Plenarna predavanja

MUSIC THEORY PEDAGOGY: BUILDING TRUST WITH TODAY'S STUDENT MUSICIANS
(Pedagogija teorije glazbe: uspostavaljanje povjerenja s današnjim učenicima/studentima glazbe)

Teorija glazbe koja se podučava na srednjoškolskoj i visokoškolskoj razini mora biti ​​više od prenošenja informacija, kako se u konačnici sve skupa ne bi svelo na oskudnu količinu znanja koje se jedva može primijeniti na glazbu koju izvode. Notni zapis i uho moraju raditi zajedno, a tajanstvene i suvišne vježbe treba izbjegavati. Doista, dani drila koji je sam sebi svrhom odavno su završili.

Posljednjih desetljeća nastavnici sve više prožimaju teoriju, analizu i odgoj sluha muzikalnim vježbama, obilatom upotrebom literature, živopisnim i uzbudljivim analitičkim alatima, od kojih najvažniji pružaju okruženje u kojem učenici uče interpretirati, a ne tek opisivati, notni zapis.

U mnogim sredinama teorija glazbe i analiza obogaćene su i trećom komponentom, spajanjem analize i izvedbe na temelju proučavanja partiture i razvijanja slušnog senzibiliteta. Nastavnik koji se potrudi upustiti u integriraniji pristup poučavanju bit će nagrađen učenicima željnim aktivnosti i razvijena istraživačkog duha.

Naše je zanimanje plemenito i vrijedno jer otvaramo umove učenika: moramo im usaditi znatiželju i pružiti modele kako bi mogli postati uvjerljivim zagovornicima svoje umjetnosti. Stoga moramo uložiti sve napore da razvijemo smislenu glazbenu praksu kao cilj, a ne teoriju glazbe kao poseban zadatak.

Ova će se prezentacija usredotočiti na tonalitetne i atonalitetne primjere iz glazbene literature kojima će se pristupiti s pomoću različitih analitičkih metoda u rasponu od geštaltističkoga pristupa percepciji i spoznaji do dramatične naracije. Središnja uloga kontrapunkta senzibilizira učenika za širok raspon skladateljskih postupaka u kojima će naći temelj za svoju interpretaciju, a često i rasvijetliti procese kojima će proširiti svoje izvedbene mogućnosti.

Priznati pijanist i pedagog Steven G. Laitz profesor je i predstojnik Odsjeka za teoriju glazbe te pomoćnik dekana za razvoj nastavnih kurikuluma na Juilliard School u New Yorku. Prije toga, radio je kao predstojnik odsjeka za teoriju glazbe na Eastman School of Music i Sveučilištu u Rochesteru, gdje je napisao udžbenik The Complete Musician: An Integrated Approach to Theory, Analysis, and Listening, koji je doživio već pet izdanja te se koristi u školama i na sveučilištima diljem Sjedinjenih Američkih Država, Kine i Europe. Također je autor knjige Graduate Review of Tonal Harmony, a brojne je radove o pedagogiji i Schubertovim pjesmama objavio je u časopisu Theory and Practice. Laitz također radi kao direktor Centra za poučavanje teorije glazbe Gail Boyd de Stwolinski na Sveučilištu Oklahoma. Usto je i glavni urednik časopisa Journal of Music Theory Pedagogy te izvršni urednik Music Theory Pedagogy Online. U okviru svoje nastavne djelatnosti bio je gostujući profesor na Konzervatoriju u Šangaju, stalni nastavnik na Rebecca Penneys Piano Festivalu, a osam je godina i predavao klavir na Institutu Chautauqua. Održao je mnoga izlaganja, između ostaloga na skupovima američkoga Društva za teoriju glazbe (Society of Music Theory) te na koledžima i konzervatorijima diljem Sjedinjenih Država.

Zagonetni naslov mojega predavanja zamišljen je kao podsjetnik da je teorija glazbe - i kao znanstvena i kao pedagoška disciplina - oduvijek postojala u povijesnom kontinuumu. Danas bismo mogli pomisliti da živimo u jedinstvenom trenutku koji bismo mogli nazvati dobom “globalizacije” teorije glazbe.

Ne samo da sve veći broj ljudi diseminira i proučava tradicije teorije glazbe nastale širom svijeta putem našega hiperdigitalizirane instantne komunikacije i prevođenja, nego se čini da je i sama znanstvena disciplina teorije glazbe (zajedno s društvima koja su joj posvećena) sve prisutnija u cijelome svijetu.

Međutim, u tome zapravo nema ništa nova. U svom Vas govoru želim uvjeriti da su međukulturna migracija, razmjena i prisvajanje dio povijesne priče teorije glazbe još od antike. Zanimljivo je da hrvatska teorija glazbe pruža priliku za izvrsnu studiju slučaja toga intelektualnog kozmopolitizma, i to iz jučerašnje, današnje, a možda čak i sutrašnje perspektive.

Thomas Christensen predstojnik je katedre za glazbu i humanističke znanosti Zaklade Avalon na Sveučilištu u Chicagu, gdje predaje posljednjih 25 godina. Autor je više od 60 članaka i šest knjiga. Njegova znanstvena istraživanja usmjerena su na povijest teorije glazbe. U svome radu nastoji dati duboki uvid u mnoge intelektualne okvire, argumente i jezične modele kulturnih diskursa ranoga modernog doba. Među najznačajnije mu se radove ubrajaju nagrađivana monografija Rameau and Musical Thought in the Enlightenment (Cambridge University Press, 1993.) i urednička knjiga Cambridge History of Western Music Theory (Cambridge University Press, 2002.). Njegova je najnovija knjiga Stories of Tonality in the Age of Francois-Joseph Fétis (University of Chicago Press 2019.). Za svoja je istraživanja dobio brojna priznanja akademskih udruga i zaklada. Bio je stipendist na Wissenschaftskolleg (Berlin) 2011. - 2012. te na Američkoj akademiji 2002. Nedavno je dobio stipendiju Zaklade Guggenheim (2019.) i ACLS-a (2015.) u svrhu istraživanja globalne povijesti teorije glazbe. Christensen je 1985. doktorirao teoriju i povijest glazbe na Sveučilištu Yale, gdje je studirao kod Claudea Palisce i Davida Lewina. Prije Chicaga, bio je profesor na Sveučilištu Pennsylvania i Sveučilištu Iowa. Aktivan građanin u široj intelektualnoj i znanstvenoj zajednici, Christensen je bio predsjednik američkoga Društva za teoriju glazbe (Society of Music Theory, 1999. – 2001.) te nekoliko desetljeća radio na unaprjeđivanju međunarodne suradnje s kolegama diljem svijeta.