Kolonat

Za razliku od većine Europe gdje je postojao feudalni odnos u Mletačkoj Republici vladao je kolonatski odnos.

Kolon (latinski: colonus) isprva su Rimljani tako nazivali seljake, ratare a kasnije su tako zvali naseljenike (koloniste).

Prvi koloni počeli su se pojavljivati već krajem Rimske Republike i početkom Carstva (27. pne.) u vrijeme kad je robovski rad postao skuplji, pa su vlasnici latifundija postepeno počeli ustupati parcele zakupcima - kolonima, koji su to najčešće plaćali u naturi - dijelom uroda, ali i novcem ili vlastitim radom. Ti prvi koloni imali su pravo na vlastitu zemlju koju su mogli obrađivati, pa su prema zemljoposjednicima bili pravno nezavisni i slobodni, jer se ugovor o zakupu sklapao na određeno vrijeme, a usto se mogao i razvrgnuti.

Težačka nagodba je ugovor koji se sklapao između kolona (težaka) koji je uzimao u najam zemljište i vlasnika zemljišta. U praksi, gospodar je sklapao ugovor s težakom, gospodari zemalja često su zadržavali istog težaka i nakon isteka ugovora, te su zemlje generacijama obrađivale iste težačke obitelji (emifiteuza). Težak je smatrao da svoj dio vlasništva na tuđoj zemlji može prodati, dati u miraz, ili otuđiti na drugi način, to pravo nazivamo je težašćina. Težak je mogao razvrći ugovor samo u određenom djelu godine a vlasnik uvijek. Težak je mogao sklopiti nekoliko nagodbi s različitim vlasnicima. Vlasnik odlučuje o kulturi koja će se uzgajati na zemljištu, uz rubove zemljišta sadnja maslina je bila obavezna. Težak se obavezuje da će obrađivati zemljište, davati 1/3 svih plodova za dominical, ne smije početi berbu bez dozvole gospodara ili zakupnika, ne smije dijeliti zemlju već mora biti u jednoj cjelini. Kod oranicu dominical je 1⁄2, masline su obrađivane na 1⁄2 ulja. Poboljšice, težačka prava, mogu otkupljuju i seljaci i vlasnici. Vinogradi se nisu smjeli saditi bez odobrenja vlasnika, kada bi došlo do iscrpljivanja vinograda (ne bi imao propisani rod, tj 1⁄2 badnja po vretenu) vlasnik je vinograd mogao dati drugom težaku. Pudarinu plača težak. Stoka se također davala na čuvanje na temelju ugovora. Pastir je preuzimao rizik da će vlasniku nakon određenog roka vratiti svu preuzetu stoku. Domincal je 1/3 od sira, vune i ostalih proizvoda.