Fotografija preuzeta 07.11.2024.: Knjiga Jedan dan David Nicholls | Knjižara Znanje
(osvrt na roman)
Kada je ova knjiga tek objavljena u ljeto 2009. godine, bila je jedna od najprodavanijih naslova te godine. Mnogi kritičari opisali su je kao suvremeni klasik, što mi se, na samom početku, kada sam bila upoznata tek s kratkim sadržajem, iskreno činilo mrvicu pretjeranim. Na moju sreću, kroz godine sam se prevarila u mnogo čemu, a na tu listu sada ulazi i prvi dojam ove knjige. Razlog moje stigme možda je ležao u tome što sam ovu knjigu željela pročitati još u četrnaestoj godini, ali vjerovala sam kako bi mi bila preteška, što je vjerojatno i istina. Doista mi je drago da sam slušala svoju intuiciju i pročitala je upravo sada, a činjenica da mogu reći kako mi se knjiga iskreno svidjela, neopisivo me veseli.
Glavni razlog zbog kojeg me se ova priča posebno dojmila zazvučat će trunku grubo, ali čitati sam započela s relativno malim očekivanjima – bila sam pripravna za mogućnost kada mi knjiga u određenom trenutku postaje dosadna/naporna/nerazumljiva te je jednostavno odlažem sa strane. No, ponovno, prevarila sam se! Prva stvar koja me zaintrigirala, istovremeno me ponekad nervirajući, jest vrijeme kada pratimo živote dvoje glavnih junaka, Emme i Dextera. Njihova priča započinje 15. srpnja 1988., na Dan svetoga Swithina, te na dan kada su napokon diplomirali. Sve od tada, kada se Dexter nakon noći razgovora o budućnosti, njihovim nadama i strahovima, pokuša u zoru iskrasti iz Emmine sobe, njih dvoje postaju najbolji prijatelji. Sve od tada, gotovo dvadeset godina pratimo sve zgode i nezgode iz njihovih života – od prvog (ne)glamuroznog posla, prolaznih ljubavi, osobnih uspona i padova… a sve uvijek na isti dan, 15. srpnja. Kako to inače biva, poglavlje je obično završavalo na najzanimljivijem dijelu, kada doista želite znati što će biti dalje, no, umjesto da to odmah doznate okretanjem nove stranice, novo poglavlje uvodi vas u novu godinu, s još više problema nego lani. Usprkos prvotnoj iznerviranosti, takav mi je način pripovijedanja brzo postao šarmantan, a priča je, možda baš zbog tog detalja, tekla iznimno glatko i interesantno. Ubrzo sam shvatila i zašto je ovaj naslov ovjenčan titulom suvremenog klasika. To nikako nije zbog tipične gorko – slatke romanse (jer, ako odlučite uzeti ovu knjigu u ruke, shvatit ćete da su Emma i Dexter sve samo ne tipični), kako sam prvotno pomislila, već zbog Nichollsove sposobnosti da na savršen, nimalo pretjeran ili ispoliran način prikaže kulturu devedesetih godina prošloga stoljeća. Tu se ne misli samo na uspon rock'n'rolla, alkohola i droge, već i na mlade ljude koje je ta kultura oblikovala – Nicholls kroz likove Emme i Dextera, ali i njihovih poznanika, prijatelja i kolega, vješto oslikava fresku tadašnjeg društva, njegovog razmišljanja i ciljeva, te kako se isti mijenjaju iz desetljeća u desetljeće - od razmišljanja mladih adolescenata do razmišljanja odraslih ljudi.
Ovaj žanr mi doista nije nepoznat, i bilo mi je teško ne primijetiti kako, za razliku od mnogih drugih autora, David Nicholls svoje likove doista nije prikazao u idealiziranom svijetlu, baš naprotiv. Osobe koje kroz priču upoznajemo griješe, nerijetko su površne, poročne ili izuzetno plitke, a mnoge od tih osobina nisu zaobišle ni naše glavne junake. Ipak, te ih osobine ne nagrđuju, ne čine ih stereotipično dobrima ili lošima, čine ih ljudima s kojima se u nekim postupcima ili mišljenjima možemo poistovjetiti, što će sigurno privući sve ljubitelje dobre knjige.
Što još reći a da ne otkrijem previše?
Ukoliko volite tople ljudske priče, Jedan dan je upravo takva priča, ali i malo više od toga. Roman uz koji ćete se smijati, nervirati, a možda i plakati. Priča o njemu i njoj, koja vam se možda i neće svidjeti, jer, ljudi su različiti, ali svakako ćete je zapamtiti. Priča, koju ćete, ukoliko vam se svidi, voljeti i iznova joj se vraćati. Priča koju nam pričaju Em i Dex, Dex i Em.
Paulina Herendić, 3.c
Fotografija preuzeta 07.11.2024: Normalni ljudi - Sally Rooney - Knjižara Ljevak
(osvrt na roman)
Roman mi se svidio jer je pisan stilom koji i mi koristimo dok razgovaramo. Sviđaju mi se glavni junaci Connell i Marianne, a ona mi se mrvicu više svidjela. Tema romana je njihova ljubavna veza i pratimo njezin razvoj.
Mislim da nisu trebali skrivati vezu od svojih prijatelja bojeći se njihovih reakcija jer na kraju nikome od njih to nije smetalo. U jednome je trenutku Connell povrijedio Marianne i ponio se kao budala što me rastužilo. U početku mi je bio nejasno zašto joj ne želi priznati osjećaje i zbog čega je odugovlačio? Bez obzira na to, svidio mi se njihov odnos dok su sami.
U nekim segmentima romana sam poželjela biti kao Marianne – sve je dobro podnijela i uvijek je bila zrelija, pametnija i odgovornija od Connella koji se, po meni, ponaša kao klinac.
Naljutilo me kada je on pozvao Rachel na maturalnu večer umjesto svoje djevojke, ali ne zaboravimo činjenicu da ga je strah reakcije okoline. Bez obzira na to, da sam ja na njezinome mjestu, ne bih to mirno prešutjela. Iako ima mane, ima i dobre strane – nježan je kada su sami, a i voli čitati. Jedva sam čekala kraj romana jer me zanimalo hoće li ostati zajedno. I iskreno – raznježila sam se! Završi jako slatko, a s toliko zapleta i raspleta, nisam ni znala što očekivati.
Ovo mi je jedna od omiljenih knjiga!
Nikolina Martinjak, 2.e
(osvrt na roman)
O ovoj knjizi bih mogla reći samo jednu riječ, a to je: Najbolja! Roman je napisan tako jednostavno, tj. tinejdžerski i to je razlog zašto te vuče da je samo čitaš i čitaš.
Glavni likovi su Connel i Marianne. Na početku su mi bili toliko čudni, pogotovo on koji se na početku ponio toliko bezobrazno jer se sramio djevojke u koju se zaljubio. S druge strane, dok su bili sami, bio je tako romantičan i razvili su blizak odnos. Meni se ne sviđa kad se netko srami nekoga s kim provodi toliko vremena. Ne ide mi u glavu da je njemu to bilo normalno ponašanje.
Od ostalih razočaravajućih situacija moram navesti i onu kada je pozvao Rachel na maturalnu večer i tada je Marianne ostala kod kuće iako je sudjelovala u organizaciji. Ona se ponašala duplo zrelije i pametnije, a to je dokazala svojim postupcima. Ona nije mogla biti ravnodušna kad su bili zajedno i uvijek mu je popuštala. Nisam mogla pretpostaviti kako će završiti, ali mi se jako svidio kraj, baš je onako romantičan i sladak. Predobro!
Nisam, iskreno, čitala puno knjiga pa nakon ovoga romana sam odlučila da ću početi čitati – ne samo lektiru, nego i druge knjige. Shvatila sam sada da nisu sve knjige dosadne nego da se iz većine njih uvijek može izvući neka pouka.
Sara Škrnjug, 2.e razred
Večer je, umoran od poslova i obaveza, odlučih otići na pecanje, moj najdraži odmor. Sedam je sati, došao sam na jezero i zabacio štap u nadi da ću se psihički barem malo odmoriti.
Gledao sam u narančasti plovak ne obazirući se na okolinu. U jednome trenutku, pjev ptica naveo me da podignem glavu i da pogledam oko sebe, imao sam što za vidjeti. Osjećao sam se kao da sam u raju. Ispred mene bila je gomila lopoča. Svaki od njih bio je poseban na svoj način, baš kao i ljudi. Neki su bili veći, neki su pak bili manji, svaki je imao različite cvjetove, ali svi su, na neki način, bili i isti, kao i mi ljudi. Nebo je u tom trenutku bilo predivno, oblaci su poput prijatelja zajedno putovali i istraživali po svijetu, a sunce spremno za spavanje zadnjim zrakama je probijalo oblake i obasjavalo dva labuda na sredini jezera. Obasjani narančastim zrakama, poput mladoga para, jedan do drugoga su plivali jezerom. Predivno, rekao sam sam sebi. Očaran ljepotom, zaboravio sam na pecanje, legao sam u travu, duboko udahnuo i dopustio da me priroda zagrli. Osjećao sam se poput novorođenčeta u krilu majke. Umoran sam zaspao u naručju prirode, a uspavanku mi je otpjevao zbor zrikavaca koji su me, skriveni, promatrali i pjesmom pozdravljali.
Od toga dana postao sam prijatelj prirode i često se družimo. I dan danas sam očaran njezinom ljepotom, a najveći mi je odmor uživati u večeri na jezeru.
Ivan Zirdum, 2.b
Slika jezera napravljena pomoću strojnog modela za generiranje fotografija Stable Diffusion. Katarina Knežević
Razgovor s likom iz književnoga djela
Nika: Dobar dan! Jako nam je drago da ste posjetili Agronomsku školu Zagreb.
Valentin Knez: Dobar dan I vama svima! I meni je drago da ste me pozvali.
Nika: Željeli bismo vam postaviti nekoliko pitanja o Vašem poslu. Čuli smo da se bavite statistikom, a to nam se čini kao zanimljiv posao. Jesam li u pravu?
Valentin Knez: Naravno, pitajte što vas zanima. Bavim se statistikom kriminala. Vodim evidenciju zločina i nesreća, ubojstava, davljenja, gušenja i slično.
Nika: Odakle interes za tim?
Valentin Knez: Iskreno, nisam baš očaran kriminalistikom niti sam poklonik literature. No, odlučio sam pomoći društvu u kojem živim.
Nika: Odakle Vam sve te informacije koje koristite u istraživanju?
Valentin Knez: Eh! Kupujem novine iz svih krajeva zemlje, osobite večernje jer one donose najviše vijesti o kriminalu.
Nika: Istražujete li svaki slučaj do kraja?
Valentin Knez: Uglavnom da, ali zna biti dosta komplicirano, znate.
Nika: Pišete li evidenciju u neku bilježnicu ili sve čuvate u glavi?
Valentin Knez: Na stolu obloženim pak papirom vodim evidenciju. Imam svoju najdražu svjetiljku sa zelenim sjenilom te brdo tablica, brojidbenih kolona itd. Sve mi to pomaže u organizaciji onoga čime se trenutno bavim.
Nika: Osjećate li se korisnim zbog posla kojim se bavite?
Valentin Knez: Da, siguran sam da je to korisan posao jer ga vodim stvaralački, baš poput starih učenjaka.
Nika: Jeste li se ikad uplašili? Ima li mjesta za strah u Vašem poslu?
Valentin Knez: Strah nastupi kada projekt prepuštam stručnjacima. Trenutak kada izložite svoj rad nekome tko je stručnjak, to je strah jer nikada ne znate hoće li biti kritika.
Nika: Možete li nam ispričati neki slučaj kada Vam nešto nije išlo od ruke?
Valentin Knez: Samo ću vam otkriti da u tim trenucima odem u drugu sobu i zapalim cigaretu. Ne želim više otkriti.
Nika: Poštujemo Vašu odluku, zar ne? Za kraj nam samo recite, planirate li se baviti ovim poslom i u budućnosti?
Valentin Knez: Da, trenutno mislim da je to jedina stvar u mome životu koja ima toliku važnost, ali nikada se ne zna što sutra donosi.
Nika: Nadamo se da Vas istraga neće dovesti blizu naše Škole. (smijeh)
Nika Stevanović, 1.e
Fotografija preuzeta 07.11.2024., Frida Kahlo Self Portrait With Thorn Necklace
Jedva čekam poletjeti
Na slici, koju gledam, je ženska osoba. Zove se Frida Kahlo.
Frida ima ljubičastoplavu svezanu kosu zbog masnica u prometnoj nesreći koju je doživjela. Namrštene obrve i podočnjake ispod očiju od umora u bolnici. Nos joj je malo veći, a usta crvena. Oko vrata ima ogrlicu koja je stišće i guši, zavezanu pticu s polomljenim krilima koja želi poletjeti, baš poput nje. Bijela košulja pada lagano preko njezinih ramena, poput njezine duše. Na ramenima su dvije životinje – mačka i majmun. Mačka je vrag koji joj dahće za vratom, a majmun joj skida trnje s ogrlice. Dva joj leptira na glavi samo čekaju poletjeti, baš kao Frida. Iza nje je i prekrasna priroda nalik anđelu čuvaru, otvara krila i polijeće iz kreveta. Sve je opet živahno, kreće se i živi.
Slika ima duboku i tešku priču jer iz nje saznajem da je žena, koju gledam, imala tešku prošlost, ali mi se čini da je čeka lijepa budućnost.
Nina Veverec, 1.e
U njoj razne knjige stoje,
brojnih veličina i različite boje.
Od romana, akcije, fantastike i lektire,
razne riječi i znanja, policama se šire.
Na svakoj polici barem jedna knjiga,
osnovat će se književna liga.
Tamo tišina uvijek vlada,
s puno veselja i znanja, a ne jada!
Knjižnica je divno mjesto jako,
koju ne bi čitatelji napustili lako.
~ Maris Ljubek, 3.b
Zola je slavni francuski romanopisac te je glavni predstavnik književnoga pokreta naturalizma.
Kada je napisao roman Therese Raquin, javnost ga je osudila. U predgovoru ja napisao:
Ja sam u Theresi Raquin htio studirati temperament, a ne karaktere. U tome je, eto, čitava knjiga. Izabrao sam likove kojima suvereno vladaju njihovi živci i njihova krv pa su lišeni svakoga dara slobodnoga prosuđivanja i na svaki njihov čin njihova života nagoni ih kob njihove puti.
(Anti)junakinja Therese se uda za bratića Camillea koji je bio kržljav i boležljiv. Bez obzira na anemičnu sredinu u kojoj odrasta i živi, žudi za uzbuđenjem. Život joj se mijenja kada upozna Laurenta s kojim se upusti u strastvenu avanturu.
Njihova ih međusobna žudnja motivira na strašne zločine, a vi ćete, čitajući, biti istovremeno i šokirani/e i uznemireni/e.
~
Gušio se u dnu te tijesne rupe koju je Therese ostavila punu svoje plamene strasti. Činilo mu se da i njegov dah odiše još malko mirisom mlade žene. Ona je tuda prošla, prosuvši opojni miris ljubičica, a sad je on više ne može zagrliti, nego tek neuhvatljivu sjenu svoje ljubavnice koja još lebdi oko njega.
Dora Maar, poznata fotografkinja i umjetnica, bila je dugogodišnja partnerica slavnoga slikara Pabla Picassa.
Zahvaljujući njezinome dnevniku, rekonstruira se njezin život. Ovaj je roman prilika da se prodre u čarobni svijet dvije umjetničke duše, njihovu strastvenu vezu, ali i prilika da se uživa u maštariji u kojoj ne vrijede standardna pravila. Pravila koja nas okružuju, razaraju i katkada bespotrebno ograničavaju.
Pripovjedačica osvaja svojim pripovijedanjem i najtvrđa srca, vjerujte. Ovo je roman koji se čita u jednome dahu i roman čiji će vas ritam rasplesati.
Moje je lice bilo mirno, izvježbano da se na njemu ne vide emocije, ali sam doista poželjela udariti Andrea, opaliti mu šamarčinu. Bila sam sebična mondena glupača, poput ostalih. Bojala sam se da bih tako pokvarila naša pravila ponašanja, tako drugačija, tako suprotna malograđanskima - vjerovali smo. Osim toga, prekršila bih svoje pravilo da u javnosti ne pokazujem emocije. To mi je bilo najvažnije - ostaviti dojam.
Američka spisateljica Anne Rice još jednom u naš svijet dovodi vampira Lestata. Osim što se imate priliku susresti s fantastičnim elementima i likovima, ovo je još jedan ulazak u posebni svemir, svemir u kojem vladaju neka druga pravila i mitska bića. Vampiri su izgubili kontrolu i kreću uništavati sve pred sobom... Koja je Lestatova uloga u svemu tome? Morat ćete pročitati roman da biste otkrili. :)
Prije mnogo milijuna godina dva su velika vulkana rigala lavu i pepeo po zemlji koja se sada zove Kapadocija, stvarajući grub krajolik od kojega zastaje dah, klance sa serpantinama i dolinama i strmim klisurama te bezbrojnim kamenitim šiljcima poput noževa što probadaju nebo a nazivaju ih vilinskim dimnjacima. Tisućama godinama smrtnici su dubili duboka špiljska prebivališta u mekim vulkanskim stijenama stvarajući naposljetku virtualne podzemne katedrale, čak i cijele gradove daleko od svakoga prirodnoga svjetla.
Hrvatski putopisac Juraj Bubalo ovoga puta za nas ima dnevnik putovanja koji je tvoren od brojnih bilješki. Nastajale su tijekom putovanja: u vlaku, na koljenima, u brodu ili pak u nekome autobusu.
Tekst nije previše uljepšan jer je cilj bio što vjernije prenijeti osjećaj putovanja koje je trajalo sto dana.
Teme su razne, od umjetnosti, povijesti i geografije do religija. Osim što se uživa u pisanoj riječi, čitatelji i čitateljice mogu istovremeno upijati detalje na fotografijama.
Ovo je sjajna knjiga za one koji vole maštati o dalekim zemljama, ali i za one koji vole istraživati o Indiji, Bangladešu i/li Tajlandu. Ako vas zanimaju Bubalove avanture tijekom sto dana, trk u školsku knjižnicu po putopis! Samo je jedan! :)