Priče

Probudio sam se na nekom drugom planetu

Kad sam se probudio, vidio sam da nisam na planetu Zemlji. Oko mene zemlja je bila zelenkasta, a nebo ljubičasto, drveće je izgledalo čudno, bilo je kockasto, okruglo, trokutasto, ali sve je bilo plave boje.

U početku, malo sam bio uplašen sve dok nisam vidio neke čudne ljude koji su govorili svojim jezikom. Uopće ih nisam razumio. Obratio sam im se svojim jezikom da vidim razumiju li me. I čudo! Razumjeli su me i počeli govoriti hrvatskim jezikom. Rekao sam im da bih se htio vratiti na Zemlju. Nisu znali koji je to planet pa sam im ga opisao te su rekli da će me teleportirati. Došli smo do jednog velikog laboratorija gdje je bio ogromni stroj. Podsjećao me na automobil bez kotača. Rekli su mi da uđem unutra i kad pritisnu gumb, teleportirat ću se. Kad su pritisnuli gumb, nešto je jako puklo. Rekli su da se stroj pokvario i da ga neće tako brzo moći popraviti. Tad sam se jako zabrinuo. Nisam znao što ću i počeo malo vani istraživati. Hodajući, našao sam neku životinju sličnu psu. Bila je jako pitoma i igrao sam se s njome.

Za nekoliko sati došli su do mene, rekli da je stroj popravljen. Opet sam ušao unutra. Kad su pritisnuli gumb, probudio sam se, no ovaj put u svom krevetu. Bio sam jako sretan jer je sve to bio samo san.

Ivan Hraščinec, 5. b

Proljetna bajka

Nekada davno, u vrijeme raznih čuda i čudesa, stvoreno je Proljeće. Prirodi je dosadila hladnoća, sivilo i tišina. Odluči Proljeću darovati posebnu moć stvaranja i rađanja topline, šarenila, ugodnih mirisa i zvukova. Tako je Proljeće započelo svoju bajku.

S proljetnom bajkom započeo je i rast cvijeća, cvjetanje stabala te veliko uljepšavanje prirode. Veliki bucmasti medvjedi bude se iz zimskog sna kao i sve druge dražesne životinje. Ptice se vraćaju iz toplih krajeva. Jednog se jutra iz zimskog sna probudio i medvjed Brundo. Cvrkut ptica uljepšao mu je prvo jutro nakon dugog zimskog sna. No probudio se malo gladan pa je otišao u potragu za medom. Na obližnjem drvetu naišao je na napuštenu košnicu punu meda. Tek što je počeo jesti taj slastan med, ugledao je gladnu i naizgled zabrinutu vjevericu pa odluči s njom podijeliti med. Ubrzo im se pridružila i jedna pčelica, ali i brojne druge životinje. Brundo je upitao vjevericu kako se zove. ,,Zovem se Melita. Ti si Brundo, zar ne?“, Brundo se nasmiješi i potvrdi klimnuvši glavom. Svi su primijetili da izgleda zabrinuto. Na njihovo pitanje, Melita je okupljenim životinjama otkrila svoju najveću brigu i strah: ,,Znate, ja imam dvije male vjeverice, a stara sam i nemoćna, ne mogu više skupljati hranu. Kako li će moje vjeverice preživjeti? Ostale vjeverice ne žele mi pomoći… Biste li mi htjeli pomoći? Hrane nam nije ostalo.“ Brundo i ostale životinjice pristali su pomoći jadnoj vjeverici. Dogovorili su se da će se svakoga dana rano ujutro okupiti ispred Brundove kućice i poći skupljati hranu. Sljedećeg su jutra napravili kako su se dogovorili. Brundo ustane, obavi osobnu higijenu te pričeka šumske prijatelje ispred svoje kućice. Putem su naišli na drugu vjevericu koja je skupljala hranu za sebe i svoje bližnje. Brundo joj je objasnio što svi rade rano u šumi te ju je zamolio za pomoć. Ona pristane pomoći i kaže im da Melitu poznaje jako dugo, no nije znala da joj je potrebna pomoć. Nakon nekog su vremena prikupili dosta žireva te su ih odnijeli Meliti. Melita je bila presretna. Svima zahvali i pozove ih na čaj i medene kolačiće. Polako su svi ušli u kuću stare Melite, Brundo se penjao malo teže. Kuća je iznutra izgledala prostrano i lijepo, iako ju je krasio stari namještaj. Melita je među životinjama ubrzo prepoznala svoju staru prijateljicu. Pozdravile su se i zagrlile... Na jednom posebno lijepom stolu, nalazila se kutijica roza boje. Brundo upita Melitu što se nalazi u njoj. Vjeverica se okrene i pogleda u tu staru kutijicu, uzme je u ruke te mu odgovori: ,,To je jako stara kutijica, još davno mi ju je dala moja mama. Nisam pogledala što se nalazi unutra. Nisam mogla. Rastužim se uvijek kad ju pogledam.“ Bruno je obožavao iznenađenja. Zamolio je Melitu da sada u krugu svojih prijatelja otvori kutijicu. Melita ju je pogledala i uzdahnula. Odluči ju pažljivo otvoriti. Kad ju je otvorila, u njoj je ugledala u naušnice, no ne bilokakve naušnice! U njima se nalazila slika njezine majke. Kad je Melita to vidjela, oči joj zasuze, no ipak se osmjehne sretna što vidi lik majke nakon toliko godina. Odlučila je po jednu naušnicu ostaviti svakoj kćeri. Nakon druženja, životinje su se vratile svojim domovima. Sljedećeg je jutra Brundo ponovno okupio životinje kako bi skupljali hranu. Svako im se jutro pridružila još jedna životinjica, a Melita je imala sve više prijatelja koji su se brinuli o njoj. To su proljeće životinje nazvale Melitinim imenom.

Melita je uspjela okupiti brojne životinjice koje su rado pomagale i brinule se o njoj i njezinim vjevericama tijekom toplih mjeseci. Brundo i veselo društvo prikupili su mnoštvo hrane kako bi Melita sa svojim vjevericama mogla dočekati i sljedeće Proljeće, Melitino proljeće.

Nives Cvetković, 6. a

Ovaj je rad nagrađen 2. nagradom na ovogodišnjem literarnom natječaju "Melitino proljeće - proljetna bajka". Dodjela nagrada održana je 15. lipnja u OŠ Oroslavje.

U tuđim cipelama

Potkraj drugog mjeseca 2022. godine Rusija je započela rat u Ukrajini. Rat još uvijek traje, a izbjeglice u Hrvatsku pristižu sve više. Voljela bih zamijeniti mjesto s jednom djevojčicom Ivannom koja je došla kao izbjeglica u Hrvatsku i osjetiti kako je to kad dođeš u nepoznati kraj. Ivanna bi zauzela moje mjesto, a ja njezino.

Jednog dana želja mi se ostvarila, zamijenile smo uloge. Dogodilo se samo od sebe. Odjednom nisam poznavala nikoga oko sebe osim svoje obitelji. Sa mnom su bili mama i brat Ivan. Jedini jezik koji sam znala bio je ukrajinski. Ljudi iz Hrvatske nisu znali ukrajinski, kao ni ja hrvatski. Mama me odlučila upisati u školu da ne izostanem cijelu godinu jer ne znamo kako će dugo potrajati rat i gdje ću živjeti. Kad sam došla u školu, osjećala sam se vrlo nesigurno. Došla sam u 6. b razred Osnovne škole Antun Nemčić Gostovinski, u Koprivnicu. U razredu, kao i na hodniku, svi su me čudno gledali, a da riječ nisu progovorili. Bila sam uplašena i hvatala me panika. Nisam znala ni izgovoriti ''Dobar dan''. Sjela sam sama u klupu i pokušavala razumjeti riječi hrvatskog jezika, no nisam baš uspijevala. Škola je uskoro dovela učiteljicu koja je znala ukrajinski i koja me svakoga dana poučavala hrvatskome jeziku kako bih ga što prije naučila. Nakon nekoliko tjedana razumijevanje tog teškog hrvatskog jezika postalo je lakše te sam i uspijevala polako komunicirati s ostalima u razredu. Hodnicima me više nisu pratili čudni pogledi drugih učenika i ubrzo sam postala “obična” učenica kao i svi ostali. U Hrvatskoj mi je bilo prelijepo, no svakog sam se dana molila za tatu koji je ostao u Ukrajini boriti se za našu zemlju. Jednog sunčanog jutra krenula sam u školu, no osjećala sam se čudno i išla sam u školu bez volje. Nakon prvog sata mama je nazvala u školu i zamolila učiteljicu da me pošalje kući. Nisam shvaćala što se događa. Mama mi je prenijela najgoru vijest... tate više nema.

Mama je objašnjavala što se dogodilo i tješila me, no ja više ništa nisam čula. U trenutku sam se našla pored svoje prave obitelji u svojoj kući. Otada sam puno razmišljala o Ivanni i svemu što proživljava, kao i svi oni koji su došli u Hrvatsku tražeći miran i siguran dom. Ivannu više nisam vidjela.

Margareta Virag, 6. a

Kao tornado

S ponosom kažemo da imamo more, no ne kažemo i kakvo je to more. Naizgled čista i bistra voda, no dubina kaže drugačije - smeće, ulje, nafta, ribičke mreže... Sve je to kako živi svijet pod vodom vidi svoj dom, svoj život. Premalo se govori o problemima zagađivanja mora jer svi očekuju da se taj problem riješi sam od sebe, da samo nestane.

Problem se ne očituje samo u oceanima, na njega možemo naići i u našoj domovini, na jadranskoj obali. Ljudska vrsta ne čini problem samo čistoći mora, čini ga i životinjama koje tamo žive. Prema nekim izvorima, dokazano je da zbog “zelene juhe“, viška gnojiva u vodi, pogine najviše riba, dok bacanjem otpada u more ponajviše stradaju kornjače. Gledajući slike mora, zamijetila sam najveći problem: nas, ljude. Moglo bi se reći da smo kao tornado, dođemo – zagadimo, napravimo štetu – odemo. Zbog situacije u kojoj smo se našli od 2020. godine, u moru možemo vidjeti sve više maski u koje se životinje zapletu te izgube svoj život upravo čovjekovom krivicom. Neke plaže jadranske obale sadrže toliko smeća da tamo ni ne možemo boraviti. Uvijek se pitamo: „Zašto je more toliko prljavo?“ Takvim i svakim drugim pitanjem o čistoći mora samo dokazujemo da i sami nismo svjesni problema koji činimo.

Čistoću mora mogli bismo promijeniti nabolje stvaranjem udruga za čistoću mora, naplaćivanjem kazni osobama koje zagade more te ronilačkim provjerama morskoga dna. Najbolje rješenje bilo bi naplaćivanje kazni zagađivačima kako bi ljudi bili svjesniji posljedica problema koji čine. Kvalitetu života podvodnog svijeta poboljšali bismo samo sviješću i razmišljanjem o problemu koji vlada svim sredozemnim zemljama.

Hana Šalamon, 8. b

Nezaboravni događaj iz djetinjstva

Sve mi je bilo puno zanimljivije kada sam bila mala. Vodila me mašta i želja za otkrivanjem svijeta. Sada imam već dvanaest godina, vrijeme baš brzo prolazi.

Tada sam obožavala gledati crtiće. Kad bih ustala, trčala bih do televizora i molila mamu da mi stavi crtić. Jednoga sam dana u njima vidjela kako vile bacaju „čaroban“ prah. Sa mnom je bio i moj bratić Leo. Taj nam se prah baš svidio te smo i mi htjeli probati kakav je osjećaj imati moći kao što vile imaju. Ubrzo sam se sjetila mnogobrojnih začina koje moja mama čuva u kuhinji. Sa stola sam uzela sol i vegetu te ih ponijela u dnevnu sobu. Moj se bratić jako obradovao. Zatim smo otvorili sol i vegetu te ju počeli rasipati po cijeloj sobi. Baš smo se jako zabavljali i uživali. Bili smo žalosni kada nam je ponestalo materijala za bacanje. Sjeli smo na pod i nastavili se bezbrižno igrati. Tada je mama došla provjeriti što radimo i ostala u šoku. „Ajoj, tko će ovo očistiti? Što vam je bilo u glavi?“ izdahnula je i rekla nam da imamo dva sata da sve očistimo. Mi nismo znali da mama nije bila ozbiljna te smo krenuli čistiti rukama. Tada se pojavila ona s usisavačem. Laknulo nam je i počeli smo se smijati kao ludi.

Kada je Leo otišao kući, mama mi je rekla da „čarobni“ prah i sve slične stvari mogu vidjeti samo u crtićima. Bila sam pomalo razočarana, ali i sretna jer mama nije bila ljuta. Naučila sam da ne treba isprobavati i vjerovati svemu što vidim na televiziji i internetu.

Leona Burić Orehovec, 8. b