Raspjevana zvona nad gradom. Sumrak. Prepune ulice prolaznika. Trgovi predbožićno okićeni, ozvjezdani svjetlom. Užurbanost posvuda.U ustima gorak okus kave. "Božić je ludnica, kažem ti, ludnica..i to svake godine, svake…" reče Marija između dva gutlja.

"Za mene je Božić  radost koja traje, vraćanje u djetinjstvo, dar neba  zemlji" odgovori mlada katehistica Rozmasri. "Ne davi, molim te! Ti svemu daješ smisao koji nitko ne razumije, ni ja ni..prijateljice. Davno je Božić bio događaj, a sada od njega pravimo biznis, šoping, draga moja."On je bio što je i sada: rođendan Boga, a što se  slavi samo izvana, okićenim jelkama, darovima, dobrim jelom.. a ne srcem… u tome je problem.""Popuješ, draga moja, popuješ. Nije ni čudo s kim si i na koji fakultet ideš. Mene jeza hvata kad pomislim koliko ove godine moram potrošiti na darove, hranu..sebi i drugima..nezahvalnima. Brdo novca nizašto. "Zar ti nisi ona koju poznam godinama?  Zbunjuješ me."  "Oprosti, ništa osobno. Nekada mi je Božić bio radost, danas je noćna mora. Imamo toliko poslovnih prijatelja a za svakoga treba smisliti neki dar ni sličan onome od lani. Kažeš: "Bog nam se darovao. To nam je najveći dar". Kako to njima reći a da ne ispadneš iz trenda "čovjek od jučer" što bi rekao onaj moj filozof." "Mislim da me nisi razumjela. Crkva nije protiv proslave, vanjskog sjaja. Na žalost zaboravlja se ono što je uzrok tom slavlju u tome je problem.

Ulazeći u osvijetljeno dvorište učini joj se kao da ulazi u zaštićen prostor djetinjstva. Prisjeti se rodnog kraja, radosnog iščekivanja Božića. "Gdje si ti, zaboga" vrati je u stvarnost  povik. U predvraću je stajao suprug. "Na kavi s prijateljicom...Razgovarale smo o tome kako kupiti..i gdje, što je u trendu".  Misliš li da ja imam štampariju novca? Božić me više košta  nego što mogu. Sa svih strana molbe za pomoć; pučkoj kuhinji, nekakvim dječjim domovima za poklone "bijesno procijedi  suprug Marko, pogleda u nebo i ode.

"Uvijek isto",promrmlja razočarano. "On se ljuti, a problemi meni ostaju." Kuća je prihvati toplinom, dragim mirisima, obiteljskim slikama vješto razbacanim na zidu dnevne sobe. Starinski namještaj, pretrpan uspomenama s mnogih putovanja.  Njegova mama je sjedila uz prozor, nepomična, s krunicom u ruci. "Jesi li ti to kćeri" reče. "Nisam ti kćer i ne zovi me tako" dobaci  ljutito i zalupi vratima kuhinje. Do ludila ju je dovodio njezin spokoj, smirenost kojom je prihvaćala sve.. i dobro i zlo. Mrzila je ponekad samu sebe nakon oštrih riječi koje bi joj izgovorila, a izgovarala ih je često i nasladano. Na njoj, staroj i nemoćnoj, iskalila bi bijes i  ljutnju nagomilanu tijekom dana. Zavidjela je baki na sjećanju na radosne Božiće o kojima je pričala, na koje se dugim kazivanjima navraćala. Njoj se činilo  da je izaziva sjećanjem ,da je želi vratiti u prošlost iz koje je mukom izašla, na koju se vraća samo u snovima koji je bude znojnu i uznemirenu. Mrzila je sve što ju je podsjećalo na siromašne godine djetinjstva . "Bog ti je jedina utjeha kad si gladan" prisjeća se riječi svoga učitelja i njegova prebrojavanja onih koji slave Božić.  Danas je bogata. Sve ima što poželi. "Znaš li što mi reče  mala.. Marinela" ? "Zar je to toliko važno što ti je rekla. Kaže ona i meni svašta" odvrati. "Nisam ništa loše mislila "baka će" nego sam se zabrinula, jadna i čemerna.  "Tu si gdje si..živiš bezbrižno i što ti fali?" "Ono što mi nedostaje ti mi nisi dala .. niti možeš. Bog mi daje mir i strpljenje. Sjećam se kakva je bila božićna priprava u moje vrijeme .

Valjalo je spremiti svečano i dušu  i tijelo. Ti se zabrinula samo za darove, a ispovijed, pričest?" "Tvoje vrijeme je prošlost. Što ti drugo preostaje do ispovijedi i molitve. Grešna si bila i ostala pa se ispovijedaj. Ja nemam potrebe.  Sve ti onemoćalo osim jezika i ako griješim zbog vas griješim." "Neka bude kako kažeš, ionako je uzalud  kucati na tvoje…""Sada mi je stvarno dosta! Znam tvoje litanije: "gluhe uši, gluho srce. Ako nisi kadra pomoći, ne odmaži!"

Baka je zašutjela. Tuga je vrati u prošlost. Božić na domaku. Studen sapela brda mrzlinom, a srce gori, gori i pjeva. Pred svakom kućom  vesela cika djece. Na ognjištu vatra, pod pekom kruh. Pjesma odasvud. Kao da pjevaju brda ozarena badnjim vatrama." "U to vrime godišta, mir se svitu navišta".

           U stvarnost je vrati povik:"Gdje si do sada? Djevojčica je stajala široko otvorenih očiju. Strah se ugnijezdio u njima. Bila sam na vjeronauku. Za Božić pripremamo igrokaz "Bog koji dolazi".Ja glumim.." "Glumiš budalu"! viknu majka. "Gdje ti je brat? Zar nisi'?? "Nisam" reče djevojčica snuždeno. Očekivala je udarac i prijekor. Često, više puta, bi dječak ostao u vrtiću  zadnji. Nitko nije došao po njega. Čulo se dječje dozivanje i smijeh na blagim padinama ponad grada. "Razočarali smo velečasnoga, časnu sestru. Znaš ,imali smo "asocijaciju". To ti je ono kad se kaže neka riječ, pojam, a ti odgovoriš što ti prvo padne na pamet, na što te podsjeća. Ona je rekla Božić, a mi smo svi u glas:" darovi, djed božićnjak, sv. Nikola.  Malo se tko sjetio Isusa."  "Tko bi ga se sjetio u ovoj ludnici."

Snježno badnje jutro. "Bako, doručak", viknu djevojčica. "Ja postim", doda baka." "Postim ja čitav život" sin će "i koje koristi." "Naručila sam bakalar za ručak iz hotela.. da ne smrdi cijela kuća. Ove godine je skuplji. Da je bar kvalitetniji." reče žena." U moje doba se postilo čitav dan..bez skupe ribe" doda  baka kao da za sebe govori." "Po stoti puta ti kažem", snaja će ljutito", nije više Božić ono što je bio. Ne davi nas prošlošću, slamom, badnjakom, žitom ispod stolnjaka i koječime. Ovo je grad, a mi smo u dvadeset  trećem stoljeću. Majka mi je budi obazriva bar danas prema njoj."."Našao se tko će mi predbaciti"! Nije imao što reći. Bila je s njima nakon očeve smrti. Nosila je tugu, običaje i molitve svih naših žena. "Jedino je još ona", pomisli , "između mene i moje smrti. "Nakon ručka spremanje. Umjetni bor u okviru prozora. Ukrasi od lani. "Dovoljno je da se vidi s ulice" komentirala je mama." Koliko toga još imam obaviti.. kupovina, frizura, u trgovinu po kolače.. da imam tri života ne bi stigla" dodala je svima na znanje. "Kad ćeš dušu pospremiti "ubaci baka?"  Dobro, večeras prije polnoćke..obećavam" odvrati, pomirljivo, snaha. "Da ne bude kasno.."?"Što te, uostalom, briga, izludit ću od tvojih savjeta?" "Čega se bojiš? Ovo je, kažeš, tvoje vrijeme..pa slavi javno, otvoreno, ne skrivećki kao nekada dok…""Nisam naučila drugačije i to je to. Moji su bili  u partiji i što si očekivala.. da nas za ruku vode na polnoćku? Ti si oduvijek vjernica pa kakav ti je sin"? Šutjeli su. Radio je prigušen svirao: "U to vrime Godišta, mir se svitu navišta, porođenjem djetića.." "Oh Bože" uzviknu, "moramo u kupovinu"!

         Meki snijeg prošaran toplim sjenama svjetla. Njemu se učini da mu je srce zaleđeno jezero. Ona je plakala neshvaćena. Robna se kuća pretvorila u ljudsku košnicu."Zar svi kupuju zadnji dan?" pitala se začuđena. Glasovi, trka, povici. Djeca se igraju u svome kutu. "Čuvaj "balavog" reče mama" toliko toga još moram kupiti". "Zašto ja", kroz plač će djevojčica "sve ja. "Svi su u strci. Jedino se djeca raduju. "Gdje je mama?"djevojčica se trže. Otac je stajao pred njom. "Kupuje, a ja ga moram čuvati" doda. Molim te, tata, čuvaj ga malo da odem do djeda Božićnjaka."  Oko njega veseli dječji povici.  S darovima čekaju slikanje. Stiska. Kasno su stigli kući.

Predvečerje. Nebo nad gradom obasjano. Majka darove sprema pod bor. Baka prebire stare božićne napjeve, potiho, za sebe. "Gdje je  mali"? pita majka." S tatom je", odgovori djevojčica. Otac ulazi bez pozdrava. "Znadeš li da me ona tvoja prijateljica Rozmari davi pred svima"? obrati se ženi." To joj je posao.  Fura neke ideale. Davi koga stigne "istinom o Božiću" kako naziva svoju prodiku.  "Bilo mi je neugodno. Nije nas vidjela na velikoj ispovijedi pa  je zabrinuta ."Što je Božić za tebe"?pita. Što je? Djetinjstvo, rekao sam, darovi , slama. Rođenje Boga u srcu, nadodala je. Što je s tim?"  Nek' radije brine o sebi" žena će. "Ispovjedit ćemo se prije polnoćke". "Gdje je mali" upita baka?  Pogledaše se skamenjeni. Ulica ih dočeka uzavrela od vozila i ljudi. "Kaži već jednom, što šutiš, optuži kako već znaš" napala je suzdržavajući bijes. On je šutio posramljen. Nije našao opravdanje za svoje postupke. Mnogo je toga zanemario, zaboravio.

U robnoj kući muk kao u Crkvi. Mnoštvo se natiskalo u odjelu za igračke. Šute. Na plišanim medvjedićima, na hrpi igračaka, usnuo dječak. Nikoga nije vidio oko sebe, nije zamijetio začuđene, prijekorne poglede. Podigao je dijete u naručaj. Osjetio je tople ruke oko vrata.

Drugo je već odzvonilo. U kući razbacana odjeća, povici, požurivanje. Telefonska zvonjava zaustavi pokrete. "Rozmari, sačekaj nas pred Crkvom dolazimo odmah. "Majka sklopi  mobilni. Stajala je napola obučena, umorna od presvlačenja i oblačenja. Činilo joj se da joj ništa ne pristaje. "Trebao si mi kupiti.. obećao si i prevario" prijekorno reče mužu. Dječak je spavao na bakinu krilu. Užurbanost se pretvorila u nekontroliranu trku. Svakom je ponešto nedostajalo. Zazvoni treće. Polnoćka. Mirni krovovi oživješe uzdrhtalim zamasima zvona. Otac uzrujan zalupi vratima i ode.

Ukućani ostadoše skamenjeni. "Nije čudo da ste maloga izgubili" baka doda kroz suze. "Boga ste izgubili već odavno."

Nuštar. 14. studenog 2003.

KRVAVA  ŽETVA

Osulo se srpanjsko sunce ravnicom. Nad žitnim poljem uzavrelo nebo, samo se cvrčci čuju u uzdrhtaloj izmaglici ponad žita.

Duž seoskog puta korača stari Stipa. Umornim korakom prolazi mimo seoskog groblja. Samo načas zirne prema grobu pokojne žene Kate i produži..

Na plećima osjeća težak teret godina, sunčevinu koja lije svjetlost ravnicom. Zatvorene oči, stisnute u prorez tek toliki da se vidi put. Krenuo na njive. Sin mu poručio da će danas žetva.

Pružila se plodna polja duž rijeke, šumi u zaleđu. Mladost je svoju na  njima ostavio, rukama svojim djecu podigao, školovao, a sada samuje nakon ženine smrti. Stanuje na  Stanu ,podno šume. Povazdan nešto radi, prebire, nemiran. Pas mu je jedni prijatelj  s kojim dijeli samoću i ručak.

Zastade kraj stare kruške. Maramicom obrisa znojni vrat, dahnu vrelinu podneva, osjeti da mu tlo izmiče ispod nogu.»Starost i slabost» rekao bi doktor..pomisli..Naslonjen otpočinu. Misli mu odlutaše unazad u prošlo vrijeme kad je kruška bila mlada, cvijetom krcata, a on pun snage.

U hladu kruške planduju svinje. Mladi nerast izaziva psa, a on mu vraća lavežom pokazujući bijele očnjake.

Malo ognjište odavalo se dimom. Svinjarska torba miriše na rakiju i prženu slaninu. Pas se smirio lijeno dašćući uz njegovo koljeno .Tišina legla poljem. Tu i tamo čuje se lepet prepelice. Začu potmuli topot kopita. Nadolazila su nečija kola. Oblak prašine sakrio nebo Dešnjak se otimao zažvaljen.

Okrenut na drugu stranu nije primijetio mladog nerasta  naspram konja.

Čuo je uzvik, njisku  i  galop. Uplašeni jurnuše prašnjavim putem  prema šumi. Nošeni strahom otimali su se iz ruku mlade djevojke, neposlušni.

Potrča prečicom da ih predusretne. Nije zamijetio oštru bol ogreben glogovinom. Trčao je što ga noge nose mladim žitom, livadom do potoka preskočivši smirenu vodu nemoran. Izbio je na put prije nego što su konji nadošli. Zavika, zamahnu u želji da ih zaustavi. Primijetio je njezine velike oči, sleđen krik strahom na usnama.

Konji se ne zaustaviše. On jurnu za njima jedva ih sustižući. Osjeti oštru bol u nozi, dohvati šaraglje, doskoči na srčanicu i jednim  zamahom snažna tijela nađe su u kolima.  S mukom dohvati kajase iz obamrlih djevojačkih ruku.

Zavika, zategnu i konji stadoše. Podrhtavali su nemirni.

«Da te nije bilo, promuca Kata između dva uzdaha.. »Smiri se, reče »Osjećao je bilo njezine ruke u svojoj. Podiže joj glavu i uplovi u njezin pogled. Tako je počelo..

«Odmaraš, Stipa, odmaraš» viknu netko nadjačavajući zvuk traktora. »Malo, malo »promuca probuđen iz sjećanja. Sugovornik zamače u oblaku prašine. Diže se i krenu dalje. Iako nemoćan sinu je trebao, povremeno .

Volio je odmjerenim korakom ratara, sijača prijeći žitištem, pomilovati zrele klasove, preplašiti prepelice.

Nadomak njivi skide kapu. Izvadi iz džepa bočicu s blagoslovljenom vodom, škropeći žitište izmoli Vjerovanje. Započe Oče naš i uvijek mu se dogodi isto kad izgovori riječi»I otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima svojim….Sjećanje ga vrati unazad, uznemiri. Sve se dogodilo baš na ovoj njivi. Kad bi se prisjetio, a često mu je dolazilo napamet, kajao bi se

prekoravao vodeći razgovor s mrtvim bratom koji je bez oprosta ne opraštajući otišao s ovoga svijeta.

Komasacija unese nemir u selo. Rasuta imanja trebalo je svrpiti u jednu parcelu. Nastadoše razmirice, svađe, potkupljivanja. Svi su mislili da gube najbolju zemlju, a dobit će koječiju, neobrađenu, negnojenu. Njih dva brata imali su što zajedničko, što rasuto  poljem, a sada je to trebalo podijeliti u dvije velike parcele. Kome će pripasti dio uz rijeku, kome u zaleđu šume, uz cestu što vodi prema gradu. Pokušao se nagoditi s bratom nudeći mu zemlju na gredi, niže sela, ali nije on htio. Želio je  ovdje i tamo.

Do dugo u noć čula se pjesma mjernika i njihovih pomoćnika. Brat ih je kupovao mladom prasetinom i šljivkom. Nakon svega je ostala široka međa, neobrađena livada kao nijemi svjedok njihove svađe. Bila je to ničija zemlja između dva žitišta.

«Tata, stari»! Vikao je sin. Nije ga čuo, ništa nije čuo od tuge koja ga je gušila, od sjećanja koje mu  gasi svaku radost.

«Vičem kao lud, odavno »zovem te, a ti..»?? »Nisam te čuo od.. »progovori ispričavajući se. »Uvijek isto, kad god dođeš na ovu prokletu livadu.. sjetiš se. Nije se i on nauživao, puna su mu usta zemlje.. prokletnik »»Ne govori tako, brat mi je.. »»Kese nisu sestre, prevario te je, a ja sada.. »»Kamo sreća da sam popustio, da sam mu sve dao.. i ovo ovdje.. »»Što imaš od sjećanja i dobrote? Da sam ja bio veći.. ni ovo ne bi dobio.. Stajali su u žitu, a među njima plavi cvjetovi kukolja.

«Opkosi malo, sin će i oprosti.., da kombajn ne izgazi. Ja idem gore na put da ga tko drugi.. da ga oni ne bi svratili na svoje polje prije nas»Vrijeme je žetve i danas i sutra¨»nadoda otac. Potraži kosu, prihvati kosište i krene na uvratine.

Kao nekada, pomisli i vrati se u sjećanje.

Prohladna rosna jutra. Još se mrak nije skrio među krošnje, ispod vrba. Čeljad suče uža. Najduže vlati žita upliću se da bi se njima vezali snopovi. Nagranci rasli poljem vrh strnike. Jutrom žeže rakija, budi usnule oči, grije utrnule ruke od jučerašnje košnje. Ujednačeni u hodu kosama kosci obaraju žita, a mlade žene kupe otkose polažući ih na uža koja prostiru djeca. Navre pjesma, tiha, isprekidana udasima.. pa ojača glasovima. Nakon jedne ,dok šuma vraća ehom otpjevano, počima druga. Tako svaki dan.

                       Prihvati kosište, pljunu u  suhe dlanove i prilegnu zemlji.

Zamah za zamahom dok snaga ne izda. »Da mi se vratiti u mladost», pomisli, da mi je ona snaga ..od nekad»Žudio je jakost u mišicama, odmjeren hod, pognut i lelujav..a snage više nije bilo. Ni deset puta nije zamahnuo, a učini mu se nemoćnom da čitavo dopodne kosi. Osjeti srce u grlu, nemoć koja davi isprekidanim uzdasima.

Odnekud, više njiva, s puta, začu se pucanj. Jato prepelica uzleti nebu. Šuma jeknu, on zadrhta. Glasovi i povici zaglušiše buku strojeva. Pribran začu ljudsku viku, nečiji plač, dozivanje. «Ubiše ga!!» protisnu netko .

Krenu žitištem prema cesti. Crvena krijesta kombajna nadvisuje njive. Pogleda i sledi se. Aca, sin njegov, ležao je na prašnjavu putu. Krv se miješala sa žednom zemljom. Zaleđen pogled, a u njemu nebo. Ništa nije  čuo od uzavrele krvi u sebi, od tuge očinske, od nemoći. Obnevidio.

Prignu se s mukom, dohvati sinovljevo tijelo, uspravi se i krenu. Mrtvac , raskriljenih ruku, u očevu naručju. Mrtvu mu glavu miluju klasovi.

Zbog moga te grijeha nema»proplaka. »Ljudi, ubi ga k'o psa, a radi čega »začu glas? »Htio je da kombajn njemu prvome kosi», nadoda drugi. »Nekad smo kosili mjesec dana i imali vremena, danas svi hoće brzo..Što ti je čovjek»nadoda netko.»Ja sam ga ubio»povika, ja sam ga ubio.! Da sam se ono nekad pomirio s bratom.. i oni bi rasli kao braća.. ovako.. ja sam ga..»

Položio ga je na neobrađenu livadu, široku među razdvojnicu. Djeca se oglasiše plačem, žena jaukom. Bespomoćni. Uokolo, u krugu, živi.

Klečao je uz mrtva sina. Govorio je  tugom nošen, kao da se ispovijeda svima, mrtvom sinu.. »Sve se ponovilo, zajeca.. naši sinovi dovršuju ono što smo mi braća započeli mržnjom.»

Sunce se šumi primaklo. Rumeni obzor. On, onako na koljenima, nasuprot sinu sjenom je tvorio izduženi križ.» Postavite ga na sred «ničije zemlje», zapovjedi! »Ne tako.. ruke mu raširite da dodiruju oba žitišta.. tako» »Poludio je »reče netko-. »Kako i ne bi», nadoda drugi.

Livada se svima okolo učini oltarom. On kao križ, kao Krist raspeti. Gledali su ga netremice, a on je gledao nekud u sebe, nagnut nad mrtva sina. Kad se uspravi reče »Neka nam Bog oprosti kao što i mi opraštamo.. jer ja  mu opraštam»

Vjetar donese zvonjavu Pozdravljenja u zamasima. Netko otpoče molitvu.

Na «ničijoj zemlji» grob, a ponad uzglavlja mladi jablan.

Nuštar, 23. listopada 2000.

USKRSNA ZVONA

Kad zakorači preko praga osjeti hladnoću i vlažni, ustajali, zrak zvonika. Drvene stepenice po kojima je, učini mu se, kao do jučer uzlazio u jednom dahu učiniše mu se strmije nego ikada. Dopre do prvog odmorišta. Uplovi pogledom u svjetlost okruglih prozora. Razasute kuće u nedogled. U zaleđu razazna vijugavu, srebrenu crtu rijeke.

S mukom se zaputi dalje. Danima ga je progonila  davna želja da na uskrsno jutro odzvoni na način svoga djeda i oca. Visoko gore čekala su ga zvona. Iako više nije zvonar, osjećao ih je kao nešto svoje. Osjeti nemoć u staračkim koljenima i srce u grlu.

Kod velikih prozora uvijek je bilo vjetrovito. Zastade i obrisa znojno lice. Udahnu svježinu vjetra. Počesto je s ove visine promatrao kuće i okućnice i kuću djevojke koju je kasnije oženio i s njome djecu izrodio. Nitko, osim nje, nije znao zašto se zvono oglasilo jednim udarcem kad mu nije vrijeme.

Volio je crkvena zvona kao što se voli netko od roda, od krvi. Veliko je posvećeno sv. Trojstvu, srednje Djevici Mariji, a manje sv. Josipu. Pognut pod njihovom težinom iako su bili na jarmovima držao se jednom rukom za obod velikog zvona da ne padne. Osjeti brazgotinu pod prstima koju je dolaskom partizana netko bezuman napravio pucajući u toranj.

Ovo što vidi nije kao nekada. Zvona su mirovala sapeta lančanikom. Učini mu se da su zarobljena mnoštvom žica, nekim čudnim napravama koje im oduzimaju zamah i slobodu. «žale li» pomisli, »za mojim rukama». Dok je zvonio bili su kao lutke na koncima. Veliko i srednje u rukama, a malo svezano za desnu nogu. Plesala su, zvonila su, ritmom njegova srca. Anđelovo pozdravljenje zvonio je «u tri člana» moleći istodobno i svi su znali, moleći s njime kad je koji dio pozdravljenja.

Zvonila su zvona za pokojnike i mnogima se činilo da ne zvone jednako svima, dobrim vjernicima razigrano uskrsni toplo, a nekima koji to nisu životom zaslužili potmulo, hladnije, opominjući.

Vješto, kao nekad u starom kraju, sveza konopce oko batova, a krajeve oko zapešća ruku. Prekrsti se, udahnu duboko i otpoče. Jeknu veliko zvono. Jato golubova zaleprša svodištem zvonika. Zadrhta zvuk nad selom. »Neka to bude», reče u sebi » na čas pet rana Isusovih, proslavljenih». Lijeva se ruka trgnu u grču. Srednje i malo zajeca, zabruji kao  iza sna praćeni potmulom zvonjavom velikog zvona. Čas jedno, čas sva tri u razigranom ritmu ispuniše  uskrsno predjutarje.

Sjećanjem se vrati u djetinjstvo u vrijeme kad su se sela nadmetala tko će ljepše, orginalnije i duže «slaviti» predvečerja velikih blagdana. Prisjeti se zvonjave za Veliku Gospu. Djed je sjedio u hladu velike omorike očiju uprtih u sunčani sat na zvoniku. »Kad vam dadnem znak otpočnite» reče. Zvonili su razigranim ritmom u zamasima tijela, vjetra i srca dugo i svečano. Nisu osjećali bol u zapešćima toplinu krvi na podlaktici. S mukom su ih spustili  u predvraće crkve umorne samo su im oči sijale vedrinom.

Uznemiri se selo. Nagrnuše k crkvi ranije nego obično noseći krcate košare jela na posvećenje. Okružili zvonik pogledima i čuđenjem. »Tko to zvoni pitaju pridošli»? »Bivši zvonar, stari Luka, odgovaraju». Razdjeli se selo na dvoje. Jedni se prisjetiše starog kraja obradovani  zvonjavom koja se rijetko ili nikako čuje na slavonskim ravnima, drugima je smetalo. »Je li poludio» reče netko? »Nije. Sjetio se zavičaja» doda drugi. Tako se kod nas zvonilo. »Kod vas? Vi niste tamo nego ovdje, što niste ostali ako vam je bilo ljepše..»!

Uto se pojavi župnik. Hodao je teškim, umornim korakom, pritisnut godinama i službom. Ušutješe. «Hvaljen Isus i Marija», pozdravi. Odgovoriše uglas. Gledali su ga očekujući prijekor, zabranu, a on je gledao zvonik. Veliko zvoni drhti dubokim tonovima, samrtnički, potmulo. Učini mu se da će razbiti zgusnut nemir u ljudima, tvrdu opnu srca, da će prsnuti kamena ploča groba. Malo i srednje iskre vedrinom kao protuteža  smrti javljaju pobjedu života. »Život i smrt, smrt i život.. samo druga strana životne medalje. Raspozna  srebrene niti bisernice i duboki ritam berde. »Zvona su poput tamburaškog orkestra, »pomisli», kako to nisam prije shvatio. Pjevaju o radosti, potiču na razigrani ritam nogu i srca, a bas nas vraća muklim tonovima.. sjeti se da si prah, sjeti se».

Tišina ga vrati u stvarnost. Nije primijetio kad su zvona utihnula. Pričini mu se da je zvonik suncem zapaljen poput baklje.

Nekako kad je i sam postao kapelan u ovoj velikoj župi doselili i Lukini roditelji. Zla vremena. Otac mu je prihvatio mjesto zvonara u selu. Nastavio je raditi ono što je radio i njegov otac u rodnom kraju.

Tri je godine odležao u Lepoglavi jer je opomenuo zvonima seljane da sakriju ono malo sirotinje pred bezdušnim službenicima nove vlasti koji su «meli tavane» .

Na robiji se sprijateljio  s mladim i starijim ratarima, Slavoncima koji nisu htjeli u «zadruge», a nisu imali čime namiriti «obavezu». Bila su to vremena u kojima se «u ime naroda» činila nepravda tom sitom narodu. Uz ostale navike i  običaje donijeli su i, za Slavonce čudan način slavljenja zvonima. Počeli su pa odustali.

Ponovno zvona oživješe. Uskrsno  se jutro osulo vedrinom. Srednje zvono zazvoni toplim, baršunastim zvukom kao da je satkan od svjetla, kao da u njemu zvone cvjetovi: plave čaške zumbula, crveni božuri i ljiljani. Malo zvono prosu sjajne bisere selom, sokacima, dvorištima, okućnicom sve tamo do šume i rijeke. Sitno, sitnije, jako, jače pa tiše, otegnuto.. kao da su sve radosti, sve pjesme, cika djece, vrisak pomamnih svatova u njima. Veliko zvono muklim udarcima podcrtava svijetle tonove kao da nariču nad mrtvim ljudima, srušenim zvonicima i kućama, nad nesrećom koja nas je toliko puta zadesila u svim ratovima. Naznačuju Golgote i Uskrse, noći i svitanja. Učini im se da  se vrijeme vratilo unazad u ono vjetrovito, krvavo popodne kad su grobištima odjekivali fijuci granata dok su hrabri pokapali Lukina sina. On je zvonio u zvoniku svom tugom u sebi, svim bijesom pravednika nad zločinima koje nam učiniše. Tog dana je bila prvi puta pogođena i župna crkva.

Izašao je poguren. Mnogi su očekivali prijekor, a njemu je bilo svejedno. Uđe između razmaknuta mnoštva, među košare prepune jela. Sve je mirisalo na kuhanu šunku, bijeli luk i rakiju. Išao je naprijed između njih, nazad nije htio. Nije želio uzmaknuti. Jedva je išta čuo od zaglušne zvonjave koja mu je ostala u ušima. Primijetio je suznih očiju kako mu župnik dolazi ususret. »Sretan Uskrs Luka, sretan Uskrs» vikao je župnik u njegove gluhe uši. Osjeti stisak njegove ruke, vreli dah na vratu. Okrenuo se prema svima dižući okrvavljene ruke kao da blagoslivlja mnoštvo. »Sretan vam Uskrs» promuca!. Crkvištem se prolomi pljesak.

Nuštar. 11. ožujka 2001.