Učenje reformatora

Učenje reformatora

(Pet „samo“ reformacije)

Ljudi se često pitaju kakva je razlika između rimokatolika i baptista odnosno između njihovog naučavanja i vjerovanja. Razlika je u principu ista kao i razlika između rimokatoličkog učenja i učenja reformatora u šesnaestom stoljeću. Postoje, naravno, razlike između učenja baptista i reformatora i reformiranih crkava ali to nije tema ove brošure. Koje su osnovne karakteristike učenja reformatora? Gledat ćemo pet temeljnih vjerovanja koja karakteriziraju učenje reformatora i koja su naglašena kao suštinske razlike između reformatora i rimokatolika, kako onda tako i danas.

Dva su osnovna pitanja na koja su rimokatolici i reformatori dali različite odgovore. Centralno pitanje je šta je spasenje i kako ga postići? Drugo pitanje je šta ili ko je vrhovni autoritet za pitanja vjere i morala. Drugim riječima, ko ima pravo da nam odgovori na prvo ili centralno pitanje. Reformatori su rekli da je samo Biblija vrhovni i nepogrešivi autoritet i da je istina samo ono što Biblija kaže o spasenju. Rimokatolici su se djelimično složili, ali su dodali i to da je Predaja također nadahnuta Božija riječ i da samo nepogrešivo crkveno učiteljstvo s papom na čelu može i mora dati nepogrešivo tumačenje Biblije. Time je u praksi učiteljstvo postavljeno kao vrhovni autoritet za vjeru i moral.

Protestantski odgovor na ova pitanja je sadržan u pet temeljnih principa ili doktrina koje su osnovna karakteristika učenja svih reformatora, a to su Sola Scriptura, Solo Christo (Solus Christus), Sola Gracia, Sola Fide i Soli Deo Gloria.

Samo Pismo (Sola Scriptura)

Samo Pismo je temeljni odnosno formalni princip učenja reformatora. Šta mi ustvari kažemo kada kažemo Samo Pismo? Kažemo da je samo Biblija Božija riječ a time i vrhovni autoritet za vjeru i moral odnosno praktičan život. Reformatori su princip Sola Scriptura naglašavali kako bi se suprotstavili učenju i praksi Rimokatoličke crkve koja je uz Bibliju jednako vrijednom smatrala i Predaju.

Protestantski reformatori nipošto nisu prihvaćali da se Predaja izjednačava s Biblijom niti da se učiteljstvo postavlja kao autoritet koji je iznad Biblije. Osim što su reformatori rekli da je Biblija vrhovni autoritet, rekli su i da je Biblija dovoljna, te je i dovoljno jasna. Dakle, kada kažemo Sola Scriptura ili Samo Pismo, mi time kažemo kako vjerujemo da je Biblija vrhovni autoritet, da je dovoljna i da je dovoljno jasna.

Šta mislimo pod time kada kažemo da je Biblija dovoljna? Time kažemo da Biblija sadrži sve informacije koje su nam potrebne kako za spasenje tako i za život potpuno ugodan Bogu. Biblija ne sadrži samo dio informacija koje su potrebne za spasenje, nego sve potrebne informacije. Biblija ne sadrži samo dio informacija koje su nam potrebne za život u potpunosti ugodan Bogu, nego sadrži sve potrebne informacije. To znači da, ako želimo znati kao možemo biti spašeni i kako trebamo živjeti da bismo bili u potpunosti ugodni Bogu, onda je dovoljno da čitamo i proučavamo Bibliju i u njoj ćemo naći sve potrebne informacije.

Sljedeće što su reformatori isticali je jasnoća Biblije. Ne samo da je Biblija vrhovni autoritet, ne samo da je dovoljna, nego je i dovoljno jasna. Zašto je ovo važno? Zato što bi neko mogao reći da Biblija jeste vrhovni autoritet, da sadrži dovoljno informacija, ali da nije dovoljno jasna. To bi značilo da je ne možemo sami čitati i razumjeti nego nam oni moraju reći šta tamo piše i šta to znači. Šta se postiže ovakvim postupkom? Negira se autoritet i dovoljnost Biblije i čovjek postaje vrhovni autoritet jer on jedini zna kako je ispravno protumačiti. Zato nije dovoljno reći da je Biblija vrhovni autoritet i da je dovoljna. Moramo ustvrditi i da je dovoljno jasna.

Je li stvarno Biblija vrhovni autoritet? Je li dovoljna? Je li dovoljno jasna? Evo šta sama Biblija kaže:

6) Time, braćo, smjerah na sebe i Apolona radi vas: da na nama naučite onu "Ne preko onoga što je pisano" te se ne nadimate jednim protiv drugoga. (1Kor 4:6)

(30) Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. (31) A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu. (Iv 20:30-31)

Vidimo da tekstovi jasno kažu da je Biblija vrhovni autoritet i da je dovoljna. A je li jasna? Većina biblijskih knjiga prvobitno je napisana i upućena svim vjernicima. U Starom Zavjetu čitavom Izraelskom narodu, a u Novom Zavjetu svim vjernicima u crkvi, pa čak i djeci. To znači da je svi mogu čitati i razumjeti. Ne znači da svi mogu sve razumjeti ali znači da posebno vjernici mogu razumjeti mnoge stvari i napredovati u razumijevanju. Da bi vjernicima pomogao u razumijevanju Bibliji Bog je dao Duha Svetog ali i pastire i učitelje da ih poučavaju kako bi što bolje razumjeli. Međutim, pastiri i učitelji nisu ničiji gospodari savjesti, nego pomoćnici u duhovnom napredovanju i razumijevanju.

Samo Krist (Solus Christus, Solo Christo)

Biblija veoma jasno uči da postoji samo jedan jedini spasitelj a to je Gospodin i Spasitelj Isus Krist. On spasava potpuno i savršeno.

Kada kažemo samo Krist onda mislimo na nekoliko stvari. Prvo, dakle, da je samo On Spasitelj, da nas spasava samo svojim zaslugama i da samo po Njemu možemo imati vječni život.

(6) Odgovori mu Isus: "Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni. (Iv 14:6)

(12) I nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti." (Dj 4:12)

Drugo, kada kažemo samo Krist onda tvrdimo da je samo Isus posrednik između Boga i ljudi.

(5) Jer jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek - Krist Isus, (1Tim 2:5)

Postavlja se pitanje zašto su protestanti morali i moraju isticati da je samo Krist Spasitelj i jedini posrednik? Zar iz Biblije nije jasno da je Krist jedini Spasitelj i da je jedini posrednik između Boga i ljudi? Zar Rimokatolička crkva ne uči da je samo Krist Spasitelj i posrednik? I da i ne. Rimokatolička crkva uči da je Krist jedini Spasitelj i posrednik ali isto tako uči da je i Marija posrednica (Katekizam katoličke crkve, paragraf 969) i suspasiteljica. Isto tako je i crkva posrednica. Rimokatolička crkva uči da spasenje ne možemo primiti osim preko crkve odnosno svećenika koji nam kroz sakramente udjeljuju milost.

Protestantski reformatori su rekli ne! Ne trebaju nam svećenici niti bilo kakvi drugi posrednici do Krista. Krist je jedini posrednik između Boga i ljudi. Mi čvrsto vjerujemo da su reformatori bili u pravu i da nam nikakav posrednik do Krista nije potreban.

(28) "Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. (Mt 11:28)

(16) Pristupajmo dakle smjelo Prijestolju milosti (Kristovom prijestolju) da primimo milosrđe i milost nađemo za pomoć u pravi čas! (Heb 4:16)

Svako ko čuje za Evanđelje Isusa Krista može smjelo i slobodno pristupiti Isusu Kristu u pokajanju i vjeri i primiti oproštenje grijeha i vječni život. Nikakvi posrednici mu ne trebaju, nikakve institucije mu ne trebaju, nikakvi obredi i ceremonije mu ne trebaju. To su vjerovali i naučavali protestantski reformatori i to vjeruju i naučavaju i dan danas.

Prije nego što idem dalje objasnit ću narav i bit spasenja u Isusu Kristu. Krist nam omogućava spasenje svojim pravednim životom i zamjenskom smrću na križu tako što je na sebe uzeo našu krivicu i kaznu. Sam sebe je prinio kao žrtvu umjesto nas. Starozavjetni svećenici su prinosili životinjske žrtve koje nikako nisu mogle uzeti grijehe. One su bile samo slika Krista koji je imao doći. Krist, kao veliki svećenik po redu Melkisedekovu, prinosi sebe kao žrtvu bez mane. Time nas Isus spasava. Izaija prorok je rekao:

Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna - radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše. (Iza 53:5).

Kada su vodeći protestantski i evanđeoski teolozi u Americi sastavili Kembrišku deklaraciju tamo su u vezi principa Samo Krist napisali ovako:

„Mi potvrđujemo da je naše spasenje ostvareno samo po posredničkom djelu povijesnog Isusa Krista. Samo Njegov bezgrešan život i zamjenska žrtva su dovoljni za naše opravdanje i pomirenje s Bogom.“

Samo milost (Sola Gratia)

Biblija kristalno jasno uči da je spasenje čovjeka moguće samo i jedino milošću Božijom, milošću koju je Bog iskazao u Kristu, na temelju onoga što je Krist učinio na križu, Kristovim zaslugama, a nipošto bilo kakvim čovjekovim djelima i zaslugama. Apostol Pavao je vjernicima u Efezu napisao ovako:

(8) Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar! (9) Ne po djelima, da se ne bi tko hvastao. (Ef 2:8-9)

Pogledajmo i glagol koji se koristi u osmom stihu. Tekst kaže: ...milošću ste spašeni. Ne piše: spasavate se, niti piše: možda ćete biti spašeni, nego spašeni ste. To je nešto što se dogodilo u trenutku kada su povjerovali i što traje i što će trajati. Osim toga glagol je u pasivu što znači da oni koji su spašeni nisu ništa učinili kako bi zaslužili spasenje ili nekako doprinijeli spasenju. Oni su primili spasenje, a onaj koji spasava, koji je aktivan, jeste Bog.

Mislim da će za mnoge ljude biti čudno to što Pavao tvrdi da je spasenje milošću, tj da je besplatno. Riječ milost označava nešto što nismo zaradili ili zaslužili. To je nezaslužena Božija ljubav ili naklonost. U poslanici Rimljanima isti apostol kaže:

„Ako pak po milosti, nije po djelima; inače milost nije više milost!“ (Rim 11:6).

Biblijska istina je da spasenje nismo i ne možemo zaslužiti. Druga biblijska istina je da nešto ipak jesmo zaslužili a to je je prokletstvo, a nipošto spasenje. Dakle, zaslužili smo prokletstvo, a Bog nam daje spasenje. To je milost Božija.

Kada Biblija govori o čovjeku i njegovom duhovnom i moralnom stanju veoma jasno uči da je čovjek grešan. Ovo se odnosi na svakog pojedinca. Svi smo sagriješili kaže nam Biblija. I budući da smo sagriješili i da je Bog pravedan, On nas mora kazniti prokletstvom. Dakle, ako smo nešto zaslužili zaslužili smo kaznu a nipošto vječni život. I zato spasenje ne može biti nikako drugačije osim samo i jedino milošću Božijom.

Mnoge religije govore o milosti Božijoj. Međutim, mi moramo znati jednu važnu stvar. Kada ja kažem milost i kada ti kažeš milost, uopće ne mora značiti da mi mislimo na istu stvar. Za mene riječ milost može značiti nešto sasvim drugo nego za tebe. U vrijeme reformacije Rimokatolička crkva je učila, kao što i danas uči, da je spasenje milošću Božijom. Ali reformatori i Rimokatolici nisu isto shvaćali milost Božiju. Da bi naglasili razliku između Rimokatoličkog i protestantskog učenja o milosti reformatori su, kada su govorili o spasenju, ispred riječi milost dodali riječ samo. Ovdje je suštinska razlika između učenja reformatora i rimokatolika. Reformatori su rekli da je spasenje samo milošću, a Rimokatolička crkva uči da nije samo milošću. Katekizam katoličke crkve kaže ovako:

2010 Budući da u redu milosti inicijativa pripada Bogu, nitko ne može zaslužiti prvu milost koja stoji na početku obraćenja, oproštenja i posvećenja. No na poticaj Duha Svetoga i ljubavi možemo sebi i drugima susljedno zaslužiti korisne milosti za naše posvećenje, za porast milosti i ljubavi i za postignuće vječnoga života (pragraf 2010, usporedi i paragraf 1996).

Iz teksta vidimo da za rimokatolike spasenje odnosno postignuće vječnog života, nije samo milošću, nego milošću i našim zaslugama. Milost nas je, kažu, osposobila da činimo djela kojima ćemo na kraju zaslužiti vječni život. To potvrđuje i Dekret o opravdanju, koji je donesen na Tridentskom koncilu:

I koji se budu uzdali u Boga, treba predočiti vječni život dobrostivo obećan kao milost djeci Božjoj i “kao plaću” za njihova dobra djela i zasluge, vjerno isplaćenu iz obećanja samoga Boga. (Dekret o opravdanju, poglavlje 16)

Bez sumnje vidimo kako je Rimokatolička crkva naučavala i naučava da je vječni život i Božiji milosni dar i čovjekova zasluga. Protestanti su se u 16. stoljeću suprotstavili ovakvom učenju i tvrdili isto što pravi protestanti tvrde i danas, da je vječni život samo i jedino Božiji milosni dar, a nipošto naša zasluga. I upravu su jer u Bibliji upravo tako i piše:

(8) Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar! (9) Ne po djelima, da se ne bi tko hvastao. (Ef 2:8-9)

(4) Ali kad se pojavila dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega, Boga, (5) on nas spasi ne po djelima što ih u pravednosti mi učinismo, nego po svojem milosrđu: kupelji novoga rođenja i obnavljanja po Duhu Svetom... (Tit 3:4-5)

Međutim, ovdje treba strogo istaći da protestanti nipošto nisu naučavali da dobra djela nemaju nikakvog mjesta u priči o spasenju. Dobra djela itekako imaju mjesta. A koje je njihovo mjesto? Dobra djela su posljedica, a nipošto uzrok spasenja. Dobra djela ne uzrokuju spasenje, nego spasenje uzrokuje dobra djela. Bog spasava samo i jedino grešnike a onda to spasenje u životu dojučerašnjeg grešnika stvara novi život, promijenjen život.

Izraz samo milost, dakle, označava da je spasenje samo i jedino milosni Božiji dar, a nipošto, niti u najmanjoj mjeri, naša zasluga.

Samo vjera (Sola Fide)

Sada se postavlja pitanje kako možemo primiti ovaj milosni dar spasenja? Rimokatolička crkva je naučavala i naučava da je spasenje ili postizanje spasenja proces koji započinje krštenjem a završava pročišćavanjem u čistilištu. Protestantski reformatori su, čitajući Bibliju, zaključili da primanje spasenja nipošto nije proces, nego se dešava u trenutku kada čovjek povjeruje u Isusa Krista. To nam veoma jasno kaže tekst iz poslanice Efežanima. Apostol Pavao onima koji su povjerovali u Krista kaže ovako:

(8) Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar! (9) Ne po djelima, da se ne bi tko hvastao. (Ef 2:8-9)

Ovdje je neophodno da pojasnim nekoliko stvari. Prvo, sve religije govore da je za spasenje potrebna vjera, ali vidimo da su protestantski reformatori naglašavali, kao što naglašavamo i mi danas, da je za spasenje potrebna i dovoljna samo vjera.

Drugo, kada kažemo samo vjera, mi ne govorimo o vjeri bez pokajanja i obraćenja, niti govorimo o vjeri bez prihvaćanja Isusa Krista za Gospodara i Spasitelja, nego govorimo o vjeri koja nema veze s našim zaslugama zbog dobrih djela ili obredima i ceremonijama. Milošću ste spašeni po vjeri, ne po sebi, ne po djelima.

Treće, kada govorimo o samo vjeri, mi ne govorimo o vjeri koja je sama. Istinsku spasonosnu vjeru slijede dobra djela, ali kao što sam već rekao, ona nisu uzrok, nego posljedica spasenja.

Četvrto, vjera nije nikakva naša zasluga niti zamjena za dobra djela, ona je Božiji dar. Vjera nipošto nije temelj našeg spasenja, nego samo ruka koja prima spasenje koje je samo i jedino u Kristu Isusu. Ovdje se, dakle, vraćamo na princip samo milost koji iz kojeg vidimo da je spasenje samo milošću Božijom, pa je tako i sama vjera milosni dar Božiji, a nipošto naša zasluga. Mi vjerom primamo Kristovu pravednost a ne postižemo neku svoju pravednost.

Soli Deo gloria (Samo Bogu Slava)

Na kraju, sva slava pripada samo Bogu (Soli Deo Gloria). Šta to znači kada kažem da slava pripada samo Bogu? Pa dvije stvari je važno istaći. Prvo, Slava za naše spasenje pripada samo Bogu. Budući da spasenje nismo ničim zaslužili niti uzrokovali, nego je ono samo i jedino Božije djelo, slijedi da sva slava za spasenje pripada samo i jedino Bogu.

Drugo, samo Trojedini Bog je onaj koga trebamo slaviti i kome se trebamo moliti. Molitve pred kipovima, molitve svecima i Mariji su praksa koja je suprotna učenju Biblije.

(2) "Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. (3) Nemoj imati drugih bogova uz mene. (4) Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. (5) Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca - onih koji me mrze - na djeci do trećeg i četvrtog koljena, (6) a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi. (Izl 20:2-6)

Evo i ovdje je velika razlika između Rimokatoličke i protestantskih crkava. Jedni štuju kipove, a drugi ne. Zatim, Biblija jasno zabranjuje molitve onima koji su umrli.

(10) Neka se kod tebe ne nađe nitko tko bi kroz oganj gonio svoga sina ili svoju kćer; tko bi se bavio gatanjem, čaranjem, vračanjem i čarobnjaštvom; (11) nitko tko bi bajao, zazivao duhove i duše predaka ili se obraćao na pokojnike (Pnz 18:10-13)

Dakle, Bog zabranjuje zazivanje duhova, duša predaka i obraćanje na pokojnike.

Zaključak

Vidjeli smo pet temeljnih učenja reformatora po kojima se suštinski razlikuju od Rimokatolika odnosno pet učenja po kojima se učenje naše Crkve razlikuje od učenja Rimokatoličke.

Prvo je Sola Scriptura (samo Pismo) a znači da je Bilija vrhovni autoritet za vjeru i moral, da je dovoljna za spasenje i pobožan život u potpunosti ugodan Bogu, i da je dovoljno jasna.

Drugo, Solus Christus (samo Krist) a znači da je Isus jedini Spasitelj koji nas svojim pravednim životom i zamjenskom žrtvom na križu spasava potpuno i savršeno, i da je On jedini posrednik između Boga i ljudi.

Treće je Sola Gratia (samo Milost) a znači da je spasenje samo i jedino milošću Božijom, na temelju Kristovih zasluga, a nipošto našim zasluga.

Četvrto je Sola Fide (Samo vjera) a znači da spasenje primamo samo vjerom, ne djelima, ne obredima.

Peto je Soli Deo Gloria (Samo Bogu Slava) i označava da slava za spasenje pripada samo i jedinu Trojedinom Bogu i da je On jedini koga možemo i moramo štovati, slaviti i hvaliti.