"Prepoznat ću te po djelima tvojim" ...
Urednica portala Vjera i djela, Snježana Majdančić, našeg župnika Slavka tvrdi nikad nije vidjela. Čitajući njezin predgovor, meni koji ga poznajem godinama i cijenim njegov rad, teško mi je povjerovati u to, jer po njenom predgovoru eKnjizi Očima svećenika, rekao bih da ga poznaje godinama.
Ogromna je dakle snaga riječi, slike i djela našeg župnika, ali i snaga čovjeka koji po djelima može prepoznati i vjerno opisati čovjeka, svećenika, patnika razapetog između dvije obale rijeke života. Urednica Snježana Majdančić, na moje oduševljenje to je svakako uspjela.
Stanko Leko
Portal Vjera i djela izdao elektroničku knjigu "Očima svećenika", u kojoj se nalaze radovi našeg župnika vlč. Slavka Vranjkovića.
Pročitajte predgovor eKnjige
PREDGOVOR ELEKTRONSKOJ KNJIZI OČIMA SVEĆENIKA
(Radovi objavljeni na portalu VJERA I DJELA)
Ima u čovjeku onih dubina koje ne može sakriti ni da hoće, jer ih uvijek nosi sa sobom - na licu, na rukama, u pogledu, u pokretu, u boji glasa, u hodu... Možda se čak najviše otkriva po rukama.
Ruke su čovjekov otisak. One ostavljaju trajni nijemi, a istovremeno najrječitiji spomen na ono kako on misli, što čini, što vjeruje, čemu se nada, što ga žalosti, što mu zadaje najdublje rane ili što mu daruje najveći smisao. Ruke ostavljaju i trajni spomen na njegov odnos prema drugima, a ponajviše prema Bogu. Po djelima ruku čovjekovih najbolje upoznajemo tko je on.
Ruke stvaraju. Ruke daruju. Ruke mole. Ruke se ponekad i skupljaju u pesnice. Ruke prijete. Ali najviše od svega - ruke ostavljaju trag. Trag zaorane brazde i mukotrpnog seljakovog rada tako se slijeva u radosti žetve, jednako kao što se trag poniznih ruku sklopljenih na svakodnevnu molitvu slijeva u snazi raskrvavljenih koljena ili u pogledu punom razumijevanja prema bližnjemu. Trag duše - sitne ili široke - uvijek će se naći na rukama i onome što su one ostavile iza sebe.
Već dulje vrijeme pratim tragove jednih ruku i po njima pokušavam otkriti jednu dušu...
Ponekad kao da ih vidim kako žele sabiti svu osamljenost, svo nerazumijevanje, svu nezahvalnost, svu gorčinu i sav jad koji su se nakupili tijekom godina i kao da vidim da se ta iskrena i duboka bol slijeva niz boju kista nekog od djela koje upravo nastaje u ateljeu... Zamišljam brze, pomalo ishitrene, čak i ljutite poteze koji se nižu jedan za drugim, a onda odjednom postaju sve usporeniji, sve precizniji, sve nježniji, sve dublji...
Posebno kad dođu na red oči.
One su u svim djelima posebne.
U njima se slijeva težina i ljepota hercegovačkoga prkosa, vjere, ponosa, boli, radosti, ljubavi, žalosti..., zbijenih u dušu još u onim ranim godinama kada dijete to ne može jasno razaznati, ali razgovijetno otkriva promatrajući dugo i često oronulu fotografiju pokojne matere i njenih očiju. I zato su njezine oči postale oči svake naslikane Madone, oči iz kojih uvijek izvire nikad nadiđena sjeta i tuga, ali istovremeno ijedna nada, ona nada koja ima snagu u sagnutom pogledu pokazati svu veličinu i zahvalnost postojanja, svu ljepotu koja bez zadrške zna reći: Bože, hvala ti na svemu!
Nikad nisam osobno upoznala vlasnika ruku...
Znam da se zove Slavko Vranjković, da je svećenik i da to rado voli istaknuti (što mi je iznimno drago), znam da je župnik u Nuštru, da je književnik, pjesnik i slikar, da ima iza sebe puno objavljenih djela i priznanja, odnosno znam ono što se može javno pronaći o njegovom životu i djelovanju.
Ipak, usudim se reći da ga bolje poznajem nego možda mnogi drugi s kojima se izravno poznaje. Možda, nisam sigurna, ali nekako osjećam da je tako...
Ima tome, naime, već više od godinu dana kako smo započeli komunikaciju putem elektroničke pošte, a vezano uz „poslovnu suradnju" (ako se to može tako nazvati) na portalu Vjera i djela, i od tada smo razmijenili podosta e-mailova, uglavnom kratkih, ali sadržajno nabijenih. Ono što sam iz njih iščitavala nadopunjavalo je moj mozaik o vrijednim i prevrijednim rukama koje nikada nisu besposlene, nego stalno i stalno ostavljaju iza sebe tragove. Osim slika, tu su i brojna razmišljanja u kojima nije nedostajala britkost, kritika Crkve i društva, kao i samokritika. Tu su i mnoge pjesme u kojima redovito ogoljuje svoja najdublja osjećanja, strahove i nerazumijevanja, ali ih uvijek zaogrne jednim posebnim plaštem vjere i nepokolebljivog pouzdanja u Božju providnost, kao i u još jedan sloj vlastite duboke zahvalnosti. Tu su i priče, koje govore o vrlo životnim i dubokim temama i iz kojih kao da se jasno da iščitati kako je svakom liku kao predložak poslužio netko konkretan i njegova nesreća ili sreća, netko koga bismo vjerojatno mogli pronaći među njegovim župljanima i reći: To je on, zar ne? Tu su i recitacije i igrokazi za djecu, ponajviše za Božić i prvu pričest, koji opet pokazuju koliko su mu važni župa i župljani, ispravan vjerski odgoj, bogatstvo i ljepota bogoslužja, a napose neiscrpnost dubine euharistije.
Vlč. Slavko takav uzvišeni i neumorni rad svojih ruku, više od godinu dana nesebično dijeli na našem zajedničkom portalu Vjera i djela i obogaćuje mnoge, napose kroz vlastitu rubriku pod nazivom „Očima svećenika". Povremeno u njegovim tekstovima, a još više u onim riječima koje privatno razmijenimo, osjetim umor i gotovo želju da odustane, osjetim ono pitanje koje si svatko tko se toliko daje (i rijetko nailazi na iskrenu pohvalu, a kamoli zahvalnost) mora često postavljati, a to je: Ima li smisla ovo što radim? Znači li to ikome išta?..., a onda nakon nekog vremena mrtve tišine stiže novi tekst, nova pjesma, nova slika... Ruke su to koje ne mogu i ne žele ostati besposlene. Ruke su to koje ostavljaju trag njegova bića. Duboki, duboki trag.
Kao znak male zahvalnosti na tolikoj njegovoj nesebičnosti, kao mali poticaj u trenucima malaksalosti i ponajviše kao poklon za 70. obljetnicu života (koja će se navršiti u srpnju ove godine), sabrali smo gotovo sve njegove objavljene tekstove na portalu Vjera i djela koje je objavio tijekom 2014. god., kako bi na jednom mjestu vidio kolikim je bogatstvom obdario i portal i čitatelje koji ga prate. Uistinu je to veliki, veliki, trud, i neizmjeran trag uzvišenog rada njegovih ruku.
Riječ je o elektronskoj knjizi koja nosi naziv po njegovoj kolumni - „Očima svećenika", a podijeljena je na četiri dijela:
Razmišljanja
Priče
Pjesme
Recitacije i igrokazi
Svaki dio složen je kronološkim redom onako kako je objavljivan na Vjeri i djelima, a nadnevak i mjesto izvornog objavljivanja nalaze se ispod svakog teksta,Vlč. Slavku želim još jednom neizmjerno zahvaliti i nadam se da će njegove vrijedne ruke još dugo ostavljati takve neprocjenjive tragove. Neka ga dragi Bog čuva i nagradi svojim mirom i trajnom radošću darivanja!
SMG- Snježana Majdančić-urednica