Čitateljski klub

Sally Rooney: Normalni ljudi

(osvrt na roman)

O ovoj knjizi bih mogla reći samo jednu riječ, a to je: Najbolja! Roman je napisan tako jednostavno, tj. tinejdžerski i to je razlog zašto te vuče da je samo čitaš i čitaš.

Glavni likovi su Connel i Marianne. Na početku su mi bili toliko čudni, pogotovo on koji se na početku ponio toliko bezobrazno jer se sramio djevojke u koju se zaljubio. S druge strane, dok su bili sami, bio je tako romantičan i razvili su blizak odnos. Meni se ne sviđa kad se netko srami nekoga s kim provodi toliko vremena. Ne ide mi u glavu da je njemu to bilo normalno ponašanje.

Od ostalih razočaravajućih situacija moram navesti i onu kada je pozvao Rachel na maturalnu večer i tada je Marianne ostala kod kuće iako je sudjelovala u organizaciji. Ona se ponašala duplo zrelije i pametnije, a to je dokazala svojim postupcima. Ona nije mogla biti ravnodušna kad su bili zajedno i uvijek mu je popuštala. Nisam mogla pretpostaviti kako će završiti, ali mi se jako svidio kraj, baš je onako romantičan i sladak. Predobro!

Nisam, iskreno, čitala puno knjiga pa nakon ovoga romana sam odlučila da ću početi čitati – ne samo lektiru, nego i druge knjige. Shvatila sam sada da nisu sve knjige dosadne nego da se iz većine njih uvijek može izvući neka pouka.

Sara Škrnjug, 2.e razred


Sally Rooney: Normalni ljudi

(osvrt na roman)

Roman mi se svidio jer je pisan stilom koji i mi koristimo dok razgovaramo. Sviđaju mi se glavni junaci Connell i Marianne, a ona mi se mrvicu više svidjela. Tema romana je njihova ljubavna veza i pratimo njezin razvoj.

Mislim da nisu trebali skrivati vezu od svojih prijatelja bojeći se njihovih reakcija jer na kraju nikome od njih to nije smetalo. U jednome je trenutku Connell povrijedio Marianne i ponio se kao budala što me rastužilo. U početku mi je bio nejasno zašto joj ne želi priznati osjećaje i zbog čega je odugovlačio? Bez obzira na to, svidio mi se njihov odnos dok su sami.

U nekim segmentima romana sam poželjela biti kao Marianne – sve je dobro podnijela i uvijek je bila zrelija, pametnija i odgovornija od Connella koji se, po meni, ponaša kao klinac.

Naljutilo me kada je on pozvao Rachel na maturalnu večer umjesto svoje djevojke, ali ne zaboravimo činjenicu da ga je strah reakcije okoline. Bez obzira na to, da sam ja na njezinome mjestu, ne bih to mirno prešutjela. Iako ima mane, ima i dobre strane – nježan je kada su sami, a i voli čitati. Jedva sam čekala kraj romana jer me zanimalo hoće li ostati zajedno. I iskreno – raznježila sam se! Završi jako slatko, a s toliko zapleta i raspleta, nisam ni znala što očekivati.

Ovo mi je jedna od omiljenih knjiga!

Nikolina Martinjak, 2.e


Ocean Vuong

Na zemlji smo nakratko predivni

Vuong je mladi američki pisac vijetnamskoga podrijetla. Ovo je njegov prvi roman, a prije njega se publici predstavio kratkim pričama.

U romanu, pripovjedač Mali Pas, se već na samome početku svoga obraćanja razotkriva kao sin samohrane majke. Sve što piše, piše njoj. Pisanje je mladome Malome Psu način da izbaci sva sjećanja (koliko ih imamo i zašto ih nosimo sa sobom?) na papir, ogolit će se pred svima nama, ali sve njegove tajne, žudnje, želje, oproste, uzbuđenja ili osude neće nikada naći adresu njegove majke. Njihov odnos nije bio sjajan jer im je život bio težak, majka je stalno radila, a ni on se nije najbolje snašao u tuđoj zemlji među ljudima koji su bili tako bijeli.

Na zemlji smo nakratko predivni je i roman i pismo i dnevnički zapis i djelomično obiteljska saga. Istovremeno je intimno i nježno, ali i javno. Proza, ali ima i poezije, u epizodama. Ne uljepšava se istina jer majka ioanko ne može osuditi sina.

Očaravajući su opisi i poredbe (npr. Dlanovi su ti se savili kao dalekozor, kao da je prošlost nešto što treba pronaći i uhvatiti.), kratke crtice o migraciji leptira ili pak način na koji se neke tako banalne životne situacije opisuje pomoću sveprisutnih metonimija.

Osim što oslikava jednu obitelj i njihovu povijest tijekom nekoliko desetljeća, kronika je ovo pripovjedačeve svakodnevice: od toga koji su sportaši popularni do toga koja se glazba sluša na američkim ulicama. Koliko jednostavno piše o obiteljskome nasilju, toliko spontano opisuje prva seksualna iskustva, drogiranje ili smrt bliskih osoba. Mali Pas razmišlja i osjeća na dva jezika, svjestan je boje svoje kože i nasljeđa koje ne može skriti, a možda bi htio. U drugome dijelu, od tri, opisuje značenje termina čudovište, u dvije kulture. Nešto kasnije se ponovno na to vraća i shvaća da je i on sam čudovište, ali mu to više ne smeta jer shvaća razliku u kontekstu. Postavlja se pitanje u kojem bi kontekstu shvatila njegova majka tu riječ?

Ponekad, kad sam bezbrižan, vjerujem da je rana ujedno i mjesto na kojem koža iznova sreće samu sebe, pitajući obje strane gdje su bile.

~

Što ako je tijelo, u svom najbolje stanju, samo čežnja za tijelom? Krv juri u srce samo da bi bila poslana natrag iz njega, ispunjava putove, nekoć prazne kanale, kilometre koje treba prevaliti da bi nas dovela jedne k drugima. Zašto sam se osjećao više kao ja kad mi je ruka bila u zraku, dok bih posezao prema njemu, nego kad bih ga dodirnuo?

~

Zabijao sam lice u njega kao u podneblje, autobiografiju godišnjeg doba.


David Nicholls: Jedan dan

(osvrt na roman)

Kada je ova knjiga tek objavljena u ljeto 2009. godine, bila je jedna od najprodavanijih naslova te godine. Mnogi kritičari opisali su je kao suvremeni klasik, što mi se, na samom početku, kada sam bila upoznata tek s kratkim sadržajem, iskreno činilo mrvicu pretjeranim. Na moju sreću, kroz godine sam se prevarila u mnogo čemu, a na tu listu sada ulazi i prvi dojam ove knjige. Razlog moje stigme možda je ležao u tome što sam ovu knjigu željela pročitati još u četrnaestoj godini, ali vjerovala sam kako bi mi bila preteška, što je vjerojatno i istina. Doista mi je drago da sam slušala svoju intuiciju i pročitala je upravo sada, a činjenica da mogu reći kako mi se knjiga iskreno svidjela, neopisivo me veseli.

Glavni razlog zbog kojeg me se ova priča posebno dojmila zazvučat će trunku grubo, ali čitati sam započela s relativno malim očekivanjima – bila sam pripravna za mogućnost kada mi knjiga u određenom trenutku postaje dosadna/naporna/nerazumljiva te je jednostavno odlažem sa strane. No, ponovno, prevarila sam se! Prva stvar koja me zaintrigirala, istovremeno me ponekad nervirajući, jest vrijeme kada pratimo živote dvoje glavnih junaka, Emme i Dextera. Njihova priča započinje 15. srpnja 1988., na Dan svetoga Swithina, te na dan kada su napokon diplomirali. Sve od tada, kada se Dexter nakon noći razgovora o budućnosti, njihovim nadama i strahovima, pokuša u zoru iskrasti iz Emmine sobe, njih dvoje postaju najbolji prijatelji. Sve od tada, gotovo dvadeset godina pratimo sve zgode i nezgode iz njihovih života – od prvog (ne)glamuroznog posla, prolaznih ljubavi, osobnih uspona i padova… a sve uvijek na isti dan, 15. srpnja. Kako to inače biva, poglavlje je obično završavalo na najzanimljivijem dijelu, kada doista želite znati što će biti dalje, no, umjesto da to odmah doznate okretanjem nove stranice, novo poglavlje uvodi vas u novu godinu, s još više problema nego lani. Usprkos prvotnoj iznerviranosti, takav mi je način pripovijedanja brzo postao šarmantan, a priča je, možda baš zbog tog detalja, tekla iznimno glatko i interesantno. Ubrzo sam shvatila i zašto je ovaj naslov ovjenčan titulom suvremenog klasika. To nikako nije zbog tipične gorko – slatke romanse (jer, ako odlučite uzeti ovu knjigu u ruke, shvatit ćete da su Emma i Dexter sve samo ne tipični), kako sam prvotno pomislila, već zbog Nichollsove sposobnosti da na savršen, nimalo pretjeran ili ispoliran način prikaže kulturu devedesetih godina prošloga stoljeća. Tu se ne misli samo na uspon rock'n'rolla, alkohola i droge, već i na mlade ljude koje je ta kultura oblikovala – Nicholls kroz likove Emme i Dextera, ali i njihovih poznanika, prijatelja i kolega, vješto oslikava fresku tadašnjeg društva, njegovog razmišljanja i ciljeva, te kako se isti mijenjaju iz desetljeća u desetljeće - od razmišljanja mladih adolescenata do razmišljanja odraslih ljudi.

Ovaj žanr mi doista nije nepoznat, i bilo mi je teško ne primijetiti kako, za razliku od mnogih drugih autora, David Nicholls svoje likove doista nije prikazao u idealiziranom svijetlu, baš naprotiv. Osobe koje kroz priču upoznajemo griješe, nerijetko su površne, poročne ili izuzetno plitke, a mnoge od tih osobina nisu zaobišle ni naše glavne junake. Ipak, te ih osobine ne nagrđuju, ne čine ih stereotipično dobrima ili lošima, čine ih ljudima s kojima se u nekim postupcima ili mišljenjima možemo poistovjetiti, što će sigurno privući sve ljubitelje dobre knjige.

Što još reći a da ne otkrijem previše?

Ukoliko volite tople ljudske priče, Jedan dan je upravo takva priča, ali i malo više od toga. Roman uz koji ćete se smijati, nervirati, a možda i plakati. Priča o njemu i njoj, koja vam se možda i neće svidjeti, jer, ljudi su različiti, ali svakako ćete je zapamtiti. Priča, koju ćete, ukoliko vam se svidi, voljeti i iznova joj se vraćati. Priča koju nam pričaju Em i Dex, Dex i Em.

Paulina Herendić, 3.c


Čitateljski klub

(školska godina 2020./2021.)

Dragi učenici i učenice!

Od ove godine se možete priključiti Čitateljskome klubu. Svaki mjesec odabiremo roman koji čitamo četiri tjedna, a nakon toga se održava rasprava.

Ako ste iz istoga odjeljenja, rasprava je u školskoj knjižnici, a okupi li se veći broj sudionika/ica, održat će se online putem.

Trenutačno čitamo roman Parfem Patricka Süskinda.