la Donna

Za grad Kaštela s punim pravom možemo reći da je nastao na mišicama kaštelanskih galijota.

Vrativši se iz Ciparskog rata, koji je još trajao, Koriolan je od zarobljenog plijena prionuo u podizanje prve utvrde sagrađene za obranu od Turaka. Nad ulazom u kaštel svjedoči ploča: „Koriolan Ćipiko sin Petra, zapovjednik galije pod veoma slavnim vojskovođom Petrom Mocenigom, sagradio je ovu zgradu od azijskog plijena 1481.

Uvriježeno je mišljenje da su galijoti kažnjenici, međutim to je djelomično točno. Mletačka Republika je svoju višestoljetnu političku i gospodarsku moć temeljila na velikoj ratnoj mornarici opremljenoj najsuvremenijim naoružanjem i pod zapovjedništvom iskusnih pomoraca, zahvaljujući ponajviše galijama sottile. Galije sottile (tanka, vitka) su bile vrsta galija, koje su se izrađivale su se isključivo u mletačkom Arsenalu, maksimalna brzina do 7 čvorova kod veslanja alla sensile. Način veslanja alla sensile koristio se samo na mletačkim galijama sotille. Na drvenoj klupi su tri veslača i svatko ima svoje veslo, pokret ruku veslača je 30-ak cm. Prednost ovog načina veslanja je da teret veslanja kod svakog veslača jednak. Potrebna je velika vještina i uvježbanost veslača, zbog toga veslači su mogli biti samo motivirani i slobodni ljudi. Kada bi došlo do sraza brodova, veslači su ujedno bili i vojnici. Mletačka republika, od sredine 16. stoljeća, gubitkom teritorija i padom ekonomske moći, nije mogla popunjavati galije sa slobodnim veslačima, te se način veslanja alla scalccio počeo koristiti i na galijama sottile. Dobni raspon galijota je bio od 25 do 40 godina, a u ratu od 20 do 60 godina. Svako naselje, zavisno od broja stanovnika, moralo je dati određen broj veslača, galijota. U postupku biranja bi se bacale kocke ili vadio ždrijeb. Izvučeni veslač mogao je naći zamjenu. Služba na galiji se plaćala, a u prilikama rata plijen se dijelio.

Galija sottile La Donna:

Galija je pred Ciparski rat dodijeljena gradu Trogiru. Zapovjedništvo i posadu su sačinjavali stanovnici Trogira i Kaštela. Sudjelovala je u bitci kod Lepanta 1571. gdje je potopljena u samoubilačkom pokušaju sprječavanja turskog manevara donoseći prevagu kršćanskoj floti i konačnoj pobjedi. Soprakomit (zapovjednik) galije Alviž Ćipiko je napisao: ...tog sretnog dana borio sam se svojom galijom protiv šest neprijateljskih lađa. Našao sam se među 150 mrtvih svojih mornara i 13 živih, sa sedam teških rana...“ Zapovjednika Alviž zbog težina svojih rana u nekim kronikama proglašen je poginulim, međutim ipak se uspio oporaviti i svoje posljednje dane je proveo na svom posjedu u Kaštelima. Zahvaljujući njegovom zalaganju 1575. iz Apulije je vratio u svoj kaštel težake koji su pred Turcima izbjegli u Italiju. U tom potezu je vjerojatno bilo i sentimenta prema poginulim galijotima s njegove galije.