Tema I SAŽETCI IZLAGANJA

Termin kolokacija najčešće se definira kao supojavljivanje individualnih leksičkih jedinica na sintagmatskoj razini (Firth 1957, Lewis 2000, Nation 2001, Borić 2004, Petrović 2007) pri čemu se značenje pojedinačnih leksičkih jedinica udružuje radi ostvarenja cjelovitoga značenja. Brojna lingvistička istraživanja već od ranih pedesetih godina prošloga stoljeća pokušavaju opisati i kategorizirati kolokacije. S obzirom na način proučavanja i tumačenja kolokacija, pristupi istraživanju mogu se klasificirati kao: leksičko-kompozicijski (Firth 1957, Sinclair 1966), semantičko-sintaktički (Mel'čuk 2008) i strukturalni pristup (Matthews 1964). No, unatoč brojnosti istraživanja i teorijskih pristupa, još uvijek nema odgovora na temeljna pitanja kolokacijske problematike, odnosno zbog čega riječi kolociraju i na temelju kojih kriterija, kako jasno razlikovati kolokacije od drugih leksičkih sveza i kako nastaje kolokacijsko značenje.

Osim u teorijskoj lingvistici, kolokacije sve više pažnje dobivaju i u okviru procesa ovladavanja inim jezikom (OVIJ) pa se zahvaljujući Hillu (1999) govori i o kolokacijskoj kompetenciji. Razvoj kolokacijske kompetencije predstavlja vrlo kompleksan proces sličan učenju pojedinačnih leksičkih jedinica pri čemu dolazi do različitih odstupanja (Henriksen 2013, Stojić i Košuta 2017). Gitsaki (1999) smatra kako je razvoj kolokacijske kompetencije stupnjevit te ovisi o čestoti izloženosti kolokacijama, razlikama u materinskom jeziku te strukturnoj i semantičkoj složenosti kolokacijskih vrsta. Kada je riječ o kolokacijama u nastavi inoga jezika (J2), jedno je od najvažnijih pitanja kako pomoći neizvornom govorniku u postizanju kolokacijske kompetencije. Razvijanje kolokacijske kompetencije jedan je od temeljnih zadataka na nastavi inoga jezika s obzirom na to da kolokacije pridonose fluentnosti i prirodnijoj komunikaciji na inom jeziku, brzini čitanja i razumijevanja, a također sužavaju značenje pojedinačnih leksičkih jedinica koje ulaze u kolokacijski odnos stvarajući asocijativne veze, što neizvornim govornicima omogućuje prepoznavanje ovjerenih i neovjerenih kombinacija (Nation 2001, Borić 2004). Do sada je najviše istraživanja o ovladavanju kolokacijama provedeno za engleski kao ini jezik premda se ističe kako one još uvijek predstavljaju zanemarenu sastavnicu u nastavi inoga jezika (Gitsaki 1999, Koya 2003, Martyńska, 2004). U hrvatskom je jeziku do sada najiscrpniji opis kolokacija dala Blagus Bartolec (2014) koja po prvi puta donosi sustavan pregled leksičkih sveza. Kako bi što preciznije odredila status kolokacija, predlaže njihovu tipologiju s obzirom na sintaktičke i semantičke odnose. Pored leksikološkoga aspekta, Blagus Bartolec (2014) naglašava i komunikacijsku važnost kolokacija. Radovi su koji se bave kolokacijskom kompetencijom u hrvatskom kao inom (HIJ) još uvijek sporadični. Istraživanja kolokacijske kompetencije u hrvatskom kao materinskom (Ordulj i Cvikić 2017) i inom jeziku (Ordulj 2018) pokazuju kako na znanje imenskih kolokacija kod izvornih i neizvornih govornika, uz morfološku obilježenost, utječu čimbenici čestotnosti te asocijativne snage kolokacijskih sastavnica. S obzirom na to da kolokacije imaju izraženu komunikacijsku vrijednost te imaju brojne pozitivne učinke na razvoj leksičke kompetencije, u nastavi im je inoga jezika potrebno pristupiti sustavnije imajući u vidu komunikacijske potrebe neizvornih govornika.

Collocations and complications: experience from Slovenian projects

dr. sc. Iztok Kosem, Filozofski fakultet Sveučilišta u Ljubljani i Institut Jožef Stefan

The importance of the notion of collocation has been acknowledged by linguists for a long time, ever since J. R. Firth’s famous statement: »You shall know a word by the company it keeps« (Firth 1957). Collocation plays a very important role in language description, as collocates often represent a starting point in identifying meanings of a word and are also essential for defining the identified meanings. In terms of meaning, semantic preference is the most relevant of these levels, as meanings arise from lexical sets of frequently occurring collocates sharing some semantic feature (Stubbs 2002: 449). Collocations also play an important role in contrastive perspectives as they are used as a key distinguishing element to describe differences and similarities between semantically related words such as (near-)synonyms. In my talk, I will discuss these two aspects of collocation, with particular focus on how collocation was defined, both statistically and conceptually, for the purposes of Slovenian research and lexicographic projects. Challenges (and solutions) such as collocation detection, abundance of data, dictionary presentation, and drawing a clear distinction between collocation and other multi-word expressions will be discussed. Final parts of the talk will be dedicated to the methods and formats of storing collocational information in the database, and the potential of using users (or crowd) in the lexicographic workflow.

Kolokacije u hrvatskome jeziku – od definicije do primjene

dr. sc. Goranka Blagus Bartolec, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje

Cilj je izlaganja opisati pojam kolokacija u hrvatskome jeziku u širokome rasponu njihova potencijala. Suvremeno proučavanje sveza riječi i određivanje njihove stabilnosti s obzirom na povezanost sastavnica svodi se na nekoliko aspekata (Blagus Bartolec 2017): 1. opis značenjskih obilježja sveza riječi i njihovo uvrštavanje u rječnik (leksikografsko-leksikološka razina), 2. prevođenje (ljudsko i strojno), 3. učenje jezika kao inoga ili usvajanje jezika kao materinskoga (glotodidaktička i kognitivna razina), 4. automatsko obilježavanje i izdvajanje višerječnih sveza u jednojezičnim ili paralelnim korpusima (računalna razina). Prema navedenim aspektima izdvaja se nekoliko kriterija na temelju kojih je moguće vrednovati kolokacije kao posebnu vrstu leksičkih sveza: strukturno-gramatički (riječi se povezuju u svezu na sintagmatskoj ili sintaktičkoj razini na temelju gramatičkih zakonitosti); pragmatičko-kognitivni (u fokus se stavlja komunikacijska dimenzija jezika); statistički (temelji se na metodama izračuna čvrstoće udruživanja pojedinačnih sastavnica u kolokacijskoj svezi); semantički (uključuje značenjske odnose među sastavnicama koje tvore svezu i značenje kolokacijske sveze u cjelini). Poći će se od definiranja kolokacija kao višerječnih sveza u odnosu na druge višerječne sveze (višerječne lekseme, slobodne sveze, frazeme, višerječna imena i višerječne nazive), opisat će se struktura kolokacija i analizirati njihova značenjska i leksikografska obilježja te najčešća primjena kolokacija u konkretnim komunikacijskim kontekstima. U konačnici će biti će predstavljeni kriteriji uvrštavanja kolokacija u Kolokacijsku bazu hrvatskoga jezika koja se izrađuje u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje.

Kolokacijska kompetencija u stranome jeziku

dr. sc. Nataša Košuta, Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci

Kolokacijska se kompetencija može definirati kao sposobnost uočavanja, razumijevanja i korištenja kolokacija tj. uobičajenih, očekivanih sveza dviju riječi na sintagmatskoj razini čije značenje počiva na međusobnome odnosu sastavnica sveze i određenim restrikcijama u njihovu slaganju. Naime, obrazac nastajanja kolokacija specifičan je za pojedini jezik te se ne može objasniti ni morfološkim ni sintaktičkim pravilima, već je riječ o leksičkom ograničenju uvjetovanom lingvističkom normom. Upravo idiosinkratički karakter kolokacijske sveze predstavlja kamen spoticanja prilikom proizvodnje iskaza na stranome jeziku jer se učenik ne može osloniti na poznate strukture iz materinskoga jezika. U brojnim istraživanjima kolokacijske kompetencije u stranome jeziku utvrđeno je da su pogreške u kolokacijskome slaganju najčešće posljedica jezičnoga transfera iz materinskoga jezika te da se pogreške u korištenju kolokacija javljaju i na naprednim stupnjevima učenja stranoga jezika.

Budući da je kolokacijski kompetentan govornik ujedno i komunikacijski kompetentan, u relevantnoj se literaturi naglašava potreba i značaj eksplicitnoga kolokacijskog učenja u nastavi stranoga jezika na svim obrazovnim stupnjevima, kako bi učenik stranoga jezika razvio receptivnu, produktivnu i refleksivnu kolokacijsku kompetenciju. Receptivnom kolokacijskom kompetencijom smatra se sposobnost učenika da razumije kolokacije te da prepozna one koje odstupaju od norme. Pod produktivnom kolokacijskom kompetencijom podrazumijeva se pravilna uporaba kolokacija u govoru i pismu, dok se refleksivna kolokacijska kompetencija očituje u sposobnosti prepoznavanja kolokacija u tekstu te svjesnosti o tome da kod kolokacija u mnogim slučajevima ne postoji mogućnost doslovnoga prijevoda s materinskoga na strani jezik. Zaključke o tome koje kolokacije treba poučavati nužno je donositi na temelju usporedbe kolokacija materinskoga i stranoga jezika te je uz pomoć odgovarajućih vježba potrebno kontinuirano raditi na razvijanju kolokacijske kompetencije u stranome jeziku.

Cilj izlaganja jest prikazati rezultate istraživanja kolokacijske kompetencije hrvatskih učenika njemačkoga jezika te prema Hausmannovu modelu opisa kolokacija i tipologiji vježba koju predlaže Reder predložiti moguće tipove vježba pogodnih za stjecanje kolokacijske kompetencije uz apostrofiranje važnosti sustavnoga pristupa učenju kolokacija u nastavi stranoga jezika.

literatura

Blagus Bartolec, Goranka. 2014. Riječi i njihovi susjedi: Kolokacijske sveze u hrvatskom jeziku. Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje.

Borić, Neda. 2004. „Kolokacije kao dio leksičkog pristupa u nastavi strani stranih jezika“ U Suvremena kretanja u nastavi stranih jezika, uredili Stolac, Dijana, Nada Ivanetić, Boris Pritchard, 63-68. Zagreb-Rijeka: Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku.

Firth, John Rupert. 1957. Modes of Meaning. Papers in Linguistics 1934-1951. Oxford: Oxford University Press.

Gitsaki, Christina. 1999. Second language lexical acquisition: A study of the development of collocational knowledge. San Francisco, London, Bethesda: International Scholars Publications.

Henriksen, Birgit. 2013. „Research on L2 learners' collocational competence and development – a progress report“ U L2 vocabulary acquisition, knowledge and use, uredili Bardel, Camilla, Batia Laufer i Christina Lindqvist, Vol. 2, 29-56. Eurosla Monographs Series.

Hill, Jimmie. 1999. „Collocational competence.“ English Teaching Professional April 1999 11: 4−7.

Koya, Taeko. 2003. „A study of Collocation in English and Japanese Noun-Verb Combinations.“ Intercultural Communication Studies XII (1): 125-145.

Lewis, Michael. 2000. Teaching collocations. Further developments in the Lexical Approach. Hove, England: Language Teaching Publications.

Martyńska, Małgorzata. 2004. „Do english language learners know collocations?“ Investigationes Linguisticae XI: 1-12.

Matthews, Peter Hugoe. 1965. „Problems of selection in transformational grammar.“ Journal of linguistics I: 35-47.

Mel'čuk, Igor. 2001. „Collocations and Lexical Functions.“ U Phraseology Theory, Analysis and Applications, uredio Cowie, Anthony Paul, 23-53. Oxford - New York: Oxford University Press.

Nation, Paul. 2001. Learning vocabulary in another language. United Kingdom: Cambridge University Press.

Petrović, Bernardina. 2007. „Razvijanje kolokacijske kompetencije u hrvatskome kao stranom i drugom jeziku.“ Strani jezici 36: 31-38.

Ordulj, Antonia. 2018. Kolokacije u hrvatskomkao inom jeziku. Uvid u receptivno i produktivno znanje imenskih kolokacija. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.

Ordulj, Antonia, Lidija Cvikić. 2017. „Čimbenici ovladanosti kolokacijama kod izvornih govornika hrvatskoga jezika.” Hrvatski časopis za odgoj i obrazovanje 19 (4): 1167−1197.

Sinclair, John. 1966. „Beginning the study of lexis.“ U In memory of J.R. Firth, uredili Bazell, C. E., J. C. Catford, M.A.K. Halliday, R.H. Robins, 410 - 430. London: Longman.

Stojić, Aneta, Nataša Košuta. 2017. „Kolokacijske sveze u mentalnome leksikonu učenika stranoga jezika.” Fluminensia 29 (2): 7–28.