Černide

Vlasti Mletačke republike poučeni gorkim iskustvom, iako su dopuštali samoupravu, budno su pazili na svaki vid okupljanja. Ne odobreno organiziranje kažnjavali su progonom, za opomenu drugih kuća urotnika morala bi se uništiti i na njenom mjestu se nije smjelo graditi.

Ne uspijevajući zadržati svoj teritorij redovnom vojskom i plaćenicima pred osmanlijskim nasrtajima dopuštaju iskusnom soprakomitu Koriolanu Ćipiku 1476. da sam o svom trošku sagradi sklonište za svoje kolone i da sam organizira obranu svog posjeda. Nakon dozvole Koriolanu vlast dopušta i drugim posjednicima da grade utvrde za zaštitu svojih posjeda. Uvidjevši dobre strane ove taktike, godine 1528. za vrijeme dužda Andrea Grittija, u Veneciji donesena je odluka o osnivanju teritorijalnih jedinica pod nazivom cernide (izabrani, probrani). U sastav černida ulazili su muškarci od svoje 18 do 36 godine, koji su sposobni za oružje. Obaveza je trajala 14 godina. Skraćeno černide su se nazivale černe pa je tako nastao i hrvatski naziv černa (crna) vojska. Uloga vojnika ovisila je prilikama na terenu. Černide su često djelovale i van svog teritorija. Njom su zapovijedali domaći ljudi, koje su birali sami seljaci. Četu je vodio harambaša (kapetan), podređeni su mu bili alfir (zastavnik), saržent (narednik) i kaporal (desetnik). Jedna černida je mogla brojila oko 80 ljudi (četiri desetnika). Seoski harambaša birao se doživotno i bio je oslobođen javnih radova. Harambaša je morao voditi računa da seoska četa bude uvijek pripravna i dobro naoružana, pa je jednom godišnje održavao smotru svoje jedinice. Svaki pripadnik černide imao je svoje vlastito oružje, vatreno i hladno, koje mu vjerovnik nije smio uzeti. Černide nisu imale svoje uniforme. Kaštelanske černide sudjeluju u oslobađanju Dalmacije i ostalih krajeva pod vlašću Serenissime ističući se hrabrošću i junaštvom. U Istri i Dalmaciji černide su djelovale i jedno kratko vrijeme za Francuske uprave (1806. – 1809.)