Terensko istraživanje – Ilok i Šarengrad

Dana 22. rujna 2023. godine prof. dr. sc. Hrvoje Kekez i dr. sc. Krešimir Regan, voditelj i suradnik na projektu, sa ciljem komparativne analize obavili su terensko istraživanje srednjovjekovne urbane aglomeracije Iloka, te lokacije srednjovjekovnog tvrdog grada Šarengrada.

Sa jedne strane, riječ je o utvrđenoj rezidenciji bosanskoga kralja Nikole Iločkoga, podignutoj u istoimenom gradu na Dunavu, 39 km jugoistočno od Vukovara. Ime je dobio je od mađarske riječi za Novi dvor (Újlak). Sagrađen je na mjestu prapovijesne gradine i antičke utvrde Cucciuma, koja je stradala potkraj VI. st. za avarsko-slavenske seobe. Prvi poznati gospodar srednjovjekovnoga Iloka bio je Ugrin od ugarskoga roda Csáka, čiji su potomci po svojem glavnom posjedu nosili plemićki pridjevak Iločki. Nakon što je 1364. s Ladislavom izumrla iločka grana roda Csáka, hrv.-ug. kralj Ludovik I. Anžuvinac darovao ga je te godine svojemu palatinu Nikoli zvanomu Kont i njegovu nećaku Ladislavu, pripadnicima osamostaljene grane plemićkoga roda Orahovičkih, koja je po svojem novom posjedu i utvrdi u trima ili četirima posljednjim naraštajima također nosila plemićki pridjevak Iločki. Urbanistički i građevinski vrhunac Ilok doživljava za Nikole Iločkoga, slavonskoga bana i bosanskoga kralja, koji je u kasnogotičkom duhu izgradio novu utvrđenu rezidenciju po uzoru na kraljevsku rezidenciju u Budimpešti i Pragu. Čini je kompleks utvrđene palače, veliko ist. predgrađe, u sklopu kojega se nalazio franjevački samostan s još nekoliko crkava, te manje jugozap. predgrađe. U posjedu Iločkih utvrda je bila do smrti Nikolina sina Lovre 1524., uz kraći prekid 1494–96., kad ga je Lovro sa svim drugim svojim imanjima izgubio za sukoba s hrv.-ug. kraljem Vladislavom II. Jagelovićem. Lovrinom smrću izumro je rod Iločkih, a njegova se udovica Magdalena preudala za Ladislava Moréa, koji je postao vlasnikom Iloka te mu je 1525. podijelio gradske privilegije. Osmanlije su već 1526. zauzeli Ilok bez borbe. Za osmanske vladavine Ilok je bio središte Srijemskoga sandžaka u sklopu Budimskoga pašaluka.

S druge strane, Šarengrad je tvrdi grad na brježuljku u neposrednoj blizini istoimenoga naselja u Srijemu, na obali Dunava, 8 km zapadno od Iloka. Kao possessio Athya prvi se put spominje 1275., a kao varoš 1481., iako je na tom prostoru još 1061. podignut samostanski kompleks Sv. Duha, razoren i napušten pri provali Tatara 1242., kao zadužbina mađarskoga palatina Athiye, po kojem je posjed dobio ime. Poznati su i nazivi Ochin i Wotschin, po kojem je tvrdi grad prvotno nazvan Voćin. Pretpostavlja se da su ga izgradili plemići Kukujevački oko 1390., a prvi se put spominje u ispravi Đakovačkoga kaptola 1414. Otkad ga je dobio darovnicom hrv.-ug. kralja Sigismunda Luksemburškoga 1398., mačvanski je ban Ivan Morovićki postupno do 1409. stekao cijeli posjed, iznova je podignuo samostan i crkvu te ih predao bosanskim franjevcima 1420. Nakon izumrća Morovićkih (1476) posjed je darovnicom hrv.-ug. kralja Matije Korvina 1481. pripao Matiji i Petru Gerebu, potom oko 1505. Emeriku Perényiju, koji ga je prodao Beatrici Frankopan, a ona obitelji Török Enyingi. God. 1526–1687. bio je pod vlašću Osmanlija, koji su utvrdu dobro održavali i povremeno pregrađivali, a župnu crkvu pretvorili u džamiju.

Tijekom istraživanja obavljena su osnovna terenska rekognosticiranja i fotodokumentiranja.