Zašto ?

Dan ružičastih majica – Nacionalni dan borbe protiv vršnjačkog nasilja

Dan ružičastih majica

Nacionalni program prevencije vršnjačkog nasilja

Dan ružičastih majica, poznatiji kao Pink Shirt Day, program je prevencije vršnjačkog nasilja, a obilježava se zadnje srijede u mjesecu veljači. Ideja je nastala u znak protesta zbog incidenta koji se dogodio u jednoj školi. Inicijativom školskih kolega je na konstruktivan i inteligentan način riješeno sustavno zlostavljanje dječaka, posvećenog podršci liječenju teško bolesne majke. Ružičaste majice, koje su solidarno s dječakom nosili njegovi školski kolege, postale su prepoznatljiv simbol inicijative, i kasnije, međunarodno prepoznate obljetnice.

Začetnik ideje o obilježavanju ovog dana u Hrvatskoj, ali i nositelj cjelokupnog programa vezanog uz Dan ružičastih majica je CEPN, Centar za edukaciju i prevenciju nasilja.

Službena pjesma Dana ružičastih majica je pjesma Život nije siv koju je napisala i izvodi mlada glazbenica Mia Dimšić.

Hrvatski sabor je 2017. godine izglasao Dan ružičastih majica kao Nacionalni dan borbe protiv vršnjačkog nasilja – i to kao zadnju srijedu u veljači.

IZ PRIRUČNIKA ‘NOVINARSTVO U JAVNOM INTERESU’, U IZDANJU AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE, PRENOSIM POGLAVLJE POD NAZIVOM ‘VAŽNOST SUZBIJANJA GOVORA MRŽNJE U MEDIJIMA’, KOJE JE NAPISALA ODVJETNICA VESNA ALABURIĆ

Izvor: Vesna Alaburić, Važnost suzbijanja govora mržnje u medijima, Novinarstvo u javnom interesu

Svrha je ovoga teksta utvrditi pravno značenje pojma govora mržnje, ukratko prikazati osnovne međunarodne i hrvatske propise koji se odnose na ovu vrstu govora, te upozoriti na iznimno pogubne posljedice rasističkog, diskriminatornog govora.

Ograničavanje ili sankcioniranje govora mržnje mora biti (i) propisano zakonom, (ii) radi zaštite legitimnih prava društvenih skupina i njihovih pripadnika, te (iii) neophodno radi zaštite tih legitimnih prava. Ako nije ispunjena neka od spomenute tri kumulativne pretpostavke, ograničenje ili sankcioniranje bilo kojeg govora, pa i govora mržnje, smatra se povredom slobode izražavanja. To je temeljno stajalište Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) u predmetima koji se odnose na članak 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (EKLJP ili Konvencija).

1. POJAM GOVORA MRŽNJE

Postoje brojne definicije pojma govora mržnje. Jedna od njih sadržana je u Preporuci Ministarskog odbora Vijeća Europe No.R (97) 20 od 30.10.1997., prema kojoj taj pojam podrazumijeva “sve oblike izražavanja kojima se šire, raspiruju, potiču ili opravdavaju rasna mržnja, ksenofobija, antisemitizam ili drugi oblici mržnje temeljeni na netoleranciji, uključujući tu i netoleranciju izraženu u obliku agresivnog nacionalizma i etnocentrizma, te diskriminacija i neprijateljstvo prema manjinama, migrantima i osobama imigrantskog porijekla”.

Sve definicije govora mržnje karakteriziraju dvije značajke: sadržaj i društvene skupine protiv kojih je taj govor usmjeren. Govor mržnje predstavlja izražavanje mrzilačkih i/ili uvredljivih sadržaja, kojima se izražava, zagovara ili potiče mržnja, diskriminacija ili nasilje, ili koji izruguju, omalovažavaju, ponižavaju, dehumaniziraju ili obezvređuju. Takav mrzilački govor mora biti usmjeren protiv određenih ciljanih društvenih skupina i njihovih pripadnika, koji se mogu identificirati po određenim zajedničkim objektivnim značajkama kao što su rasa, boja kože, nacionalno ili etničko podrijetlo, vjera, spol, seksualna orijentacija, rodna pripadnost i slično.

2. MEĐUNARODNI PROPISI

Govor mržnje smatra se rasističkim, diskriminatornim govorom i ne uživa zaštitu koju pravo na slobodu izražavanja, kao jedno od temeljnih ljudskih prava i kamen temeljac svakog demokratskog društva, osigurava drugim sadržajima javne komunikacije. Iz brojnih međunarodnih propisa koji uređuju govor mržnje, ili se posredno ili neposredno odnose na razne oblike diskriminatornog govora, izdvojit ćemo nekoliko.

U Konvenciji UN o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije (1965.) države članice osuđuju svaku propagandu i sve organizacije koje se rukovode idejama ili teorijama zasnovanima na superiornosti neke rase ili grupe osoba određene boje ili određenog etničkog porijekla ili koje žele opravdati ili podržati svaki oblik rasne mržnje ili diskriminacije. Države članice se obvezuju, uz ostalo, propisati kao kazneno djelo svako širenje ideja zasnovanih na superiornosti ili rasnoj mržnji, svako poticanje na rasnu diskriminaciju, kao i sva djela nasilja, ili izazivanja na takva nasilja, uperena protiv svake rase ili svake grupe osoba druge boje ili drugog etničkog porijekla, kao i pružanje pomoći rasističkim aktivnostima, podrazumijevajući tu i njihovo financiranje.

Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (1966.) obvezuje države potpisnice da zakonom zabrane “svaku propagandu za rat”, te “svako pozivanje na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju koje predstavlja poticanje na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje ” (čl.20.)

EKLJP jamči uživanje prava i sloboda priznatih Konvencijom bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status (čl.14.). Istovremeno zabranjuje zloupotrebe zajamčenih prava, pa tako propisuje da se ništa u Konvenciji ne može tumačiti kao da uključuje neko pravo da se država, skupina ili pojedinac upusti u neku djelatnost ili da učini nešto što bi smjeralo na uništenje prava ili sloboda priznatih u Konvenciji ili pak na njihovo ograničenje u većoj mjeri nego što je predviđeno.

U već spomenutoj Preporuci Ministarskog odbora Vijeća Europe o govoru mržnje No. R (97) 20 savjetuje se državama članicama da u okviru sveobuhvatnog pristupa govoru mržnje “utvrde i održavaju cjeloviti pravni okvir koji se sastoji od građanskih, kaznenih i upravnih zakonskih odredbi o govoru mržnje”. Posebice se preporučuje da se protiv govora mržnje koriste sredstva civilno pravne zaštite, uključujući mogućnost da nevladine organizacije podnose tužbe u korist žrtava govora mržnje. Upozoreno je kako pojedini oblici govora mržnje mogu biti toliko uvredljivi za pojedince ili grupe da im uopće ne bude osigurana zaštita slobode izražavanja zajamčena člankom 10. Konvencije.

U Deklaraciji o slobodi političke rasprave u medijima od 12. veljače 2004. Ministarski odbor Vijeća Europe naglašava kako sloboda političke rasprave ne uključuje slobodu izražavanja rasističkih stajališta, kao ni stajališta kojima se potiče na mržnju, ksenofobiju, antisemitizam ili bilo koji drugi oblik netolerancije.

3. HRVATSKI PROPISI

Ustav Republike Hrvatske člankom 39. propisuje da je zabranjeno i kažnjivo svako pozivanje ili poticanje na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti.

Kazneni zakon člankom 325. zabranjuje javno (putem medija, na javnom skupu ili na drugi način) poticanje na nasilje i mržnju prema skupini ljudi ili pripadniku te skupine zbog rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti, podrijetla, boje kože, spola, spolnog opredjeljenja, rodnog identiteta, invaliditeta ili drugih osobina. Zabranjeno je učiniti dostupnim javnosti letke, slike i druge materijale kojima se poziva na takvo nasilje ili mržnju. Zapriječena je kazna do tri godine zatvora.

Nadalje, Kazneni zakon definira (čl.87.t.21.) da se zločinom iz mržnje smatra bilo koje kazneno djelo počinjeno zbog rasne pripadnosti, boje kože, vjeroispovijesti, nacionalnog ili etničkog podrijetla, invaliditeta, spola, spolnog opredjeljenja ili rodnog identiteta druge osobe. Takvo postupanje smatra se otegotnom okolnosti, ako Zakonom nije izričito propisano teže kažnjavanje. Tako će se kazneno djelo uvrede, teškog sramoćenja ili klevete smatrati zločinom iz mržnje ako je počinjeno zbog nekog od spomenutih rasističkih razloga.

Zakon o suzbijanju diskriminacije definira da se uznemiravanjem smatra svako neželjeno ponašanje koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje, a uzrokovano je rasnom ili etničkom pripadnosti, bojom kože, spolom, jezikom, vjerom, političkim ili drugim uvjerenjem, nacionalnim ili socijalnim podrijetlom, imovnim stanjem, članstvom u sindikatu, obrazovanjem, društvenim položajem, bračnim ili obiteljskim statusom, dobi, zdravstvenim stanjem, invaliditetom, genetskim nasljeđem, rodnim identitetom, izražavanjem ili spolnom orijentacijom. Govor mržnje svakako spada među takva protupravna, diskriminatorna postupanja.

Zakon o medijima zabranjuje poticanje ili veličanje nacionalne, rasne, vjerske, spolne ili druge neravnopravnosti ili neravnopravnosti na temelju spolne orijentacije, te izazivanje nacionalnog, rasnog, vjerskog, spolnog ili drugog neprijateljstva i nesnošljivosti, kao i poticanje na nasilje i rat (čl.3.st.4.).

Zakon o elektroničkim medijima propisuje da u audio i/ili audiovizualnim medijskim uslugama nije dopušteno poticati, pogodovati poticanju i širiti mržnju ili diskriminaciju na nekoj od diskriminatornih osnova iz Zakona o suzbijanju diskriminacije, kao ni antisemitizam, ksenofobiju, ideje fašističkih, nacionalističkih, komunističkih i drugih totalitarnih režima (čl.12.st.2.). U slučaju nepoštivanja ove zakonske odredbe, Vijeće za elektroničke medije ovlašteno je nakladniku izreći opomenu (čl.69.st.1.al.6.), a ako pružatelj medijskih usluga i nakon treće opomene izrečene u prethodnih 12 mjeseci postupa suprotno Zakonu, Vijeće mu može privremeno ili trajno oduzeti koncesiju.

4. SVRHA I UČINCI GOVORA MRŽNJE

Svrha je govora mržnje poniziti, difamirati, zastrašiti, diskriminirati, ušutkati, izolirati, napasti određenu ciljanu skupinu i njene pripadnike. Istovremeno se tim govorom želi homogenizirati i mobilizirati određene mrzilačke skupine koje zastupaju takve ideje, kao i pridobiti za njih nove sljedbenike.

Učinci govora mržnje višestruko su štetni, a mogu biti pogubni za određene društvene skupine i njihove pripadnike. To su, uz ostalo:

1. izazivanje emocionalnog stresa, osjećaja poniženja i gubitka ljudskog dostojanstva žrtve (što može ostaviti i trajne psihološke posljedice na duševno zdravlje pojedinaca neposredno izloženih govoru mržnje ili očevidaca, posebice djece),
2. održavanje i daljnje perpetuiranje stanja/odnosa subordinacije i društvene i političke nejednakosti (žrtve govora mržnje u pravilu su u povijesti potlačene, marginalizirane i diskriminirane društvene skupine – crnci, Indijanci, Židovi, pripadnici manjinskih naroda i vjera, imigranti, osobe bez državljanstva, žene, homoseksualci, osobe s posebnim potrebama, ovisno o konkretnim društvima o kojima je riječ i njihovim povijesnim, socijalnim, demografskim, političkim i kulturološkim specifičnostima),
3. ušutkavanje žrtava tako da ih se zastrašivanjem i prijetnjama zapravo onemogućava u odgovaranju, što ima porazne posljedice za kvalitetu ukupnog javnog diskursa,
4. “zasigurno najveća opasnost koja prijeti od govora mržnje jest da on može imati učinke koji nadmašuju njegove neposredne ciljeve i kreirati kulturu mržnje, kulturu koja u mnogo širim razmjerima čini mržnju prihvatljivom, pa čak i vrijednom poštovanja” (Ursula Owen),
5. mogućnost poticanja na fizičko nasilje, pojedinačno ili masovno (naročito je pogibeljan masovnim medijima posredovan govor mržnje s pozicije vlasti ili koji uživa izričito ili prešutno odobravanje vlasti, jer tada on postaje borbeni poklič mase i u pravilu prethodi najstrašnijim masovnim zločinima, poput genocida, holokausta ili etničkog čišćenja).

5. GOVOROM MRŽNJE MOGU BITI POČINJENI ZLOČINI

Međunarodni kazneni sud za Ruandu (ICTR) osudio je u lipnju 2000. novinara Georgesa Omata Ruggiu na 12 godina zatvora zbog poticanja na genocid i zločine protiv čovječnosti. Ruggiu je bio belgijski državljanin, a radio je kao radijski novinar. Na sudu je “priznao da je radi apeliranja na ili ohrabrivanja ‘civilne obrane’ nekoliko puta javno emitirao poziv ‘da idu raditi'”. Ubrzo je ta fraza dobila značenje poziva na “ubijanje Tutsija i političkih oponenata aktualnom režimu u sastavu Hutu populacije”. Ruggiu je potvrdio da je povremeno emitirao pjesme s ciljem da potakne stanovništvo na borbu protiv neprijatelja, a jedna takva pjesma nosila je naslov “Ne volim Hutue”. Na pitanje sudskog vijeća zašto nakon poricanja krivnje na početku procesa sada priznaje krivnju, Ruggiu je odgovorio: “Shvatio sam /…/ da postoji izravna veza između onoga što sam rekao i smrti ubijenih, a pod takvim okolnostima smatrao sam da ne mogu postupiti drugačije nego priznati krivnju”.

Vojislav Šešelj osuđen je u travnju 2018. pred Međunarodnim kaznenom sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) za zločine protiv čovječnosti, počinjene govorom održanim u vojvođanskom selu Hrtkovci u svibnju 1992. Najprije se obratio svojoj “srpskoj braći i sestrama”, tvrdeći uz ostalo da “nema mjesta za Hrvate u Hrtkovcima” i da “ćemo ih mi prevesti do granice Srbije, pa otuda mogu dalje pješke, ako prije toga sami dragovoljno ne odu”. Zatim se izravno obratio Hrvatima govoreći im “nemate se kamo vratiti”, a govor je završio izjavom: “I čvrsto vjerujem da ćete vi, Srbi iz Hrtkovaca i drugih okolnih sela, znati sačuvati sklad i jedinstvo, da ćete se promptno znati riješiti preostalih Hrvata u svom i okolnim selima.” Nakon Šešeljevog govora, okupljeni su izvikivali slogane poput “Hrvati, odlazite u Hrvatsku” i “ovo je Srbija”. Ubrzo nakon tog govora Hrvati i drugo nesrpsko stanovništvo napustili su Hrtkovce u atmosferi prisile, uznemiravanja i zastrašivanja, a Šešelja je žalbeno vijeće Tribunala proglasilo odgovornim za taj zločin protiv čovječnosti.

6. JUDIKATURA EUROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA O GOVORU MRŽNJE

Presude Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) u dva predmeta definiraju granice odlučivanja o govoru kojim se povrjeđuju neka osobna, grupna ili društvena dobra, uključujući govor mržnje. S jedne strane, ESLJP vodi računa da se sloboda izražavanja primjenjuje ne samo na “informacije” i “ideje” koje se rado prihvaćaju ili se smatraju neuvredljivima ili neutralnima, već i na one koje napadaju, šokiraju ili uznemiruju države ili neki dio populacije (Handyside v. UK). S druge strane, međutim, snošljivost i poštovanje jednakog prava na dostojanstvo svih ljudi temelj je svakog demokratskog, pluralističkog društva, pa se stoga u nekim demokratskim društvima može smatrati neophodnim da se sankcionira ili čak spriječe svi oblici izražavanja kojima se širi, potiče, propagira ili opravdava mržnja temeljena na nesnošljivosti (Erbakan v. Turkey).

U slučaju negiranja holokausta, revizije činjenica o Drugom svjetskom ratu koje se smatraju utvrđenima, antisemitizma, negiranja nacističkih zločina počinjenih protiv židovske zajednice, kao i u slučaju nekih prima faciae rasističkih sadržaja, posebice islamofobnih, ESLJP na temelju članka 17. Konvencije odbacuje pritužbe kao nedopuštene. Radi se o oblicima netrpeljivosti koji su već samim sadržajem takve naravi da ugrožavaju temeljne vrijednosti Konvencija, pa se pritužbe smatraju nedopuštenima ratione materiae. Tako je ESLJP, na primjer, postupio u predmetu Pavel Ivanov v. Russia (Ivanov je objavio seriju članaka u kojima Židove portretira kao izvor zla u Rusiji, poziva da ih se isključi iz društvenog života, sve Židove optužuje za urotu protiv ruskog naroda, ideologiju židovskih lidera kvalificirao je fašističkom, tvrdio je da Židovi nisu narod.), Garady v. France (Garaudy je, ukratko, postavio pitanja o zločinima protiv čovječnosti počinjenima prema Židovima u Drugom svjetskom ratu, što je po ocjeni sudova rezultirao osporavanjem holokausta, a to se smatra rasnom difamacijom i poticanjem na mržnju Židova.), Glimmerveen and Hagenbeek v. Netherlands (Aplikanti su izdali letke namijenjene “bijeloj nizozemskoj populaciji”, u kojima potiču da svi koji nisu “bijeli” napuste Nizozemsku, što je sud ocijenio rasnom mržnjom.), Norwood v. UK (Norwood je na prozor u stanu postavio poster s NY “blizancima” u plamenu i tekstom “Islam van iz Britanije – Zaštitite britanski narod”, što je sud ocijenio vjerskom mržnjom.), Belkacem v. Belgium (Belkacem je videom na YouTubeu pozivao gledatelje da nadjačaju nemuslimane, dadu im lekciju i bore se protiv njih, a sud je to ocijenio vjerskom mržnjom.).

Ako ne odbaci pritužbu zbog prima faciae nedopuštenog sadržaja, ESLJP primjenom članka 10. Konvencije odlučuje o (ne)dopuštenosti ograničenja/sankcije koju su nacionalni sudovi ocijenili govorom mržnje. Nakon što utvrdi da je ograničenje ili sankcija bilo (i) propisano zakonom, (ii) radi zaštite legitimnog cilja, ESLJP analizira da li je to ograničenje/sankcija bilo “neophodno u demokratskom društvu”. Pritom ESLJP vodi računa o svim okolnostima konkretnog slučaja, a osobito o kontekstu, namjeri, statusu počinitelja, formi i učincima govora, razmjernosti ograničenja/sankcije.

Tako je, na primjer, u predmetu Lehideux and Isorni v. France, koji se odnosio na oglas objavljen u Le Mondu pod naslovom “Narode Francuske, kratko vam je sjećanje”, u kojem se djelovanje Maršala Petaina od 1916. do 1945. prikazuje u pozitivnom svjetlu, ESLJP ocijenio da je kažnjavajući aplikante Francuska povrijedila članak 10. Konvencije. Razlozi su, ukratko, da se radi o još uvijek aktualnoj raspravi povjesničara, da aplikanti nisu negirali nacističke zločine i progone, da se oglas odnosi na zbivanja otprije 40 i više godina, pa ne postoji potreba da se s takvim sadržajima postupa istom oštrinom kao prije 10 ili 20 godina. O takvim povijesnim temama svaka zemlja mora voditi otvorene i neostrašćene rasprave, zaključio je ESLJP.

U predmetu Feret v. Belgium, koji se odnosi na osudu za poticanje na rasnu diskriminaciju, koje je ovaj belgijski član parlamenta počinio lecima raspačavanima tijekom izborne kampanje (s tekstom “Ustanite protiv islamifikacije Belgije”, “Stop sramnoj integracijskoj politici”, “Pošaljite kući ne-Europljane koji traže posao”), ESLJP je zaključio da se ne radi o povredi članka 10. Konvencije.

Predmet Perincek v. Switzerland odnosi se na izjavu aplikanta, turskog političara, da deportacije i masakr nad Armencima u Otomanskom carstvu 1915. nisu prerasli u genocid. Sud u Švicarskoj je zaključio da se radi o rasističkoj i nacionalističkoj izjavi, ali je ESLJP tu osudu ocijenio povredom članka 10. Konvencije. ESLJP je, naime, ocijenio da aplikant nije negirao zločine nad Armencima, da se njegova izjava odnosi na vrijednosni sud o počinjenim zločinima, pa se stoga ne može smatrati negiranjem zločina protiv čovječnosti.

7. HRVATSKI PRIMJER

U ožujku 2013., u izravnom radijskom intervjuu Z.M. je o tadašnjem ministru sporta Ž.J. rekao:

“On je najveći hrvatomrzac poslije Khuena Hedervaryja, jer sve što počinje s hrvatskim, da li je to Hrvatska matica, da li je to Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, dal’ su to hrvatska prosvjeta, i učitelji, i nastavnici, da li je to Hrvatski olimpijski odbor, da li je to Hrvatski nogometni savez, da li je to hrvatski nogometni klub Dinamo… on jednostavno ima krvna zrnca u sebi koja pretežu na ono što mrzi sve hrvatsko. /…/ Zamislite da čovjek koji je Srbin i čovjek koji nikad u životu nije radio u znanosti, u prosvjeti, u športu, osim što je dizao, bio dizač utega, on je ministar tako najvažnijeg resora u zemlji. /…/”

Z.M. je pravomoćno oslobođen optužbe da je tom izjavom počinio kazneno djelo poticanja na nasilje i mržnju iz čl.325. KZ/11. Prvostupanjski sud je uz ostalo obrazložio:

“… (K)orištenje pojma ‘poticanje’ jasno upućuje da se mora raditi o činidbi kojom se druge upućuje, ohrabruje, podstrekava, sugerira izražavati mržnju ili pozivati na nasilje spram skupine ili njenog pripadnika. Dakle, nije dovoljno da počinitelj samo drugima priopći svoja mišljenja i stavove o skupini ili njenom pripadniku, pa i kad su ti izraženi stavovi diskriminatorni ili obojani osobnom mržnjom davatelja izjave u svojoj biti, nego je potrebno da počinitelj aktivno nastoji druge potaknuti da prema skupini/pripadniku izražavaju i osjećaju mržnju ili čine nasilje, motivirano upravo takvom pripadnošću. Radnja okrivljenika u ovom je predmetu manjkava upravo u tom elementu – ona je lišena svakog imperativa, ona ne predstavlja nikakvu radnju poticanja, ona nikog ni na što ne poziva, ne upućuje, ne ohrabruje, ne savjetuje niti sugerira drugima kako se postaviti spram oštećenika ili srpske nacionalne manjine, kako djelovati, što im nažao učiniti ili kako ih mrziti i samim je time unaprijed diskvalificirana figurirati kao radnja počinitelja kaznenog djela iz članka 325. st.1. KZ. /…/ Iako …u ovom slučaju može biti riječi o kaznenom djelu uvrede, i to njegovoj vrlo ozbiljnoj, krajnje nepoželjnoj i nedopustivoj pojavnosti, jednoj prilično neotesanoj i gruboj ekspresiji vlastitih sudova o oštećeniku, ovakva konstrukcija optužbe za koju se odlučio tužitelj uskratila je sudu mandat da djelo kvalificira na taj način. /…/”

/Presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu KO-1328/13 od 3.12.2013.)

Z.M. je, međutim, pravomoćno izgubio parnicu koju je protiv njega pokrenuo Ž.J. na temelju Zakona o suzbijanju diskriminacije i Zakona o obveznim odnosima. Sud je zaključio:

“/…/ U konkretnom slučaju nije odlučno da li je tuženik imao namjeru diskriminirati tužitelja, već stvarni odlučujući učinak primjene određenog naizgled nediskriminirajućeg kriterija razlikovanja. Dakle, relevantno je ono što je tuženik rekao, te da li takva izjava tuženika predstavlja povredu dostojanstva osobe srpske nacionalnosti kojom se uzrokuje strah, neprija-teljstvo, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje. /…/ Polazeći od tvrdnje ‘on jednostavno ima krvna zrnca u sebi koja pretežu na ono što mrzi sve hrvatsko’, te tuženikovo zaprepaštenje: ‘Zamislite da čovjek koji je Srbin i čovjek koji nikada u životu nije radio u znanosti, prosvjeti, u sportu, osim što je dizao, bio dizač tegova, on je ministar tako najvažnijeg resora u državi’, razvidno je da je tuženik izrazio svoj osobni, vrijednosni stav o tužitelju, koji je nacionalno obojen, diskriminatorski, jer implicira da hrvatski građani srpske nacionalnosti ne bi smjeli zbog svog nacionalnog podrijetla obnašati funkciju ministra u Vladi Republike Hrvatske. Člankom 38. Ustava Republike Hrvatske jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli, međutim ta sloboda ne uključuje pravo na diskriminaciju po osnovi rase, vjere, nacije, etničkog podrijetla ili bilo koje druge objektivne značajke neke društvene skupine ili pripadnika te društvene skupine. Dakle, sloboda izražavanja iz čl.38. Ustava Republike Hrvatske ne uključuje pravo tuženika na diskriminatorni govor. Citirane tvrdnje uzrokuju ponižavajuće i uvredljivo okruženje prema tužitelju i prema pripadnicima srpske nacionalnosti, i to isključivo na temelju njihovog nacionalnog podrijetla. Takve tvrdnje su diskriminirajuće i predstavljaju povredu dostojanstva tužitelja, koja je bitna sastavnica prava osobnosti. /…/“

/Presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu Pn-1726/13 od 5.12.2016.)

Protiv radija i/ili voditelja emisije nije vođen sudski postupak. Nije, naime, bilo sporno da profesionalna prava i obveze novinara i medija uključuju i obvezu pronošenja izjava koje dužnosnici ili javne osobe iznose jedni o drugima, a radi se o temama od nespornog javnog interesa. U izravnim intervjuima, prijenosima, izvještavanjima odgovornost za medijske sadržaje treba snositi onaj tko ih iznosi, a javni interes i postupanje u dobroj vjeri, odnosno odgovorno novinarstvo, kako to kaže ESLJP, moraju biti dostatna obrana za medije i novinare i kada prenoseći izjave svojih sugovornika i sudionika javnih događanja povrijede neko osobno/grupno/društveno dobro.

8. KAKO SE BORITI PROTIV GOVORA MRŽNJE?

“Riječi se mogu preobraziti u metke, govor mržnje može ubiti ili osakatiti, kao što to može i cenzura. Kao strastveni protivnici cenzure i zagovornici slobode govora, moramo se ipak zapitati: postoji li trenutak kad kvantitativne posljedice govora mržnje kvalitativno mijenjaju argumentaciju o tome kako bi se prema njemu morali odnositi. I ne bi li trebalo praviti razliku između riječi onih čiji je govor mržnje pitanje uvjerenja, ma kako ignorantsko ono bilo, i govora mržnje kao propagande, tj. kalkulirane i sustavne upotrebe laži da bi se sijali strah, mržnja i nasilje u populaciji u cjelini“? To je stajalište Ursule Owen iznijeto u knjizi “Hate Speech – The speech that kills”

S druge strane, kako kaže Pierre Lemieux: “Uvjeravaju nas da zakoni o zabrani mržnje (hate laws) služe zaštiti društvenoga mira. Ali, zar povijest nije dokazala da su sloboda govora, sloboda religije i sloboda pojedinca općenito, najdjelotvorniji društveni mehanizmi ikada otkriveni za promociju tolerancije i mira? S druge strane, cenzura je jedan od najsigurnijih putova ka viktimizaciji, političkim sukobima, netoleranciji i nasilju.”

Pravo je još uvijek važna zaštita temeljnih individualnih, grupnih i društvenih vrednota koje govor mržnje povrjeđuje. Ipak, edukacija, otvorene i tolerantne javne rasprave, sloboda izražavanja i poštivanje prava drugih, uključujući pravo na drugačije mišljenje, najvažnija su i nezamjenjiva sredstva borbe protiv govora mržnje u svakom demokratskom društvu.