MEDITACIJE
Slavko Vranjković Sacerdos
Reci riječ
Božić je za nama, a ovdje zgusnut u Proslovu Ivana Evanđelista: »I Riječ je tijelom postala i prebivala među nama!« Pavao pojašnjava u poslanici Hebrejima: »Više puta i na više načina Bog je nekoć govorio ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu.« Jeste li razmišljali koliko traju »ovi dani«, šalje li nam i danas Riječ?
Isusov dolazak u našu povijest je svakodnevan u misi i riječi Biblije.
»Riječ je postala tijelo.« Djelo. Biblija je nadahnuta i svi nalazi u njoj pouku, prihvaćajući Riječ. Iako je stvaralačka, neponovljiva, sebi svojstvena, ostvaruje se po nama u sakramentima. Ime za Boga: Prisutni.
Riječ je Isus Krist. Dolazi iz vječnosti u vrijeme. »Ovremenio se.« Vječni u vremenu.
Kako u nama riječ postaje djelo? Naša riječ ima vrijeme sazrijevanja i šutnje. To je »nošenje riječi«. Govor je rađanje. Nedozrela riječ, bez promišljanja rečena je »abortivna«. O tome je govorio prof. Golub.
Božja izgovorena Riječ je Sin. Naša riječ je nestalna, varljiva, ponekad neuvjerljiva.
Zašto toliko govorimo. Bog nam je dao »dva uha za slušanje, a samo jedna usta za govorenje«. Želio se izreći u Riječi-Sinu. Mi smo slični, govorimo da nas zapaze. U riječima iskazujemo kakvi smo. One su naša slika.
O Ocu bi malo znali da nam se nije darovao u Sinu. On je zanosno, sinovski o njemu govorio. »Govorim onako kao mi je naredio otac.« Mi smo brzopleti u govoru. Ponekad iza riječi ne stoji život. Prazne su, isprazne, gorke, uvredljive, ne grade mostove, kopaju jaz među ljudima. Slušamo li Boga dok govorimo? Govoriti o Bogu riječima je teško. Papa je napisao: »Čovjek je tako sazdan da njegove oči mogu vidjeti samo ono što Bog nije, jer Bog je za čovjeka bitno nevidljiv, nalazi se izvan njegova pogleda.« Tu nastaje muka. Neki žele riječima objasniti tajnu i zato uzimaju riječ, a treba pustiti da te ona obuzme kao Mariju.
Bog je u potrazi za čovjekovim pristankom. Želi da rekne svoj »da«. On stoji iza svoje Riječi, mi ne. »Riječi nas spajaju sa zvijezdama«, napisao je Krleža.
Narodna mudrost: Cijeni riječ! Svaka od njih može postati tvoja posljednja! »Današnja riječ sutrašnji je most.« »Riječi koje dolaze iz srca, srcu idu, s jezika do ušiju.« »Riječi moraju umrijeti da bi ljudi mogli živjeti.«
»Ovi dani« su nam danas. Što govorimo? Što nam Bog govori? Kroz riječ se da pojmiti što je čovjek a što je Bog. »Nažalost, biljeg naših junačina: puno riječi - malo čina«, pisao je Harambašić.
Glas Koncila, broj 1 (1802), 4.1.2009.
____________________________________________________________________________________________________________________________________________
MEDITACIJE
Slavko Vranjković Sacerdos
Svatko je od nas Ivan Krstitelj
Sve je u znaku Bogojavljenja. Očitovao se među nama u Isusu iz Nazareta. Njemu je trideset godina. Zvali su ga »drvodjeljin sin, sin Marijin«. Po čemu se razlikovao od drugih? Evanđelja ne pišu. Nisu Isusov životopis. Pisana su neuobičajeno, od uskrsnuća unazad do rođenja. Nema pojedinosti. Ono što je važno za spasenje piše. Događaj je poznat. Isus na rijeci Jordan stoji u redu. Ivan je krstio na rijeci. I on se pripremao za svjedoka. Imao je sve odlike Božjega čovjeka. Bogolik. Pitali ga: »Nisi li ti onaj koji ima doći ili da čekamo?« »Obratite se«, grmio je njegov glas, »približilo se kraljevstvo nebesko!«
Vidjevši ga, Ivan se opire i zahtjeva da ga Isus krsti. Popušta i gleda. Začuđen. On je tek na Jordanu i ugledavši Duha Božjega gdje silazi rekao: »Onaj koji za mnom dolazi jači je od mene. Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem... Evo jaganjca Božjega!« Začuđen je što Isus ulazi u red grešnika. Čuo je glas: »Ovo je sin moj ljubljeni! U njemu mi sva milina.«
I ti si Ivan. Prikladan za propovijedanje, upućivanje na Krista. Pitaš se: »Što ja tu mogu? Vjera je privatna stvar, uostalom svećenik je za to zadužen?« Svi smo mi »sveto svećenstvo«. Učini onoliko koliko možeš. Govori, opominji, uvjeravaj: »Evo jaganjca Božjega! Dođi i vidi!«
Pavao Efežanima donosi »portret svjedoka«. »Zaklinjem vas dakle: živite dostojno poziva kojim ste pozvani!« Svjedok mora biti »uronjen u Krista«, ponosan, radostan što darovima služi zajednici. Prethodi obraćenje i moto: »Meni je živjeti Krist!« »Podnosite jedni druge u ljubavi. Dana vam je milost po mjeri dara Kristova. Ne živite više kao što pogani žive zamračena uma, odložite prijašnje ponašanje, laž, govorite istinu, ne dajte mjesta đavlu, daleko od vas svaka gorčina, srdžba. Budite jedni drugima dobrostivi, milosrdni, nasljedovatelji Božji. Hodite u ljubavi. Nekoć bijaste tama, a sad ste svjetlost u Gospodinu, dobri, pravedni, istiniti. Nemajte udjela u jalovim djelima tame nego ih raskrinkavajte.« Da budeš dokraja svjedok, trebaš obući »bojnu opremu« i redovito moliti.
Ivan je bio isposnik. Nakon njega i Isusovih značajnih riječi nije potreban jedan svjedok, već svjedoci. Mudrost kaže: »Tko Boga ima u srcu, lako će za njega svjedočiti, na njega upućivati.« Nije lako. I Ivan je bio »glas koji viče u pustinji«. No narod veli: »Tko dobre vijesti donosi, snažno lupa na vrata!«
Glas Koncila, broj 2 (1803), 11.1.2009.
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________
MEDITACIJE
Slavko Vranjković Sacerdos
Vodič za nebo
Riječ je o pozivu. Upućen je svima. Nije »zvanje« svećenik i redovnica, i brak je »zvanje«. Vidljiva je kriza na obje razine.
Najdojmljivije stranice Biblije. Vezan je s poslanjem. »Zovem te da budeš, činiš, djeluješ.« Prihvaćen, kao i kod proroka i apostola, mijenja čovjekov život.
Isus reče: »Ako dakle, tko hoće, ići za mnom...« Kršćanski život je »poziv«, »život u Duhu«, kako bi rekao Pavao. »Dvoje njih bit će jedno tijelo.« Svima je upućen jer »ima različitih darova... službi... učinaka«.
Poziv se »načuje ili se čuje nejasno« jer je za mnoge »stvar prošlosti, nesuvremen«, pa je potrebno pitati za savjet i moliti. Uvjet: »dođi i vidi«, treba i »ostati i upoznati«. Bez vjere nema zrelosti, ustrajnosti u započetom. Zaboravi se da uz »kućni« postoji i »Isusov stol« gdje se hrani duša. Tu nastaje problem.
Odustati nije neka novost. Posumnjati u zvanje, započeti put nije grijeh. Živjeti »nezadovoljni s onim što jesmo« nije izlaz. Pametan čovjek traži rješenje.
Lako je savjetovati, teško je odlučiti. Ovo se odnosi i na kršćanski život »na koji smo pozvani« kad nam se besmislenim čine »vječno ponavljani obredi«, molitve, »zajedništvo«. Odustaju i nose ranu. Trag od »iščupanog zvanja, razorena braka« ostaje. Boli.
Kukavice se ne odazivaju zbog straha od odgovornosti. Potrebna je ljudska zrelost. Isus će reći: »Tko stavi ruke na plug i okreće se, nije mene dostojan.« Neodlučni kažu: »Ide dokle ide.« »Sve mogu u onom koji me jača«, zaključio je Pavao.
Krize su u svakom zvanju. Kolebljivi se kaju, hrabri se bore i traže izlaz, iznova započinju, mole. U zvanju za cio život upuštaš se u »pustolovinu, istraživanje najdubljih tajni svoga, tuđega i Božjega srca« s toliko lijepih obrata, susreta i iznenađenja.
Neki ne ulaze u brak, sjemenište, zbog straha »od neuspjeha«. Boje se »pogrešnog izbora«. Unaprijed znati? Kakav bi to bio život lišen istraživanja, uzbuđenja, osvajanja »dalekih prostora neba«.
Odluka »jer to drugi žele« je mogućnost prebacivanja krivnje za neuspjeh. Poštenije je priznati: »Mama, ti nisi za sve kriva, neki su izbori bili samo moji«, napisala je djevojka prije samoubojstva. Budi u onome što si odabrao. Ustraj! »Zaveslaj za zaveslajem i najdulja se plovidba okonča« u suradnji. »Bez mene ne možete učiniti ništa!« - reče Isus.
Glas Koncila, broj 3 (1804), 18.1.2009.
________________________________________________________________________________________________________________________________________________
MEDITACIJE
Slavko Vranjković Sacerdos
Odaberi put
Riječ je o obraćenju, promjeni životnih navika, puta. Koliko je to teško, znade svaki koji se ikad upustio u tu pustolovinu. Mi bi obraćali druge. Drugima to treba, zar ne? Hrabrost je rušiti naše ustaljene navike, ružne porive, kuću od svetosti.
Mijenjati se, a promjene se obično stvaraju nizom potresa i katastrofa. Neki su se obratili postupno, kao sv. Augustin, neki odjednom nakon šoka, kao Pavao, Franjo, Ignacije, novovjeki obraćenici. To je duhovno moralna preobrazba čovjeka po djelovanju Duha Svetoga. No, što Duh može protiv naše volje, samovolje, lažne svetosti i konačno tvrdoglavosti?
Isusu nije bilo lakše. Sjetite se poziva apostolima, drugovanja, opomena, ispada, nerazumijevanja.
O. Duda je govorio kako postoji Muka, ali ne po Mateju već muka s Matejom, Petrom, Pavlom, Lukom, Filipom, s nama. Mladi rabin Isus je prije umro nego ih je obratio. Doduše, to je ostavio Duhu Svetomu, da učini do kraja njihova života.
Jeste li se ikad pitali, iskreno, kome treba obraćenje, promjena puta. Zaključak? Uostalom kakav si čovjek, svećenik, biskup, vjernik, ne zavisi što ti kažeš o sebi, pitaj druge. Kakvu bi sliku o sebi dobio? Nitko od nas ne bi bio ponosan na sve ono što ljudi o nama misle. Teško je priznati istinu o sebi. Stari bi rekli »vidjeli pa nalagali«.
Isus je uputio poziv, upućuje ga svakodnevno kad izvršavamo svoje obveze, »slijedi me!«. Nisu svi propovjednici. Konačno propovijedamo životom, riječima, djelima. Krug prijatelja s kojima si na poslu, trgu, kafiću, počesto je veći od onoga koji je u Crkvi na misi. Reći ćete: Ja idem, a što me brige za njih! Takav je bio Jona. Sjeo u hladovinu svoje svetosti, izdvojenosti i čekao da ih »Bog zgromi«. To se nije dogodilo. Morao je »ustati i propovijedati«.
Jeste li se obratili? - odgovorite sebi sami. Natpis na katedrali u Lübecku: »Zovete me učiteljem a ne pitate me za savjet, svjetlom a ne vidite me, istinom a ne slijedite me, životom a ne želite me, mudrim a ne slušate me, ljepotom a ne ljubite me, bogatim a ništa ne pitate od mene, vječnim a ne tražite me, milosrdnim a nemate pouzdanja, plemenitim a ne služite mi, svemogućim a ne klanjate mi se, pravednim a ne bojite me se...«
Odnosi li se i taj prijekor i na tebe? A sad opomena i test. »Anđelu Crkve u Laodiceji napiši: Znam tvoja djela: Nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć, ali jer si mlak, ni studen ni vruć, povratit ću te iz usta!«
Glas Koncila, broj 4 (1805), 25.1.2009.
____________________________________________________________________________________________________________________________________
MEDITACIJE
Slavko Vranjković Sacerdos
Tko može shvatiti, neka shvati
Pišem o temi koja je najčešći predmet »razgovora«. Zavjeti na doživotno beženstvo nisu tema medija, dok ne pukne »skandal«. Celibat, dar Božji »kojim se duhovnik slobodno stavlja na službu Bogu i ljudima«. Apostol piše: »Rado bih da budete bezbrižni. Neoženjeni se brine za Gospodnje, oženjen da ugodi ženi.« Problem? Više župljanima koji »sažalijevaju«, pa traže svaku priliku da nas dovedu u »vezu« i »dušobrižnicima« koji traže posljedice. »Za celibat ne postoji Božja zapovijed, apostoli su oženjeni, to je nasilje nad ljudskom prirodom, bilo bi više zvanja.« Malodušni »odlaze«, za neke se misli da žive »kao da su oženjeni«, većina ostvaruje zadano beženstvo kao izbor, a ne teret. I hrabrih i kolebljivih ima. Čemu tajiti? Navode Bibliju: »Plodite se i množite«, »ženska ljepota raduje oči, i to je najjača od svih ljudskih želja«, vjerujući da je beženstvo izvor »kompleksa i neuroza«, zaboravljajući da je ljubav mjerilo, samo su objekti različiti. Bilo bi mučno odreći se »od«, da nema onoga »za«. Izbor, nažalost, postaje sablazan.
Kršćanstvo nije »maniheizam«, nijekanje tjelesnosti, ona je u Božjem planu, sustvaralačka. Različiti su korijeni: »Ima ih od rođenja nesposobnih, koje ljudi onesposobiše i onih koji se odriču radi kraljevstva nebeskog. Tko može shvatiti neka shvati!« Teži dio svećeničkog života je osamljenost, koju poneki liječe na krivi način. Unatoč svemu u nama živi čovjek koji čezne za susretom, rukom ispruženom, očima u kojima se može prepoznati.
Ivan Pavao II: »Svećenik celibatom postaje čovjek za druge i u određenom smislu uzima službu oca, pa čak i majčinstva, nad svojom zajednicom. U tom smislu jednak je, na crkveni način, obiteljskom životu. Ostavljajući prirodnu obitelj, prihvaća duhovnu.« »Biti u vodi a ne biti mokar.« Tko nam vjeruje? Ni sami sebi, ponekad. Nisu ni Isusu. Krivo su tumačili susrete s Magdalenom, Samaritankom i s onima na »rubu«, »grešnicama«. Osuđivan. Neshvaćen. Da smo bar nevini kao on? Za nas vrijedi ona: »Bdijte i molite da ne padnete u napast!« »Iskušenja su korisna«, napisao je Toma Kenpenski, »premda su mučna i teška, ona pročišćuju.« I oženjeni i neoženjeni imaju ista pravila. I nije važno što »selo kaže«, važnije je što Bog misli o tebi, zar ne? To je ideal, a »mrijeti ti ćeš, kad počneš sam u ideale svoje sumnjati«!
Glas Koncila, broj 5 (1806), 1.2.2009.
_______________________________________________________________________________________________________________________________________
MEDITACIJE
Slavko Vranjković Sacerdos
Četvorica
Zgoda se zna: Isus u kući, oko njega mnoštvo. Vani bolesnik na duši i tijelu. »Nosila ga četvorica.« Za ozdravljenje potrebna je zajednica. Ključna riječ: »nositi«. Za rast djeteta nije dovoljna majka. Ulogu imaju dvije obitelji: krvna i crkvena. Rađanje u dobra čovjeka traje čitav život. Mukotrpno nošenje. Majka je Augustina »nosila u vjeri pred Isusa četrdeset godina«. To čine naše majke koje mole za vjeru svoje djece. »Nositi«, znači biti tu za druge. Ljudski odnosi. To je jedino što se neće moći nadomjestiti izumima. Isusov život je »tu za druge«, on živi i umire za nas. Naš život nije samo odanost Bogu slavljenjem sakramenata nego i život za druge. Boga susrećemo u ljudskom liku. »Što ste njima učinili, meni ste učinili!« Neki su to shvatili. Četvorica ga nose. Nemoć i razočaranje. »Nisu mogli zbog mnoštva unići k njemu.« Uvijek se oko Isusa nađe neko »mnoštvo« koje ga svojata. Nemoć molitve i zagovora? Ne isplati se moliti i sumnjati: »Je li Bog milosrdan?« Sumnja zahvaća i one za koje molimo. »Otkrili su krov gdje bijaše Isus i spustili ga pred njega.« Jedino u »njemu« možemo naći vječnost. »Promijenjeni nisu mislili na svoje probleme, što nam nije strano, posvetili su se drugima.« Željeli su ga »nasljedovati«, biti mu slični u milosrđu. Sudjeluju u Isusovu otkupljenju, u »mesijanskim vremenima, gdje smrti i bolesti više neće biti«. Tu bi trebala biti razlika između nevjernika i vjernika.
Majka Terezija sirotinji »otkriva krov nad Isusom«. Mi ga često »betoniramo«. Ponekad je važnija građevina od čovjeka, od vjernika koji se zbunjuju »megalomanskim projektima«. Još vrijedi pravilo, osobito pojavom »karizmatskih grupa: mi i oni drugi«. Sebi i svojima ću pomoći, drugi su mi da se »uspoređujem s njima«. Ima nade. »Rado bih vam poželio mnoštvo dobrih ljudi. Ni bolest, ni smrt nisu tako gorki kad su oni među nama«, reče prof. Bajsić. »Naravno, s njima se sve može, s njima vjera postaje djelo.«
Dobri ljudi nikad ne kažu »tvoj problem«. Druge ne guraju u stranu. Molitvom nose bolesnike i grešnike otkrivajući im Božje milosrđe u opraštanju. Ima ih koji misle da su »dobri ljudi«. Nad činom oproštenja bolesniku, grešniku, govore: »Tko je ovaj?« Umjesto divljenja - pokuda, umjesto radosti - razočaranje. Važno je druge nositi. Opomena: »Tražit ću dušu brata tvoga iz tvoje ruke!« Da bi ostali ljudi u tehnološkom svijetu, moramo »imati nekoga prema kome bi podigli oči«. Važno je znati da Boga nosimo drugima i da nam on u drugima dolazi.
Glas Koncila, broj 8 (1809), 22.2.2009.