Novosti

ŽIVOT JE JAKO LIJEP

Intervju s predsjednikom Udruge slijepih Sisačko-moslavačke županije

Razgovarala i fotografirala: Matilda Bjelica

Kada je osnovana vaša Udruga i koliko ima korisnika?

Osnovna je 1955. godine u zgradi koja je sada stradala u potresu, skoro pa je i nema. Imali smo raspon članova od 350 do danas kada brojimo 110 ljudi, članova, slijepih. U Sisku ima sigurno još slijepih osoba koji nisu naši članovi jer članstvo u Udruzi nije obavezno.

Kojim aktivnostima se bave korisnici Udruge?

Mi u Udruzi radimo na tome da prvo napravimo ispitivanje, promatranje, tražimo afinitete i sposobnosti. Imamo zaposlene radne terapeute koji procjenjuju njih i njihove sposobnosti i prema tome ih uključujemo u neke procese. Imamo vrtove, staklenike, bavimo se poljoprivredom, povrtlarstvom. Imamo sportskih aktivnosti, šah s prilagođenim šahovskim tablama, zvučni pikado. Slijepe žene smo motivirali za rad na tkalačkom. Na tu ideju smo došli zato što su nekad naše bake, pogotovo ovdje, na području Posavine, imale tkalačke stanove. Ti stanovi su bili smješteni u kućama koje nisu imale velike prozore jer se na velike prozore plaćao veći porez u Austrougarskoj, porez na kuće se plaćao prema upadu svjetlosti.

One su isto tako radile u mraku kao što slijepe žene žive u mraku. U Dnevnom centru imamo sportske aktivnosti i, recimo to tako, intelektualne vježbe.

Zna li se točno koliko u Sisku ima slijepih i slabovidnih osoba i što im je omogućeno izvan djelovanja vaše Udruge?

U Sisku ima osamdesetak slijepih osoba koji su članovi naše Udruge, a moja je pretpostavka da  ima maksimalno još dvadeset ljudi koji se iz različitih razloga ne uključuju u Udrugu. Oni sva svoja prava ostvaruju putem zakona koji ne traži od njih članstvu u Udruzi. Mi nudimo aktivnosti mimo onoga što njima zakon daje. Zakon će im dati pomagala. Mi smo svojim članovima potpora i pomažemo im da znaju svoja prava i da znaju ih ostvariti.

Za neke probleme smo si sami krivi. Postoje aplikacije na mobitelima pomoću kojih se možemo sami kretati. Kod nas se to slabo koristi i zato ih mi „maltretiramo“ da koriste ta pomagala.

Ljudsko je pravo svake osobe da mu se omogući pravo na kretanje, na mobilnost.

Je li sljepoća prepreka za integraciju u društveni život?

Nije. Predrasude koje mi sami stvaramo i koje drugi stvaraju o nama, to je prepreka.

Postoje li u našem gradu taktilne staze ili semafori sa  zvučnom signalizacijom?

Da, da. Skoro svi semafori u gradu imaju zvučnu signalizaciju. Kada se radi kružni tok, sudjelujemo u projektiranju toga jer sa stručnjacima razgovaramo gdje će se staviti taktilna staza koja vodi slijepu osobu do silazne rampe s pločnika na cestu. Slijepe osobe mogu se kretati samostalno, uz pomoć bijelog štapa, uz pomoć videćeg pratitelja, uz pomoć uz pomoć psa vodiča.

Predrasuda je prepreka, ne sljepoća

Kako se koristite mobitelom i računalom?

Imamo prilagođena računala za slijepe osobe, učimo ih radu na pametnim telefonima jer su i oni manje-više ozvučeni.

Imaju li slijepe osobe problema u obrazovanju i zapošljavanju?

Učlanili smo u Udrugu pet, šest djece u dobi od tri do šest godine i onda smo radili s njima i mi smo im pomagali u integraciji u vrtićkoj skupini, u školi, imamo sad već jednog studenta koji studira pedagogiju, potpuno je slijep, imamo ljude koji su fakultetski obrazovani, uglavnom su završavali usmjerenja u kojima slijepe osobe mogu raditi. Problem je taj što se sve manje traže zanimanja za koja su slijepe osobe obrazovane.

Na koje sve poteškoće nailaze slijepe osobe?

Ljudsko je pravo svake osobe da mu se omogući pravo na kretanje, na mobilnost. Tu je već prvi problem, slijepe osobe moraju biti osposobljene za kretanje, neki prostori nisu nam prilagođeni. Grad nam je, recimo, u obnovi pa su posvuda skele koje ne možeš detektirati. Kretanje nam je jedan od osnovnih problema.

Drugi problem bi bile predrasude o mogućnostima slijepih osoba. Znači, mi želimo postići nekakvu jednakopravnost slijepih osoba. Npr. da oni mogu samostalno doći „od točke A do točke B“. Recimo da uđu u zgradu koja ima lift, da ih taktilna staza dovede do lifta i da taj lift bude ozvučen da on točno zna kamo ide.

Imaju li slijepe osobe problema u obrazovanju i zapošljavanju?

Učlanili smo u Udrugu pet, šest djece u dobi od tri do šest godine i onda smo radili s njima i mi smo im pomagali u integraciji u vrtićkoj skupini, u školi, imamo sad već jednog studenta koji studira pedagogiju, potpuno je slijep, imamo ljude koji su fakultetski obrazovani, uglavnom su završavali usmjerenja u kojima slijepe osobe mogu raditi. Problem je taj što se sve manje traže zanimanja za koja su slijepe osobe obrazovane.

U Udruzi imamo studenta pedagogije koji je potpuno slijep

Na koje sve poteškoće nailaze slijepe osobe?

Ljudsko je pravo svake osobe da mu se omogući pravo na kretanje, na mobilnost. Tu je već prvi problem, slijepe osobe moraju biti osposobljene za kretanje, neki prostori nisu nam prilagođeni. Grad nam je, recimo, u obnovi pa su posvuda skele koje ne možeš detektirati. Kretanje nam je jedan od osnovnih problema.

Drugi problem bi bile predrasude o mogućnostima slijepih osoba. Znači, mi želimo postići nekakvu jednakopravnost slijepih osoba. Npr. da oni mogu samostalno doći „od točke A do točke B“.

Recimo da uđu u zgradu koja ima lift, da ih taktilna staza dovede do lifta i da taj lift bude ozvučen da on točno zna kamo ide.

Je li teško naučiti čitati brajicu?

Puno je lakše naučiti pisati brajicu, može se naučiti pisati u deset dana.

Nalazi li se brajica na prehrambenim ili kozmetičkim proizvodima?

Na lijekovima ima, a i na nekim prehrambenim proizvodima.

Koje bolesti uzrokuju sljepoću?

Sljepoću mogu uzrokovati minsko-eksplozivna sredstva, prometne nezgode, mogu biti padovi, udarci u glavu, čak i veliki šok. Jedan od prvih zdravstvenih uzroka je dijabetes. Zatim je tu glaukom ili očni tlak. Kod starijih osoba tu je i očna mrena.

 Kako djeca podnose sljepoću?

Mislim jako dobro. Ali to je stvar pristupa prema njima. Ja nisam ni jednu osobu koja je oslijepila odmalena vidio da je u nekakvoj depresiji, samosažaljenju ili problemu jer nije imao osjet vida, dijete se rodi bez tog osjetila i ne zna što mu fali. Ako je ispravan odnos u obitelji, ako je struka zainteresirana da se takvom djetetu pomogne, djeca dobro funkcioniraju. Veći je problem kod starijih osoba koje oslijepe. Teška je prilagodba.

 Kako sanjaju slijepe osobe?

Dobro (smijeh). Ja mogu reći svoje iskustvo. Sanjam normalno. Imam slike sunca, planine, vode, automobila, imam i boje. Ali to je možda zato što sam postepeno gubio vid.

Kako razlikujete boje?

Mogu razlikovati materijale. Boje neću prepoznati. Imamo jedno pomagalo, detektor koji javlja boje, ali ga ne koristim, meni to kaže žena. Neke slijepe osobe imaju ostatke vida, a neke potpunu sljepoću.

Je li istina da kada osoba izgubi vid razvije druga osjetila?

Ne, nije to istina, nego se mi kao zdrave osobe ne služimo drugim osjetilima, a ona su razvijena. Slijepe osobe se samo malo bolje koncentriraju na korištenje drugih osjetila.

Sviraju li slijepe osobe glazbene instrumente?

Evo, ja sviram. Sviram gitaru, pomalo učim klavijature. Počeo sam svirati kao slabovidan. Svirao sam violinu, flautu, na nju sam sjeo i potrgao je (smijeh). U drugom srednje sam počeo svirati gitaru kao samouk.

Kakve poruke želite poslati svojom glazbom? Imate li poruku za nas djecu i za naš odnos prema slijepim osobama?

Glazba je jako dobar medij za slanje poruka. Kroz glazbu se čovjek stvarno može izražavati. Ja sam autor, bavim se autorskom glazbom, duhovnom glazbom jer tu sam se najbolje našao, to je ono što mislim da sam ja.

I slijepim osobama život može biti jako lijep.

Što se poruke djeci tiče, reći ću da je život jako lijep. I slijepim osobama život može biti jako lijep. Predrasude i barijere stvaramo iz neznanja.

BOŽIĆNI KONCERT U NAŠOJ ŠKOLI

Tekst: Stela Novak

Fotografije preuzete sa stranice škole

Objavljeno 20. prosinca 2023.

Konačno sam dočekao i taj dan. Putujem u Meksiko! Mojoj sreći nije bilo kraja. Svako malo sam gledao globus iznad svog kreveta i nisam si mogao zamisliti da će stvarno doći taj dan.

Putovali smo u veljači na petnaest dana. Moji roditelji su pravi putoholičari. Svake godine otputuju na neku daleku destinaciju. Iako ovo nije prvi put da im pravim društvo, prvi put je to tako daleko.

Putovanje je počelo jednog petka poslijepodne. Prvi dio puta je bio Zagreb-Amsterdam. Tamo smo prenoćili i drugi dan u 10.00 sati počinje prava avantura!

Let za Cancun u Meksiku trajao je deset i pol sati. Bio je pravi izazov za mene sjediti tako dugo na jednom mjestu. Moja mama kaže: „Prvi put je najteže!“. Odlučio sam joj povjerovati i još barem jedanput to ponoviti!

U Cancun smo sletjeli oko 16.00 sati po lokalnom vremenu, a u Europi su tada bila 22 sata. Vremenska razlika je šest sati. Dok se nama već pomalo spavalo, u Cancunu su se ljudi još kupali na plaži. Okupali smo se i mi jer kad smo izišli iz zrakoplova zapljusnuo nas je val vrućine. Bilo je „ugodnih“ 30 stupnjeva Celzijevih!

Naš prvi hotel bio je u Zoni hotelijera, jednoj od najpopularnijih destinacija na svijetu. To je dvadeset i dva kilometra duga pješčana plaža s velikim hotelima, restoranima i trgovačkim centrima. Prije pola stoljeća to je bio samo običan otok prekriven plantažama kokosa i imao je svega tri stanovnika. Sada je ondje stotinjak hotela. U Zoni hotelijera smo proveli šest dana uživajući u suncu i kupajući se na velikim valovima Karipskog mora. Poluotok Yucatan gdje se smjestio Cancun karakterizira tropska klima i toplo more do 29 stupnjeva Celzijevih.

Drugi hotel je bio u centru samog Cancuna, daleko od turističke zone. Tamo živi lokalno stanovništvo i htjeli smo okusiti barem dio života pravog Meksika. Cancun je grad s gotovo milijun stanovnika. Između samog grada i Zone hotelijera nalazi se laguna Nichupte bogata florom i faunom te ono najzanimljivije – krokodilima! Srećom, nisu bili gladni dok smo mi hodali obalom…

Smješteni tako u srcu samog grada malo smo lutali njegovim ulicama i upijali život lokalaca. Promatrali smo ih kako navečer umorni od posla odlaze svojim kućama u lokalnim autobusima zvanim colectivo koji nemaju voznog reda. Polaze kada se napune. Hranili smo se u taquerijama, lokalnim restoranima gdje se prodaju samo tacosi i burritosi. Zanimljivo je bilo što su nam posluživali dva umaka, jedan ljuti i jedan „normalni“. Taj normalni nam je spržio jezik, a ljuti nismo ni probali! Toliko ljutu hranu oni jedu. Jedan dan smo naišli na uličnog prodavača prženih skakavaca! Cijela kanta tih životinja stajala je ispred njega i posluživao ih je s nekoliko kapi limete. Malo smo proučavali taj obrok, ali na kraju ga ipak nismo imali hrabrosti probati. Probali smo zato ananas sa slatkim čilijem, jer tako ga Meksikanci jedu i to nam je bilo dovoljno neobičnosti za taj dan.

Naravno da sam morao probati i meksički McDonald's da provjerim je li isti kao kod kuće. Otkrio sam da nije!

Jedan dan smo izdvojili za izlet na otok Isla Mujeres što u prijevodu znači Otok žena. Ovaj prekrasan karipski otok dug svega 7 km bio je svet narodu Maya koji su ga posvetili božici medicine i rađanja. Tamo sam probao piti kokosovo mlijeko, tj. vodu, a kokosa ima posvuda po otoku, doslovno padaju po cesti s visokih palmi.

Nakon Cancuna smo se zaputili malo južnije na Yucatanu, točnije još jedan poznati grad Playa del Carmen. Taj turistički grad omiljena je destinacija mnogih Amerikanaca i Kanađana, a nama je bio zanimljiv zbog blizine nekih atrakcija koje smo željeli posjetiti. Prvo je na redu bio Chichen Itza, jedno od sedam novih svjetskih čuda! Nekada su Meksiko nastanjivali Indijanci, od kojih je narod Maja bio najbrojniji na Yucatanu. Chichen Itza u prijevodu znači „Na zdencu čarobnjakove vode“. Bio je to velik majanski grad nastao oko 415 godine. Glavni dio grada je piramida tj. hram El Castilo (što znači dvorac) posvećen bogu vjetra i uragana. Piramida ima ukupno 365 stepenica što odgovara broju dana u godini i pokazuje koliko su Maje bili izvrsni astrolozi. Imali su i svoj kalendar kojim se još i danas koriste. Imaju i svoje škole koje se odvijaju na majanskom jeziku. U posjetu jednoj majanskoj trgovini rukotvorina dočekao nas je vrač koji nas  je molitvom i mirisnim travama „očistio zlih duhova“. Tamo sam naručio izradu svog majanskog rodnog lista. Jedna zanimljivost ovog izleta je kako je Chichen Itza daleko u unutrašnjosti i vozeći se do tamo promijenili smo još jednu vremensku zonu. Sada smo udaljeni ukupno sedam sati od kuće.

Poluotok Yucatan, istočni dio Meksika, nekada je bio koraljni greben na dnu mora. Danas je zbog toga to zemlja bogata cenotama, odnosno jamama ispunjenima vodom. Pretpostavlja se da ih ima oko 10000. Jednu od njih Selva Maya smo posjetili i mi i okupali se u njoj. Bilo je to predivno iskustvo, duboki prirodni bazen sa osvježavajućom vodom i pokojom ribicom pod našim nogama, dok s vrha vise lijane kao u filmu. Bilo je to jako mistično! Maje su nekada koristile cenote kao izvore pitke vode, ali i za razna žrtvovanja jer su imali takva vjerovanja koja su uključivala prinošenje žrtava svojim bogovima.

Najljepši grad koji smo posjetili zasigurno je Valladolid. To je pravi meksički gradić, izgrađen u kolonijalnom stilu. Mnoge znamenitosti kao crkve, palače, samostani pa čak i kuće obojeni su živim bojama pa grad ostavlja dojam kao da su se djeca igrala s bojicama.

Zadnji smo dan ostavili za izlet na susjedni otok Conzumel. Udaljen svega tridesetak minuta katamaranom, ovaj otok je raj za ronjenje i "snorklanje" zbog svog podvodnog svijeta. Ima morskih zvijezda, raznih šarenih ribica pa čak i raža! Vidjeli smo mnoštvo riba i podvodnih skulptura u obliku ruku sa prstima u zraku. Plivali smo niz struju jer je za razliku od Jadranskog mora nemoguće plivati u svim smjerovima. Nažalost, raže nismo uspjeli vidjeti, ali to je još jedan razlog da se vratim u ovu zanimljivu i šarenu zemlju.

U Kutini je 3. 3. 2023. održana županijska Smotra LiDraNo. U kategoriji pojedinačnih scenskih nastupa uz još trinaest učenika nastupile su  učenice OŠ Viktorovac Lea Breyer i Petra Dužić. Školski list VikSi predložen je za državnu razinu Smotre. Glavna urednica digitalnog školskog lista VikSi Matilda Bjelica nije mogla sudjelovati na okruglom stolu jer je bila na natjecanju iz Kemije. U isto vrijeme održavalo se i natjecanje iz futsala koje su morale propustiti Lea Breyer i Petra Dužić. Nadamo se boljoj organizaciji natjecanja sljedeće godine.

Županijsko natjecanje iz košarke za 7. i 8. razrede osvojila je ekipa Školskog sportskog društva Viktorovac iz Siska. Natjecanje je održano u Novskoj 28. 2. 2023. Na natjecanju je sudjelovalo šest ekipa koje su podijeljene u 2 grupe, a to su: ŠSD Viktorovac, ŠSD Ribari iz Siska, ŠSD Vidrić i ŠSD Dunja iz Kutine, ŠSD Novska i ŠSD Glina. Viktorovac je igrao u grupi protiv ŠSD Novska i ŠSD Vidrić te su pobjedili u obje utakmice. U finalu su uvjerljivo pobijedili ŠSD Dunja te osvojili prvo mjesto čime su se plasirali na Državno natjecanje koje će se održati u Poreču.

Članice Časopisaca sudjelovale su ove godine na Smotri LiDraNo u kategoriji literarnih radova, samostalnih novinarskih radova i pojedinačnih scenskih nastupa. S literarnim radom predstavile su se Mia Čarapar i Dora Dejanović, Petra Dužić plasirala se na županijsku razinu Smotre u kategoriji pojedinačnih scenskih nastupa, a Matilda Bjelica u kategoriji novinarskih radova s intervjuom. Čestike Časopiscima i svim učenicima i mentorima! Više informacija saznajte na stranici OŠ Viktorovac!

Školsko natjecanje iz futsala za djevojčice 7. i 8. razreda održalo se u ponedjeljak, 30.1.2023. u gradskoj dvorani Zeleni brijeg. Sudjelovalo je sedam škola: OŠ Braća Ribar, OŠ 22. lipanj, OŠ Ivana Kukuljevića, OŠ Galdovo, OŠ Budaševo, OŠ Braća Bobetko i naša škola OŠ Viktorovac. Naša škola prvo se susrela sa OŠ 22. lipnja. Utakmica je završila gubitkom 1-2. Drugu utakmicu odigrale su protiv OŠ Braća Bobetko u kojoj su nažalost ponovno izgubile 0-1. Nakon te utakmice naše cure završile su svoje putovanje u natjecanju iz futsala no ostale su do  kraja i podržavale djevojčice iz ostalih škola. 

U petak, 2. 12. 2022. članovi našeg velikog zbora posjetili su grad Zagreb. Do tamo su putovali vlakom koji je  kretao u 7:50, a u Zagreb došli su oko 9 sati. U Importanne centru imali su sat i pol slobodnoga vremena. Nakon toga uputili su se u Koncertnu dvoranu Vatroslava Lisinskog i pogledali mjuzikl „Ljepotica i zvijer“. Glumci i uloge su: Belle- Buga Marija Šimić, zvijer - Ivan Glowatzky, Gaston - Matko Knešurek, otac - Ervin Baučić, svijeća - Đani Stepaničev, sat - Igor Mešin, gospođa Kamilica -Jasna Bilušić i Babette - Mila Elegović. To su samo neke od važnijih uloga u ovom mjuziklu. Mjuzikl je predstavio poznatu i zanimljivu priču, a izvedba je trajala dva i pol sata s pauzom od petnaest minuta. Na stranici Kazališta Komedija možete potražiti još nekoliko termina izvedbi.

Nakon dojmljivog mjuzikla učenici i učiteljice uputili su se na Trg bana Josipa Jelačića gdje su ponovo imali dva sata slobodnog vremena. Uživali su u ukrašenom glavnom gradu te se vratili u Sisak povratnim vlakom.

U četvrtak, 20. listopada 2022. učenici od 5. do 8. razreda uputili su se u nesvakidašnju avanturu, izlet na Hrastovičku goru. Kada smo se svi okupili ispred škole sa svojim razrednicima, svi razredi krenuli su u svoje autobuse. Kada smo došli do odredišta od kojeg krećemo, prvo nam je vodič Vinko Kadečka rekao kako se moramo ponašati, što smijemo, a što ne smijemo raditi, i nakon nekoliko minuta nestrpljivog čekanja napokon smo krenuli. Svakakve nove (stare) stvari smo doznali. Saznali smo i zanimljivosti o nekim novim biljkama i gljivama što nam je bilo zanimljivo. Nakon dugog hodanja i nekoliko stanki, napokon smo došli do vrha. Tamo smo ostavili stvari i malo se odmorili. Pekli smo kobasice i brali kestene, svakakve zgode i nezgode su se dešavale, ali mislim da smo se svi dobro proveli i da bi svi htjeli ponoviti ovaj izlet. Nakon kobasica i kestena i još malo odmora došao je i trenutak da krenemo prema autobusu. Kada smo se spuštali još smo stali i na starom skijalištu i zabavljali se i još malo odmarali. I nakon toga, svaki razred se uputio do svojeg autobusa. Ovaj dan će nam svima ostati u sjećanju kao jedan lijepi izlet kojeg ćemo dugo pamtiti.

U subotu, 17. rujna 2022.  u Sisku, u Centru kreativne industrije, odvio se događaj nazvan “Znanost u prolazu”. To je projekt koji putuje kroz Hrvatsku i služi za promociju žena u znanosti. U njemu sudjeluju dvanaest žena s raznim govorima koji nas podučavaju o različitim stvarima počevši od razvoja bolesti, virusa do ljudskog života i njegovog trajanja. Dio koji je vjerojatno upamtilo najviše ljudi bio je onaj kada su djeca čitala psima. Sa znanstvenicama je došla i jedna djevojčica koja je sjedila na dekici i čitala psu  na engleskom jeziku. Tim eksperimentom dokazali su da je na taj način djeci zanimljivije učiti strane jezike i da ih brže uče. Profesorice biologije i fizike, Gordana Glavinić i Kristina Ferenčić na taj zanimljiv i poučan događaj  vodile su učenike naše škole.

Dana 17. 12. 2021. u školskoj knjižnici zbilo se nešto novo. Naime, Časopisci su odlučili izabrati svoju glavnu urednicu! Kandidatkinje za glavnu urednicu bile su Tea Boltužić, Korina Dobrečević i Matilda Bjelica. Pripremile su pisani uvodnik za školski list i kratki govor na temu „Zašto želim biti glavna urednica?“. Glavnu urednicu birali smo tajnim glasanjem, a ulogu glavne urednice dobila je Matilda Bjelica. Želimo joj puno sreće i uspjeha!

Dana 28. 10. 2021. šesti razredi uputili su se na izlet u Hrvatsko zagorje. Najprije smo posjetili dvorac Veliki Tabor gdje nas je čekalo razgledavanje i radionica. Nakon radionice i razgledavanja mogli smo kupiti suvenir koji će nas podsjećati za današnji izlet. Zanimljivosti Velikog Tabora su legende o  Meluzini i Veroniki Desinćkoj.

Zatim smo se uputili u Krapinu do Muzeja krapinskih neandertalaca gdje smo prvo pogledali kratak film. Zatim su nam voditelji muzeja podijelili  karte i krenuli smo s voditeljima u obilazak muzeja gdje smo doznali i podsjetili se na ono što nas je naučila profesorica povijesti.

Odlično smo se zabavili i mislim da će nam ovaj izlet ostati zauvijek u pamćenju. Nakon muzeja uputili smo se u Oro-Goro, najpoznatiju pizzeriju u Hrvatskoj. Pojeli smo pizzu i zabavili se u parkiću prije odlaska. Na odlasku u autobusu odmarali smo se i zabavljali.

Objavljeno 18. 6. 2021.

NAGRADE I POHVALE NAJUSPJEŠNIJIM UČENICIMA

Objavljeno 11. 5. 2021.

Projekt Navike mijenjam, prirodu i zdravlje čuvam

Učenici i učitelji naše škole udružili su se u projektu čiji je cilj u narednom razdoblju utjecati na navike učenika, učitelja i roditelja za zdraviji i ugodniji školski život. Sve informacije o projektu dostupne su na poveznici:

Objavljeno 27. 4.  2021.

Objavljeno 22. 3. 2021.

Dana 18. ožujka 2021. godine učenice Karla Korečić, Mia Majstorić i Matea Anušić sudjelovale su na Županijskoj smotri LiDraNo u Popovači

Program se održavao u Domu kulture Popovača. Obuhvatio je pozdravne govore i dobrodošlicu domaćina te kratku pripredbu. U nastavku su učenici izvodili recitacije i monologe, a paralelno su trajali okrugli stolovi na kojima smo prisustvovali.

Samostalni novinarski radovi Karle Korečić i Matee Anušić, literarni rad Mije Majstorić te školski list su predloženi za Državnu smotru.

Matea Anušić

Objavljeno 9. 3. 2021.

Objavljeno 6. 3. 2021.

   Pozdrav! Želiš li znati jednu super vijest? Sigurna sam da želiš! Ove godine, bez obzira na situaciju, postigli smo uspjeh u LiDraNu. Da, da! Učenici naše škole su vrjedniji nego ikad!

   Ako ne znate što je LiDraNo, to je smotra literarnog, dramskog i novinarskog stvaralaštva. Ali ne samo to, postoje čak četiri razine te smotre, a to su školska, gradska, županijska i državna. Održava se svake školske godine, ali ove godine smo postigli nešto posebno. U školskoj godini 2020./2021. naša škola je na gradsku smotru prijavila literarne i novinarske radove. Sigurno pretpostavljate da ovu vijest pišem s razlogom. U pravu ste! Iz kategorije literarnih radova na Županijsku smotru su upućeni radovi triju učenica. One su: Mia Majstorić, 3.a, Iva Batinjan 5.b, Antonia Buić, 8.a. Želim poručiti svaku pohvalu djevojkama, super ste to odradile! Mogu vam reći da sam sretna što ovo nije kraj, u kategoriji novinarskih radova imamo još dvije učenice koje su se također plasirale na Županijsku smotru. Matea Anušić, 8.b i Karla Korečić, 8.b, su također oborile konkurenciju. Svaka čast!

I za kraj, u kategoriji školskih listova natječe se i naš VikSi!

  S obzirom da ova smotra još nije gotova, nadam se da će naša škola postići još veći uspjeh. Zato želim svu sreću djevojkama da postignu najbolji rezultat koji mogu. Lijep pozdrav svima!

Objavljeno 25. 2. 2021.

Dana 29. 12. 2020. u 12 sati i 19 minuta Banovina se zatresla. Razoran potres magnitude 6,4 po Richterovoj ljestvici pogodio je Sisak, Petrinju, Glinu i okolicu. Rušio je i uništavao sve pred sobom. Nije rušio samo krovove i kuće nego je oduzimao  živote. Petrinja se ugasila. Grad je za nekoliko sekundi postao velika ruševina. Ljudi su ostali bez svega. Ne samo bez stvari nego i bez uspomena. U tom trenutku više nije bilo bitno imaš li najbolji auto, skupu odjeću ili nešto slično već da si živ te da je tvoja obitelj s tobom. Shvatili smo prave vrijednosti života. Sve je stalo. Potres nije poštedio niti simbol Siska, Stari most. Sisak je ostao bez bolnice, glazbene škole... Za samo nekoliko sati u Sisak i Petrinju došlo je mnoštvo dobrih ljudi koji su bili voljni pomoći. Micali su cigle koje su popadale po prometnicama, specijalni timovi su tražili i izvlačili ljude koji su ostali zatrpani u ruševinama. Cijela Hrvatska se ujedinila. Počele su stizati donacije ne samo iz svih dijelova Hrvatske već i iz inozemstva. Svakodnevno ste na prometnicima mogli uočiti duge kolone kamiona koji su dovozili pomoć. Tlo se i dalje nije smirivalo, nije više bilo takvih jakih potresa ali i onaj najmanji uznemiravao je građane. Nakon nekoliko dana krenula je procjena kuća i zgrada. Nažalost puno se ljudi moralo iseliti iz svojih domova jer više nisu bili uporabljivi. Puno je ljudi zbog straha za vlastiti život i život svoje obitelji otišlo negdje izvan naše županije kako bi bar ako ništa drugo mogli mirno spavati. No velik broj ljudi je usprkos svemu ostao ili jer nije imao gdje drugdje ili jer nije htio napustiti svoj grad, svoju kuću. Ljudi su spavali u autima snalazili su se kako kod su mogli. Ugrijati su se mogli u neoštećenim školskim dvoranama. Prošlo je tjedan dana, ljudi su i dalje bili u autima ili vani na hladnoći. Pošto nije bilo dovoljno kontejnera dobri ljudi su donirali svoje kamp kućice. Počeli su stizati i kontejneri. Neki su svoj kontejner stavili pred kuću a drugi su postavljeni u kontejnerskom naselju. Dolazile su i mobilne kućice. Većina ljudi je zbrinuta. Problem predstavljaju zabačena sela do kojih se teško dolazi. Ali volonteri uspijevaju naći put i do tih sela kako bi ljudima dostavili pomoć. Oni koji su mogli sami su ili uz pomoć volontera uspjeli popraviti svoje krovove ili neka druga manja oštećena kako bi mogli boraviti u svojim objektima. Krenule su sanacije odnosno uklanjanje dijelova građevina koje se mogu urušiti ili pasti na nekoga te nanijeti još veću štetu. Vrh zvonika na Sisačkoj katedrali bio je oštećen te je skinut. To je napravljeno s mnogo zvonika. Iz istog razloga zatvoren je i centar Petrinje jer je bilo nije sigurno za ljude da tamo prolaze. I danas nakon otprilike tri mjeseca stanje u našoj županiji nije najbolje. Na sreću svi su ljudi zbrinuti, imaju krov nad glavom i više se ne smrzavaju vani na zimi i vjetru. Ali kada prošetate centrom Siska ili prođete kroz neku ulicu ne možete naći niti jednu kuću, zgradu ili ustanovu na kojoj se ne vide tragovi potresa. U centru Petrinje nema ničega, samo mrtva tišina koja se prostire gradom i kuće u koje možemo vidjeti kroz raspale zidove, na prozorima kuća više nema cvijeća ili ukrasa već crvene, žute ili zelena naljepnice koje označavaju koliko je ta kuća ili zgrada stradala. No Petrinja  i Sisak se ne daju i neće dozvoliti da ih potres uništi. Život se polako vraća u normalu. Još osjetimo pokoji jači potres ali više skoro nitko ne reagira na to. U školama su održane vježbe evakuacije. Nažalost nekoliko puta su se i provodile prave evakuacije, ali smo se svaki put svi u rekordno vrijeme evakuirali i udaljili iz škole. Mi bar imamo školu, mnoge škole su jako nastradale u potresu pa se učenici još nisu vratili u svoje školske klupe već nastavu prate preko interneta. Imamo nadu da će se sve vratiti na staro, da će se sve obnoviti te da će iz ovoga svega naša županija izaći jača i bolja nego ikada.

Objavljeno 2. 2. 2021.

Fotografija: Ivica Rakić. Na fotografiji: Sara Kolar ispred oštećene zgrade Glazbene škole Frana Lhotke

Objavljeno 23. 12. 2020.

Objavljeno 23. 12. 2020.

Objavljeno 10. 12. 2020.

Objavljeno 10. 12. 2020.

Objavljeno 10. 12. 2020.

Objavljeno 10. 12. 2020.