Daniel Stanešić

Da sam ja Regoč 

Jednog dana kao i svakog brojio sam kamenje sve dok nije došla vila imenom Kosjenka. Ona je bila u šoku kada je vidjela moju veličinu, a kad je došla k sebi pitala me hoću li joj pomoći ujediniti Ukrajinu i Rusiju i zaustaviti rat. Rekao sam: „Može!“. Ona mi je za uho stavila košaricu u koju je ušla i odvela me do mjesta borbe. Rekla mi je da moramo smisliti kako ćemo ih udružiti. Mislili smo i mislili i zatim smo smislili. Otišao sam do predsjednika Rusije i rekao mu da ću se udružiti s Ukrajinom i uništiti im pola države. Rekao je da im ne mogu ništa, ali nije znao da zbog moje veličine ne osjećam tako puno boli. Kad me probao upucati, metak se samo odbio, a predsjednik se uplašio. Pokušao me upucati tenkom, ali ni to nije uspjelo. Sad je već bio jako uplašen. Rekao je ukrajinskom predsjedniku da se povlači i da je rat gotov. 

Kosjenka i ja smo se vraćali našim domovima i kad smo stigli ona je odletjela u oblake, a ja sam nastavio brojiti kamenje. 

Hana Porić

Kad bih ja bila Kosjenka 

Kad bih ja bila Kosjenka promijenila bih to da ljudi više poštuju okoliš. Ljudi u prirodu bacaju mnogo toga. Maramice, boce, ostatke hrane. Puno ljudi zagađuju okoliš jer su lijeni. Teško im je otići do koša za smeće pa otpatke bacaju u prirodu. Ljudi u današnje vrijeme svugdje idu automobilima, autobusima, motorima, vlakovima. Sva ta prijevozna sredstva ispuštaju različite plinove. Tvornice nisu ništa bolje. Također zagađuju zrak. Sada je normalno da je na dnu oceana više plastike nego u trgovinama, sada je normalno da ljudi napuštaju kućne ljubimce, normalno je da svaki dan imamo nekoliko prometnih nesreća. 

Nama je priroda uzvratila 2020. godine jakim potresom. Epicentar je bio u Petrinji, zgrade koje su se tada srušile još se nisu čak niti krenule popravljati. Da sam ja vila zvana Kosjenka, pomogla bih ljudima oko popravljanja srušenih zgrada i kuća, kažnjavala bih ljude koji hladnog srca ostave životinju, a ljude koji bacaju smeće u prirodu zamolila bih da to prestanu činiti. Ljudi trebaju više poštivati okoliš u kojem žive, baš poput vila. 

Lara Kiš 

 Kosjenka spašava svijet 

Zovem se Kosjenka i volim pomagati svijetu. Ne volim nasilje. Jako me rastužuje kad netko nekoga zlostavlja, pogotovo manje i slabije od sebe. 

Htjela bih pomoći svima koji proživljavaju nasilje, čak i onima koji ga šire. To ću napraviti tako da ću krenuti na put po svijetu. Za put mi trebaju neke stvari. Prvo ću baciti jedan biser i stvoriti auto, a zatim ću baciti i drugi biser i poželjeti maramice, jer sva djeca imaju pravo biti tužna. 

Sada kada imam što mi treba, krenut ću u svemir i baciti biser na cijeli svijet. Zaželjet ću da mogu razgovarati sa svakim tko pati od nasilja. Porazgovarala sam sa svakim posebno i potrošila sve maramice, ali nije važno jer sada je svima lakše. Četvrti biser sam potrošila na još jedne maramice, a s petim sam poželjela da mogu razgovarati sa svima koji su nanosili nasilje. Bilo ih je mnogo, opet sam potrošila sve maramice, ali nema veze, uspjela sam zaustaviti nasilje! Moje putovanje traje već pet dana i privodi se kraju.  

Za kraj mi je ostao još jedan biser. Taj biser sam bacila na svijet i zaželjela da nitko tko pati od nasilja ne šuti, nego se nekome obrati za pomoć. Nadam se da će svijet postati bolje mjesto. 

Ramona Panjković

Oglas preko svijeta

Jednog dana mala Kosjenka se probudila te krenula u šetnju. Dok je šetala vidjela je mnogo smeća oko sebe, u vodi i na kopnu. Pogledala je u javnu kantu za smeće koja je bila prazna, a sve oko nje je bilo puno smeća. Odmah je otišla po svojeg prijatelja Regoča i rekla mu: „Regoče moj, imamo problem sa zagađenjem!“. Popela mu se na uho i krenuli su riješiti zagađenje Zemlje. Regoč i Kosjenka već su stari prijatelji pa im rješavanje problema i spašavanje svijeta nije novost. Prije polaska, Kosjenka je uzela svoje bisere, za svaki slučaj. Najprije su otišli do jednog parka te je Kosjenka uzela jedan od svojih bisera i poželjela da je park čist. Isto je poželjela i za jedno jezero i za jednu šumicu. U jednom trenutku je Kosjenka nestala. Regoč ju je dozivao: „Kosjenko, Kosjenko, gdje si?“. Pronašao ju je u jednoj odbačenoj boci. Onako mala i sitna upala je u nju i nije mogla izići pa joj je Regoč pomogao.  

Kosjenka je shvatila da je potrošila sve bisere, a uspjeli su očistiti samo jedan grad i selo pokraj njega. Ostala im je još gotovo cijela Zemlja! Ona i Regoč nisu to sami mogli učiniti bez bisera. Trebali su pomoć, ali čiju? Tko im može pomoći?, pitali su se. 

Kosjenka i Regoč sastavili su oglas koji je glasio: „Spasite svoj planet, ne bacajte smeće! Pomozite nam u tome!“ . Nisu ga stavili samo u jedan grad nego preko cijelog svijeta! I znate što? Uspjelo je! Svijet je postajao sve čišći i čišći. Tako je završila još jedna uspješna pustolovina Kosjenke i Regoča. 

Vida Petričević

 Postala sam Kosjenka

Kad bih ja bila Kosjenka, svoje bisere bih potrošila na to da sva mora ne budu zagađena, da šume ne budu u požaru nego da sve bude lijepo i mirno. Da se životinje i ljudi ne razbole, nego da budemo sretni i zdravi. Da nitko ne umre od gladi, nego da svi budu siti. Da ljudi ne misle da su ružni, nego da svi mislimo pozitivno. U posjet mi je došao Regoč pa smo krenuli na put. Nakon dugog hoda naišli smo na bolesnog konja. Iskoristila sam svoj prvi biser i konj je sretno skoknuo, popela sam se na njega i zajedno smo konj, Regoč i ja nastavili našu pustolovinu. Naišli smo na mali potok. Regoč ga je bez problema preskočio, a ja sam vrisnula jer ga je i konjić spretno preskočio. Nakon dugog puta naišli smo na malo selo. To selo je bilo puno ljudi. Svi su se razboljeli. Iskoristila sam svoj biser da svi u tom selu ozdrave. Sada svi živimo zajedno, sretni i zdravi. 

Hrvoje Uljanić 

 Regočeva i Kosjenkina međunarodna udruga za skupljanje smeća

Ja sam Regoč. Živim u Legen gradu sa svojom malom prijateljicom Kosjenkom. Pokrenuo sam RKMUSS (Regočevu i Kosjenkinu međunarodnu udrugu za skupljanje smeća). Naša grupa bazira se na meni i na mojih jedanaest prijatelja. Dvoje mojih prijatelja u Australiji, dvoje u Aziji. U Europi smo moj jedan prijatelj i ja te, naravno, Kosjenka! U Sjevernoj Americi su dvije prijateljice i još dvoje prijatelja u Južnoj Americi te jedan prijatelj u Africi. Svatko od nas je drukčiji i poznaje drukčiju kulturu, ovisno o kontinentu na kojem skupljaju smeće. Na primjer, moj prijatelj iz Europe je posjetio Španjolsku i naučio flamenco. Dvoje prijatelja u Aziji sada vjerojatno jedu sushi. U Ukrajini i Rusiji za sada ne možemo skupljati smeće zbog rata, ali i na tome radimo. Za nekoliko dana smo se odlučili naći u New York Cityju i ondje počistiti sve od kanalizacije do vrha Kipa slobode. Došao je taj dan i našli smo se u gradu. Krenuli smo od kanalizacije i bilo je teško, ali smo uspjeli. Zatim smo se podijelili na dvije ekipe: ekipa More i ekipa Ulice. U svakoj ekipi nas je bilo po šestero. Ekipa More je zamolila ljude da doguraju smeće iz mora do obale. Ekipa Ulice je posudila kombije za smeće pa su skupljali smeće po ulicama. Kada su obje ekipe završile, razvrstali smo otpad i odložili ga u spremnike. Bacili smo se odmah na Kip slobode. Za tri minute bio je čist kao suza. Kad smo završili, odlučili smo zamijeniti kontinente i naučiti više o drugim kulturama. Svakako ćemo sa svojim prijateljima posjetiti i Europu Drago mi je da smo pomogli planeti.

Fotografija: pixabay

Srca su moje oči

Kada te pogledam u oči

ja se okamenim od ljubavi.

Srce mi kuca kao motor!

I kad te ostali pogledaju

oni postaju kamene figure

od tvoje ljepote.

I sve što zavoliš 

postaje dragocjeno.

Pjevaš kao golubica!

I ljepota je jedino što voliš.

Srca su moje oči

Kada te pogledam u oči

ja se okamenim od ljubavi.

Srce mi kuca kao motor!

I kad te ostali pogledaju

oni postaju kamene figure

od tvoje ljepote.

I sve što zavoliš 

postaje dragocjeno.

Pjevaš kao golubica!

I ljepota je jedino što voliš.

Ona je moja ljubav

Kad sam je vidio,

izgledala je kao cvijet

kad sam je čuo,

zvučala je kao

ptičica koja veselo

pjeva na grani.

Oči su joj kao

Zvijezde što na

nebu plešu,

a kosa joj

je kao od zlata

što svjetluca

na suncu.

Slatka je i mala

kao kolač,

ali lijepa,

kao cijeli

svemir.

Ljepša od svega,

slađa od svega slatkog,

sjaji se na suncu,

ona je ta u koju

sam se zaljubio.

Ona je moja,

Zaljubljen sam  u

nju zanima

me sviđam

li joj se

nadam se jer

ona je ta

koja mi je sve.

Mijenja me,

ali u dobrom

smislu jer

ona je moja

LJUBAV.

Fotografija: pixabay

Fotografija: pixabay

Fotografija: pixabay

Moja pjesma

Iz neba pa u rebra

moja je pjesma krenula,

kao tika-taka

tika-taka, tika-taka i

odjednom samo – Bum!

Pretvorim se u misli

samo mašta,

Evo stvaralaštva!

Moj život je pjesma

Želim da traje vječno,

A prolazi tečno

kroz školu

i dok skačem na molu!

Jesen

Jednog je dana,

jedna stara dama,

laganim korakom ušetala u moj grad

i u smeđu boju obojala ga tad.

Prosula je lišće po ulicama svim,

Iz svakog se dimnjaka vijorio dim.

Dobrodošla jeseni,

vjetar grane njiše,

a vi djeco, ponesite kišobrane

jer bit će kiše.

Put prema miru

Piše: Petra Plavec

Objavljeno: 8. 2. 2023.

Školska klupa

Piše: Marino Gagula

Objavljeno: 8. 2. 2023.

Moj brat superjunak

Piše: Dora Dejanović

Objavljeno: 8. 2. 2023.

Ah, ta tehnologija!

Piše: Mia Čarapar

Objavljeno: 8. 2. 2023.

Što znači biti zaljubljen do ušiju?

Piše: Katja Mirilović

Objavljeno: 8. 2. 2023.

Pazite što želite!

Piše: Dora Kozarić

Objavljeno: 8. 2. 2023.

  Prvi dan na ovome otoku. Jedino što imam je karta koju su mi dali mornari. Moram doći do kućice koja je na karti označena iksom. Moram naći hranu kako bih preživjela. Oko mene su samo pijesak i palme.

     Na palmama su plodovi banana. Našla sam prvi izvor hrane. Sada samo moram shvatiti kako do njih doći, kada oko mene nema ničega osim pijeska. Satima sam sjedila na tom otoku smišljajući načine kako doći do te hrane. Gledala sam oko sebe tražeći nešto  što bi mi moglo pomoći. Istovremeno sam gledala banane na drveću i gladovala. Nakon nekoliko sati gledanja u pijesak dobila sam ideju. Ne znam kako mi ranije nije pala napamet. Krenula sam s realizacijom. Trebalo je puno vremena kako bih je ostvarila. Iskopala sam ogromnu rupu u pijesku, a s pijeskom koji sam iskopala napravila sam brdo po kojem sam se penjala kako bih došla do banana. Imala sam nekoliko neuspjelih pokušaja, zato što kada sam stala na pijesak, on je propao jer sam  bila previše teška, ali uspjela sam. Nastavila sam.

Otišla sam do mora. Čučnula sam i pružila ruke prema vodi. U tom trenutku iz vode je iskočio morski pas. Od straha  iz ruku su mi ispale banane koje sam ranije ubrala. Morala sam doći do njih jer nije bilo šanse da ponovo kopam ogromnu rupu. Voda nije bila duboka, a ni  banane nisu bile daleko. Mogla sam ih  vidjeti s obale. Jedini problem bili su morski psi u plićaku. Do banana, trebala sam doći prije njih,  te me oni ne smiju primijetiti. Čekala sam da se udalje. Čim su se udaljili potrčala sam do banana, no vidjeli su me i brzo krenuli prema meni. Istrčala sam . Nikad nisam trčala brže, a kroz vodu trčati puno je teže. U međuvremenu, pala je noć. Dan mi je  jako sporo prolazio jer nisam imala  pojam o vremenu. Spavala sam nekoliko  sati. Taman kada je sunce izlazilo iz tamnog mora probudila me kapljica vode. Kada sam se probudila osjetila sam još jednu pa još jednu pa još jednu. “Počinje oluja...”, pomislila sam. Morskih pasa više nije bilo.  Brzo sam otišla po banane . Kada sam došla do njih bile su natopljene vodom. Nisam ih mogla jesti.

Kada mi je još jedna kapljica pala na nos sjetila sam se da počinje oluja. Tražila sam oko sebe nešto što mi može pomoći. Morala sam napraviti šator s onime što sam našla. Prvo sam uzela listove s palme. Uzela sam i kamen, naoštrila ga i izrezala drvo. S tim drvetom napravila sam “zidove” svog šatora. Tako sam napravila i krov na koji sam dodatno dodala lišće. Sad mi je ostalo samo nadati se da će moj šator izdržati oluju. Kada je vjetar postajao sve jači i pojavljivalo se još više kapljica kiše stisnula sam zube i zatvorila oči. Oluja je dostigla svoj maksimum, a zidovi su se počeli naginjati. Pridržala sam ih. Odjednom, na glavu mi je pala daska s krova i onesvijestila sam se. Kad sam se probudila oluja je prestala, a ja sam bila potpuno mokra.

Idućih nekoliko dana bilo je jako vruće. Jedno jutro sam se probudila i ispred mene je bio veliki grad. Krenula sam prema njemu. Bio mi je jako poznat. Kada sam prolazila kroz njega sjetila sam se odakle mi je poznat. Ovdje sam živjela dok sam bila mala. Čudno što se ništa nije promijenilo. Odlučila sam otići do svoje stare kuće. Ni ona se nije promijenila. Vrata su bila otključana pa sam samo ušla. Unutra, na sredini hodnika, vidjela sam svoju majku i malu sebe. Oblačila me. U tom trenutku preuzele su me emocije. Taj trenutak koji je bio pred mojim očima je bio zadnji put kad sam vidjela svoju majku. Nakon što me ostavila u vrtiću krenula je na posao i završila u teškoj prometnoj nesreći I nije ju preživjela. Sada se vjerojatno pitate gdje je moj otac. On nas je napustio kada sam bila samo beba. Nikada ga nisam vidjela niti čula niti zagrlila... Iako nisam bila vezana za njega nekada sam tužna jer nemam nikoga kome mogu reći tata. Nastavila sam obilazak gradom. Kada je pao mrak zaspala sam. Probudila sam se ispod iste palme pred ulazom u grad. Ali grada više nije bilo.

   “Sada i haluciniram”, pomislim. Iako nije bilo grada, preda mnom je bila kolibica koju nisam odmah primijetila. To je kućica označena iksom. Došla sam do cilja.

Šećem čudnovatim drvoredom. Bilo mi je zabavno iako mi se još ništa čudno nije dogodilo. Tada sam vidio da na jednom stablu raste kupus. Jedno me je drvo pozdravilo i pitalo me za pomoć. Na njega su dolazili šišmiši, ali čim bi došli onesvijestili bi se i umjesto da vise, stajali bi na grani. Pokušao sam vidjeti u čemu je problem, a čim sam se približio, skužio sam da drvo smrdi kao da ga je tvor poprskao. Drvo je reklo da je pa se nisam ni čudio što se šišmiši onesvijeste.

   Nastavio sam šetati i susreo vuka koji je skočio pred mene. Rekao sam mu da nisam Crvenkapica pa je on potišteno otišao. Nije ni minuta prošla, a već sam sreo jednu svinju koja je rekla da se zove Peppa. Zatim je došla malo manja svinja i Peppa je rekla da je to njezin mlađi brat George, on je dvaput zaroktao. Došla je i veća svinja- mama, koja je također zaroktala. Zatim je slijedila tako debela svinja koja je izgledala kao da je progutala deset sebe i Peppa je rekla: Ovo je tata. Tata je toliko zaroktao kao da je bio potres, barem 4,0 po Richteru. Kad su otišli, čuo sam Peppu kako govori kako mu je fina slanina. Sljedeće što mi se desilo nije bilo ništa normalnije. Vidio sam psa na drvetu i mačku kako laje na njega . Kad sam pomislio da se ništa čudnije ne može dogoditi, naišao sam drvored koji je prikazivao sva godišnja doba. 10 m drvoreda je izgledalo kao da je ljeto, 10 metara kao zima, 10 metara kao proljeće i 10 metara kao jesen. Napravio sam snjegovića koji je otišao u ljeto jer se htio ugrijati pa je ubrzo nestao, a ja sam se sjetio da sam mu zaboravio napraviti mozak.  Hodajući dalje, sreo sam zmaja i zamolio ga da siđe. Rekao sam mu da želim letjeti. On mi je dao upute da idem “ravno pa skrenem desno pa lijevo pa desno, pa lijevo ravno i tamo su krila”. Sve sam to iste sekunde zaboravio pa sam ga zamolio da me odvede. Popeo sam se na njega i rekao: “Điha zmajiću”, a on je poletio sto na sat. Bacio me sa sebe, vrištao sam pa me opet uhvatio. Odjednom je naglo stao jer je semafor pokazivao crveno. Pet sekundi kasnije, na moje “Điha zmajiću”, poletjeli smo 200 na sat i u sekundi smo stigli do supermarketa gdje je sve besplatno. Uzeo sam krila i pokušao sam letjeti, ali sam se nekoliko puta zabio u visoka stabla iz drvoreda. Odjednom sam naučio letjeti, vinuo se visoko u zrak i uživao u pogledu. Vidio sam semafor i bilo je crveno, ali ja nisam znao kočiti pa sam projurio.  Došla je najjača zračna policija ikad. Bili su to vrapci, lovili su me, a ja sam bježao.  Otišao sam u oblake kako me ne bi vidjeli, ali oblaci su bili  tako tvrdi da nisam mogao proći kroz  njih. Naglo sam se zaustavio i vrapci su se zabili u mene te padali kao pahulje snijega. Odlučio sam se spustiti. Šetajući dalje čudnovatim drvoredom, susreo sam leteće medvjediće u brlogu i pčelu kako im uzima med i jede ga. Odlučio sam ne zadržavati se i nastavio dalje. Ugledao sam zbor kukaca kako zbrkano sviraju. Pitao sam ih zašto tako loše sviraju, a oni su rekli da nemaju dirigenta pa sam im ja dirigirao. Ispalo je da sam jako loš dirigent i dali su mi otkaz. Kako mi je bilo dosta zabave za danas, odletjeo sam kući.

   Sve se ovo dogodilo zato što sam uključio maštu. Da nisam, ovo bi bio samo jedan običan sastavak s predivnim drvoredom i prekrasnim drvećem.

Objavljeno: 12. 1. 2022.

- Lucija, Lucija! Neka netko pozove hitnu! Brzo! – to je jedino čega se sjećam. Tog jutra probudila sam se u bolnici s liječnicima oko sebe. Mama mi je rekla da sam pala u nesvijest u školi. Nisam mogla vjerovati! No, ubrzo sam se svega prisjetila. Pala sam u nesvijest i završila u bolnici zbog glupog natpisa na ploči. Kako bih vam malo objasnila što se dogodilo, morala bih se vratiti nekoliko sati unatrag…

Ulazila sam u školu kao i obično sa svojim prijateljicama, kada sam čula kako grupa dečki iz mog razreda viče: - Opaaaa! i Uuuuu!. Pomislila sam da imam nešto na licu. No, bila sam u krivu. Dečki su dobacivali Slavenu kojemu je lice bilo crveno kao da mu je profesorica Likovnog prebojila lice crvenom akrilnom bojom. Ignorirala sam ih i nastavila hodati prema učionici. Ta četiri sata bila su najčudnija u mome životu. Svi dečki su me gledali, a Slaven (moja tajna simpatija) nije skidao pogled s mene. No, kao što trpim brata koji me nervira, tako sam pretrpjela i ta četiri sata. Kada su svi izišli iz razreda, sama sam ostala u velikoj učionici čekajući profesoricu Matematike. Čekala sam je i čekala, ali je nisam dočekala. Otišla sam na toalet, a kada sam ponovno ušla u učionicu ugledala sam na ploči veliki natpis: „Slijedi tragove!“. Prišla sam bliže natpisu i zagledala se u njega. Stajala sam pred pločom pet minuta, kao da me netko hipnotizirao. Trgnula sam se i krenula tražiti tragove. Pogledala sam ispod svake klupe, a na zadnjoj klupi bilo je zapisano: „Na hodnik izađi i svoj najdraži broj potraži!“. Otrčala sam na hodnik i potražila svoj ormarić broj jedanaest. Na njemu se nalazio papirić na kojem je pisalo: „Odi do kantine!“. U trenu sam se stvorila kod kantine. Na vratima je pisalo: „Do zabranjene sobe odi!“. Nisam bila sigurna. Ne zove se slučajno zabranjena soba. Znatiželja je bila jača, morala sam otići! Kada sam ušla u tu staru učionicu, svjetla su se upalila i cijeli moj razred bio je tamo. Svi su vikali: -Iznenađenjeee!. Pala sam na pod i udarila glavom. I to je bilo to. Tako sam završila u bolnici. Liječnici su me još jedanput pregledali i poslali me kući.

Mama mi je rekla da me tražio neki dječak. – Molim? Kako se zove? – upitala sam. – Slaven – odgovorila je mama. – Brzo, odvezi me do škole! – uzviknula sam. – Za… – mama je htjela upitati, ali sam je prekinula. – Pričat ću ti kasnije, samo vozi! – Koja je čarobna riječ? – mama nije odustajala od pristojnog ponašanja. – Mamaaaaa! – bila sam stvarno nestrpljiva. – U redu, vozim! – popustila je mama.

Znala sam da je Slaven u školi. Izjurila sam iz auta. Slaven me s oduševljenjem čekao ispred. Ugledao me, potrčao i pozvao me u stranu. Tada mi je objasnio da je on napisao natpis i da me htio pitati za vezu. Bila sam u šoku pa sam ga samo zagrlila i otrčala natrag u auto.

Ipak, znala sam koji trag trebam slijediti. Trag srca.

  Iako nikad nisam bio u ratu, preživio sam svakakve loše stvari. Već gotovo dvije godine traje virus poznat kao koronavirus ili COVID- 19. Taj virus brzo se proširio po cijelom svijetu. Bio je opasan jer je bio nepoznat. Svi su bili u strahu: „ Hoćemo li preživjeti ovo?“, „Koliko je opasan ovaj virus?“. I sam nisam znao. Korona se krenula smirivati jer su ljudi napravili cjepivo. I taman kad se situacija malo smirila…tlo se zatreslo i mislim da se tako nisam prepao u životu! Nije bila dosta Korona već sad i potres. Prvi nije bio vrlo jak, iako se dogodio oko sedam ujutro dok sam spavao, pa sam se svejedno uplašio. Drugi potres dogodio se oko podneva. Pričao sam na mobitel kad se odjednom opet dogodilo. Brzo sam skočio u krevet. Bio je na kat i ja sam bio dolje pa sam bio siguran. Kad je potres stao, mama je došla po mene i svi smo se skupili u dnevnom boravku. Ugledao sam sestru kako plače, a i nisam se čudio zašto. Na sreću nitko nije bio ozlijeđen. Uzeli smo najpotrebnije i otišli van. Nismo bili jedini. Bilo je puno ljudi vani i moglo im se vidjeti na licima da su bili začuđeni i uplašeni. Ja nisam bio posebno uplašen jer nisam bio ozlijeđen i u tom trenutku nisam ni pomislio što se moglo dogoditi. Otišli smo kod bake i djeda izvan grada i bili s tetom, tetkom i sestričnama više od mjesec dana. Kad smo se vratili bili smo sretni, ali i pomalo skeptični da se ne dogodi opet. Više nema jakih potresa i nadam se da će tako i ostati. I dalje tu i tamo zatrese neki mali potres ali se često ne osjeti. Korona i dalje traje, ali meni osobno nije ni upola loša kao potres. Kad bi i Korona nestala to bi bio pravi život u miru. Nadam se da će ljudi shvatiti da što god naprave prirodi ona će im s vremenom vratiti i da će jednom naučiti da nam je priroda bitna kao i drugim živim bićima i da joj trebamo pomagati, a ne uništavati je.

Objavljeno 16. 2. 2021.

Objavljeno 10. 12. 2020.

Fotografije: Martin Slivšek, Elena Kovačić, Petra Plavec

Objavljeno 17. 12. 2021.