se svejedno uplašio. Drugi potres dogodio se oko podneva. Pričao sam na mobitel kad se odjednom opet dogodilo. Brzo sam skočio u krevet. Bio je na kat i ja sam bio dolje pa sam bio siguran. Kad je potres stao, mama je došla po mene i svi smo se skupili u dnevnom boravku. Ugledao sam sestru kako plače, a i nisam se čudio zašto. Na sreću nitko nije bio ozlijeđen. Uzeli smo najpotrebnije i otišli van. Nismo bili jedini. Bilo je puno ljudi vani i moglo im se vidjeti na licima da su bili začuđeni i uplašeni. Ja nisam bio posebno uplašen jer nisam bio ozlijeđen i u tom trenutku nisam ni pomislio što se moglo dogoditi. Otišli smo kod bake i djeda izvan grada i bili s tetom, tetkom i sestričnama više od mjesec dana. Kad smo se vratili bili smo sretni, ali i pomalo skeptični da se ne dogodi opet. Više nema jakih potresa i nadam se da će tako i ostati. I dalje tu i tamo zatrese neki mali potres ali se često ne osjeti. Korona i dalje traje, ali meni osobno nije ni upola loša kao potres. Kad bi i Korona nestala to bi bio pravi život u miru. Nadam se da će ljudi shvatiti da što god naprave prirodi ona će im s vremenom vratiti i da će jednom naučiti da nam je priroda bitna kao i drugim živim bićima i da joj trebamo pomagati, a ne uništavati je.
Ptica i ja
piše: Sumejja Crnkić, 4. a
Objavljeno: 13. 3. 2021.
Rano se budim. Osobito ako me sunce nježno budi toplim i zlatnim zrakama. Tako je bilo i jutros.
Dok sam čekala mirisni doručak koji mi je spremala mama, u ruku sam uzela knjigu i čitala. Baš kad sam se udubila u zanimljive događaje družbe Pere Kvržice prekinulo me kuckanje po prozoru. Ustala sam, pogledala i ništa i nikoga nisam vidjela. Sjela sam, udobno se smjestila i nastavila čitati. Opet začujem lagani ˝KUC-KUC˝.
Polako ustanem i iz daljine na prozoru ugledam gosta-malu, žutu, ne žutu-zlatnu ptičicu. Stajala je na prozorskoj dasci i gledala me. Otvorenih usta sam gledala u nju. Nešto takvo nisam nikad vidjela. Zlatna ptica. Toliko blješti da ne mogu gledati u nju.
Otvorila sam prozor, a zlatna ptica mi je sletjela na rame. Pomislila sam da je gladna i uzela sjemenke u ruku te joj pružila. Zlatna ptica je progovorila i rekla:˝Hvala. Ne treba meni hrana, ja sam vječna ptica i odabrala sam tebe za prijateljicu jer znam da činiš dobro i prijateljicama i životinjama. Ja ću ti ispuniti tri želje-tri želje za druge, a ti razmisli kako ćeš ih ispuniti.
I razmislila sam. Neka nikada u mom zavičaju ne bude potresa. Učini da se svim stanovnicima mog Siska obnove domovi, a da grad izgleda isto kao prije potresa.
Moja zadnja želja je da uvijek bude ljudi koji su svojim velikim srcima pomogli nama Siščanima.
Moja zlatna ptica je obećala da će tako i biti i odletjela. Mislim da će mi zlatna ptica ispuniti želje.
Objavljeno 2. 3. 2021.
Pismo društvu
piše: Kristina Dumić
Drago društvo,
trebali bismo više poraditi na obrazovnom i školskom sustavu. Odatle ipak sve kreće. Ali to je samo politika, zar ne? To bi samo političari i odrasli trebali razumjeti, zar ne? Ne, to smo mi, to su naši životi. I trebali biste čuti našu stranu priče. Zašto nas stavljate u klupe, gdje šutimo i budemo tihi? Pripremate nas da budemo radnici, ne ulagači, da razmišljamo svojom glavom, da postavljamo naša mišljenja i da raspravljamo. Propagirate ideju da bi svi trebali biti jednaki, ne u moralnom smislu, već načinu razmišljanja. Učitelji postavljaju svoja stajališta i mišljenja, a mi za peticu izvlačimo činjenice. Promijenimo li mišljenje, zadatak je „uništen“ i dobivamo 1. To stavlja ideju da bi trebali, tj. moramo misliti isto kao netko tko je višeg stupnja u društvu od nas, da se drugačije odbacuje i da nije cijenjeno. Upravo to jedinica radi, ali nam također stvara strah i mržnju prema neuspjehu. I ono najvažnije strah nas je riskirati. Stalno razmišljamo o stavu učitelja i ocjenama. Postali smo ovisi o ocjenama, one su nam centar raspoloženja. Imam hrpu nepotrebnih informacija, koje nikome nisu korisne, umjesto informacija koje se traže na tržištu rada i koje ćemo primijeniti jednog dana, a ne samo da učimo ono što se može ocijeniti. Jedan od problema na koje se svi žale je nezadovoljstvo, tj. da smo u nezadovoljenoj sadašnjosti. Stalno smo u obvezama i učenju koje mislimo da će nam se vratiti kroz novce u budućnosti, da ćemo tek tada biti sretni i da se sada dobro „žrtvovati“ za to. Svi očekuju isto od svih. Nitko ne razmišlja o psihičkom stanju i stabilnosti učenika, jer kako kažu: “Ako može on, možeš i ti.“. Osjećamo se usamljeno. Najviše pak od uspješnih, koji se onda srame dobiti lošije i razočarati sebe, ali i učitelja. Promijenite li sustav, promijenit ćete i budućnost.
Kristina Dumić
Objavljeno 16. 2. 2021.
Fotografija: Željko Rakarić (sisak.info)
Fotografija: Slavko Midzor (PIXELL)
Fotografija: Željko Rakarić (sisak.info)
Hvala volonteri!
Godina 2020. nije bila najbolja godina za sve. Sjećam se kako smo na dočeku s 2019. na 2020. govorili kako je 2019. bila loša i kako se nadamo da će sljedeća biti bolja. Tako smo govorili i za doček 2019., 2018., 2017., itd.
No najgore tek dolazi, a mi nismo bili niti malo svjesni što nas čeka.
Čim je krenula godina, sve je krenulo nizbrdo. U siječnju smo počeli slušati o tamo nekom virusu u dalekoj Kini, kako je dospio s neke tržnice s raznoraznim životinjama, u tamo nekom Wuhanu... No kako je godina išla dalje, to je bilo sve gore i gore. Počeo nam se približavati sve bliže i sada je bio u neposrednom susjedstvu, u Italiji od koje smo razdvojeni Jadranskim morem. Snimke iz Italije bile su strašne. Toliko je ljudi umiralo da su ih morali voziti u konvojima vojnih kamiona. Virus potom dolazi i u Sloveniju i u veljači nažalost dolazi i na naše prostore. Broj slučajeva se povećavao i na početku ožujka su se zatvorile sve obrazovne ustanove. Krenuli smo “online” i cijela Hrvatska je u takozvanom “lockdownu”.
Nedugo zatim, 22. ožujka, u 6:24 minuta, budi se Središnja Hrvatska. Ustajemo iz kreveta i tražimo nekakve informacije, što, kako, gdje? Palimo televizore, tražimo na mobitelima, zovemo bližnje na mobitel... Konačno stižu prve informacije, Zagreb se stresao. Stižu i prve snimke koje su zastrašujuće. Na njima vidimo ogromne komade žbuke koji padaju na ulice, aute koji se kreću gore-dolje-lijevo-desno, a nitko ne upravlja njima. Šteta je ogromna, škole su oštećene, kuće su oštećene, zgrade u strogom centru zgrada su pune oštećenja. Sreća pa smo išli “online” u školu, da je bila nedjelja i da je bilo rano jutro. Reporteri stižu na teren, počinju prve jutarnje vijesti. Volonteri iz cijele Hrvatske stižu u pomoć Zagrebu. No dobro, prolazi i ta katastrofa i nastavlja se normalan život. Dolazi i travanj, slučajevi se smanjuju i sve kreće na dobro. U svibnju izlazimo iz “lockdowna” i vraćamo se aktivnostima koje smo pohađali prije. Ljeto je bilo mirno, za čudo živo, išli smo na odmor na more i uživali u miru. Pred kraj ljeta, negdje u kolovozu, dogodila se još jedna katastrofa.
Luka u Bejrutu u Libanonu je eksplodirala. Tristo tisuća ljudi ostalo je bez doma. Još jedna katastrofa koja je obilježila ovu odvratnu godinu. Došao je i rujan, što znači i da uskoro počinje škola. Ministar Fuchs najavljuje povratak u školu, ali uživo. Škola nije bila nikad neobičnija, morale su se poštivati epidemiološke mjere, odnosno nositi maske, održavati razmak itd. Naravno da su postojali neki koji ih nisu poštivali. Opet je bio mir neko vrijeme, neki učenici su išli online, neki uživo. Sredinom listopada broj novih slučajeva zaraženih koronavirusom raste i rastao je sve do 10. 12. 2020. kada smo dostigli skoro 5000 novih slučajeva u jednom danu. No u međuvremenu se nažalost opet događa potres, srećom/nesrećom, ovisi koga pitate, u Egejskom moru kod Turske.
Snimke koje nam pristižu su još više zastrašujuće od potresa u Zagrebu. Ljudi šetaju kraj polu-urušenih zgrada, glave izviru iz šute, tsunamiji. Više od 100 ljudi je poginulo u urušavanjima zgrada i padanjem crijepova i žbuke s objekata. Kao da 2020-toj nema kraja. Maloprije sam naveo datum 10.12., pa ćemo nastaviti od tada. Od tada su se počeli smanjivati slučajevi i činilo se da ćemo imati normalan Božić i Novu godinu. Božić je bio koliko toliko u redu, ali se svejedno nismo vidjeli s puno ljudi. Dan po dan prolazi i govorimo si sad će kraj, sad će kraj. Dana 27. prosinca se Središnja Hrvatska sprema na spavanje.
Sljedeće jutro, 28., Središnja Hrvatska se opet budi, u identično vrijeme kao u ožujku i opet zbog potresa. Bio je malo slabiji, ali nije bio kod Zagreba, već kod Petrinje. Mala šteta je prijavljena u Petrinji, Sisku i Glini. Mislili smo da je sad zatreslo, da je sad gotovo i da neće više. Neki su se bojali da će opet stresti i bili su u pravu. Idući dan, u 12:19 sati, kraj Petrinje opet trese, još jači potres magnitude 6.4, trideset puta jači od onog u Zagrebu u ožujku. U središtu Petrinje se održavala konferencija za novinare u to vrijeme. Novinari su imali što snimiti. Urušene zgrade, auti zarobljeni pod šutom, gusta prašina u zraku... Volonteri i državni vrh stiže u Petrinju u otprilike 13 sati. Volonteri su čistili crijepove, čistili su žbuku, pomagali su s privremenim prekrivanjem rupa na krovovima, kuhali su, nosili su potrepštine po zabačenim selima, posjećivali su, obradovali se. Uzeli su SVOJE slobodno vrijeme i došli bez pitanja u pomoć. Tko zna što bi mi bez naših volontera. Bake i djedovi u selima u kojima ima po 10 stanovnika bi ostali zaboravljeni, ljudi bi morali biti vani na smrzavici, ljudi bi bili gladni i SIGURNO bi bilo puno više poginulih. Godina 2020. je prošla, ali pomoć volontera na Banovini/Baniji još nije i nadam se da neće. Želim im zahvaliti u ime cijelog svijeta, grada Zagreba, grada Izmira, grada Bejruta, gradova Petrinje, Siska, i Gline i cijele Banovine/Banije, jer oni su prvi koji dolaze i bez oklijevanja dolaze pomoći onim najpotrebitijima.
Hvala im i pozdrav,
Jakov Janušić i ostatak svijeta
Dragi volonteri!
Ovim putem vam zahvaljujem na svoj ljubavi i dobroti koju pružate ljudima, jer u ovoj situaciji svima je potrebno pružiti ruku i pomoći. Nedavno se dogodio strašan potres koji je mnogima uništio kuće, a vi ste tim ljudima omogućili siguran smještaj, hranu i toplinu. Na ovom malom svijetu ima puno dobrih ljudi koji od srca žele učiniti svijet ljepšim mjestom, a baš takvi ljudi su u ovoj situaciji pokazali da ništa nije nemoguće. Jako je lijep osjećaj nekome pomoći i razveseliti ga. Volim vidjeti ljude kojima nije posao na prvome mjestu i koji su uvijek tu uz tebe. U ovih mjesec dana pokazalo se da živimo u dobrom okruženju i da ljudi zaista imaju veliko srce. Većina se treba ugledati u vas jer vi ste ti koji ste otvorili srce i nade u drugima. Ja se iskreno nadam da ću i ja jednoga dana biti prava osoba i pomoći onome kome je pomoć potrebna. Samo nastavite biti pozitivni i dobri ljudi! No nije vam u svakoj situaciji bilo lako, jer je potrebno u vašem poslu biti izuzetno hrabar. Možda sam pisanjem ovog pisma nekoga potaknula da se promjeni i da bude bolja osoba. Dok sam razmišljala pišući ovo pismo i sebe sam motivirala i naučila sam da se kroz život treba truditi kako bi došla do željenog cilja. Ovim pismom sam htjela pokazati ljudima kako ne treba biti loš i činiti drugima loše kada svi mi možemo bolje i tada će svijet oko nas biti ljepši. Još vam jedanput želim zahvaliti na svemu što činite za Petrinju, Sisak, Glinu i prvenstveno ljudima koji žive u tim gradovima!
Pozdrav svima,
Petra Herceg
Sisak, 3. veljače 2021.
Objavljeno 10. 12. 2020.
JESEN I DUGE
Svaki put, kad u
jesen iziđem van,
vidim lišće raznih boja
i pitam se „je li to san ?“
Iako je jesen,
nema tuge ,
jer i sada dolaze
raznobojne duge.
Monika Njara, 3.a
Mali Časopisci
učiteljica: Radojka Kozina
Fotografije: Martin Slivšek, Elena Kovačić, Petra Plavec
JESEN
Sjedi grana
sama i prazna.
Jedino se boje
lišća po cestama roje.
Šešir joj žut
stane na put,
Obuče haljinu
u boju crvenu.
Mia Majstorić, 3.a
Mali Časopisci
učiteljica: Radojka Kozina
Grad Sisak
U gradu Sisku živim ja,
i sunce nad njim uvijek sja.
U njemu odrasla sam, da,
i živim u njemu sada.
U tom gradu lijep mi je dan
te utonem u miran san.
Kada vidim Stari most ,
u meni se probudi ponos.
Novi most obnovljen je znaj
i promet juri kao zmaj.
Šetnica svoju povijest ima,
svaki kafić goste prima
Svaki cvijetak u Sisku znam,
dok Striegl po šetnici hoda sam,
moj Matoš na klupi sjedi,
nikada se ne zaledi.
Kada dođe zima,
i snijeg zamete staze po parkovima
dok katedrala zvoni,
moje srce rijekama roni.
Grade moj volim te!
I budi čist molim te!
Petra Plavec, 6.a
Objavljeno 17. 12. 2021.