Održan znanstveno-stručni skup sa međunarodnim sudjelovanjem „ZRIN. 730 godina prvoga spomena“

U petak 24. listopada 2025. u suorganizaciji Hrvatskog katoličkog sveučilišta, Hrvatskog instituta za povijest, Sisačke biskupije i LAGUNA – lokalna akcijska grupa, održan je znanstveno-stručni skup sa međunarodnim sudjelovanjem „ZRIN. 730 godina prvoga spomena“ u crkvi Našašća sv. Križa u Zrinu. Na skupu je sudjelovalo 19 izlagača iz Hrvatske i Mađarske koji su svojim izlaganjima prikazali Zrin i njegovu okolicu u dijakronijskoj perspektivi od srednjega vijeka do 20. stoljeća.

Na skupu su sudjelovali voditelj i suradnici projekta „Topografija srednjovjekovne Zagrebačke županije (14.-16. stoljeće)“. Tako je prof. dr. sc. Hrvoje Kekez izlagao na temu Utvrda Zrin kao moguće prvobitne sjedište srednjovjekovne županije Gora, dok je dr. sc. Branimir Brgles govorio na temu Pridjevci i prezimena motivirana onimom Zrin. Dr. sc. Krešimir Regan je izložio temu Tvrdi grad Zrin – razvoj utvrde kroz prošlost, a Matea Matulić Jurić, mag. hist., je kao temu izlaganja imala 'Und ist das Stammhaus derer Grafen von Zerin/I to je rodna kuća grofova od Zrina' – pad tvrdog grada Zrina 1577. u zrcalu novovjekovnih kroničara.

Tijekom održavanja skupa bilo je niz popratnih događanja, a isti je bio izuzetno dobro posjećen.

Video zapis o znanstvenom skupu nalazi se na linku: https://youtube.com/watch?v=KqQoawjQs7k&si=77cxwErouSlIAwbR

Sažetci izlaganja:

prof. dr. sc. Hrvoje Kekez - Tijekom razvijenoga srednjeg vijeka na hrvatskom povijesnom prostoru, slično kao i na širem području Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva, županije (lat. comitatus) služile su kao temeljne upravno-teritorijalne jedinice. U Hrvatskoj, pojam županija već je bio artikuliran sredinom 10. stoljeća, kako je zabilježeno u djelu bizantskog cara Konstantina VII. Porfirogeneta De administrando imperio. Zanimljivo je da car nije spomenuo županije sjeverno od planine Kapele, tj. na područjima koja obuhvaćaju prostor kasnije srednjovjekovne Slavonije, što sugerira njegovo nepoznavanje tih krajeva. Ipak, srednjovjekovne županije u Slavoniji počinju se javljati u sačuvanim izvorima potkraj 12. i tijekom 13. stoljeća. Među njima bila je i županija Goa, koja se prvi put spominje u pisanim izvorima 1209. godine. Ova županija prostirala se oko današnje Zrinske gore, a omeđivale su je rijeke Kupa, Sava i Una. Do sredine 14. stoljeća postala je dijelom proširene Zagrebačke županije. Od ranog srednjeg vijeka, županije su imale svoja središta, najčešće utvrđena mjesta koja su bila žarišta gospodarskih, sudskih, političkih i društvenih aktivnosti unutar pojedine županije. Premda su postojali pokušaji da se središnja utvrda Gorske županije identificira u blizini današnjeg naselja Gore (Gore), koje u toponimiji čuva njezino ime, ovo izlaganje zastupa novi pristup tvrdeći da je izvorno sjedište Gorske županije bila utvrda Zrin. Prvo spominjanje utvde Zrin datira iz 1295. godine, iako se smatra da je izgrađen znatno ranije. Kako bi se potkrijepila ta tvrdnja, prezentacija će analizirati funkcionalnu topografiju Gorske županije, s naglaskom na promjene u društvenim strukturama i vlasničkim odnosima unutar promatranog područja.

dr. sc. Branimir Brgles - Oronim Zrin i Zrinska gora povremeno je okupirao zanimanje hrvatskih povjesničara i filologa te je – bez sumnje – zanimljiva samostalna tema povijesno-onomastičkog istraživanja. U istraživačkom se smislu navedena tema dodatno usložnjava zahvaljujući činjenici da je tijekom XV. stoljeća ime Zrin postalo plodna motivacija nastanka većeg broja različitih pridjevaka i prezimena, zabilježenih na više stotina mjesta u pisanim vrelima. U kasnome srednjem vijeku stanovništvo koje je živjelo na padinama Zrinske gore te na području zrinskog vlastelinstva, počelo se iseljavati na sjever i zapad, pronoseći spomenuto ime (koje je postalo dijelom njihovih pridjevaka) širom sjeverozapadne Slavonije, ali i u drugim zemljama na sjevereozapadu. Spomenuti pridjevci  (od kojih će neki postati prava nasljedna prezimena) često se pojavljuju u specifičnim dokumentima nastalima tijekom XV. i XVI. stoljeća. To su ponajprije popisi crkvene desetine, urbari, inventari, pravni i drugi izvori. Ukratko, na temelju dostupnih, transkribiranih i obrađenih potvrda autor će analizirati gdje su se sve – nakon osmanske ugroze u 16. st. – pojavile navedene potvrde, koja je njihova tvorbena struktura te kakva je zastupljenost i frekvencija tih prezimena u novome vijeku te u suvremenim popisima.

dr. sc. Krešimir Regan - Zrin je tvrdi grad (castrum) podignut na jugoistočnim padinama Zrinske gore u Banovini, ok o15-ak km sjeverno od Dvora. Podignut je potkraj XII. st., ili poč. XIII. st., a prvi se put spominje 1295. u posjedu slavonskoga bana Stjepana IV. Babonića. Potkraj srpnja 1347. ug.-hrv. kralj Karlo I. Robert Anžuvinac darovao je knezu Jurju I. Bribirskomu Zrin u zamjenu za njegovu utvrdu Ostrovicu u Ravnim kotarima. Po Zrinu njegovi potomci nosili su plemićki pridjevak. U njihovu je vlasništvu ostao sve dok, zbog sve snažnijega osman. pritiska, nisu bili primorani prepustiti njegovu obranu kraljevskim postrojbama. Iako su novi gospodari Zrina izveli na njem niz građevinskih radova kako bi osnažili bedeme i omogućili u njem smještaj većega garnizona, u kasnu jesen 1577. pao je pod osman. vlast. Svoj današnji izgled Zrin nije dobio odjednom, već je on bio rezultat niza većih ili manjih građevinskih zahvata. Iako se iz njegove arhitekture može zaključiti kako je on tipičan primjer fortifikacijske građevine kasnogotičkog vojnog graditeljstva, o čemu nedvojbeno svjedoči snažna južna branič-kula, dovoljan je samo letimičan pogled na njegove obrambene zidove da se iz njihove različite strukture zaključi kako je taj ogromni kompleks bio izgrađivan nekoliko stoljeća, a da su njegove građevinske faze bile uvjetovane promjenom vojne doktrine, materijalnim mogućnostima njegovih gospodara te geostrateškim značenjem u određenom povijesnom razdoblju. Unatoč tome što su kasnogotičke ranorenesansne i barokne obnove dobrim dijelom poništile rezultate prethodnih obnova, rijetke su hrvatske utvrde na kojoj su pojedine građevinske faze tako jasno vidljive kao što je to slučaj kod zrinske utvrde. Stoga ćemo u ovom izlaganju dati prikaz njegova razvoja prema nekoliko osnovnih građevinskih faza.

Matea Matulić Jurić, mag. hist - Narativni izvori poput novovjekovnih kronika predstavljaju vrijedan historiografski materijal koji, unatoč metodološkim ograničenjima i potrebi za kritičkim pristupom, omogućuju dublje razumijevanje duha vremena u kojem su nastajali. Takvi tekstovi, iako često obilježeni autorskim svjetonazorom i ograničenjima u pristupu izvorima, mogu poslužiti kao važna dopuna ili početna točka za daljnja istraživanja, osobito kada je riječ o temama koje nisu iscrpno obrađene u izvornoj građi. U fokusu ovog rada nalazi se srednjovjekovni tvrdi grad Zrin, koji je u suvremenoj hrvatskoj historiografiji najčešće proučavan kroz prizmu arhitektonsko-fortifikacijskih značajki, vlasničkih odnosa, geografskog položaja i šireg društvenog konteksta. Ipak, novovjekovne kronike iz 17. i 18. stoljeća nude dodatni pogled na Zrin, posebno u kontekstu osmanske prijetnje i njegova pada 1577. godine. Iako kroničari tog razdoblja, poput Baltazara Adama Krčelića (Historiarum cathedralis ecclesiae Zagrabiensis), Jurja Rattkaya (Memoria regum et banorum regnorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae) i Johanna Weicharda Valvasora (Die Ehre dess Hertzogthums Crain), Zrin spominju tek marginalno, analizom njihovih zapisa vidljivo je da trenutku pada grada posvećuju više pažnje, oslikavajući ga iz različitih perspektiva – crkvene, geopolitičke i društvene. Cilj ovoga rada je istražiti i usporediti način na koji trojica spomenutih kroničara prikazuju pad Zrina, te njihovu interpretaciju kontekstualizirati u odnosu na danas poznate povijesne činjenice. Usporedbom narativnih elemenata s utvrđenim povijesnim stanjem opsade i pada Zrina, rad nastoji pridonijeti boljem razumijevanju percepcije tog događaja u ranonovovjekovnoj historiografiji i vrednovanju njezine spoznajne vrijednosti.