Reformacija i protureformacija
Reformacija i protureformacija
Stari mudraci su rekli: „Historia est magistra vite“ (Povijest je učiteljica života). Drugi su opet rekli da ljudi iz povijesti ništa ne uče i da se povijest ponavlja. Pitanje za nas jeste: Da li smo iz povijesti išta naučili? Poznajemo li uopće povijest? Poznajemo li povijest naše vjere?
Danas ćemo govoriti o reformaciji odnosno o protestantskoj reformaciji. Šta je to protestanstska reformacija i šta možemo naučiti iz povijesti?
Protestanstska reformacija je reformacija Crkve od strane protestanata u 16. stoljeću koju je započeo Martin Luter. Luter je bio rimokatolički svećenik, augustinijanski monah, doktor i profesor teologije na sveučilištu u Witenbergu.
1. Razlozi za reformaciju
Zbog čega Luter započeo reformaciju? Ovo je zanimljivo pitanje. U mračnom šesnaestom stoljeću, u kojem je Luter živio, bilo je mnogo razloga za reformaciju.
Jedni nisu bili zadovoljni političkim stanjem. Smetalo im je što njihov novac odlazi u Rim. Drugi nisu bili zadovoljni moralnim stanjem. Pape i svećenici su živjeli nemoralnim i raskalašenim životom. Posebno su pape onog vremena su bile poznate po nemoralu i raskalašenosti. [1] Za papu Ivana 23. (1410-1415) piše da je bio optužen od strane 37 svjedoka (uglavnom biskupa i svećenika) za blud, preljub, incest, sodomiju, simoniju, krađu, i ubojstvo. Bilo je dokazano da je zaveo i silovao 300 časnih sestara. Kažu da je imao harem u Bolonji s 200 djevojaka. Koncil ga je optužio za 54 zločina najgore vrste. Javno je bio nazvan utjelovljenim đavolom. Papu Aleksandra 6. (1492-1503) mnogi smatraju najpokvarenijim papom iz doba renesanse. Javno je živio u incestu sa svoje dvije sestre i vlastitom kćerkom Lukrecijom s kojom je, navodno, imao i dijete. 31. Listopada 1501 predvodio je seksualnu orgiju u Vatikanu, takvu koja zbog silne grozote nikada nije bila duplicirana u analima ljudske povijesti.
Papa Leo 10. (1513-1521) se neobuzdano predao zabavama koje su bile praćene razuzdanošću i pijančevanjem i koje je obilno priređivao. U njegovo vrijeme Martin Luter je došao na hodočašće u Rim. Nije mu trebalo puno vremena da shvati kako je Rim sve samo ne sveti grad. U to je vrijeme na papinom dvoru večeru služilo 12 golih djevojaka. Luter je rekao da niko ne može zamislit kakvi se grijesi i sramna djela čine u Rimu. Ni svećenici nisu bili puno bolji. Rijetko koji nije imao ljubavnicu i vanbračnu djecu. Dakle, postoje politički i moralni razlozi za reformaciju. Treći razlog je teološki. Mnogi nisu bili zadovoljni niti praksom niti naučavanjem Rimokatoličke crkve. Jedan od njih je bio Luter.
Zašto Luter nije bio zadovoljan naučavanjem i praksom Rimokatoličke crkve? Luter je bio profesor Biblije. I kako je proučavao Bibliju shvatio je da se učenje niti život Crkve ne slažu s učenjem Biblije. Želio je reformirati Crkvu i dovesti je u red.
Oproštajnice. 31. Oktobra 1517. Luter je napisao 95 teza i objesio ih na vrata katedrale u Witembergu. U tim tezama je napao učenje i praksu Rimokatoličke crkve, posebno učenje o oproštajnicama ili indulgencijama.
Oproštajnice su oprosti vremenitih kazni za grijehe koji su se prodavali za novac. Vremenita kazna je kazna za grijehe koju rimokatolički vjernik mora platiti iako mu je svećenik oprostio grijehe. Dakle, kazna grijeha se oprašta onima koji su imali dovoljno novca da kupe oproštajnice. Osim što je papa opraštao živima, opraštao je i mrtvima. Živi su mogli kupiti oproštajnice za mrtve, koji su navodno bili u čistilištu, i tako im skratiti muke u čistilištu i ubrzati njihov prelazak u raj. Evo šta Suvremena katolička enciklopedija kaže o oproštajnicama:
Riječ „indulgencija“ prvobitno se odnosila na umanjenje ili poništenje određenih crkvenih kazni. Do 16. st. ta je riječ poprimila značenje oprosta vremenite kazne za grijeh (u čistilištu) što ga podjeljuje papa iz riznice zasluga Krista i svetaca s obzirom na neko dobro djelo koje je učinio molitelj oprosta.[2]
Evo nekoliko Luterovih teza:
32. Svi koji veruju u sigurnost svog spasenja zbog oproštajnica, biće vječno prokleti zajedno sa njihovim učenicima.
36. Hrišćanin pak, koji se stvarno kaje, ima pravo na sveopšti oprost greha i to i bez oproštajnica.
37. Pravi hrišćanin pak, živ ili mrtav, učestvuje u svim prednostima Hrista i Crkve; i to mu daruje Bog, i to i bez oproštajnica.
52. Uzaludno je oslanjati se na spasenje putem oproštajnica, čak iako bi povjerenik ili sam papa založili svoju dušu zajedno sa njihovom.
87. Opet: "Šta papa oprašta i od čega on oslobađa ljude, kada oni putem svog savršenog pokajanja imaju pravo na potpuno oproštenje i oslobađanje?"
Zar Luter nije u pravu u ovim stvarima? Luter u ovo vrijeme još nije bio obraćen i nije uviđao stvarni problem rimokatoličke religije ali je ono što je prepoznao kao krivo želio promijeniti.
Spasenje. Luter dalje nastavlja istraživati Bibliju i dolazi do potpunijeg i jasnijeg razumijevanja te na kraju zaključuje da teologija Rimokatoličke crkve ima puno većih i dubljih problema nego što su oproštajnice. Nauk o spasenju koji propovijeda Rimokatolička crkva u potpunosti se razlikuje od učenja Biblije.
Kakav je to nauk Rimokatoličke crkve o spasenju? Kada bismo pitali katoličkog svećenika kako možemo biti spašeni, odgovor bi bio sljedeći:
„Moraš se pridružiti Rimokatoličkoj crkvi, primiti krštenje i sve druge sakramente koje propisuje Rimokatolička crkva. To uključuje i ispovijed te vršenje pokore koju svećenik odredi. To spadaju i molitve svecima i Mariji te njihovi zagovori i posredništvo. Osim toga moraš vjerovati sve što naučava Rimokatolička crkva. I na kraju, kada umreš, ideš u čistilište da se očistiš. Tvoj boravak u čistilištu će zavisiti od toga kako si živio na zemlji i hoće li neko kupiti oproštajnicu za tebe, odnosno koliko misa će tvoji rođaci ili prijatelji platiti za tvoje izbavljenje iz čistilišta.“
A kada isto pitanje postavimo Bibliji dobit ćemo puno drugačiji odgovor. Jedan tamničar je upitao apostola Pavla i Silu kako se može spasiti:
(30) ... "Gospodo, što mi je činiti da se spasim?" (31) Oni će mu: "Vjeruj u Gospodina Isusa i spasit ćeš se - ti i dom tvoj!" (Dj 16:30-31)
Je li moguće? U Rimokatoličkoj religiji toliko rada, truda i zasluga, a u Bibliji samo vjeruj i bit ćeš spašen. Koliko velika razlika. Biblija koristi dvije osnovne riječi da označi spasonosnu vjeru u Krista a to su obraćenje i vjera. Istinska, spasonosna vjera podrazumijeva da se čovjek pokajao za svoje grijehe i obratio od njih k Bogu vjerom prihvaćajući Isusa za svoga Spasitelja i Gospodina. I u trenutku kada se čovjek obrati i povjeruje prima oproštenje i spasenje, i prima pečat Duha Svetog kao zalog svoga spasenja. Kada je apostol Pavao pisao poslanicu vjernicima u Efezu, rekao im je ovako:
(13) U njemu ste i vi (u Kristu), pošto ste čuli Riječ istine - evanđelje spasenja svoga - u njemu ste, prigrlivši vjeru, opečaćeni Duhom obećanim, Svetim, (14) koji je zalog naše baštine: otkupljenja, posvojenja - na hvalu Slave njegove. (Ef 1:13-14)
To znači da su oni koji su čuli Evanđelje i povjerovali u njega, tj. koji su se pokajali za grijehe i povjerovali u Krista, bili odmah zapečaćeni Duhom Svetim i to je bio znak da su spašeni i da će na kraju u raj. Nisu trebali činiti nikakve ceremonije, nikakve pokore, nikakve obrede, nikakve kazne, nikakve zasluge, jednostavno ništa osim spasonosne vjere u Krista. Apostol je dalje napisao ovako:
(8) Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar! (9) Ne po djelima, da se ne bi tko hvastao. (Ef 2:8-9)
Kada je Luter ovo shvatio otvorila su mu se vrata u nebo i više nije moga nazad. Kada je 1521. na skupštini u Wormsu, pred carem, ispitivan i kada su zatražili da se odrekne svojih knjiga rekao je sljedeće:
Ako ne budem svladan svjedočanstvima Svetog pisma ili očitim razumskim razlozima onda ću i nadalje ostati svladan tim navodima Pisma što sam ih naveo, i moja će savjest ostati zarobljenik Božije riječi. Jer ja ne vjerujem isključivo papi i koncilima, kad svi znaju da su se i oni češće prevarili i protuslovili sami sebi. Ne mogu i neću ništa opozvati, jer nije ni sigurno ni razborito da čovjek nešto uradi protiv svoje savjesti. Tako mi Bog pomoga. Amen.[3]
Luter je učenim teolozima onog vremena rekao: „Dokažite mi na temelju Biblije da sam u krivu“. Nisu mogli i ne mogu niti dan danas. Da ga nisu kidnapovali i sakrili, Luter bi sigurno izgubio glavu, kao i mnogi prije i poslije njega. Ali zahvaljujući Božijioj milosti je preživio, preveo Bibliju na narodni jezik, propovijedao i napisao gomile knjiga koje su poslužile da istina dopre do ljudi. Luteru su se u reformaciji pridružili mnogi velikaši i knezovi i tako je došlo do odvojenja Luteranske od Rimokatoličke crkve. Luter nije bio jedini reformator. Tu je bio i Kalvin, Cvingli, Melankton i drugi. Osim Luteranske nastala je i Kavinistička crkva ali i mnoge druge.
2. Protureformacija
Da li je Rimokatolička crkva mirno prihvatila ovo radikalno odvojenje? Nipošto. Pokušali su silom i ratovima zaustaviti reformaciju, ali nisu uspjeli. Poduzete su i mnoge druge mjere:
1. Sazvan je sveopći koncil u Tridentu. Na tom koncilu su liberalnije struje pokušavale naći kompromis i tako ponovo ujediniti crkve. Međutim konzervativne rimokatoličke struje su imale veći utjecaj. Tako se Tridenstski koncil strogo suprotstavio učenju reformatora. Osporio je sva učenja reformatora, a time i biblijska učenja, i izrekao prokletstvo nad istima. Evo nekoliko kanona s Tridenstskog koncila.
Kan. 12. Tko kaže da vjera koja opravdava nije ništa drugo nego pouzdanje u Božje milosrđe kojim se opraštaju grijesi radi Krista, ili pak da je samo to pouzdanje ono čime bivamo opravdani, neka bude kažnjen anatemom (prokletstvom) [usp. Pogl. 9.].
Dakle, izrečeno je prokletstvo nad reformatorima koji su naučavali da je opravdanje samo vjerom u Krista, a ta vjera je pouzdanje u Krista za spasenje. Mi vjerujemo isto jer tako Biblija uči. Slijedi da ovo prokletstvo važi i za nas. Koncil u Trentu, dakle, izriče prokletstvo i nad nama danas.
Kan. 24. Tko kaže da se primljeno opravdanje dobrim djelima pred Bogom ne čuva niti povećava, nego da su ta djela samo plodovi i znakovi stečenog opravdanja a ne i uzrok njegovog povećanja, neka bude kažnjen anatemom [usp. Pogl. 10.].
Ponovo prokletstvo nad onim što su protestanti vjerovali i naučavali i što vjerujemo i mi danas, a to je da su dobra djela plodovi i znakovi, a ne uzrok opravdanja.
Kan. 30. Tko kaže da se poslije primljene milosti opravdanja svakom grješniku koji se kaje tako oprašta grijeh i briše krivnja vječne kazne, da ne ostaje nikakva krivnja vremenite kazne koju bi trebalo okajati na ovom svijetu ili u budućem u čistilištu, prije nego li mu se mogne otvoriti pristup kraljevstvu nebeskom, neka bude kažnjen anatemom [usp. Pogl. 14.].
Koncil potvrđuje rimokatoličko učenje o oproštajnicama i čistilištu i izreče prokletstvo nad onima koji vjeruju drugačije. Rimokatolička crkva nikada nije povukla ili opovrgnula ove kanone s koncila u Tridentu, nego je čak na 2. Vatikanskom koncila potvrdila Tridenstki sabor. To je službeno učenje Crkve do dan danas.
2. Osnivanje posebnih redova. Još jedan korak u protureformaciji je osnivanje ili posvećivanje posebnih redova koji će biti zaduženi za sprečavanje reformacije. Ovdje posebno mislim na osnivanje Jezuita ili Isusovačkog reda odnosno Družbe Isusove. Osnivač ovog reda je bio Ignacije Loyola.
Isusovački red je zadužen za širenje rimokatoličanstva, suzbijanje i uništavanje protestantizma. Ovaj red postoji i djeluje i dan danas, bilo otvoreno, bilo kroz razne organizacije. Isusovci su Vatikanska vojska i vrhovni Isusovac se naziva generalom. Uvijek je bio poznat pod nazivom crni papa, jer je bio obučen u crno, dok je papa obučen i bijelo. Danas imamo situaciju da je bjeli papa iz Isusovačkog reda.
Ovo je za nas važan red jer znamo da se bori protiv protestantizma i širenja protestanstke nauke. Koje su njihove metoda ili kako se bore protiv protestantizma?
Evo šta piše u Suvremenoj katoličkoj enciklopediji:
Isusovci su bili na čelu protuofanzive protiv protestantizma, unoseći militantni i duhovno obnovljeni katolicizam u obrazovanje, misije, pastoralne djelatnosti, umjetnost i politiku.[4]
Kažu da nema zemlje u koju nisu otišli, nema jezika koji nisu učili, nema znanosti i umjetnosti kojom se nisu bavili. Infiltrirali su se u sve pore društva i vlasti te postali i savjetnici kraljeva.
Jezuiti su naizgled veoma učeni, uljudni, vaspitani, miroljubivi, prijemčivi ljudi, koji imaju svoju tajnu misiju i nju obavljaju po čitavom svetu tamo gde ih njihove glavešine pošalju. Organizovani su kao duhovnici – u svešteničke odore – i zapravo se šalju da špijuniraju i podrivaju druge konfesije. Ali rade i u civilnom ruhu kao obični građani. Tada mogu biti bilo šta: piloti, kontroliri leta, inženjeri, zidari, čistači, kapetani brodova ili lučki kapetani; mogu biti naučnici, pisci, astronomi, lekari, novinari, poslanici, bankari, ali i članovi nacionalnih vlada i sl. Jedino što ih razlikuje od drugih ljudi jeste to što su oni svojom dušom povezani u jezuitsko jedno telo koje ima svoje ćelije po čitavom svetu.[5]
Vidimo da se se uvukli i ušuljali svuda pa čak i u druge konfesije da ih špijuniraju i podrivaju. To znači da su se uvukli i u protestantske crkve, među protestantske vjernike, teologe. profesore i pastore kako bi organizirano, konstantno i sistematski rušili protestantske crkve i sprečavali širenje Evanđelja.
Vjerujem da je jedan primjer jezuitskog djelovanja, unošenja zabune i rušenja protestantizma i Emerging crkva o kojoj sam govorio nedavno.[6] Pretpostavljam da je ona, ako ne osnovana od strane Jezuita, onda barem upravljana i vođena. Vođe Emerging crkve su ljudi koji se često predstavljaju kao evanđeoski kršćani i protestanti ali se u svom naučavanju bitno razlikuju. Richard Bennet u jednom izlaganju o Emerging crkvi navodi da vođe Emerging crkve često citiraju, zamislite koga? Ignacija Loyolu. Koga još? Ivana od Križa i Terezu Avilsku. Ko su ovi ljudi? To su sveci protureformacije.
Možemo reći da su se Jezuiti služili i služe svim mogućim metodama kako bi postigli svoje ciljeve. Zbog toga su protjerani iz mnogih zemalja i red je od strane pape bio ukinut (koga su zbog toga otrovali), ali su se ponovo pojavili i ponovo vraćali tamo odakle su bili protjerivani.
Isusovci spadaju među najveće redovničke zajednice. 1580 Družba Isusova je brojala 5000 redovnika i u svijetu su djelovala 144 njihova učilišta. Enciklopedia Wikipedia navodi Papinski godišnjak u kojem piše da su 2009. Isusovci brojali 18 139 članova. Od toga 12 808 svećenika.[7] Međutim, neki smatraju da je njihov stvarni broj puno veći jer djeluju tajno kroz razne druge organizacije.
Nama ovaj red nije nepoznat jer u Travniku postoji Isusovačka gimnazija. Blaženi Petar Barbarić je bio Isusovac, blaženi kardinal Stepinac također. Ali vjerovatno nismo znali da je njihova zadaća da se bore protiv širenja protestantizma.
3. Inkvizicija. Navest ću još jedan alat Rimokatoličke crkve u borbi protiv protestantske reformacije a to je Inkvizicija. Inkvizicija je crkvena institucija za borbu protiv hereze. Papa Pavao III u Julu 1542. osniva inkvizicijski tribunal koji postoji i danas i naziva se Kongregacija za nauk vjere. Poznato je da je za vrijeme trajanja inkvizicije Rimokatolička crkva mučila i ubila milione takozvanih heretika.
Nekima koji nisu prihvatili učenja Rimske crkve ulili su rastopljeno olovo u uši i usta. Drugima su kopali oči i okrutno ih bičevali. Bilo je i takvih koje su prisiljavali da skoče s litice na pobodene dugačke šiljke, na kojima su sporo umirali u bolnim grčevima. Neke su gušili djelovima vlastitog tijela ili urinom i izmetom. Noću su žrtve Inkvizicije bile vezivane lancima za pod ili zidove, pa su postajali plijen pacova i gamadi, koji su naseljavali takve krvave sobe za mučenje.
Prilikom masakra u Merindolu pet stotina žena je bilo zaključano i zapaljeno. Kada bi koja iskočila kroz prozor, bila bi dočekana šiljcima koplja. Nad ženama se javno vršilo nasilje. Djeca su bila ubijana pred svojim bespomoćnim roditeljima. Neki ljudi su bili bacani s litica ili razgolićeni i vučeni kroz ulice. Slične metode su bile korišćene i u masakru kod Oranža, 1562. godine. Papa Pije IV je poslao italijansku vojsku i zapovjedio joj da pokolje muškarce, žene i djecu. Naređenje je izvršeno s užasnom okrutnošću. Ljudi su bili izloženi sramoti i neopisivim mučenjima. Deset hiljada hugenota bilo je ubijeno u Parizu tokom krvavog masakra na “Dan svetog Bartolomeja” 1572. godine. Francuski car je otišao na misu da bi svečano zahvalio što je poklano tako mnogo heretika. Papski dvor je primio tu vijest s velikom radošću, pa je papa Grgur XIII na čelu ogromne procesije otišao u Crkvu svetog Luja da oda zahvalnost Bogu! Papskoj kovnici je naredio da izradi novčić u sjećanje na taj događaj. Na tom novčiću je prikazan anđeo s mačem u jednoj i križom u drugoj ruci; pred njim bježi gomila hugenota sa strahom na licima. (Iz Knjige „Babilonska misterijska religija“).
4. Katolička reformacija. Još jedan alat za borbu protiv reformacije je katolička reformacija. Ukoliko je mislila zaustaviti širenje reformacije Rimokatolička crkva se morala reformirati. Međutim, reforma nije bila teološka nego samo praktična i kozmetička.
Postoji još jedan važan alat u borbi protiv reformacije a to je ekumenski pokret.
Zaključne misli
Želim da iz ovog kratkog pregleda povijesti odnosno reformacije uzmemo i neke pouke. Prvo, kao je došlo do reformacije i kako je bilo moguće njeno širenje? Ili koji su važni elementi zaslužni za širenje poruke reformatora? Vidjeli smo da je, u slučaju Lutera, suštinski važno bilo čitanje i proučavanje Biblije. Bez toga ne bi bilo govora o reformaciji. Drugi važan element je smjelo, neustrašivo i ustrajno propovijedanje i pisanje i to na jeziku koji ljudi mogu razumjeti. Bez ovog elementa ne možemo niti zamisliti reformaciju. Jedan je povjesničar ovako napisao:
Reformacija je bila preplavljena riječima. Povjesničar koji pokuša uloviti njezinu bit uočit će kako mu mreža puca pod težinom riječi. Riječi su neprekidno tekle s usana Martina Lutera i iz njegovog pera: jedna knjiga u dva tjedna tijekom trideset godina, gotovo stotinu velikih svezaka u standardnom modernom izdanju. njegovih djela ...( Patrick Collinson, Reformacija, kratka povijest, Alfa, Zagreb, 2008, 53)
Za Kalvina piše ovako:
Kako je to Kalvinu uspjelo? ... Ženeva je propovijedima bačena na koljena pred Bogom. Bio je to neumoljiv napad na njezine uši. Bile su to svakodnevne propovijedi, nedjeljom tri. 260 propovijedi godišnje bio je Kalvinov doprinos. ... bio je pisac velikog formata. Ako je Luter obogatio wittemberške tiskare, Kalvin je Ženevu pretvorio u glavno središte protestantskog izdavaštva. (Reformacija, 116, 117.)
Oni koji žele nastaviti putem kojim su išli Luter, Kalvin i drugi, i koji žele da Evanđelje napreduje i širi se, moraju čitati i proučavati Bibliju, moraju propovijedati, pisati i na svaki drugi način širiti Riječ Božiju.
Drugo što možemo naučiti iz povijesti je da će se širenju Evanđelja mnogi protiviti i da će organizovano i sistematski nastojati da zaustave i spriječe svako širenje Riječi. Sluge Riječi se svjesno, hrabro i mudro moraju suočiti s ovim problemima. Nipošto ne smiju biti u neznanju o protivniku i njegovim namjerama.
[1] Podaci koji slijede su iz knjige Babilonska misterijska religija, 96-99.
[2] Suvremena katolička enciklopedija, sv.4, 32.
[3] Navedeno u Jasmin, Milić, Kalvinizam u Hrvata, 31.
[4] Str. 38.
[6] Dostupno na https://www.youtube.com/watch?v=8JSD8Mn4sQI