Hrvatski jezik
Večer na jezeru
Večer je, umoran od poslova i obaveza, odlučih otići na pecanje, moj najdraži odmor. Sedam je sati, došao sam na jezero i zabacio štap u nadi da ću se psihički barem malo odmoriti.
Gledao sam u narančasti plovak ne obazirući se na okolinu. U jednome trenutku, pjev ptica naveo me da podignem glavu i da pogledam oko sebe, imao sam što za vidjeti. Osjećao sam se kao da sam u raju. Ispred mene bila je gomila lopoča. Svaki od njih bio je poseban na svoj način, baš kao i ljudi. Neki su bili veći, neki su pak bili manji, svaki je imao različite cvjetove, ali svi su, na neki način, bili i isti, kao i mi ljudi. Nebo je u tom trenutku bilo predivno, oblaci su poput prijatelja zajedno putovali i istraživali po svijetu, a sunce spremno za spavanje zadnjim zrakama je probijalo oblake i obasjavalo dva labuda na sredini jezera. Obasjani narančastim zrakama, poput mladoga para, jedan do drugoga su plivali jezerom. Predivno, rekao sam sam sebi. Očaran ljepotom, zaboravio sam na pecanje, legao sam u travu, duboko udahnuo i dopustio da me priroda zagrli. Osjećao sam se poput novorođenčeta u krilu majke. Umoran sam zaspao u naručju prirode, a uspavanku mi je otpjevao zbor zrikavaca koji su me, skriveni, promatrali i pjesmom pozdravljali.
Od toga dana postao sam prijatelj prirode i često se družimo. I dan danas sam očaran njezinom ljepotom, a najveći mi je odmor uživati u večeri na jezeru.
Ivan Zirdum, 2.b
Jedva čekam poletjeti
Na slici, koju gledam, je ženska osoba. Zove se Frida Kahlo.
Frida ima ljubičastoplavu svezanu kosu zbog masnica u prometnoj nesreći koju je doživjela. Namrštene obrve i podočnjake ispod očiju od umora u bolnici. Nos joj je malo veći, a usta crvena. Oko vrata ima ogrlicu koja je stišće i guši, zavezanu pticu s polomljenim krilima koja želi poletjeti, baš poput nje. Bijela košulja pada lagano preko njezinih ramena, poput njezine duše. Na ramenima su dvije životinje – mačka i majmun. Mačka je vrag koji joj dahće za vratom, a majmun joj skida trnje s ogrlice. Dva joj leptira na glavi samo čekaju poletjeti, baš kao Frida. Iza nje je i prekrasna priroda nalik anđelu čuvaru, otvara krila i polijeće iz kreveta. Sve je opet živahno, kreće se i živi.
Slika ima duboku i tešku priču jer iz nje saznajem da je žena, koju gledam, imala tešku prošlost, ali mi se čini da je čeka lijepa budućnost.
Nina Veverec, 1.e
Razgovor s likom iz književnoga djela
Nika: Dobar dan! Jako nam je drago da ste posjetili Agronomsku školu.
Valentin Knez: Dobar dan I vama svima! I meni je drago da ste me pozvali.
Nika: Željeli bismo vam postaviti nekoliko pitanja o Vašem poslu. Čuli smo da se bavite statistikom, a to nam se čini kao zanimljiv posao. Jesam li u pravu?
Valentin Knez: Naravno, pitajte što vas zanima. Bavim se statistikom kriminala. Vodim evidenciju zločina i nesreća, ubojstava, davljenja, gušenja i slično.
Nika: Odakle interes za tim?
Valentin Knez: Iskreno, nisam baš očaran kriminalistikom niti sam poklonik literature. No, odlučio sam pomoći društvu u kojem živim.
Nika: Odakle Vam sve te informacije koje koristite u istraživanju?
Valentin Knez: Eh! Kupujem novine iz svih krajeva zemlje, osobite večernje jer one donose najviše vijesti o kriminalu.
Nika: Istražujete li svaki slučaj do kraja?
Valentin Knez: Uglavnom da, ali zna biti dosta komplicirano, znate.
Nika: Pišete li evidenciju u neku bilježnicu ili sve čuvate u glavi?
Valentin Knez: Na stolu obloženim pak papirom vodim evidenciju. Imam svoju najdražu svjetiljku sa zelenim sjenilom te brdo tablica, brojidbenih kolona itd. Sve mi to pomaže u organizaciji onoga čime se trenutno bavim.
Nika: Osjećate li se korisnim zbog posla kojim se bavite?
Valentin Knez: Da, siguran sam da je to korisan posao jer ga vodim stvaralački, baš poput starih učenjaka.
Nika: Jeste li se ikad uplašili? Ima li mjesta za strah u Vašem poslu?
Valentin Knez: Strah nastupi kada projekt prepuštam stručnjacima. Trenutak kada izložite svoj rad nekome tko je stručnjak, to je strah jer nikada ne znate hoće li biti kritika.
Nika: Možete li nam ispričati neki slučaj kada Vam nešto nije išlo od ruke?
Valentin Knez: Samo ću vam otkriti da u tim trenucima odem u drugu sobu i zapalim cigaretu. Ne želim više otkriti.
Nika: Poštujemo Vašu odluku, zar ne? Za kraj nam samo recite, planirate li se baviti ovim poslom i u budućnosti?
Valentin Knez: Da, trenutno mislim da je to jedina stvar u mome životu koja ima toliku važnost, ali nikada se ne zna što sutra donosi.
Nika: Nadamo se da Vas istraga neće dovesti blizu naše Škole. (smijeh)
Nika Stevanović, 1.e