Bibliologija

Bibliologija je prvi od udžbenika u seriji iz sustavne teologije. Slijede udžbenici u kojima će biti obrađena sljedeća područja sustavne teologije: teologija, kristologija, pneumatologija, hamartiologija, antroplogija, soteriologija, ekleziologija, angelologija i eshatologija. Udžbenik iz soteriologije već je završen[1] a spremno je i dosta materijala za udžbenike iz eshatologije i ekleziologije. Radi se o ogromnom projektu u koje je potrebno uložiti mnoge godine rada i truda. Nije poznato kada bi čitav projekt mogao biti završen.

Prva oblast koju proučavamo baveći se sustavnom teologijom je bibliologija. To je učenje ili doktrina o Bibliji. Ova doktrina je od suštinske važnosti. Ukoliko ovdje pogriješimo, pogriješit ćemo u svemu ostalom. Budući da je ovo temeljna doktrina, sotona je žestoko napada. Zato sam se potrudio da knjiga bude što preciznija i jasnija. Glavne teme obrađene u knjizi su: objava, inspiracija, nepogrešivost, autoritet, kanon i tumačenje.

Opća i posebna objava

1. Opća objava

Teologiju započinjemo proučavati govoreći o objavi. Znamo da postoji Bog i znamo nešto o Njemu samo zato što se objavio. Čovjek je toliko malen i ništavan da sam po sebi ne bi nikada mogao spoznati Boga niti znati bilo šta o Njemu. U svojoj pobuni je sagriješio i okrenuo Mu leđa te postao duhovno mrtav, mrtav u svojim grijesima. Međutim, budući da se Bog objavljuje, čovjek Ga može upoznati ili saznati nešto o Njemu. Postoje dva osnovna načina na koje se Bog objavljuje čovjeku. To su opća i posebna objava.

1. Opća objava

Opća objava je opća jer je dostupna svim ljudima u bilo kojem području planete u bilo koje vrijeme. Biblija vrlo jasno govori o toj objavi. Pogledat ćemo nekoliko tekstova i vidjeti šta je to opća objava i šta iz nje možemo naučiti.

Otkriva se doista s neba gnjev Božji na svaku bezbožnost i nepravednost ljudi koji istinu sputavaju nepravednošću. Jer što se o Bogu može spoznati, očito im je: Bog im očitova. Uistinu, ono nevidljivo njegovo, vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se po djelima razabire tako da nemaju isprike. (Rim 1:18-20)

Apostol Pavao kaže da je Bog očitovao ljudima ono što se o Njemu može doznati. Tekst spominje Božije nevidljive osobine, vječnu moć i božanstvo. Piše da je to Bog očitovao kroz ono što je stvorio. To vidimo iz još nekih tekstova:

Nebesa slavu Božju kazuju, naviješta svod nebeski djelo ruku njegovih. Dan danu to objavljuje, a noć noći glas predaje. Nije to riječ, a ni govor nije, nije ni glas što se može čuti, al' po zemlji razliježe se jeka, riječi sve do nakraj svijeta sežu. (Ps 19:2-5)

Stvorenje bez riječi govori o Božijoj slavi. Job je to ovako izrazio:

Ali pitaj zvijeri, i poučit će te; ptice nebeske pitaj, i razjasnit će ti. Gušteri zemlje to će ti protumačit', ribe u moru ispripovjedit će ti. Od stvorenja sviju, koje ne bi znalo da je sve to Božja ruka učinila?! U ruci mu leži život svakog bića i dah životvorni svakog ljudskog tijela. (Job 12:7-10)

Jeste li ikada promatrali stvorenje i divili se Božijoj kreativnosti, moći i ljubavi? Pogledajte samo biljni i životinjski svijet. Koliko različitih vrsta i oblika. Bog je to sve osmislio u svom umu. Njegov um je neizmjerljiv. Da li ste ikada pokušali nešto osmisliti ili napraviti? Osmisliti neki izlet, urediti vrt ili aranžirati buket cvijeća? Sve to zahtjeva maštu, koncentraciju, trud i mnoge druge stvari. A razmislite sada o tome da je Bog osmislio i napravio svaki detalj u kosmosu. To nam pokazuje i Božiju moć. Za stvaranje nije dovoljna samo kreativnost nego je potrebna i svemoć. Kako li su isprazne tvrdnje nekih da je svijet nastao evolucijom. To je, u mnogim slučajevima, namjerno zatvaranje očiju i ignoriranje Božije objave.

Biblija nam govori i o čovjekovoj savjesti:

Ta kad se god pogani, koji nemaju Zakona, po naravi drže Zakona, i nemajući Zakona, oni su sami sebi Zakon: pokazuju da je ono što Zakon nalaže upisano u srcima njihovim. O tom svjedoči i njihova savjest, a i prosuđivanja kojima se među sobom optužuju ili brane. To će se očitovati na Dan u koji će, po mojem evanđelju, Bog po Isusu Kristu suditi ono što je skriveno u ljudima. (Rim 2:14-16)

Bog je u srca ljudi ugradio savjest koja nam otkriva Božija moralna načela. Budući da je Bog čovjeku objavio šta je dobro a šta zlo, onda s pravom može izlijevati svoj pravedni gnjev na svaku bezbožnost i nepravednost ljudi. Dobro je znati da naša savjest nije savršena. Ona je često ukaljana, otupjela i ožigosana. Ljudi su ogrezli u grijehu toliko da mnogi više i ne osjećaju grižnju savjesti kada učine kakvo zlo. To je veoma opasno stanje. Vrlo je važno da pazimo na savjest. Čovjek je u svojoj ludosti pokušava negirati. Negira da je to nešto što je u nas ugradio Bog i što nam otkriva Božiji moralni zakon. Neki psiholozi nas pokušavaju uvjeriti da savjest nije dobra i da je se trebamo osloboditi ukoliko nas sprečava da radimo ono što želimo. Takve ideje su katastrofalno pogrešne. Nemojte nasjedati na takva bezumna učenja.

Osim što nam je Bog objavio svoje moralne standarde kroz savjest, objavio je i svoj stav i odnos prema grijehu.

Otkriva se doista s neba gnjev Božji na svaku bezbožnost i nepravednost ljudi koji istinu sputavaju nepravednošću. (Rim 1:18)

Znaju za odredbu Božju – da smrt zaslužuju koji takvo što čine – a oni ne samo da to čine nego i povlađuju onima koji čine. (Rim 1:32)

Biblija nam dalje otkriva da se Bog objavio i kroz providnost.

On je u prošlim naraštajima pustio da svi pogani pođu svojim putovima. Ipak ne ostavi sebe neposvjedočena: dobročinstva iskazuje, s neba vam kišu daje i vremena plodonosna, napunja hranom i radošću srca vaša." (Dj 14:16-17)

Bog ne samo da se očituje kroz kažnjavanje nego i kroz blagoslivljanje, kroz iskazivanje dobročinstava, ispunjavanje potreba i kroz radost koju nam daje (vidi i Mt 5:45). Kroz to se objavljuje Božija ljubav i milost. Da li ste ikada u ovim stvarima prepoznali Božiju ruku? Za vrijeme rata bili smo u potpunom okruženju u Novom Travniku. Nije bilo struje, vode ni hrane. Tada još nismo poznavali Boga, ali je bilo jasno da na neki čudan način svaki dan imamo bar nešto za jelo. Taman kad pomislimo da sutra više nećemo imati ništa, dođe susjeda i donese hrane za obrok ili dva. Zar takvo nešto u mnogima neće, bar na trenutak, probuditi svijest da postoji Bog, da nas ljubi i da nam je milostiv?

Bog je djelovao i djeluje i objavljuje se kroz svoja djela, kroz stvorenje, savjest i providnost. Iz toga vidimo Božiju vječnu moć, božanstvo, moralni zakon, Božiji gnjev odnosno posljedice grijeha, ali i Božiju dobrotu i milost. To je opća objava dostupna svim ljudima na svakom mjestu i u svako vrijeme.

2. Ograničenost opće objave

Iako se Bog objavljuje općom objavom, ipak ta objava nije dovoljna da dođemo do spasonosnog poznavanja Boga. Za spasenje nam je potrebna posebna objava – Božija Riječ, o kojoj ćemo govoriti malo kasnije, i središnja ličnost te objave – Isus Krist. Međutim, mnogi to neće da priznaju i sasvim su zadovoljni ako imaju samo opću objavu. Drugim riječima, oni žele reći kako je opća objava sasvim dovoljna da upoznamo Boga i postignemo spasenje. Neki od njih u potpunosti negiraju posebnu objavu (Deizam, Idealizam) dok je drugi prihvaćaju, ali ne smatraju suštinski važnom (Pelagijanizam, prirodna teologija).[2] Postoje i oni koji negiraju opću objavu (Karl Barth).[3]

Ovdje moramo biti vrlo pažljivi i precizni. Ako ustvrdimo da je opća objava dovoljna, onda ustvari tvrdimo da ljudi mogu doći do spasenja bez Biblije, bez Isusa Krista ili barem bez spoznaje i vjere u Krista. To bi dalje značilo da je spasenje moguće i kroz druge religije, a ne samo vjerom u Krista.[4] Ako je to tačno, onda dalje slijedi da nema ni velike potrebe za propovijedanjem Evanđelja. Je li to uistinu tako? Vjerujem da bi smo se iznenadili koliko ljudi (čak vjernika) bi potvrdno odgovorilo, ali Biblija ne uči tako. Opća objava nije dovoljna za spasenje. Navest ću tri razloga. Prvo, Biblija uči da je opća objava dovoljna za osudu, ali ne i za spasenje. Drugo, samo i jedino Krist, odnosno vjera u Njega osigurava spasenje. Treće, Biblija strogo osuđuje poganske religije.

Opća objava je dovoljna za osudu, ali ne i za spasenje

Kada apostol Pavao u Poslanici Rimljanima govori o općoj objavi, on ne govori o tome da se neko spasio posredstvom nje, nego da su je ljudi odbacili.

Jer što se o Bogu može spoznati, očito im je: Bog im očitova. Uistinu, ono nevidljivo njegovo, vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se po djelima razabire tako da nemaju isprike. Jer premda upoznaše Boga, ne iskazaše mu kao Bogu ni slavu ni zahvalnost, nego ishlapiše u mozganjima svojim te se pomrači bezumno srce njihovo. Gradeći se mudrima, poludješe i zamijeniše slavu neraspadljivog Boga likom, obličjem raspadljiva čovjeka, i ptica, i četveronožaca, i gmazova. (Rim 1:19-23)

Ljudi vide opću objavu, ali se ne okreću Bogu da Mu daju slavu i zahvalnost, nego Mu još više okreću leđa. Neupućen čovjek može pomisliti da su samo neki okrenuli Bogu leđa, ali to nije tako. Pavao čitav govor o općoj i posebnoj objavi završava tvrdnjama da su Mu svi okrenuli leđa, tj. da su svi sagriješili.

...kao što je pisano: Nema pravedna ni jednoga, nema razumna, nema ga tko bi Boga tražio. Svi skrenuše, svi se zajedno pokvariše, nitko da čini dobro – nijednoga nema. (Rim 3:10-12)

Dalje u tekstu on otkriva veoma važnu i zanimljivu istinu:

Zato se po djelima Zakona nitko neće opravdati pred njim. Uistinu, po Zakonu – samo spoznaja grijeha! (Rim 3:20)

Pavao, nadahnut Duhom Svetim, tvrdi da opća objava, pa čak i posebna objava, ukoliko je ograničena samo na Zakon, može jedino osuditi, a nipošto spasiti.

Ako Božiji Zakon, koji nam jasno govori šta je dobro a šta zlo, ne može spasiti, onda nas još manje može spasiti naše nesigurno tumačenje opće objave ili naša nepouzdana savjest.[5] Ona nam, kao i Zakon, samo može pokazati da smo grešni, ali nam nipošto ne može objaviti put spasenja. Savjest nas pritišće, osuđuje i tjera da tražimo milost i spasenje, ali ga ne možemo pronaći dok god nam Bog ne pošalje posebnu objavu, dok nam ne objavi Krista koji je umro za naše grijehe i time nam omogućio spasenje.

Samo Krist je jedini put spasenja

Biblija je kristalno jasna da bez posebne objave, odnosno bez Krista, nema spasenja, a o Njemu opća objava ništa ne govori. Citirat ću samo neke stihove koji to pokazuju:

Onda Petar pun Duha Svetoga reče: "Glavari narodni i starješine! Zar mi danas odgovaramo zbog dobra djela učinjena bolesnu čovjeku? Po kome je ovaj spašen? Neka bude znano svima vama i svemu narodu Izraelovu: po imenu Isusa Krista Nazarećanina, kojega ste vi raspeli, a kojega Bog uskrisi od mrtvih! Po njemu ovaj stoji pred vama zdrav! On je onaj kamen koji vi graditelji odbaciste, ali koji postade kamen zaglavni. I nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti." (Dj 4:8-12)

Tekst jasno kaže da pod nebom nema drugog imena, osim imena Isusa Krista, po kojem se možemo spasiti. Očigledno je da iz opće objave o tome ne možemo ništa znati. Sam Isus je rekao: „Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni.” (Iv 14:6) Niko ne dolazi Bogu Ocu osim po Isusu Kristu. Ovo je veoma isključiva izjava. Ona isključuje sve one koji pokušavaju do Boga nekim drugim putem. Ona isključuje sve one koji su čuli za Krista, ali ne žele kroz Njega do Oca, i isključuje sve one koji nisu čuli za Krista, jer „Niko ne Dolazi Ocu osim po meni.”

Neki misle da će se Kristova žrtva uračunati i onima koji nisu čuli za Krista, ali su se iskreno predali Bogu, i tako će biti spašeni zbog Kristove žrtve iako nisu čuli za Njega niti Ga upoznali.[6] Moram reći da takvo mišljenje ne stoji. Apostol Ivan je zapisao ovako:

I ovo je svjedočanstvo: Bog nam je dao život vječni; i taj je život u Sinu njegovu. Tko ima Sina, ima život; tko nema Sina Božjega, nema života. To napisah vama koji vjerujete u ime Sina Božjega da znate da imate život vječni. (1 Iv 5:11-13)

Ko ima Sina, ima život, ko nema Sina Božijega, nema života. Jasno je da ljudi iz opće objave ne mogu ništa znati o Sinu Božijem, niti Ga mogu imati oni koji nikad nisu čuli za Njega i vjerom Ga prihvatili. Da bismo imali Sina Božijega, moramo za Njega čuti i u Njega povjerovati. Ne znam kako bismo mogli zaobići ovaj stih i tvrditi da ne kaže ono što kaže, odnosno da ostavlja mogućnost za spasenje onih koji ne prihvaćaju Krista ili koji uopće nisu čuli za Njega. Apostol Pavao nam u Poslanici Rimljanima kaže ovako:

Jer ako ustima ispovijedaš da je Isus Gospodin, i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen. Doista, srcem vjerovati opravdava, a ustima ispovijedati spasava. Jer veli Pismo: Tko god u nj vjeruje, neće se postidjeti. Nema uistinu razlike između Židova i Grka jer jedan je Gospodin sviju, bogat prema svima koji ga prizivlju. Jer: Tko god prizove ime Gospodnje, bit će spašen. Ali kako da prizovu onoga u koga ne povjerovaše? A kako da povjeruju u onoga koga nisu čuli? Kako pak da čuju bez propovjednika? A kako propovijedati bez poslanja? Tako je pisano: Kako li su ljupke noge onih koji donose blagovijest dobra. Ali nisu svi poslušali blagovijesti – evanđelja! Zaista, Izaija veli: Gospodine, tko povjerova našoj poruci? Dakle: vjera po poruci, a poruka riječju Kristovom. (Rim 10:9-17)

Tekst kaže da će biti spašeni oni koji zazovu Ime Gospodnje. To ime je Isus Krist (Rim 10:9). Ali kako da prizovu u Onoga u koga ne povjerovaše, za koga nisu čuli, koji im nije propovijedan? Vjera po poruci, a poruka riječju Kristovom. Riječ Kristova nije u općoj, nego u posebnoj objavi.

Biblija strogo osuđuje poganske religije

Kada nam apostol Pavao u poslanici Rimljanima govori o općoj objavi, govori i o reakciji ljudi na nju. Nisu Bogu iskazali ni slavu ni zahvalnost. Ali šta su učinili? Apostol nam objašnjava i kaže:

Jer premda upoznaše Boga, ne iskazaše mu kao Bogu ni slavu ni zahvalnost, nego ishlapiše u mozganjima svojim te se pomrači bezumno srce njihovo. Gradeći se mudrima, poludješe i zamijeniše slavu neraspadljivog Boga likom, obličjem raspadljiva čovjeka, i ptica, i četveronožaca, i gmazova. Zato ih je Bog po pohotama srdaca njihovih predao nečistoći te sami obeščašćuju svoja tijela, oni što su Istinu – Boga zamijenili lažju, častili i štovali stvorenje umjesto Stvoritelja, koji je blagoslovljen u vjekove. Amen. (Rim 1:21-25)

Nakon što su upoznali Boga kroz opću objavu, u svojoj ludosti su se još više okrenuli od Boga i otišli – gdje? U poganske religije, časteći likove i stvorenje umjesto Stvoritelja. Poganske religije, dakle, nisu nastale kao proizvod traženja Boga, nego kao proizvod pobune protiv Njega. Biblija poganske religije naziva demonskim, a njihovo štovanje štovanjem demona (1 Kor 10:20). Nema mogućnosti spasenja kroz religije pogana.

Zaključak

Vidjeli smo da se Bog objavio čovjeku. Kroz opću objavu možemo naučiti mnogo o Bogu, ali to znanje nije dovoljno da nas spasi, nego samo da nas osudi. Za spasenje je neophodna posebna objava i Onaj o kome ta objava govori. To je Isus Krist koji je na križu umro za naše grijehe i tako nam omogućio da umaknemo Božijem gnjevu i pomirimo se s Bogom.

2. Posebna objava – Biblija

Nastavljamo proučavanje bibliologije i govorimo o posebnoj objavi.

1. Biblija je posebna objava

U prethodnoj lekciji govorili smo o općoj objavi odnosno o tome kako se Bog objavljuje svim ljudima na svakom mjestu u svako vrijeme. Vidjeli smo da je ta objava ograničena i nije dovoljna za spasenje. Zbog toga se Bog objavljuje i na poseban način. To je posebna objava. Ona nije dostupna svim ljudima u svako vrijeme i na svakom mjestu.

Postoji više posebnih načina na koje se Bog objavljivao. Koristio je proroke, snove, vizije, anđele i slične pojave. Međutim, takva objava je bila veoma ograničena i danas od nje ne bismo imali nikakve koristi da Bog nije dao i posebnu posebnu objavu, a to je Sveto Pismo ili Biblija. Ona nije samo zapis objave koja je dolazila preko proroka, vizija, snova i sličnih pojava, nego je, u jednom smislu, objava nad objavama, jer se njome provjerava i tumači svaka druga objava. Usmeni proročki govor se lako mogao zaboraviti ili vremenom potpuno izobličiti, ali nakon što je zapisan i postao dio biblijskoga teksta, ostaje vječno, za mnoge generacije, da ga čitaju i proučavaju zajedno s drugim tekstovima u Svetom Pismu. (Neki žele razlikovati Bibliju i objavu i tvrde da je Biblija samo zapis objave ili da postaje objava kada nas Duh prosvijetli.[7] Takvo što ne možemo prihvatiti.)

2. Osnovni podaci o Bibliji[8]

Sveto Pismo je knjiga (zbir knjiga) koju su zapisali Božiji ljudi pod vodstvom ili nadahnućem Duha Svetoga. To znači da je stvarni autor Pisma ustvari Bog. Prema grčkoj riječi biblos, što znači knjiga (grč. ta biblia = knjižice), Sveto Pismo se još zove i Biblija.

Biblija se sastoji od 66 knjiga koje su napisali mnogi Božiji ljudi, njih preko četrdeset. Počeo ju je pisati Mojsije, vjerovatno između 1446. i 1406. godine prije Krista (za vrijeme izlaska Izraela iz Egipta i njihovog boravka u pustinji)[9] a završio apostol Ivan krajem prvog stoljeća. Moguće je da je knjiga o Jobu pisana i prije Mojsija.

Vrlo je važno znati da je Biblija završena krajem prvog stoljeća. Više nikada Bog nije nadahnuo čovjeka da napiše još koju knjigu i doda je Bibliji. To ne znači da nije bilo ili da nema ljudi koji tvrde suprotno. Međutim, ne treba im vjerovati.

Glavna podjela Biblije je na Stari Zavjet i Novi Zavjet. Stari Zavjet sadrži 39 a Novi 27 knjiga. Stari je pisan na hebrejskom i aramejskom a Novi na grčkom jeziku. Stari Zavjet opisuje događaje od samog postanka svijeta pa sve do oko 400. godine prije Krista. Pretežno se bavi poviješću Božijeg djelovanja u odnosu na izabrani izraelski narod. Novi Zavjet pokriva period od Kristovog rođenja pa do kraja prvog stoljeća. Osnovni sadržaj mu je život i djelo Božijeg Sina, Mesije, Isusa Krista te učenje apostola i život prvih kršćanskih crkava. Oba dijela Biblije govore i o budućim događajima te objavljuju budućnost sve do samog svršetka svijeta. Također govore o jedinstvenom Božijem planu za spasenje grešnog čovječanstva po Isusu Kristu Sinu Božijem, a to je ustvari i centralna poruka Biblije.

3. Nadahnuće Biblije

Budući da je Biblija objava nad objavama i da se naše vjerovanje i praktičan život trebaju temeljiti na njoj, moramo dobro poznavati osnove činjenice o njoj. Jedna od najvažnijih činjenica ili osobina Biblije je nadahnuće.

1. Biblija je Božija Riječ

Šta to znači kada kažemo da je Biblija nadahnuta? To znači da je Božija Riječ, Božije pismo upućeno čovjeku, iako je napisano rukama ljudi. Drugim riječima, nadahnuće Biblije je pojam koji označava da je njen stvarni autor Bog iako je pisana rukama Njegovih proroka.[10] To je značenje nadahnuća, i to ću jasno i precizno objasniti da ne bi bilo nejasnoća, jer postoje mnoge lažne ideje vezane za nadahnuće.

Biblija ne samo da govori o spasenju, raju, paklu, posvećenju, i mnogim drugim temama, nego i o nadahnuću. Započet ću s navođenjem jasnih dokaza na temelju kojih zaključujem da je Biblija nadahnuta, odnosno da je Božija Riječ.

Mnogi odlomci u Bibliji započinju ili završavaju frazom „Ovako govori Jahve” ili „Riječ je Jahvina”. Pogledajmo neke:

Ustani! Sazovi narod na posvećenje i reci mu: Posvetite se za sutra, jer ovako govori Jahve, Bog Izraelov: 'Kletva je u tebi, Izraele; i nećeš izdržati pred svojim neprijateljima sve dok ne odstranite kletvu iz svoje sredine.' (Još 7:13)

Ovako govori Jahve nad Vojskama, Bog Izraelov: 'Ne dajte da vas obmanjuju vaši proroci koji su među vama, vaši gataoci! Ne povodite se za snovima koje oni sanjaju! Jer oni vam laž prorokuju u moje ime, a ja ih nisam poslao' - riječ je Jahvina." (Jr 29:8-9)

Prema softverskom pretraživaču koji sam koristio, postoje 334 stiha u Starom Zavjetu koji sadrže Izraz „Riječ je Jahvina”, 359 stihova koji sadrže frazu „Ovako govori Jahve”.[11] Ne spominjem druge slične izraze. Ovo je jasan dokaz da Biblija za sebe tvrdi da je riječ Božija. Kada je Isus raspravljao sa saducejima, rekao im je ovako: A što se tiče uskrsnuća mrtvih, zar niste čitali što vam reče Bog... (Mt 22:31) Drugim riječima: ono što piše u Bibliji jeste ono što je rekao Bog. Biblija je Riječ Božija.

2. Biblija je potpuno i jednako nadahnuta

Gledali smo par tekstova u kojima se direktno kaže „ovako govori Jahve” ili „Riječ je Jahvina”. Neko može reći kako je to dokaz da su Božije riječi samo dijelovi Biblije koji započinju ili završavaju takvim ili sličnim frazama. Šta ćemo s drugim dijelovima Biblije u kojima ne čitamo izraze tipa „ovako govori Jahve”? Postoje mnogi tekstovi koji pokazuju i dokazuju da je čitava Biblija Riječ Božija. Kada novozavjetni pisci citiraju bilo koji dio Starog Zavjeta, o njemu govore kao o Riječi Božijoj. Matej citira proroka Izaiju i piše:

Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku: Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog! (Mt 1:22-23)

Zanimljivost ovog teksta je u tome da Matej citira proroka Izaiju, odnosno riječi koje je izgovorio Izaija, i tvrdi da je sam Bog govorio kroz njega. Evo kako je to Izaija rekao:

Tada reče Izaija: "Čujte, dome Davidov. Zar vam je malo dodijavati ljudima, pa i Bogu mom dodijavate! Zato, sam će vam Gospodin dati znak: Evo, začet će djevica i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel! (Iz 7:13-14)

Dakle, ono što je rekao prorok, nije rekao samoinicijativno ili samovoljno, nego je govorio potaknut od Duha Svetoga, tako da su riječi koje je rekao ustvari Božije, a ne ljudske. Petar je to ovako objasnio:

Ponajprije znajte ovo: nijedno se proroštvo Pisma ne može tumačiti samovoljno jer nikada proroštvo ne bi ljudskom voljom doneseno, nego su Duhom Svetim poneseni ljudi od Boga govorili. (2 Pt 1:20-21)

Evo još par primjera.

Ti si na usta oca našega, sluge svoga Davida, po Duhu Svetom rekao: Zašto se bune narodi, zašto puci ludosti snuju? (Dj 4:25)

Pavao, sluga Krista Isusa, pozvan za apostola, odlučen za evanđelje Božje – koje Bog unaprijed obećavaše po svojim prorocima u Pismima svetim (Rim 1:1-2).

Jasno je, dakle, da je sam Bog govorio po prorocima i da je ono što su oni zapisali ustvari Božija, a ne tek ljudska riječ. Iz ovoga vidimo je Božija Riječ sve što piše u Bibliji, a ne samo ono što Bog govori u prvom licu ili što je označeno frazom „ovako govori Jahve”. Da ne bi bilo zabune, pogledat ćemo još jedan značajan tekst.

Ali ti stoj u onome, što si naučio i o čemu si se uvjerio, znajući, od kojih si naučio; I jer iz djetinjstva znaš Sveta Pisma, koja te mogu učiniti mudrim na spasenje po vjeri, koja je u Kristu Isusu. Sve je Pismo Bogom nadahnuto i korisno za učenje, za karanje, za popravljanje, za odgajanje u pravdi, Da bude savršen čovjek Božji, spreman za svako dobro djelo. (2 Ti 3:14-17 Šarić)

Apostol nam, između ostalog, kaže i koji dijelovi odnosno koliko Biblije je nadahnuto. On kaže: „Sve je Pismo Bogom nadahnuto.” Ovo „sve” uključuje sve dijelove Biblije i ništa ne izostavlja. Ako je sve nadahnuto, odnosno ako je sve Božija Riječ, onda slijedi da je sve jednako nadahnuto. To znači da nešto ne može biti više Božija Riječ, a nešto manje. Nadahnuće se odnosi na Novi isto kao i na Stari Zavjet, jer Biblija izjednačava novozavjetne i starozavjetne tekstove. Pogledajmo tekst:

A strpljivost Gospodina našega spasenjem smatrajte, kako vam i ljubljeni brat naš Pavao napisa po mudrosti koja mu je dana. Tako u svim poslanicama gdje o tome govori. U njima ima ponešto nerazumljivo, što neupućeni i nepostojani iskrivljuju, kao i ostala Pisma – sebi na propast. (2 Pt 3:15-16, vidi i 1 Tim :18)

Ovdje vidimo da apostol Petar novozavjetne tekstove stavlja u isti rang sa starozavjetnim jer ih naziva Pismom.[12] Iz svega ovoga možemo zaključiti da je čitava Biblija nadahnuta, odnosno da je Božija Riječ. Svi dijelovi Biblije su jednako nadahnuti. Nije bitno da li Bog govori u prvom licu ili ne. Nije bitno da li se radi o povijesnim ili o proročkim knjigama. Nije bitno da li se radi o Psalmima, mudrosnoj književnosti ili o poslanicama. To znači da su Deset zapovijedi Božija Riječ isto kao i Poslanica Rimljanima ili knjiga Otkrivenje.

3. Biblija je verbalno nadahnuta

Trebamo ići i dalje od toga da kažemo da je Biblija potpuno i jednako nadahnuta. Moramo reći da je verbalno nadahnuta. To znači da su biblijski pisci upotrijebili upravo one riječi koje je Bog htio da upotrebe. Ovo je važno ustvrditi jer mnogi govore da vjeruju u nadahnuće Biblije, ali tvrde da riječi nisu nadahnute, nego samo ideja koja stoji iza riječi. Tako dobijemo da su riječi ljudske, a misao Božija. To nije ni moguće, niti je biblijski. Biblija jasno uči da su nadahnute riječi.

Tada Mojsije popiše sve riječi Jahvine. A ujutro podrani te podigne žrtvenik na podnožju brda i dvanaest stupova za dvanaest plemena Izraelovih. (Izl 24:4)

Mojsije nije prenosio govorio i zapisivao Božije ideje, nego same riječi koje mu je Bog govorio. Zato je Isus mogao reći ovako:

Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti. Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i zemlja, ne, ni jedno slovce, ni jedan potezić iz Zakona neće proći, dok se sve ne zbude. (Mt 5:17-18)

Možemo zaključiti da je Biblija nadahnuta sve do najmanje riječi i slova. Ovdje moram na nešto upozoriti. Kada kažem da je Biblija verbalno nadahnuta, onda ne mislim da su pisci bili samo olovke u rukama Božijim. Neki dijelovi Biblije jesu takvi. Međutim, većina nije. Različiti pisci imaju različite stilove pisanja i Bog ih je vodio na različite načine. Npr. evanđelista Luka je morao istraživati i sakupljati materijal za svoje Evanđelje, ali ga je Bog tako vodio da je svaka riječ koju je zapisao Božija, a ne tek ljudska. S druge strane, apostol Ivan je imao viđenje i zapisivao ono što mu je Isus govorio. U oba slučaja na kraju dobijemo savršenu Riječ Božiju.

Budući da je Biblija Božija riječ, ona je savršena, završena, živa, istinita i autoritet za svakog čovjeka.

4. Pogrešna shvaćanja nadahnuća

Postoje mnoga pogrešna shvaćanja nadahnuća, od onih da Biblija uopće nije nadahnuta, do raznoraznih krivih ideja o nadahnuću.[13] Nas puno ne zanimaju oni koji tvrde da Biblija nije nadahnuta ili da se nadahnuće Biblije na razlikuje bitno od nadahnuća drugih velikih književnih djela, odnosno da se nadahnuće biblijskih pisaca ne razlikuje od nadahnuća običnih pjesnika. Trebalo bi biti jasno da takve ideje ne stoje i nema potrebe da se njima zamaramo. Obratit ćemo pozornost na one koji govore o nekoj vrsti nadnaravnog nadahnuća, ali se njihova učenja razlikuju od onoga što Biblija stvarno uči.

Navest ću nekoliko krivih ideja, a vi dobro pratite i razmislite da možda i sami nemate takve ili slične ideje. (1) Ima teologa koji tvrde da su samo neki dijelovi Biblije nadahnuti, dok drugi nisu. Ili da su neki nadahnuti više, a neki manje. To nije istina. Svi dijelovi Biblije su nadahnuti i svi su jednako nadahnuti. (2) Drugi tvrde da su pisci bili nadahnuti, ali ne i sam tekst. Ili da su ideje nadahnute, ali da su pisci imali slobodu da sami odaberu riječi. To nije istina. Nadahnuti su i pisci i tekst, nadahnute su ideje ali i riječi. (3) Neki tvrde da je Biblija potpuno nadahnuta, ali nije potpuno istinita. Istinito je, kažu, samo ono što se odnosi na vjeru i spasenje, a ne mora biti istinito ono što se odnosi na povijest i znanost. To nije tako. Sve je nadahnuto i sve je apsolutno istinito. (4) Ima onih koji kažu da je sve nadahnuto i istinito, ali nije sve autoritet za nas. Npr. kažu da je za nas autoritet, odnosno da moramo slušati samo ono što piše u Novom Zavjetu, a ne moramo slušati ono što piše u Starom Zavjetu. Nije tako. Za nas je autoritet i Stari i Novi Zavjet.

Sve ove lažne ideje o nadahnuću ne dolaze iz Biblije, nego su proizvod ljudskog mudrovanja. Nas zanima šta sama Biblija kaže o sebi, odnosno šta nas proroci, Isus i apostoli uče o Bibliji bilo direktno bilo indirektno.

Zaključak

Vidjeli smo da je Biblija posebna Božija objava čovjeku. Ona je nadahnuta što znači da je riječ samog Boga. U cijelosti je jednako i verbalno nadahnuta. Da li smo znali ove istine ili je to nešto novo za nas? Znamo li drugima pokazati i dokazati osnovne istine u vezi nadahnuća?

A zašto je Biblija nadahnuta, odnosno šta je to što nam Bog kroz nju objavljuje? Biblija nam objavljuje put spasenja i posvećenja po Gospodinu Isus Kristu.

Ti, naprotiv, ostani u onome u čemu si poučen i čemu si vjeru dao, svjestan od koga si sve poučen i da od malena poznaješ Sveta pisma koja su vrsna učiniti te mudrim tebi na spasenje po vjeri, vjeri u Kristu Isusu. Sve Pismo, bogoduho, korisno je za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude vrstan, za svako dobro djelo podoban. (2 Tim 3:14-17)

Takvo nešto nismo i ne možemo naučiti iz opće, nego samo i jedino iz posebne objave – Biblije.

Vjerujemo li ovo što Biblija kaže o samoj sebi? Kako se odnosimo prema Božijoj Riječi? Čitamo li je? Vjerujemo li joj? Slušamo li je?

Nadahnuće Biblije nije jedini pojam koji moramo naučiti. Postoji još nekoliko važnih pojmova koje moramo bolje upoznati a osnovni su: kanon, dovoljnost, nepogrešivost, jasnoća, tumačenje i autoritet Biblije.

4. Pokazatelji nadahnuća Biblije

Crkva nas može upoznati s Pismom i potaknuti nas na poštovanje te riječi. Također nas blaženost te riječi, djelotvornost nauka, prekrasan stil, suglasnost svih njezinih djelova, čitava cjelina (koja proslavlja Boga), otkrivanje čovjekova jedinog puta spasenja, savršenstvo i mnoge druge izvrsnosti mogu uvjeriti u nepogrešivu istinitost Božije riječi. Međutim, do potpunog uvjerenja i sigurnosti u istinitost i autoritet Božiji Riječi može nas dovesti samo Duh Sveti koji po toj Riječi i zajedno s njom svjedoči našim srcima o njezinoj istinitosti.[14]

Kako znamo da je Biblija istinita i nadahnuta Božija riječ? Kada sam govorio o nadahnuću Biblije, rekao sam da je nadahnuće pojam koji znači da je Biblija Božija riječ iako je pisana posredstvom ljudi. Pavao Timoteju piše ovako:

Sve Pismo, bogoduho, korisno je za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude vrstan, za svako dobro djelo podoban. (2 Ti 3:16-17)

Pavao kaže: „Sve Pismo, bogoduho...” ili od Boga nadahnuto ili, još bolje, od Boga izdahnuto. To znači da je Pismo (Biblija) Božija riječ. Tekst ne kaže, kako neki misle, da su pisci Biblije nadahnuti (iako je i to istina), nego da je sama Biblija od Boga izdahnuta i prema tome jeste riječ samog Boga. Na stotine biblijskih stihova započinje riječima: „ovako govori Jahve” ili „riječ je Jahvina”. Kada Isus i apostoli citiraju Bibliju, kažu da je to ono što je Bog rekao. Biblija kristalno jasno kaže da je ona riječ Božija.

Ali i ja mogu napisati knjigu i reći da je to riječ Božija. Postoje mnoge knjige koje su napisane i koje za sebe tvrde da su Božija riječ. Kako, dakle, znamo da je Biblija Božija riječ, a sve druge knjige nisu? Jedan dio odgovora je da Biblija potvrđuje odnosno dokazuje samu sebe jedinstvenošću i superiornošću sadržaja. Šta to znači? To znači da je Biblija daleko bolja, kvalitetnija i vrjednija od svega što su ljudi ikada napisali. Drugim riječima, Biblija svojim sadržajem svjedoči da joj je autor Bog, a ne čovjek.

Kada sam kao nevjernik počeo čitati Bibliju, bio sam iznenađen. Tekst koji sam čitao bio je toliko različit od svega što bi ljudi napisali da sam mu se u prvi mah počeo ismijavati. Ali mi je istog trenutka bilo jasno da se nalazim na opasnom terenu. Na neki način sam shvatio da je tekst pred kojim se nalazim daleko uzvišeniji od mog ograničenog znanja i razumijevanja. Kasnije, kada sam postao vjernik, počeo sam ozbiljnije čitati i proučavati Bibliju. Prije toga sam čitao puno knjiga koje su napisali ljudi. Bilo mi je veoma jasno da autor Biblije nije čovjek. Zapitajmo se šta je to posebno u vezi Biblije da je toliko superiornija u odnosu na knjige ljudi?

1. Biblija otkriva nadnaravno znanje autora

Biblija jasno svjedoči i dokazuje da je Božija riječ jer otkriva čudesno znanje autora. Ovo znanje se otkriva u biblijskim proročanstvima te u drugom znanju koje je svojstveno samo Bogu.

Biblijska proročanstva

Razmislimo o proročanstvima. Biblijska proročanstva su argument koji koristi sam Bog kako bi Izraelcima dokazao da je pravi Bog. U knjizi proroka Izaije On izaziva lažne bogove da dokažu svoju moć i božanstvo otkrivanjem budućnosti. Onaj bog koji može precizno otkriti budućnost pokazuje i dokazuje da ima božanske moći odnosno da je pravi Bog. Pogledajmo argumente i izazov koji Bog upućuje lažnim bogovima i onima koji ih štuju:

"Iznesite svoj spor, kaže Jahve, predočite dokaze, kaže kralj Jakovljev. Nek' pristupe i nek' nam objave ono što će se zbiti. Ta što su nam otkrili o onom što bijaše, što se ispunilo, da o tom mislimo? Il' objavite što će biti, da doznamo ono što dolazi. Otkrijte nam što će se poslije zbiti, i poznat ćemo da ste bogovi. Učinite nešto, dobro ili zlo, da se začudimo i prepadnemo zajedno. Ali vi niste ništa i djela su vam ništavna, gnusan je koji vas izabere." Podigoh ga sa sjevera da dođe, zazvah ga po imenu s istoka. Kao blato gazio je namjesnike, kao što po glini lončar gazi. Tko je to odiskona objavio da bismo znali, unaprijed prorekao da bismo rekli: istina je? Ali nikog nema tko bi objavio, niti koga da bi navijestio, niti koga da čuje riječi vaše. Ja prvi rekoh Sionu: "Gle, evo ih"; prvi Jeruzalemu poslah glasnika vijesti radosne. Gledao sam, ali ne bješe nikoga, ni jednoga od njih da savjet dade, da ih pitam i da odgovore. Svi zajedno ništa su, ništavna su djela njihova, vjetar i ispraznost njihovi kipovi. (Iz 41:21-29)

Ovdje vidimo kako Bog uspoređuje sebe i lažne bogove. Dokaz da je On Bog, a oni nisu je taj što On proriče budućnost do u detalje, a oni to ne mogu. Dalje kaže ovako:

Što prije prorekoh, evo, zbi se, i nove događaje ja naviještam, i prije negoli se pokažu, vama ih objavljujem. (Iz 42:9)

Neka se saberu sva plemena i neka se skupe narodi. Tko je od njih to prorekao i davno navijestio? Nek' dovedu svjedoke da se opravdaju, neka se čuje da se može reći: "Istina je!" Jer vi ste mi svjedoci, riječ je Jahvina, i moje sluge koje sam izabrao, da biste znali i vjerovali i uvidjeli da sam to ja. Prije mene nijedan bog nije bio načinjen i neće poslije mene biti. Ja, ja sam Jahve, osim mene nema spasitelja. Ja sam prorekao, spasio i navijestio, i nema među vama tuđinca! Vi ste mi svjedoci, riječ je Jahvina, a ja sam Bog od vječnosti – ja jesam! I nitko iz ruke moje ne izbavlja; što učinim, tko izmijeniti može? (Iz 43:9-13)

Ovako govori kralj Izraelov i otkupitelj njegov, Jahve nad Vojskama: "Ja sam prvi i ja sam posljednji: osim mene Boga nema. Tko je kao ja? Nek' ustane i govori, nek' navijesti i nek' mi razloži! Tko je od vječnosti otkrio što se zbilo? Nek' nam navijesti što će još doći! (Iz 44:6-7)

Bog izaziva, a niko ne može prihvatiti izazova. Dakle, dokaz da je Biblija nadahnuta, tj. da je Bog autor Biblije su biblijska proročanstva. Samo Bog može precizno i tačno proricati budućnost. Naravno, svi smo čuli za Nostradamusa i raznorazne druge nazovi proroke, vračare i gatare. Nisu li i oni prorekli neke stvari? Prvo, treba reći da su njihova proročanstva uglavnom veoma nejasna općenita. I onda bilo kakav sličan događaj možemo tumačiti kao ispunjenje proročanstva. Npr. zamislite da ja kažem: „Doći će do rata na istoku.” Istok je širok pojam. Ratovi su česta pojava. Tako bilo kakav rat na nekom tamo istoku možemo tumačiti kao ispunjenje proročanstva. Ili kada bi nekome prorokovao ovako: „Vidim bolest u tvojoj obitelji”, jednostavno ne mogu promašiti, jer neko je u obitelji bolestan ili će uskoro biti bolestan, makar to bila samo gripa. Drugo, čak i da ovakvi proroci nešto i pogode, to ništa ne dokazuje. Kod nas postoji izreka: „I ćorava koka ubode zrno.” Napričaj svega i svačega pa ćeš nešto i pogoditi. Riječ Božija nam ne govori o takvom nazovi proricanju i predskazivanju budućnosti. Bog govori o preciznom i nepogrešivom objavljivanju i naviještanju budućnosti. Treće, demoni mogu znati ono što obični ljudi ne mogu te lažnim prorocima, vračarima i gatarima mogu otkrivati razne tajne i tako zavoditi naivne ljude, ali ne mogu otkrivati budućnost. Izaija u kontekstu spominje tri konkretna i precizna proročanstva budućih događaja: proročanstvo o Perzijskom kralju Kiru, o povratku Izraelaca iz ropstva i o dolasku Isusa Krista.

Kir

Ja govorim Kiru: 'Pastiru moj!' I on će sve želje moje ispuniti govoreći Jeruzalemu: 'Sagradi se!' i Hramu: 'Utemelji se!'" (Iz 44:28)

Ovako govori Jahve o Kiru, pomazaniku svome: "Primih ga za desnicu da pred njim oborim narode i raspašem bokove kraljevima, da rastvorim pred njim vratnice, da mu nijedna vrata ne budu zatvorena. Ja ću hoditi pred tobom da poravnam uzvisine, da razbijem mjedene vratnice, da slomim željezne prijevornice. Dajem ti tajna blaga i skrivena bogatstva, da bi spoznao da sam ja Jahve koji te zovem po imenu, Bog Izraelov. Radi sluge svog Jakova i Izraela, svog izabranika, po imenu ja te pozvah, imenovah te premda me znao nisi. Ja sam Jahve i nema drugoga; osim mene Boga nema. Iako me ne poznaš, naoružah te: (Iz 45:1-5)

Ovdje vidimo proročanstva o moćnom kralju Kiru. Izaija je prorekao kako će se kralj zvati i šta će uraditi: zapovjedit će povratak Izraelaca iz ropstva i gradnju hrama u Jeruzalemu. Veoma specifična i precizna proročanstva. Više od sto pedeset godina kasnije proročanstva se ispunjavaju. Na vlast dolazi perzijski kralj Kir. Josif Flavije je zapisao da je Kir čitao ovo proročanstvo koje je Izaija proricao dvjesto deset godina prije i to ga je uvjerilo u istinitost odnosno nadahnuće Biblije.[15] Josif piše ovako:

...kada je Kir ovo čitao i divio se Božijoj moći, obzela ga je iskrena želja i ambicija da ispuni ono što je pisano. (Ant. 11:2)[16]

Ezra opisuje kako se proročanstvo ispunilo:

Prve godine perzijskoga kralja Kira, da bi se ispunila riječ Jahvina objavljena na Jeremijina usta, nadahnu Jahve perzijskoga kralja Kira te on objavi po svemu svojem kraljevstvu, usmeno i pismeno: "Ovako veli perzijski kralj Kir: 'Sva zemaljska kraljevstva dade mi Jahve, Bog nebeski. On mi naloži da mu sagradim Dom u Jeruzalemu, u Judeji. Tko je god među vama od svega njegova naroda, Bog njegov bio s njim! Neka ide u Jeruzalem u Judeji i neka gradi Dom Jahvi, Bogu Izraelovu, Bogu koji stoluje u Jeruzalemu. (Ezr 1:1-3)

Kir kaže: „Bog mi naloži da mu sagradim dom...” Ako je istina ono što Josif Flavije piše, onda je Kir tu zapovijed pročitao u knjizi proroka Izaije. Ali da ne bismo pomislili da je Kir to zaključio sam od sebe, Ezra piše: „...nadahnu Jahve perzijskoga kralja Kira.” Ezra još daje razlog za to. On kaže: „...da bi se ispunila riječ Jahvina objavljena na Jeremijina usta.” Ovaj tekst nam otkriva kako to Bog može proricati budućnost. Zato što je On Gospodar neba i zemlje pa može ispuniti ono što je prorekao ili obećao. Da bi ispunio ono što je obećao, Bog aktivno i direktno djeluje u životima ljudi. Usmjerava tok povijesti kako bi se dogodilo upravo ono što On želi. Zato piše: „nadahnu Jahve”.

Možda ste primijetili kako Ezra kaže: „Da bi se ispunila riječ Jahvina objavljena na Jeremijina usta”. A mi smo vidjeli da je Izaija proricao o Kiru i povratku Izraelaca. Kako to? Odgovor je jednostavan: i Jeremija je proricao o povratku Izraelaca. Tako Kir ispunjava i Izaijina i Jeremijina proročanstva.

Krist

Izaija Kira naziva pomazanikom, ali proriče o još jednom pomazaniku – Isusu Kristu. Ne samo Izaija nego svi proroci od početka Biblije. Teško je izbrojiti sva biblijska proročanstva o Kristu. Kada čitamo Evanđelja, često nailazimo na stihove tipa: Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku: (Mt 1:22)

Biblijska proročanstva jako detaljno govore o Kristu, Njegovom prvom dolasku, rođenju, životu, službi, smrti, uskrsnuću, drugom dolasku i o mnogim drugim stvarima. Evo samo jedno proročanstvo o Njegovoj smrti na križu:

Opkoliše me junci mnogobrojni, bašanski bikovi okružiše mene. Ždrijela svoja razvaljuju na me k'o lav koji plijen kida i riče. Kao voda razlih se, sve mi se kosti rasuše; srce mi posta poput voska, topi se u grudima mojim. Grlo je moje kao crijep suho, i moj se jezik uz nepce slijepi: u prah smrtni bacio si mene. Opkolio me čopor pasa, rulje me zločinačke okružile. Probodoše mi ruke i noge, sve kosti svoje prebrojiti mogu, a oni me gledaju i zure na me. Haljine moje dijele među sobom i kocku bacaju za odjeću moju. (Ps 22:13-19)

Detalji Kristove smrti prorečeni tisuću godina unaprijed. Proročanstvo govori o razapinjanju na križ. Opisuje čitavu scenu. Čak detaljno opisuje kakvu muku doživljava Krist umirući na križu (opisuje simptome umiranja na križu prije nego što je razapinjanje na križ i bilo poznato).

Šta reći o ovim stvarima? Ništa drugo nego priznati Bogu slavu, priznati da je Biblija Božija, a ne ljudska riječ.

Jednom prilikom je mladi student došao kod mene u stan. Bio je sljedbenik islama. Počeo mi je govoriti kako Krist nije umro na križu. Pokazao sam mu Izaijina proročanstva i Psalam 22. Ostao je bez teksta. Nije znao šta bi rekao, shvatio je da je Biblija više nego čudesna knjiga.

Medicina

Osim proročanstava, fasciniraju nas i mnoga druga čudesna znanja. Napretkom znanosti još jasnije uviđamo da je autor Biblije sam Bog, jer tek sad shvaćamo značenje i svrhu nekih biblijskih zapovijedi koji su dane nekoliko tisuća godina prije. Iznijet ću samo par primjera. Npr. Biblija govori o obrezanju novorođenčeta osmi dan (Lz 12:3). Zašto baš osmi dan? Zašto ne treći ili sedmi ili neki drugi? Biblija ne daje odgovor na to pitanje. Međutim, znanost je otkrila da koncentracija vitamina K i protrombina (supstanci koje utječu na zgrušavaje krvi i zarastanje rana) naglo opada nakon rođenja. Koncentracija je najmanja treći dan. Do kraja tjedna se vraća u normalu i najveća je osmi dan. Zašto dakle, osmi dan? Zato što bi treći dan mogli biti ozbiljnih komplikacija i posljedica, a osmi dan će rana najbrže zarasti. Nevjerovatno zar ne?

Navest ću i primjer karantene odnosno izolacije. To je medicinska praksa bez koje ne možemo zamisliti modernu medicinu. Biblija zna za nju tisućama godina prije. U medicinu je i uvedena iz Biblije. Radi se o tome da se svaki bolesnik zaražen opasnom zaraznom bolesti mora izolirati odnosno odvojiti od ostatka zajednice kako se zaraza ne bi širila.

"Onaj koji se bude ogubavio, neka nosi rasparanu odjeću; kosa neka mu je raščupana; gornju usnu neka prekrije i viče: "Nečist! Nečist!" Sve dok na njemu bude bolest, neka nečistim ostane, a kako je nečist, neka stanuje nasamo: neka mu je stan izvan tabora." (Lz 13:45-46)

Dojmljivo, zar ne? Čudesno biblijsko znanje možemo promatrati i s druge strane. Ne samo da je čudesno da su se neka biblijska proročanstva ispunila u detalje nego i to što ne postoje lažna proročanstva. Kada bi Biblija bila samo ljudska, a ne Božija knjiga, onda bi ona sadržavala mnoštvo lažnih proročanstava. Toga u Bibliji nema. Sadržavala bi i gomilu ljudskih gluposti i neznanja, ali toga u Bibliji nema. Velika je razlika između Biblije i knjiga koje su pisane u vrijeme ili nakon Biblije. One jasno otkrivaju ljudske pogreške i neznanje.

Rimokatolička crkva je na Tridentskom koncilu Bibliji dodala nekoliko knjiga koje nazivamo apokrifnim.[17] Zašto mi ne prihvaćamo te knjige? Ima više razloga, a jedan od razloga je što te knjige sadrže gomile besmislica i raznih pogrešaka. Nemaju onu kvalitetu koju imaju biblijske knjige. Primjer:

A bijaše i velik zmaj koga štovahu Babilonci. Kralj reče Danielu: "Hoćeš reći da je mjeden? Gle! Živi, jede, pije: nećeš valjda kazati da ovo nije živi bog. Pokloni mu se!" Daniel odgovori: "Ja se klanjam Gospodu Bogu svome; on je Bog živi. A ti, kralju, daj mi vlast, i ja ću ubiti ovu zmiju bez mača i bez toljage." I reče kralj: "Dajem ti!" Tada Daniel uze smole, masti i dlaka, sve to ispeče, načini od toga kuglice te ih baci zmaju u ždrijelo. Zmaj proguta i rasprsnu se. A Daniel reče: "Gledajte čemu se klanjate!" (Apokrifno poglavlje dodano knjizi proroka Danijela, Dan 14:23-27)

Šta je ovo? Božija riječ? Nipošto! Priče za malu djecu.

2. Biblija očituje nadnaravnu silu

Biblija nije samo nešto što mi promatramo i čemu se divimo nego i nešto što možemo i trebamo doživjeti, nešto što ima moć da mijenja i oblikuje naše živote. Psalmista je o Božijoj riječi napisao ovako:

Savršen je Zakon Jahvin – dušu krijepi; pouzdano je Svjedočanstvo Jahvino – neuka uči; prava je naredba Jahvina – srce sladi; čista je zapovijed Jahvina – oči prosvjetljuje; neokaljan strah Jahvin – ostaje svagda; istiniti sudovi Jahvini – svi jednako pravedni, dragocjeniji od zlata, od zlata čistoga, slađi od meda, meda samotoka. (Ps 19:8-11)

Psalmista veli da Božija Riječ krijepi dušu, neuka uči, srce sladi, oči prosvjetljuje. Silno djeluje na živote onih koji je čitaju i vrše. To je dokaz da ona nije obična ljudska riječ. Iz drugih tekstova vidimo da Božija riječ u ljudima čini korjenite primjene koje Biblija naziva nanovo rođenjem:

Ta nanovo ste rođeni, ne iz sjemena raspadljiva nego neraspadljiva: riječju Boga koji živi i ostaje. Doista, svako je tijelo kao trava, sva mu slava ko cvijet poljski: sahne trava, vene cvijet, ali Riječ Gospodnja ostaje dovijeka. Ta pak riječ jest evanđelje koje vam je naviješteno. (1 Pt 1:23-25)

Petar kaže kako Božija Riječ – Božije Evanđelje, ima nevjerovatnu silu da promijeni čovjeka. Ta promjena je toliko korjenita i sveobuhvatna da je Petar naziva ponovnim rođenjem. Ne samo da o ovoj promjeni možemo čitati u Bibliji i da na stranicama Biblije nailazimo na primjere ljudi koji su doživjeli ovu korjenitu promjenu nego je mnogi doživljavaju i dan danas. I ne samo da je promjena nešto što vjernik doživi jednom nego i nešto što doživljava iz dana u dan. Biblija govori o riječi Božijoj kao o sredstvu posvećenja vjernika: Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina. (Iv 17:17)

Pišući Poslanicu Hebrejima apostol o Riječi Božijoj kaže ovako:

Živa je, uistinu, Riječ Božja i djelotvorna; oštrija je od svakoga dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca. Nema stvorenja njoj skrivena. Sve je, naprotiv, golo i razgoljeno očima Onoga komu nam je dati račun. (Heb 4:12-13)

Riječ Božija nije pasivna, nego aktivna, ona je živa, prodire u srce i prosuđuje čovjeka.

3. Biblija očituje savršenost i jedinstvo

Da je Biblija Božija, a ne tek ljudska riječ, svjedoči i savršenstvo i jedinstvo Biblije. Znamo da se Biblija sastoji od 66 knjiga koje je napisalo oko četrdeset pisaca u periodu od nekih tisuću i petsto godina. I bez obzira što je pisana toliko dugo i što su je pisali toliki ljudi koji su po mnogo čemu bili različiti, Biblija je ipak jedna jedinstvena knjiga i (u određenom smislu) izgleda kao da ju je pisao jedan pisac. Biblija ima jednu glavnu temu i priču o kojoj govore svih 66 biblijskih knjiga. Sve biblijske doktrine su u skladu. Nema grešaka niti kontradikcija. Kako to može biti? Odgovor je samo jedan: autor Biblije je Bog. Da su ljudi svojom voljom pisali Bibliju, ona bi bila puna raznoraznih grešaka, prepuna kontradikcija i raznoraznih besmislica. Biblija je savršena jer je Božija riječ.

Zaključak

Vidjeli smo koji su to unutrašnji dokazi, dokazi iz samog biblijskog teksta, koji otkrivaju da je Biblija uistinu nadahnuta Božija riječ. Vidjeli smo tri stvari: Prvo, Biblija otkriva nadnaravno Božije znanje. Drugo, Biblija očituje nadnaravnu silu. Treće, Biblija očituje savršenost i jedinstvo. Dakle, Biblija svojim sadržajem pokazuje i dokazuje da je riječ Božija.

Zar to nije fantastično? Imamo zapisane riječi Boga koji nas je stvorio. Riječi Boga koji je gospodar neba i zemlje. Riječi Boga koji je pametniji i mudriji od svih ljudi zajedno.

Kad sam se obratio i kad sam spoznao da je Biblija Božija riječ, nisam mogao izdržati a da je čitavu ne pročitam. Nisam mogao a da ne saznam sve što je Bog objavio. Ne mogu shvatiti da neko može biti vjernik a ne čitati Božiju riječ. Ne mogu shvatiti kako neki vjernik može biti toliko nezainteresovan da nije pročitao čitavu Bibliju? Kako neko može znati da postoji neka biblijska knjiga koju je Bog objavio a nemati interesa da je pročita? Zaista čudno i nevjerovatno.

Vidjeli smo jasne pokazatelje koji potvrđuju da je Biblija Božija riječ. Šta kaže Biblija, to ustvari kaže Bog. Kako se odnosimo prema Bibliji tako se odnosimo prema Bogu. Kako se odnosiš prema Bogu? Čitaš li ono što ti je rekao? Isus je jednom prilikom pitao saduceje: „Jeste li čitali šta vam je rekao Bog?” (Mt 22:31)[18] Jeste li vi čitali šta je vama rekao Bog? Znate li šta vam je rekao? Vjerujete li ono što vam je rekao? Vršite li ono što vam je rekao?

Savršenstvo Biblije

5. Autoritet Biblije

Profesor Wayne Grudem[19] govori o četiri osobine Biblije: Autoritet, jasnoća, neophodnost i dovoljnost. U dosadašnjem djelu sam djelimično objasnio neophodnost Biblije (kada smo govorili o općoj i posebnoj objavi). O autoritetu Biblije sam već dosta rekao kada sam govorio o nadahnuću, ali je potrebno da to na neki način zaokružimo.

Autoritet[20] Biblije je pojam koji znači da Biblija, koja je nepogrešiva Riječ Božija, posjeduje najveće pravo da određuje šta trebamo vjerovati i kako trebamo živjeti.[21]

1. Biblija ima autoritet jer je Riječ Božija

Biblija ima autoritet ili pravo da ograničava, usmjerava i zapovijeda naše vjerovanje, razmišljanje i djelovanje jer je riječ Boga koji je gospodar svega. Neposlušnost Bibliji je neposlušnost Bogu. Dakle, autoritet Biblije je ustvari autoritet samog Boga. Pogledajmo nekoliko tekstova koji nam to potvrđuju.

Mojsije uhvati krv; polovinu krvi ulije u posude, a polovinu izlije po žrtveniku. Prihvati zatim Knjigu Saveza pa je narodu glasno pročita, a narod uzvrati: "Sve što je Jahve rekao, izvršit ćemo i poslušat ćemo." (Izl 24:6-7)

Mojsije je Izraelcima čitao Bibliju, odnosno onaj dio Biblije koji je do tada bio napisan. A šta su Izraelci odgovorili? „Sve što je Jahve rekao izvršit ćemo i poslušat ćemo.” Oni su dobro znali da ono što piše u Bibliji jesu Jahvine riječi te da ih moraju poslušati i vršiti. Znali su da je za njih Biblija vrhovni autoritet za vjeru i praksu.

Eh, kad bi to znali današnji vjernici, propovjednici i raznorazni teolozi! Danas su najpopularniji oni teolozi koji unose sumnju u Božiju Riječ i na svaki način žele omalovažiti njen autoritet. Oni na lukav način pokušavaju oduzeti autoritet Bibliji i uzeti ga sebi, ili ga dati Crkvi, ili ga dati nama, našem razumu, osjećajima i iskustvu. Ali ko ima vrhovni autoritet? Bog ima vrhovni autoritet, a svoju volju komunicira kroz Svetu Riječ. Pozivam vas da se dobro pazite i da se klonite svakog teologa ili propovjednika koji na bilo koji način omalovažava autoritet Biblije. Vrijeme je da se ozbiljno borimo za vjeru koja je jednom zauvijek predana svetima.

Pogledajmo još neke tekstove koji potvrđuju autoritet Biblije. Isus je jednom prilikom rekao saducejima:

A što se tiče uskrsnuća mrtvih, zar niste čitali što vam reče Bog: Ja sam Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev? Nije on Bog mrtvih, nego živih!" (Mt 22:31-32)

Ovdje Isus kristalno jasno uči da čitajući Bibliju čitamo riječi Božije. Kada je bio u kušnji u pustinji, sotoni je odgovarao citirajući Bibliju. Riječi „pisano je” bile su riječi kojima je započinjao rečenice.

Tada mu pristupi napasnik i reče: "Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom." A on odgovori: "Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta." (Mt 4:3-4)

Pavao je Korinćanima pisao ovako:

Time, braćo, smjerah na sebe i Apolona radi vas: da na nama naučite onu "Ne preko onoga što je pisano" te se ne nadimate jednim protiv drugoga. (1 Kor 4:6)

Ono što je pisano jeste autoritet preko kojeg se ne ide. Ako je to bio autoritet za Isusa i apostole, onda će biti i za nas. Neka stotine crkava i koncila kažu da nije tako, za nas će bit tako. Neka stotine teologa napišu stotine doktorata u kojima kažu da nije tako, za nas će biti tako. Mi se ne usuđujemo biti pametniji niti duhovniji od Isusa i apostola.

2. Autoritet i tumačenje

Kada govorimo o autoritetu Biblije, nužno je postaviti i pitanje o njenom tumačenju. Kako tumačiti Bibliju? Da li tekst znači ono što piše ili ima neko skriveno duhovno značenje? Je li Biblija ustvari šifrovana poruka koju trebamo otkrivati pomoću kompjutera? I na ova i slična pitanja trebamo dati odgovor.

Postoji i druga vrsta pitanja a to su: Šta je u stvari za nas autoritet? Da li čitava Biblija? Sve što u njoj piše? Trebamo li raditi sve što su radili proroci i apostoli? Petar je zatajio Isusa. Abraham je slagao. David je učinio preljub. Da li je to standard za nas? Da li je svaka zapovijed upućena bilo kojem čovjeku u Bibliji važeća i za nas danas? Zapovijed mladom bogatašu je bila: „Prodaj sve što imaš, podjeli siromasima i slijedi me.” Važi li to i za nas? Koliko zapovijedi važi za nas? Deset? Dvanaest? Samo one iz Starog Zavjeta ili samo one iz Novog Zavjeta? Ili ne važi ništa? I ovo su neka od pitanja s kojima se moramo suočiti i na koje moramo odgovoriti, ali ne u ovom poglavlju.

6. Jasnoća Biblije

Sljedeće o čemu ćemo razmišljati je jasnoća Biblije. Ovo je suštinski važna tema i usko je vezana za autoritet ali i za tumačenje Biblije. Kada kažem da je Biblija jasna, onda ustvari kažem da je prosječan čitatelj može razumjeti i napredovati u razumijevanju.

Ova istina je napadana od sotone kao i druge suštinski važne istine. Do sada sam rekao da je Biblija Božija riječ i da je vrhovni autoritet za vjeru i praksu, ali ako Biblija nije jasna, onda nailazimo na velike probleme. Npr. i Rimokatolička crkva uči da je Biblija Božija riječ, ali ne uči da je jasna. Zapravo tvrdi suprotno, da nije jasna i da je prosječan čitatelj ne može razumjeti. Zato postoji crkveno učiteljstvo koje ima ovlasti da nam da autoritativno tumačenje Biblije (iako su autoritativno do sada protumačili desetak stihova). Iz ovoga slijedi da vrhovni autoritet nije Biblija, nego Crkva. Zbog svega toga Rimokatolička crkva uglavnom ne potiče vjernike da sami čitaju i proučavaju Bibliju.

S druge strane, jasnoća Biblije je također napadnuta u evanđeoskim krugovima. Živimo u vremenu u kojem su ljudi skeptični prema bilo kojoj vrsti autoriteta, jasnoće i sigurnosti. Mnogi teolozi se žele prilagoditi modernim trendovima ali, nažalost, na pogrešan način. Tako i oni počinju govoriti i pisati protiv autoriteta, sigurnosti i jasnoće Biblije. To rade otvoreno ili prikriveno, namjerno ili nenamjerno.

Ponovo moramo stati u obranu Evanđelja i nepokolebljivo braniti i autoritet i jasnoću Biblije, odnosno moramo vjerovati i poučavati da sa sigurnošću možemo znati šta Biblija uči o bilo kojoj temi.

1. Biblijski tekstovi koji govore o jasnoći Biblije

Pogledajmo i nekoliko tekstova koji nam govore o jasnoći Biblije. Uvodne riječi iz knjige Izreka nam govore o tome:

Mudre izreke Salomona, sina Davidova, kralja izraelskog: da se spozna mudrost i pouka, da se shvate razumne riječi; da se primi umna pouka, pravda i pravica i nepristranost; da se dade pamet neiskusnima, mladiću znanje i umijeće; kad mudar čuje, da umnoži znanje, a razuman steče mudrije misli; (Izr 1:1-5).

Vidimo kako su Riječi Božije namijenjene da mladima i neiskusnima, jednako kao i mudrima i iskusnima, daju pamet, znanje i mudrost. Nije potrebno steći posebnu pamet i mudrost pa tek onda pristupiti Božijoj riječi i pokušati je razumjeti. Mi joj bez mudrosti i znanja pristupamo direktno, i iz nje primamo mudrost i znanje. Zar nije očigledno da ovaj tekst uči doktrinu o jasnoći Biblije?

U Psalmu 19, David je napisao sljedeće: Savršen je Zakon Jahvin – dušu krijepi; pouzdano je Svjedočanstvo Jahvino – neuka uči; (Ps 19:8) Božija Riječ uči neuke i neuki je mogu i trebaju čitati i razumjeti. Kada je Mojsije Izraelcima prenosio Božije riječi rekao im je i sljedeće:

Riječi ove što ti ih danas naređujem neka ti se urežu u srce. Napominji ih svojim sinovima. Govori im o njima kad sjediš u svojoj kući i kad ideš putem; kad liježeš i kad ustaješ. (Pnz 6:6-7)

Tekst nam kaže da Riječi Božije trebaju i mogu razumjeti i djeca, a ne samo odrasli. Mnoštvo je ovakvih primjera u Starom Zavjetu. Pogledajmo primjer iz Novog Zavjeta. Na početku mnogih poslanica čitamo riječi tipa: „crkvi Božijoj u tom i tom gradu” Ili „svetima u”, što nam pokazuje da je Riječ Božija upućena običnim vjernicima, a nekim posebno obrazovanim teolozima ili svećenicima. Ako je poslanica bila upućena svim članovima crkve, onda je jasno kao dan da su je svi članovi mogli i razumjeti. Znamo da se u nekim poslanicama Pavao obraća direktno djeci.

2. Pojašnjenja doktrine

Kada govorim o jasnoći Biblije, ne mislim reći da nam nakon prvog čitanja sve može biti jasno, niti kažem da nam nakon deset godina čitanja sve može biti jasno, ili da nema odlomaka koje je teže razumjeti. Ono što želim reći je da nam dovoljno toga može biti jasno (dovoljno za spasenje), a kako napredujemo u zrelosti i poznavanju Boga, bit će nam jasno sve više i više (vidi poglavlje o tumačenju Biblije).

Još je važno da istaknemo kako doktrina o jasnoći Biblije ne negira potrebu djelovanja i prosvjetljenja od strane Duha Svetog. Prosvjetljenje Duha je neophodno za razumijevanje Biblije. Naravan čovjek ne prima što je od Duha Božjega; njemu je to ludost i ne može spoznati jer po Duhu valja prosuđivati. (1 Kor 2:14)

Doktrina o jasnoći Biblije ne negira potrebu pastira i učitelja u Crkvi. Pismo jasno kaže:

On i "dade" jedne za apostole, druge za proroke, jedne opet za evanđeliste, a druge za pastire i učitelje da opremi svete za djelo služenja, za izgrađivanje Tijela Kristova dok svi ne prispijemo do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega, do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove: da više ne budemo nejačad kojom se valovi poigravaju i koje goni svaki vjetar nauka u ovom kockanju ljudskom, u lukavosti što put krči zabludi. (Ef 4:11-14)

Bog je dao pastire i učitelje da nam pomognu u razumijevanju Biblije i napredovanju u spoznaji Boga, ali oni nisu vrhovni autoritet u onom smislu u kojem to neki naučavaju. Svaki vjernik može i treba provjeravati istinitost onoga što propovjednik naučava. Kada je apostol Pavao propovijedao u Bereji, Židovi su spremno prihvatili Riječ, ali su ipak provjeravali u Bibliji da li je to tako (Dj 17:11).

Zaključak

Uviđamo li koliko je važna doktrina o jasnoći Biblije? Ne trebamo se bojati uzeti je u ruke i čitati misleći da je ne možemo razumjeti. Ako smo istinski vjernici onda je možemo i trebamo razumjeti, možemo je i trebamo poslušati. Ukoliko još živimo u grijehu i pobuni protiv Boga te nam se Biblija čini kao zapečaćena knjiga, onda se trebamo poniziti i pokajati pred Bogom i on će nam otvoriti oči da možemo čitati i razumjeti ono što čitamo.

Osim toga doktrina o jasnoći Biblije nam pomaže da sa sigurnošću i čvrstim uvjerenjem evangeliziramo, propovijedamo, poučavmo i pišemo.[22]

7. Neophodnost Biblije

1. Biblija je neophodna za spasenje

Već smo vidjeli da opća objava nije dovoljna za spasenje. Neophodna nam je posebna objava – Biblija. Apostol Pavao u Poslanici Rimljanima 10:17 tvrdi da bez Riječi Kristove nema vjere, nema spasenja. Apostol Petar u 1 Petrovoj 1:23 piše kako je Bog vjernike nanovo rodio kroz Riječ. Bez Riječi nema nanovo rođenja. Biblija je, dakle, neophodna za spasenje.

2. Biblija je neophodna za duhovni život i rast

Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta. (Mt 4:3,4)

Isusove riječi su jasne: bez Božije riječi nema života. U 1 Petrovoj 2:2 Petar poziva vjernike da teže za čistim duhovnim mlijekom kako bi uzrasli za spasenje. Iz konteksta je jasno da je mlijeko Riječ koju su čuli (1 Pt 1:23-25). Bez Biblije nema života i duhovnog rasta.

3. Biblija je neophodna za duhovnu borbu

Kada apostol Pavao vjernicima u Efezu govori o duhovnoj borbi, on ih uči da je Božija riječ mač Duha: Uzmite i kacigu spasenja i mač Duha, to jest Riječ Božju. (Ef 6:17)

Sasvim je sigurno da bez mača ne možemo govoriti o duhovnoj borbi. Kada se sotona borio protiv Gospodina Isusa, bio je poražen mačem Duha (Mt :4:4, 7, 10).

4. Biblija je neophodna za zdravlje Crkve

U knjizi Otkrivenje vidimo Isusa koji želi očistiti i pročistiti crkve. Kako On to čini? Šalje im Riječ Božiju.

Govoraše: "Što vidiš, napiši u knjigu i pošalji sedmerim crkvama: U Efez, Smirnu, Pergam, Tijatiru, Sard, Filadelfiju, Laodiceju." (Otk 1:11)

Isto čine i apostoli kada rješavaju probleme u crkvama. Ta ista Riječ je ostavljena nama kako bismo je koristili za zdravlje i napredak Crkve. Protiv krivih učitelja i krivih nauka borimo se istinom koja je zapisana u Bibliji. Na temelju Biblije provjeravamo svako učenje i praksu (primjer berejaca).

5. Biblija je neophodna za službu Crkve

Ovdje ne mislim na kršćanske sastanke, nego na službu svakog pojedinog od nas. Mi ne možemo služiti Bogu bez Riječi Božije. Ona nam treba da bismo druge poučavali, evangelizirali, ohrabrivali, tješili, ispravljali itd. Bez riječi Božije ne možemo biti opremljeni za dobro djelo.

Sve Pismo, bogoduho, korisno je za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude vrstan, za svako dobro djelo podoban. (2 Tim 3:16-17)

Možemo ići i dalje nabrajati, ali neka ovo bude dovoljno da nas utvrdi u istini o neophodnosti Biblije.[23]

8. Dovoljnost Biblije

Zadnja suštinski važna osobina Biblije je dovoljnost. Rekli smo da je Biblija vrhovni autoritet za vjeru i praksu, a je li dovoljna za vjeru i praksu? Pitanje možemo postaviti i ovako: Da li Biblija sadrži sve neophodne informacije kako za spasenje tako i za svet, ispunjen, pobjedonosan i Bogu ugodan život? Mnogi koji se nazivaju kršćanima će reći NE! Svaki istinski evanđeoski kršćanin treba reći DA! Idemo odmah pogledati par tekstova.

Šimun Petar, sluga i apostol Isusa Krista, onima koje pravednošću Boga našega i Spasitelja Isusa Krista zapade ista dragocjena vjera kao i nas. Punina vam milosti i mira po spoznaji Boga i Isusa, Gospodina našega! Doista, po spoznaji njega, koji nas pozva slavom svojom i krepošću, božanska nas je snaga njegova obdarila svime za život i pobožnost. (2 Pt 1:1-3).

Pitanje je da li je vjernicima kojima se Petar obraća u prvom stoljeću nedostajalo išta od onog što je potrebno za život i pobožnost? Definitivan odgovor je – NE! Po spoznaji Krista Bog ih je obdario svime što je potrebno za život i pobožnost. Da Petar ovdje između ostalog misli i na Bibliju potvrđuju stihovi od 19-21. Pavao je Timoteju pisao sljedeće:

Pavao ovdje naučava da Pismo dovoljno za dvije stvari: da nas pouči o spasenju koje je po vjeri u Krista i da nas u potpunosti opremi za kršćanski život. Da li nešto nedostaje? Ne! Imamo savršenu Božiju Riječ koja je u potpunosti i jednako nadahnuta, koja je razumljiva i koja je dovoljna.

Reformatori su u 16. stoljeću naglasili princip Sola Scriptura – samo Pismo, s kojim se Rimokatolička crkva nije slagala. Katolici su insistirali na Pismu i Tradiciji. Mi se slažemo s reformatorima i insistiramo na principu Sola Scriptura. Sola Scriptura znači da je Biblija vrhovni odnosno jedini nepogrešivi autoritet za vjeru i praksu, da je dovoljno jasna i dovoljna za pouku o spasenju i kršćanskom životu.

Ne samo da je Biblija tek dovoljna, ona je savršeno dovoljna. Ne može biti bolja nego što jeste. Niti joj se treba niti smije dodavati ili oduzimati. Nikakva nova objava ili vizija ne može je popraviti ili usavršiti jer je već savršena. Tekst koji sam maloprije naveo kaže: ...da čovjek Božji bude vrstan, za svako dobro djelo podoban. Riječ vrstan u grčkom izvorniku je artios i znači savršen. Biblija je savršeno dovoljna kako bi čovjek Božiji bio savršen i za svako dobro djelo opremljen.

Doktrine o jasnoći i dovoljnosti Biblije meni su među najdražim doktrinama. Ono su veoma važne za naš praktičan život i pobožnost. Evo nekoliko praktičnih blagoslova od doktrine o dovoljnosti Biblije.

Prvo, ako je Biblija savršeno dovoljna za spasenje te za svet, ispunjen, pobjedonosan i Bogu ugodan život, onda ne moramo brinuti o novim objavama, proročanstvima i odlukama pojedinih crkvenih vlasti. Ne trebamo se bojati da slučajno nešto nismo ili nećemo propustiti. Ono što imamo u Bibliji sasvim je dovoljno. Ovdje je važno naglasiti da nas doktrina o dovoljnosti Biblije zasigurno oslobađa straha od ili potrebe za modernim nazovi prorocima i šarlatanima koji tvrde da za nas imaju riječ od Boga ili tvrde da su primili nove objave za naše vrijeme. Takvih se više ne trebamo bojati. Ne trebamo se bojati niti doktrina koje su izmišljene nakon završetka Biblije, kao što je papina nepogrešivost, uznesenje Marije, Predaja, molitve kipovima, slikama i umrlim ljudima. Ništa od toga nas nimalo ne zanima niti plaši jer imamo Bibliju koja je savršena, završena i dovoljna.

Drugo, doktrina o dovoljnosti nam pomaže u ispravnom rješavanju osobnih problema. Spomenut ću psihološke (kako ih nazivaju) probleme. Lijek za depresiju, ogorčenost, srdžbu, nesigurnost, potištenost i sl., tražit ćemo u Bibliji jer vjerujemo da je ona dovoljna za svet, ispunjen i pobjedonosan život. Nećemo vjerovati da nas Freud sa svojim bezbožnim idejama i teorijama može bolje savjetovati nego Isus Krist. Mnogi kršćani su potpuno izgubljeni. Govore o autoritetu Biblije. Priznaju doktrine o jasnoći i dovoljnosti Biblije, ali kad se radi o pastoralnoj brizi, savjetovanju i dušebrižništvu, onda Biblija više nije dovoljna. Važniji postaju savjeti bezbožnih psihologa koji su često suprotni učenju Riječi Božije. To su savjeti sotone. Ako znamo da je Biblija dovoljna, moći ćemo se oduprijeti lukavstvima Zloga i potražiti i naći prave biblijske savjete za probleme u kojima se nalazimo.[24]

Treće, doktrina o dovoljnosti pomaže u borbi protiv grijeha. Ako je Biblije završena, kompletna i dovoljna, onda jasno možemo znati šta je grijeh u Božijim očima i šta nije. Grijeh je samo ono što Biblija, direktno ili indirektno, kaže da je grijeh, i ništa drugo. Spoznaja ove istine bi mnogima mogla donijeti radost i slobodu. U borbi protiv grijeha nam pomaže i činjenica da je sve ono što je potrebno za borbu protiv grijeha objavljeno u Bibliji. Nisu nam potrebna tajna znanja i skrivene mudrosti, raznorazni nazoviduhovni gurui. Istražuj Bibliju i naći ćeš sve potrebne odgovore.

Četvrto, doktrina o savršenoj dovoljnosti Biblije važna je za balansirano propovijedanje. Pravi biblijski učitelji i tumači će uvijek naglašavati ono što Biblija naglašava. Lažni učitelji će uvijek naglašavati one stvari koji u Bibliji nisu naglašene ili one koje uopće nisu u Bibliji, kao što su proroštva nazovi proroka ili raznorazna crkvena učenja nastala nakon završetka kanona.

Peto, doktrina o dovoljnosti Biblije nas ohrabruje da je proučavamo. Ako vjerujemo da je Biblija Božija riječ koja je kompletna, razumljiva i dovoljna, onda ćemo je proučavati sa žarom i entuzijazmom.

Zaključak

Vidjeli smo da je Biblija za nas vrhovni autoritet za vjeru i praksu jer je Božija Riječ. Biblija je jasna, neophodna i dovoljna. Možemo slobodno sa sebe skinuti breme tradicije, nazovi duhovnosti, nazovi znanosti i šarlatanstva te prionuti čitanju i istraživanju Riječi Božije.

Nepogrešivost Biblije

9. Je li Biblija nepogrešiva?[25]

Postoje mnoge ideje u vezi Biblije, odnosno njene istinitosti i nepogrešivosti. Neki misle da Biblija uopće nije Božija Riječ. U tom slučaju suvišno je govoriti o njenoj nepogrešivosti. Drugi misle da je mješavina Božijih i ljudskih riječi pa, prema tome, sadrži istine i neistine odnosno greške, ili je Božija riječ, ali svejedno sadrži greške. Ovakva razmišljanja su karakteristična uglavnom za posljednjih tri-četiri stoljeća. Prije toga rijetko ko je dovodio u pitanje nadahnuće i nepogrešivost Biblije. Zbog učestalih protivljenja biblijskoj nepogrešivosti u Chicagu su se 1978. sastali vodeći evanđeoski teolozi koji su donijeli izjavu o nepogrešivosti Biblije koja je poznata pod nazivom Čikaška izjava o nepogrešivosti Biblije.[26] Na nju ću se još osvrnuti u toku lekcije.

U ovoj lekciji razmatramo doktrinu o istinitosti i nepogrešivosti Biblije. Ogovorit ćemo i na mnoge prigovore i pogrešna učenja. (Na kraju ćemo vidjeti i šta Islam naučava o nepogrešivosti Biblije.)

Def. Budući da je Biblija nadahnuta (66 kanonskih knjiga), odnosno da je Božija Riječ iako je pisana preko apostola i proroka, slijedi da je u potpunosti vjerodostojna, pouzdana, istinita, nezabludiva i nepogrešiva u svemu što tvrdi i naučava. U daljnjem tekstu ću uglavnom koristiti dvije riječi, a to su istinitost i nepogrešivost.[27]

Ako kažem da je Biblija istinita i nepogrešiva, onda moram objasniti šta to znači i šta ne znači. Moram objasniti i biblijske tekstove za koje neki kažu da sadrže pogreške, neistine ili kontradikcije. Prije nego što to objasnim, pogledat ćemo šta sama Biblija o sebi kaže.

1. Učenje same Biblije

Biblija za sebe tvrdi da je istinita i nepogrešiva Riječ Božija. Nekoliko stotina puta u Bibliji se pojavljuju fraze „riječ je Jahvina!” ili „ovako govori Jahve” i druge slične. Osim što se na mnogo mjesta u Bibliji tvrdi kako se radi o Riječi Božijoj, nailazimo i na tvrdnje da je Biblija u potpunosti Riječ Božija. U 2 Timoteju 3:16 piše:

Sve je Pismo Bogom nadahnuto i korisno za učenje, za karanje, za popravljanje, za odgajanje u pravdi, Da bude savršen čovjek Božji, spreman za svako dobro djelo. (2 Ti 3:16-17, Šarić)

Osim što Biblija tvrdi da je Riječ Božija, u potpunosti i jednako nadahnuta, tvrdi i da je apsolutno istinita. Isus je rekao u molitvi: Posveti ih u istini! Riječ je tvoja istina. (Iv 17:17, Šarić)

Budući da Isus izjavljuje kako je Riječ Božija istinita, pitam se zašto neki tvrde da su vjernici a ne vjeruju u istinitost i nepogrešivost Biblije? Mnogi drugi tekstovi potvrđuju da Bog nikada ne laže i da je Biblija u potpunosti istinita.

Uistinu, Gospode Jahve, ti si Bog, tvoje su riječi istinite i ti daješ ovo lijepo obećanje svome sluzi. (2 Sa 7:28)

Pavao, sluga Božji i apostol Isusa Krista poradi vjere izabranika Božjih i spoznanja istine usmjerene k pobožnosti u nadi života vječnoga što ga, prije vremena vjekovječnih, obeća Bog, On koji ne laže, (Tit 1:1-2).

Bog nije čovjek da bi slagao, nije sin Adama da bi se kajao. Zar on kada rekne, a ne učini, zar obeća, pa ne ispuni? (Br 23:19)

Riječi su Jahvine riječi iskrene, srebro prokušano, od zemlje odvojeno, sedam puta očišćeno. (Ps 12:7)

Suvišno je dalje dužiti. Jasno je šta Biblija uči o samoj sebi.

2. Značenje nepogrešivosti

Biblija je nepogrešiva u izvornim rukopisima

Kada govorimo o nepogrešivosti Biblije, ustvari govorimo o apsolutnoj nepogrešivosti izvornih rukopisa tzv. autografa. To znači da priznajemo samo jednu kategoriju grešaka, a to su štamparske, prevodilačke i prepisivačke. Vjerovatno ste već primijetili neke štamparske greške u vašim Biblijama.

U davna vremena nisu postojali kompjuteri, skeneri, niti štamparije. Tekstovi su se umnožavali ručno, prepisivanjem. Originalni rukopisi su bili pisani na pergamentima i papiru te su se vremenom istrošili i uništili. Danas posjedujemo samo prepise tih originala u kojima postoji određen broj grešaka prepisivača.

Znači li to da je Biblija koju imamo u rukama puna grešaka prepisivača koje su se unijele tijekom stoljeća prepisivanja i do te mjere iskrivile tekst da ne možemo sigurno znati izvornu riječ? Ne! Postoje razlike u prepisima ali one, kao što ću objasniti, u suštini nisu iskrivile tekst. Tako možemo reći da je Biblija koju posjedujemo gotovo sto posto identična izvornim rukopisima.

Naravno, neki će se spravom pitati kako možemo biti sigurni da posjedujemo Bibliju koja je gotovo u potpunosti identična izvornom tekstu? Kako možemo znati da neko nije nešto promijenio, kao što tvrde protivnici Biblije?

Dva su osnovna odgovora na ova pitanja. Prvi je da vjerujemo Bogu koji ne samo da je dao objavu nego i bio vjeran i milostiv da je sačuva i za nas danas. Drugi odgovor je odgovor znanstvenika. Kada bismo imali samo jedan primjerak biblijskog teksta, mogli bismo u određenoj mjeri rekonstruirati originalni rukopis, jer je vrlo dobro poznato koje greške čine prepisivači. Zaborave neko slovo, ili čak riječ, ili je napišu dva puta ili naprave grešku u spelovanju i sl. (Ovakve greške čine preko 99 % prepisivačkih grešaka u Bibliji.) Takve greške su često očite i moguća je djelimična rekonstrukcija. Međutim, nemamo samo jedan rukopis nego stotine i tisuće. Za Novi Zavjet imamo preko 5600 rukopisa na grčkom, 10000 na latinskom, oko 500 na drugim jezicima. Neki od rukopisa su veoma stari (drugo stoljeće). Također postoje mnogi citati u djelima ranokršćanskih pisaca (koji su navodili originale ili vrlo rane prepise). Zašto je to važno? Zato što je vrlo lako moguća rekonstrukcija teksta uspoređivanjem brojnih rukopisa. Tako imamo da je naša Biblija koju posjedujemo gotovo identična izvornim rukopisima.

Profesor Wayne Grudem kaže da za 99 % riječi Biblije znamo šta original kaže. Čak i za veliki broj tekstova, u kojima postoje različite tekstualne varijante, s velikom sigurnošću možemo pretpostaviti izvorno značenje. Postoji samo nekoliko mjesta u Bibliji gdje je veoma teško sa sigurnošću znati šta je pisalo u originalu. Međutim, čak i u takvim slučajevima iz konteksta možemo razaznati pravo značenje.[28]

F.F. Bruce citira Fredericka Kenyona koji kaže kako nema nikakve sumnje da su su Sveta Pisama koja posjedujemo u biti jednaka originalima.[29]

Tako, kada kažemo da je Biblija nepogrešiva, u prvom redu mislimo na izvorne rukopise, ali to se odnosi i na sadašnje Biblije u onoj mjeri u kojoj su u skladu s izvornim tekstovima, a rekli smo da su praktički identične.

U Čikaškoj izjavi o biblijskoj nepogrešivosti, koju sam spominjao na početku, u članu 10 piše ovako:

Potvrđujemo da se inspiracija, striktno govoreći, odnosi na sve izvorne rukopise teksta Svetih pisama koji se, zahvaljujući Božijoj providnosti, mogu utvrditi iz postojećih rukopisa s velikom preciznošću. Takođe potvrđujemo da su kopije i prevodi Svetih pisama Božija riječ u mjeri u kojoj vjerno predstavljaju originale.

Pobijamo tvrdnju da je povrijeđen osnovni elemenat kršćanske vjere time što nemamo originalne rukopise. Pobijamo i tvrdnju da odsustvo ovih originalnih rukopisa čini doktrinu o biblijskoj nepogrešivosti nevažećom.

Biblija je nepogrešiva u svemu što tvrdi i naučava

Neki žele da ograniče nepogrešivost Biblije samo na duhovna i vjerska pitanja. Drugim riječima, kažu da je Biblija nepogrešiva samo kada govori o duhovnim stvarima, vjeri i spasenju, a pogrešiva kada govori o povijesti i znanstvenim pitanjima. Takve tvrdnje su za mene smiješne. Ko bi se još oslanjao i vjerovao Bibliji koja daje pogrešne povijesne i znanstvene podatke? Ja vjerujem Bibliji jer je istinito sve što naučava. Čikaška izjava (Član 12) kaže ovako:

Potvrđujemo da je Biblija u cijelosti nepogrešiva, da je slobodna od bilo kakve pogreške, nedostatka i mane.

Pobijamo tvrdnju da su biblijska nepogrešivost i nezabludivost ograničene samo na duhovna, vjerska pitanja ili pitanja spasenja, i da se ne odnose na pitanja povijesti i nauke. Također pobijamo tvrdnju da se naučne hipoteze o povijesti zemlje mogu upotrijebiti da se opovrgne nauka Svetih pisama o stvaranju i potopu.

Biblija je nepogrešiva iako su je zapisali ljudi koristeći razne literarne stilove i jezik vremena u kojem su živjeli

Biblija je nepogrešiva iako su je zapisali ljudi. Neki teolozi prigovaraju da se previše naglašava Bog kao autor Biblije, a zanemaruje ljudski udio u Pismu. Idu toliko daleko da kažu kako Biblija mora biti pogrešiva jer su je pisali ljudi. Ovakva tvrdnja ne stoji, jer smo do sada vidjeli kako su je pisali ljudi nadahnuti Duhom Svetim, i kako sama Biblija za sebe tvrdi da je istinita Božija riječ iako su je zapisali ljudi.

U članu 9 Čikaške izjave piše:

Potvrđujemo da inspiracija, iako nema odlike sveznanja, garantuje istinito i vjerodostojno prenošenje onoga što su biblijski pisci bili pokretani da govore i pišu.

Pobijamo tvrdnju da je konačnost ili pala priroda pisaca nužno, ili na neki drugi način unijela pogreške ili zastranjenja u Božiju riječ.

Biliju su zapisali ljudi koristeći razne literarne stilove. Neki dan čitam u jednoj islamskoj knjizi kako pisac pokušava omalovažiti Bibliju tvrdeći da daje čudan opis Boga. Njemu je čudno što u Bibliji piše da Bog ima uši, nosnice iz kojih se diže dim, a s neba silazi uz pomoć prevoznog sredstva. Tu citira 2 Samuelovu 22:7-13. [30]

...u nevolji zazvah Jahvu i Bogu svome zavapih. Iz svog Doma zov mi začu, i vapaj moj mu do ušiju doprije. I zemlja se potrese i uzdrhta, uzdrmaše se temelji nebesa, pokrenuše se, jer On gnjevom planu. Iz nosnica mu dim se diže, iz usta mu oganj liznu, ugljevlje živo od njega plamsa. On nagnu nebesa i siđe, pod nogama oblaci mu mračni. Na keruba stade i poletje; na krilima vjetra zaplovi. (2 Sam 22:7-11)

Ja bih spomenutom piscu rekao dvije stvari. Prvo, pitao bih ga gdje je on vidio Boga, i kako zna da Bog nema uši, nosnice iz kojih se diže dim i da se ne vozi nekim prevoznim sredstvom? Drugo, rekao bih mu da se ovdje radi o pjesmi i slikovitom načinu izražavanja. Nikad nisam čuo da je neki kršćanski propovjednik ovo shvatio doslovno i naučavao da Bogu stvarno iz nosa izlazi dim a iz usta plamenovi suču i izlazi užareno ugljevlje.

Biblija je nepogrešiva iako je jezik Biblije jezik vremena u kojem je nastala. Kada kažem jezik vremena, ne mislim doslovno na hebrejski ili grčki, nego na način izražavanja ljudi u ono vrijeme. Čitao sam u jednoj knjizi kako pisac tvrdi da su Matej i Luka iskrivili riječi iz Markovog Evanđelja.[31] Citira Marka koji kaže:

"Evo majke moje, evo braće moje! Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka." (Mk 3:34-35)

Zatim citira Mateja koji kaže:

"Evo, reče, majke moje i braće moje! Doista, tko god vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima, taj mi je brat i sestra i majka." (Mt 12:49-50)

Očigledno je da Matej i Marko ne prenose Isusovu izjavu istim riječima. Marko kaže „ko god vrši volju Božiju”, a Matej: „ko god vrši volju Oca mojega”. Ovdje moramo primijetiti da u ono vrijeme nisu postojala pravila za pisanje koja postoje danas. Govorilo se i pisalo na način na koji su pisali ljudi onog vremena, a slično je i danas. Marko vjerovatno prepričava ono što je Isus rekao, a Matej navodi doslovnije. Ovdje nema nikakve greške jer obojica prenose tačan smisao onoga što je rečeno.

U Članu 13 Čikaške izjave piše:

Također pobijamo tvrdnju da doktrinu o nepogrešivosti obezvrijeđuju činjenice kao što su nedostatak moderne tehničke preciznosti, nepravilnosti u gramatici i izgovoru, opisi prirode stvoreni na temelju promatranja, izvještaji o neistinama, upotreba hiperbola, tematsko aranžiranje materijala, proizvoljno odabiranje materijala u uporednim izvještajima, ili upotreba slobodnih citata.

Biblijska nepogrešivost nije narušena nečijim neznanjem i krivim tumačenjem

Čitao sam i slušao o nekim navodnim greškama u Bibliji. Veliki dio tih nazovi grešaka ustvari otkriva neznanje onih koji su ih pronašli, ili njihovo krivo tumačenje, ili jednostavno njihovu nevoljnost da prihvate ono što Biblija uči.

Jedan protivnik Biblije se pita kako je Bog mogao stvoriti vegetaciju trećeg dana a sunce četvrtog, odnosno kako će biljke preživjeti bez sunčeve svjetlosti? Stvarno zanimljivo pitanje. Isti stručnjak se još pita kako je Bog mogao stvoriti svjetlost prvog dana (Post 1:3-5) a sunce i zvijezde četvrtog (Post 1:14-19)? Neki će na ovo odgovoriti da je Bog sunce stvorio prvog dana, ali se ono na neki način otkrilo četvrtog dana. Ja ne vidim potrebu za ovakvim dubokoumnim mislima. Ako Bibliju tumačimo Biblijom, kao što bismo i trebali, onda ćemo u knjizi Otkrivenje naići na opis budućnosti, odnosno budućeg Jeruzalema i svijeta u kojem neće biti ni sunca ni mjeseca, ali će Bog sve obasjavati svojom svjetlošću.

I gradu ne treba ni sunca ni mjeseca da mu svijetle. Ta Slava ga Božja obasjala i svjetiljka mu Jaganjac! Narodi će hoditi u svjetlosti njegovoj, a kraljevi zemaljski u nj donositi slavu svoju. (Otk 21:23-24)

Ovo ne treba objašnjavati, nego vjerovati. Kada je apostol Pavao govorio pred kraljem i pričao mu kako je sreo Isusa Krista, rekao je sljedeće:

… kadli u pol bijela dana na putu vidjeh, kralju, kako s neba svjetlost od sunca sjajnija obasja mene i moje suputnike. Pošto popadasmo na zemlju, začuh glas što mi govoraše hebrejskim jezikom: 'Savle, Savle, zašto me progoniš? Teško ti se protiv ostana praćakati.' Ja odvratih: 'Tko si, Gospodine?' Gospodin će mi: 'Ja sam Isus koga ti progoniš! (Dj 26:13-15)

Isusu ne treba sunce da bi nam dao svjetlost, On sam svijetli svjetlošću sjajnijom od sunca. Kao što je i Savao, odnosno apostol Pavao, tako će i svi drugi protivnici pasti ničice pred Njegovim veličanstvom. Zar se mogu protiv ostana praćakati? Dokle će drsko govoriti protiv Boga i Njegove svete Riječi?

U članu 18 Čikaške izjave piše:

Potvrđujemo da tekst Svetih pisama treba tumačiti gramatičko-istorijskom egzegezom, da se pri tom treba uzeti u obzir njihova literarna forma i da Sveta pisma treba tumačiti Svetim Pismima.

Zaključak

Vidjeli smo da je Božija Riječ Biblija istinita i nepogrešiva u svemu što tvrdi i naučava. Nepogrešivost se u prvom redu odnosi na izvorne rukopise. I pored toga što nemamo izvorne rukopise, ipak možemo ustvrditi da je današnji tekst Biblije praktički identičan izvornom. Ono što nam preostaje je da Bibliju čitamo, ispravno tumačimo, vjerujemo i vršimo.

10. Navodne greške i kontradikcije

Jedan profesor iz Hrvatske mi je u nekoliko e-mailova iznosio tvrdnje da je Biblija puna grešaka i da nipošto nije Božija riječ. Budući da se radi o fakultetskom profesoru, pomislio sam da s čovjekom mogu imati jednu dobru i argumentiranu diskusiju, pa sam mu dao izazovnu ponudu. Između ostalog sam napisao ovako:

„Dobro bi bilo utvrditi da li je Biblija istinita ili nije? Da li u njoj ima stvarnih grešaka ili nema? Radili li se o riječi Božijoj ili riječi ljudskoj? Jer ako Biblija nije pouzdana i istinita, onda slijedi da nije Božija riječ. Ukoliko nije Božija riječ, onda će i za mene biti bolje da je odložim na policu i ne zamaram se proučavajući je i vršeći, a pogotovo poučavajući druge. Ali ako je Biblija pouzdana i istinita, onda slijedi da je i za tebe dobro, potrebno i neophodno da je uzmeš zaozbiljno, proučavaš i vršiš.”

Predložio sam mu da zajedno proučimo ima li u Bibliji grešaka ili nema. Ukoliko ima, ja ću se odreći Biblije, a ukoliko nema, on joj se treba pokoriti. I znate li šta je bilo? Odbio je moj izazov (ali je i dalje nastavio govoriti kako ima grešaka).

Ovaj čovjek nije iznimka. Postoje mnogi ljudi i mnogi teolozi koji naučavaju da je Biblija puna grešaka i kontradikcija i da nije Božija riječ. Mnoštvo knjiga govori o tome. Čak je i kod nas u Bosni prevedeno i štampano nekoliko knjiga s tom tematikom.

Vjerujem da vas zanima kakvi se to argumenti i dokazi iznose u ovim knjigama? Da li su njihove tvrdnje istinite i da li je Biblija stvarno puna grešaka i kontradikcija? Moj izazov stoji i vrijedi za sve: Ukoliko mi mogu dokazati da je Biblija puna stvarnih pogrešaka i kontradikcija, ja ću je se odreći, a ukoliko nije, onda joj se oni trebaju pokoriti.

Mnogi ljudi su zavedeni knjigama koje pišu protiv Biblije i vjeruju im bez da su je sami čitali i proučavali. Neki dan sam na YouTubeu dobio komentar na propovijed o nepogrešivosti Biblije. Evo šta kaže:

Ajde ne provaljuj se, pročitao sam bibliju i ima 2000 grešaka i 3000 kontradikcija, sam novi i stari zavjet jedno drugo kontradiktuju.

Zamislite, čovjek je iz jednog čitanja uspio zabilježiti sve ove podatke. Istina je vjerovatno ta da čovjek nije niti pročitao Bibliju a kamoli odvojio vrijeme da je ozbiljno proučava ili traži savjete i upute od onih koji je dobro poznaju. Žalosna je istina da mnogi ljudi nikada nisu pročitali Bibliju niti je svakodnevno čitaju i proučavaju. Još je žalosnije da je mnogi koji se nazivaju teolozima nikada nisu pročitali. A, vjerovali ili ne, ima i takvih koji predaju na teološkim fakultetima i nikada je nisu pročitali. Profesor Tom Schrainer u jednom je predavanju spomenuo svog kolegu profesora (nije ga imenovao) koji nije pročitao čitavu Bibliju. Ne sumnjam da postoji mnogo onih kojih čak pišu knjige o Bibliji a da je nikada nisu pročitali.

Poznati teolog i apologeta James White tvrdi da devedeset pet posto ljudi s kojima je imao debate ili diskusije nisu nikada pročitali biblijsku knjigu o kojoj su raspravljali. Dakle, ljudi se uključuju u debate i diskusije te žele i nas uvjeriti da Biblija nije istinita, a nikada je nisu pročitali.

1. Biblija je nepogrešiva

Prije nego što pogledamo neke navodne greške, želim dati jasnu izjavu o tome da li postoje greške u Bibliji. Mi tvrdimo i vjerujemo da je Biblija nepogrešiva. To znači da je lišena pogreške bilo koje vrste. I ova se izjava odnosi na izvorne rukopise Biblije.

2. Navodne greške

Ovdje ne govorim o prepisivačkim, nego o drugim, navodnim greškama koje su pronašli kritičari Biblije. Prema mom iskustvu, spominje se nekoliko vrsta navodnih grešaka i kontradikcija. Prvo, to su nazovi greške i nazovi kontradikcije što se tiče samog teksta Biblije. Drugo, to su neslaganja Biblije s navodno naučno dokazanih činjenica. Treće, radi se o neznanju, nerazumijevanju i pogrešno protumačenim biblijskim tekstovima koji se onda prikazuju kao greške. I četvrto, radi se o nevjeri i ne prihvaćanju biblijskog učenja, i to se onda proglašava greškom. Pa idemo pogledati neke od ovih „grešaka”.

Navodne greške i kontradikcije u samom tekstu

Evo jednog komentara s YouTubea na moju propovijed o nepogrešivosti Biblije. Kritičar je napisao ovako:

...jedno pitanje koje je povezano sa ovom lekcijom; vi verujete u nepogrešivost Biblije [bar tako sam shvatio iz ove vaše istoimene lekcije] pa kako onda objašnjavate one izjave koje su navedene ovde, npr. zadnje reči Isusa? I ja licno sam poslije čitanja ovih izjava od mišljenja da evandjelja su protivrečna u tome šta je Isus zadnje rekao na križu, dal je to bilo "Bože, Bože, zasto si me ostavio" iz Matej 27:46- ili Luka 23:46 " Tada povika Isus iza glasa: "Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!" Ovo reče i izdahnu.".... ili Ivan 19:29 " A kad je bio Isus primio ocat, reče: "Svršeno je." Tada nakloni glavu i predade duh."....Ne pitam iz namere da imam debatu ili svadju nego stvarno me zanima na koji nacin objašnjavate ove razlike a još verujete u nepogrešivost Biblije?

Šta biste vi odgovorili? Kao prvo, moje mišljenje je da čovjek nije čitao Bibliju i tako došao do ovakvih pitanja, nego je čitao knjige ili slušao predavanja koja govore protiv Biblije. Drugo, moj odgovor je bio otprilike sljedeći:

(...) ja ne vidim nikakav problem. Niti jedan od evanđelista ne tvrdi da je to bilo sve što je Isus rekao, i da nije rekao ništa više. Dakle, Isus je sigurno rekao sve ono što su oni zapisali, a možda i više od toga. Kada evanđelisti, kao Kristovi očevici, opisuju događaje iz Njegovog života, nigdje ne vidimo detaljne izvještaje. Oni izdvajaju one pojedinosti koje su vezane za poruku koju žele prenijeti. Zato predlažem da uzmete i čitate Bibliju kako biste shvatili cijelu poruku i razumjeli kontekst. Pogrešno je izdvajati pojedine stihove i tumačiti ih zasebno od cjeline.

Čovjek međutim ne reagira na moje objašnjenje, nego nastupa drsko, i naš dijalog se tu prekida. Navest ću još par navodnih kontradikcija.

Dođu tako u Jerihon. Kad je Isus s učenicima i sa silnim mnoštvom izlazio iz Jerihona, kraj puta je sjedio slijepi prosjak Bartimej, sin Timejev. Kad je čuo da je to Isus Nazarećanin, stane vikati: "Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!" (Mk 10:46-47)

U Mateju 20:29-34 piše sa su bila dva slijepca. I evo, kažu, greška i kontradikcija. Je li ovo kontradikcija? Ni u kojem slučaju. Marko, koji spominje jednog slijepca, ne kaže da ih nije bilo još. Kada bi Marko rekao da je bio samo jedan jedini, onda bi to bi bila kontradikcija, a ovako nije. Ovo je uobičajen način pisanja i govora i dan danas. Gotovo nikada u pisanju ili govoru ne iznosimo sve moguće detalje, nego istaknemo neke zanimljivosti ili ono što smatramo važnim. Marku je zbog nekog razloga bio važan ili zanimljiv samo jedan slijepac, Bartimej, i zato samo njega navodi.

Međutim, ovdje ne prestaju navodni problemi s ovim tekstom. U Marku deset piše da je Isus izlazio iz Jerihona kad je sreo slijepca, a u Luki 18 piše da se približavao Jerihonu. Evo prave kontradikcije, zar ne? Kako i jedno i drugo može biti istina? Neprijatelji Biblije se ne bi trebali radovati prije vremena. Šta ako su postojala dva Jerihona, stari i novi (kao što i jesu)? I tako izlazeći iz jednog, ulazimo u drugi. Gdje je sad kontradikcija? Nije li u pitanju samo neznanje ljudi koji pronalaze navodne kontradikcije? Postoji i drugo moguće rješenje problema a to je prevod. Tekst iz Luke se može prevesti i u smislu da je Isus bio blizu Jerihona. I to bi itekako moglo biti rješenje navodne kontradikcije. Možda je i više puta u toku dana ulazio i izlazio iz Jerihona. Ko bi to mogao osporiti?

Šta je dakle bitno kod ovakvih vrsta navodnih kontradikcija? Bitno je da znamo da će nam bolje poznavanje Biblije, povijesti, zemljopisa, kulture i izvornih jezika pomoći da ispravno razumijemo tekstove u kojima se nalaze navodne kontradikcije.

Navodno neslaganje Biblije i znanosti

Druga, vrsta nazovi grešaka o kojoj želim da govorim je navodno neslaganje između Biblije i znanosti. Kažem navodno jer vjerujem da ne postoji stvarno neslaganje. Evo par primjera navodnog neslaganja.

Prvo, Biblija nije u skladu s teorijom evolucije. Ona veoma jasno uči da je Bog stvorio svijet za doslovnih šest dana. Teorija evolucije uči da je svijet nastajao procesom evolucije milijardama godina. Da li ovo dokazuje da Biblija nije istinita? Nipošto! Ako znamo zašto se teorija evolucije naziva teorijom, sve će nam biti jasno. Teorija evolucije se naziva teorijom zato što nije dokazano da je istinita. Kada bi znanstvenici uspjeli dokazati da je teorija istinita, onda se ona više ne bi zvala teorijom. Postoje dokazi, koji se prikrivaju, a koji jasno pokazuju da je teorija evolucije puka fantazija. S druge strane postoje nepobitni dokazi koji potvrđuju biblijski izvještaj o stvaranju. Tako slobodno možemo reći da je teorija evolucije ona koja ima problema da se uskladi sa znanošću, a ne Biblija.

Kao drugi primjer navodne greške u Bibliji navest ću tvrdnju profesora kojeg sam već spomenuo na početku. Naime, on tvrdi da Bog ne zna koliki je broj pi. Broj pi je 3, 14 159... To je broj koji se dobije kada se obim kruga podijeli s prečnikom. Odnosno, obim nekog pravilnog kruga možemo izračunati tako što pomnožimo prečnik kruga s brojem pi. Prema tome, ako je prečnik kruga 10 lakata, onda bi obim bio 10x3,14. Rezultat je 31,4 lakta. I kakve to ima veze s Biblijom pitate se? Pa u Bibliji, u 1 Kraljevima 7:23 piše ovako:

Tada od rastaljene kovine izli more koje je od ruba do ruba mjerilo deset lakata; bilo je okruglo naokolo, pet lakata visoko, a u opsegu, mjereno vrpcom, imalo je trideset lakata. (1 Kr 7:23)

Gdje bi, dakle, prema profesoru, trebao biti problem? Pa trebalo bi pisati da je obim 31,4 a ne 30 lakata. Da li je ovo stvarno greška? Profesor bi najprije trebao dokazati tri stvari: prvo, da je more bilo geometrijski pravilnog oblika. U slučaju da je bilo malo jajasto ili elipsasto, njegova teorija pada u vodu. Drugo, mora dokazati da je opseg mjeren po vanjskom rubu, a ne ispod ruba. I treće, mora dokazati da je zaokruživanje brojeva pogrešno i grešno. Zaokruživanje brojeva je nešto što činimo svakodnevno, pa čak i u matematici.

Profesor mi je, između ostaloga, odgovorio da se broj ne može zaokruživati jer bi se more prosulo. Međutim, izgubio je iz vida činjenicu da ovdje nisu date mjere po kojima se more treba napraviti, nego se radi o opisu mora koje je već napravljeno.

Dakle, moj odgovor na prigovor da Biblija nije istinita jer se ne slaže sa znanošću je da ta tvrdnja nije istinita. Biblija se savršeno slaže sa znanošću.

Nerazumijevanje biblijskog učenja

Treća kategorija nazovi grešaka je nastala iz nerazumijevanja i pogrešnog tumačenja biblijskoga teksta. Poznati misionar, šejh Ahmed Didat je u jednoj debati iznio razloge zbog kojih on misli da Biblija nije Božija riječ. Jedan od njegovih argumenata je bio da sama Biblija u prvih pet Mojsijevih knjiga 700 puta tvrdi kako nije Božija riječ. Začudila me ova njegova izjava i pitao sam se gdje je to pročitao. Evo šta je rekao (parafraziram): „U Mojsijevim knjigama na mnogo mjesta piše: Bog reče Mojsiju, a Mojsije odgovori Bogu.” Dakle, kako sam ga shvatio, to što je Mojsije rekao Bogu je Mojsijeva, a ne Božija riječ. Ovim on pokazuje da jednostavno ne razumije biblijsko učenje o inspiraciji ili nadahnuću.

Vjerujem da je mnogo ovakvih primjera gdje ljudi nalaze navodne greške, a ne razumiju šta govore niti šta uporno tvrde.

Nevjerovanje i neprihvaćanje biblijskog učenja

Pogledat ćemo još jednu vrstu navodnih grešaka u Bibliji a radi se o biblijskim učenjima ili tvrdnjama koje ljudi jednostavno ne žele da vjeruju ili prihvate. I onda na temelju toga niječu istinitost Biblije.

Ponovo ću navesti prigovor mog prijatelja profesora. Njegov prigovor je kako nije pravedno da Bog ljude za konačne grijehe kazni beskonačnom kaznom. Drugim riječima, nije pravedno da Bog ljude, koji su griješili dvadeset ili trideset godina, kazni vječnom mukom. Evo mog odgovora:

Da bismo razumjeli kako je moguće postojanje beskonačne kazna za konačne grijehe, dobro je da razumijemo sljedeće. Ako čovjek uvrijedi čovjeka, npr. profesor drugog profesora, ovaj ga može tužiti i sud će ga možda i kazniti simboličnom kaznom. Ako neki čovjek uvrijedi kralja, vrlo lako može izgubiti glavu. Hoće li se iko usuditi prigovoriti i reći da je to nepravedno? Vidimo istu uvredu, a različite posljedice. Zašto su različite posljedice? Zato što su uvrijeđene različite osobe. Uvrijediti Njegovo Veličanstvo je veliki grijeh zbog kojeg će uvreditelj izgubiti glavu. E sad, za uvredu Božijeg Veličanstva uvreditelj će snositi vječne posljedice. Posebna otežavajuća okolnost je što je Bog čovjeku dao mogućnost da se pokaje i primi oproštenje na Božiji način, a čovjek je to drsko odbio.

Na kraju ćemo pogledati nekoliko argumenata misionara i apologete Ahmeda Didata. On je u knjizi Kuran ili Biblija, iznio neke razloge zbog kojih misli da Biblija nije Božija riječ. Pa evo šta između ostalog kaže (parafraziram):

„Biblja ne može biti istinita jer piše da je Samson magarećom čeljusti pobio 1000 ljudi, a to ne može biti. Da su svi samo pljunuli na njega, utopio bi se.”

Čovjek jednostavno ne vjeruje da je bilo onako kako piše u Bibliji. Da li njegova nevjera dokazuje da Biblija nije istinita? Nipošto! On ne vjeruje, ali ja vjerujem.

Dalje kaže da u Bibliji piše kako je Samson otišao kod neke bludnice, a i za druge Božije poslanike piše kako su učinili ovaj ili onaj grijeh. I to je, prema njegovom mišljenju, dokaz da Biblija nije istinita, jer Božiji poslanici moraju biti bezgrešni i savršeni.

Mi ne vjerujemo da Božiji poslanici moraju biti savršeni da bi bili poslanici. Jedini savršen je bio Isus Krist. A za ostale znamo da su bili ljudi kao i mi, sa svojim vrlinama i manama, usponima i padovima. Biblija nas uči da su pogriješili, ali su za svoje grijehe snosili posljedice. Samson je završio u tamnici iskopanih očiju te je na kraju poginuo rušeći zgradu na Filistejce. Dakle, to što neko ne vjeruje onome što Biblija kaže, nije nikakav dokaz da Biblija nije istinita ili da ima grešaka.

Zaključak

Mi vjerujemo da je Biblija nepogrešiva riječ Božija jer nam se Bog Biblije objavio i otvorio nam oči da to vidimo. A vjerujemo i zato jer ne postoje nikakvi valjani argumenti i dokazi koji bi pokazivali suprotno.

Čitanje i tumačenje Biblije

11. Čitanje Biblije

Uvod

U ovom djelu knjige govorimo o čitanju i tumačenju Biblije. Važna pitanja na koja bi trebalo odgovoriti su: Trebamo li čitati Bibliju? Ko treba da je čita? Koliko i kada? Zašto je to važno?

Zašto je potrebno govoriti o čitanju Biblije? Od nekih američkih propovjednika sam čuo da je današnja generacija kršćana generacija koja najmanje poznaje Bibliju. Nekada su vjernici svakodnevno čitali Bibliju, ali sada je to sve rjeđe i rjeđe. Nekada su vjernici dolazili u crkvu i nosili svoje Biblije, ali sada je to sve rjeđe i rjeđe. Takva je situacija među protestantima u Americi, a čini se i u Evropi. Kod nas u tradicionalnom kršćanstvu čitanje Biblije potpuno je zanemareno. Dugo se smatralo da takozvani laici uopće ne trebaju čitati Bibliju jer bi je mogli pogrešno protumačiti. Biblija se čitala na latinskom i njeno prevođenje uglavnom je bilo zabranjeno. Čuo sam i za ljude koji su imali Bibliju i držali je zamotanu negdje u ormaru ili na nekom prikladnom mjestu, ali ne zato da bi je čitali, nego im je služila kao kakva amajlija. Iz svega zaključujem da je vrlo važno ljude poučiti pravoj istini o Bibliji, poučiti ih kako da čitaju Bibliju i zašto.

1. Trebamo li čitati Bibliju?

Naš Gospodin Isus Krist je jasno rekao: "Pisano je: 'Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.'" Iz teksta vidimo da je Riječ Božija neophodna za naš duhovni život i zato je trebamo čitati. Biblija to jasno uči i na drugim mjestima. U knjizi proroka Izaije piše: ''Istražujte u knjizi Jahvinoj i čitajte,'' (Iz 34:16) Kada je razgovarao sa Saducejima, rekao im je sljedeće: A što se tiče uskrsnuća mrtvih, zar niste čitali što vam reče Bog (šta je Bog rekao u Bibliji). (Mt 22:31)

Biblija je Božja riječ kroz koju Bog nama želi govoriti. Prema tome, Biblija treba da se čita. Kada bilo koji pisac nešto napiše, on želi da se to čita. Tako je i s Bogom i Njegovom riječi.

2. Ko treba da čita Bibliju?

Danas mnogima ne pada na pamet da oni treba da čitaju Bibliju. Možda je razlog što ih niko nije tome učio. Vidjeli smo da se u povijesti učilo suprotno, tj., da vjernici ne treba da je čitaju, nego je to privilegija nekih posebni ljudi. Oni će čitati pa onda govoriti drugima, jer navodno, ako ljudi sami čitaju, mogli bi pogrešno razumjeti. Zato je dugo vremena kod nas Biblija bila samo na latinskom, pa mnogi nisu mogli razumjeti ni pravo ni krivo. Biblija jasno uči da svi treba da je čitamo. Od samog početka, kada je Bog dao da se Njegova riječ zapiše, On je želio da to svi čuju i znaju. Zato u Bibliji imamo i ovakve zapovijedi:

Riječi ove što ti ih danas naređujem neka ti se urežu u srce. Napominji ih svojim sinovima. Govori im o njima kad sjediš u svojoj kući i kad ideš putem; kad liježeš i kad ustaješ. Priveži ih na svoju ruku za znak i neka ti budu kao zapis među očima! Ispiši ih na dovratnicima kuće svoje i na vratima svojim! (Pnz 6:6-9 /vidi i Pnz 27:2-6/)

Ljudi su morali riječi Božje zapisati na vratima (da bi ih stalno mogli čitati) i non stop učiti djecu o njima. Dakle, svi su morali da čitaju i znaju Božiju riječ. U vrijeme Mojsija, čovjeka Božjeg, zapisane su ove riječi:

Mojsije je Božje riječi čitao narodu, jer narod treba da ih zna. Ovaj isti princip vidimo i u Novom Zavjetu gdje Pavao piše crkvi : A kad se ova poslanica pročita kod vas, pobrinite se da se pročita i u Laodicejskoj crkvi, i vi da pročitate onu iz Laodiceje. (Kol 4:16)

Pavao zapovijeda da u crkvi čitaju riječ Božju kako bi svi mogli čuti (jer tada nije bilo Biblija u ovom današnjem obliku i nisu svi mogli imati Bibliju, osim veoma bogatih, tako da su dolazili i slušali kako drugi čitaju na glas). Na drugom mjestu Pavao još jasnije zapovijeda: Zaklinjem vas u Gospodinu: neka se ova poslanica pročita svoj braći. (1 Sol 5:27)

Pavao nije rekao: „preporučio bih svima da to pročitaju”, nego „Zaklinjem vas u Gospodinu.” Dakle, svi su morali da slušaju čitanje Božje riječi (ili u današnem smislu da čitaju). Isus je rekao: „Tko ima uho da čuje, neka čuje.”

3. Koje dijelove Biblije treba čitati?

Da li je dobro čitati samo Evanđelja? Ili samo Novi Zavjet? Ili Psalme? Šta Biblija kaže? Isus je rekao sljedeće riječi: Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta. Tekst ne kaže da čovjek živi o ponekoj riječi Božjoj, nego o svakoj. Tako bi trebalo čitati cijelu Bibliju, od Postanka do Otkrivenja. Apostol Pavao je ovako pisao Timoteju:

Sve Pismo, bogoduho, korisno je za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude vrstan, za svako dobro djelo podoban. (2 Tim 3:16,17)

Svo Pismo, svi dijelovi Biblije, za nas su potrebni, korisni i treba da ih čitamo.

4. Koliko često čitati?

Ovo je veoma važno pitanje. Netko može čitati jednom godišnje i tvrditi da čita Bibliju. A, da li je to dovoljno?.

Cilj koji trebamo postići

Da bismo utvrdili koliko treba čitati, zapitajmo se o cilju koji treba postići. Pogledajmo neke tekstove:

Riječ Kristova neka u svem bogatstvu prebiva u vama! U svakoj se mudrosti poučavajte i urazumljujte! Psalmima, hvalospjevima, pjesmama duhovnim od srca pjevajte hvalu Bogu! (Kol 3:16)

Tekst kaže da riječ Kristova treba da prebiva u nama u svem bogatstvu, obilno. To je cilj koji treba postići. Koliko treba da čitamo kako bismo postigli da Riječ obilno stanuje u nama? Pogledajmo drugi tekst: Držite se dakle! "Opašite bedra istinom, obucite oklop pravednosti." (Ef 6:14) Istina je riječ Božja. Isus je rekao Ocu: „Tvoja je riječ istina.” Koliko treba da čitamo kako bi naša bedra bila opasana istinom?

Neke biblijske zapovijedi

Postoje neke zapovijedi koje je Bog dao u vezi čitanja i učenja Biblije. Evo Božije zapovijed Jošui:

Samo budi odvažan i hrabar da sve učiniš vjerno prema naredbama koje ti je dao Mojsije, sluga moj. Ne skreći od toga ni desno ni lijevo da bi ti bilo sretno sve što poduzmeš. Neka knjiga Zakona bude na ustima tvojim: razmišljaj o njoj danju i noću, kako bi vjerno držao sve što je u njoj napisano: samo ćeš tada biti sretan i uspjet ćeš u pothvatima. (Još 1:7,8)

Koliko često je Jošua morao čitati Bibliju? Tekst kaže dan i noć, svakodnevno. Božija zapovijed Izraelskom kralju glasi ovako:

A kad sjedne na kraljevsko prijestolje, neka sebi na svitak prepiše ovaj Zakon od svećenika Levijevaca. Neka ga drži uza se; neka ga čita sve vrijeme svoga života da nauči bojati se Jahve, Boga svoga, držati sve riječi ovoga Zakona i vršiti ove odredbe; da se svojim srcem ne uzdigne iznad svoje braće i da ne skrene od ove zapovijedi ni desno ni lijevo, kako bi dugo kraljevao, on i sinovi njegovi, u Izraelu. (Pnz 17:18-20)

Tekst nam kaže da se kralj morao bojati Boga, vršiti Njegove zapovijedi, i da se ne uzdiže iznad naroda. Da bi to mogao, treba da čita Božju riječ sve vrijeme svoga života. Da ne biste pomislili kako je to važilo samo za neke posebne ljude, prisjetimo se teksta koji smo već spominjali:

Kad sjediš u kući, kad ideš putem, kad liježeš i kad ustaješ.... Iz ovoga je jasno da Bibliju treba čitati i o njoj razmišljati svakodnevno. Naš cilj je da Riječ Kristova obilno stanuje u nama. To je teško postići ako Bibliju ne čitamo svakodnevno. Ali ni samo svakodnevno čitanje nije dovoljno da bismo postigli cilj, nego je potrebno Bibliju i pamtiti, razmišljati o njoj proučavati je, tumačiti, vjerovati, vršiti. Neophodno je i zajedništvo s drugima koji rade isto tako.

Mislim da nije dovoljno Bibliju pročitati manje od jednom godišnje. Ako budemo čitali tri poglavlja svaki dan, a nedjeljom pet, pročitat ćemo je za godinu dana. Ako čitamo svaki dan šest, a nedjeljom deset, pročitat ćemo je dva puta za godinu dana. Dobro bi bilo u jutro čitati dva poglavlja iz Novog Zavjeta, a uveče četiri poglavlja Staroga Zavjeta.

5. Kako čitati Bibliju?

U praksi postoji nekoliko načina čitanja Biblije. Dva su osnovna: da je čitamo kao cjelinu, određenim redom, ili da čitamo šta nam padne na pamet, odnosno gdje nam se otvori. Drugi način apsolutno ne valja.

Vjerovatno ste čuli za onu šalu kada je čovjek uzeo da čita Bibliju želeći da mu Bog progovori. Otvorio ju je nasumice i pročitao tekst koji govori o Isusovom izdajniku Judi. U Mateju piše: I bacivši srebrnjake u Hram, ode te se objesi (Mt 27:5). Nije mu bilo jasno šta Bog kroz to želi reći pa je otvorio na drugom mjestu. Tamo je pročitao sljedeće: Nato mu reče Isus: "Idi pa i ti čini tako!" (Lk 10:37). Čovjek je bio zbunjen pa je brže bolje otvorio na drugom mjestu. Tamo je pisalo: Nato mu Isus reče: "Što činiš, učini brzo!" (Iv 13:27).

Ova šala je dobra ilustracija koja pokazuje koliko je pogrešno Bibliju čitati nasumice, tamo gdje nam se otvori. Ona se čita redom, kao i svaka druga knjiga. Ili, bolje je reći da se biblijske knjige čitaju redom. Biblija se sastoji od 66 knjiga i nije nužno neophodno čitanje započeti ispočetka, iako je preporučljivo. Neophodno je da određenu biblijsku knjigu, koju želimo pročitati, započnemo iz početka.

6. Završni poticaji

Zašto je važno čitati Bibliju? Na početku smo vidjeli kako je Isus rekao da čovjek ne živi samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz Božijih usta. To znači da nam je Biblija neophodna za život. Još smo vidjeli da je ona neophodna za spasenje, duhovni rast, duhovnu borbu, zdravlje Crkve i službu. Ovdje je nemoguće nabrojati sve blagoslove koje primamo kroz Bibliju. Zato je treba čitati redom i redovno te vjerovati i vršiti ono što u njoj piše. Neki vjernici se redovito mole, ali ne čitaju Bibliju. Molitva je kada mi govorimo Bogu, a čitanje Biblije je kada Bog govori nama. Zar ćemo samo mi govoriti Bogu, a ne poslušati šta On ima reći nama? Evo nekoliko poticaja iz same Riječi Božije:

Blago onomu koji čita i onima što slušaju riječi ovog proroštva te čuvaju što je u njem napisano. Jer vrijeme je blizu! (Otk 1:3)

Blago čovjeku koji ne slijedi savjeta opakih, ne staje na putu grešničkom i ne sjeda u zbor podrugljivaca, već uživa u Zakonu Jahvinu (Bibliji), o Zakonu njegovu misli dan i noć. (Ps 1:1.2)

Držite se dakle! Opašite bedra istinom, obucite oklop pravednosti, potpašite noge spremnošću za evanđelje mira! U svemu imajte uza se štit vjere: njime ćete moći ugasiti ognjene strijele Zloga. Uzmite i kacigu spasenja i mač Duha, to jest Riječ Božju. (Ef 6:14-17)

12. Tumačenje i razumijevanje Biblije

Kada smo o Bibliji utvrdili sve neophodne činjenice, kada smo vidjeli da je ona Riječ Božija iako pisana rukama ljudi, kada smo vidjeli da je istinita, nepogrešiva, jasna, dovoljna i vrhovni autoritet za vjeru i praksu, postavlja se pitanje njenog tumačenja. Ovo je važna tema koliko i svaka dosadašnja, jer šta nam vrijedi ako kažemo da vjerujemo kako je Biblija nadahuta Riječ Božija, a krivo je tumačimo? Danas mnogi kršćani uopće ne znaju kako tumačiti Bibliju te tako svojim krivim tumačenjem nanose velike štete sebi i drugima. Posebno je opasno ako propovjednici i učitelji ne tumače Bibliju ispravno. Zato je potrebno da naučimo kako ispravno tumačiti Bibliju.

Čuo sam da neki pokušavaju tumačiti Bibliju pomoću kompjutera, tako što u njoj traže neke tajne šifre. Takvih tumača se trebamo kloniti. Drugi, opet, bez kompjutera iz biblijskog testa iščitaju fantastične stvari koje niko drugi tamo ne bi pronašao. I takvih se trebamo kloniti. Ja nisam imao puno prilike da slušam raznorazna pogrešna tumačenja Biblije, ali sam tu i tamo čuo poneki biser. Na internetu postoji mnoštvo propovijedi koje su primjer kako Bibliju ne treba tumačiti, ali uglavnom nemam ni volje ni vremena za takve stvari. Volim slušati propovjednike koji stvarno znaju svoj posao, odnosno koji vrše svoju službu kako treba. Iznijet ću jedan primjer pogrešnog tumačenja koji sam čuo.

Imao sam sreću (ili nesreću) da dva puta od dva različita propovjednika slušam propovijed o Davidu i Golijatu. Obojica su pokušala da nam objasne kakvo je značenje onih pet kamenčića koje je David uzeo i stavio u torbu. Nisam se tačno mogao sjetiti koje riječi su propovjednici koristili da opišu ovih pet kamenčića. Međutim, pomislio sam da bih na internetu mogao pronaći sličnu propovijed ili tumačenje. I bio sam u pravu. Pronašao sam propovijed za djecu u kojoj se objašnjava značenje kamenčića. Prvi kamen predstavlja hrabrost, drugi povjerenje, treći, pripremu, četvrti, pouzdanje i peti pobjedu. Ako čitate Bibliju, vidjet ćete da tekst nigdje ne govori kavo značenje imaju kamenčići, niti da uopće imaju ikakvo značenje. To nam jasno pokazuje da su propovjednici izmislili tumačenje i učitali ga u Bibliju. Neki će možda reći da im je Duh Sveti dao takvo tumačenje, a ja ću reći da im Duh Sveti nije dao takvo tumačenje.

Čitao sam još jednu propovijed gdje je propovjednik uzeo pet kamenova kao osnovu za pet tačaka u propovijedi, a to su hrabrost, vjera, nada, poniznost i ljubav. Počeo sam čitati još jednu, ali sam vrlo brzo odustao. Ta je tek bila strašna. Prvi kamen je bio podsjetnik da David nije nikoga slušao, drugi je bio podsjetnik da je David slične stvari činio prije. Treći je bio znati sebe, ko jesi i ko nisi, itd. Ovaj posljednji tumač je doktor i predsjednik jedne teološke škole. Ovo su klasični primjeri kako se Biblija ne tumači. Ako želimo ispravno tumačiti Bibliju, onda moramo iz nje čitati ono što tamo piše, a nipošto izmišljati ono što ne piše.

U ovom poglavlju odgovorit ćemo na tri pitanja: Ko može tumačiti Bibliju? Koje osobine pomažu u tumačenju? I koja su osnovna pravila za tumačenje?

1. Ko može tumačiti Bibliju?

U jednom od prethodnih poglavlja vidjeli smo da je Biblija razumljiva. Može je čitati i razumjeti svaki vjernik. Nije rezervirana za neku duhovnu elitu, posebno duhovne i obrazovane ljude. Međutim, daleko od toga da tumačenje Biblije možemo i trebamo olako shvatiti. Ako ne budemo učili i razvijali se duhovno i intelektualno, nećemo daleko dogurati.

Biblija nam govori o tome kakav treba biti karakter onoga koji želi bolje razumjeti Bibliju. Govori nam o njegovim stavovima, težnjama i željama. Božija Riječ može i treba da mijenja onoga koji je čita, i što ga više mijenja, to on postaje sposobniji da razumije više i više. Ako ga ne mijenja, onda on postaje sve tvrđi i tvrđi. O onima koji nisu željeli da ih Riječ Božija mijenja govori Isus u Matejevom Evanđelju:

Doista, onomu tko ima dat će se i obilovat će, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima. U prispodobama im zborim zato što gledajući ne vide i slušajući ne čuju i ne razumiju." "Tako se ispunja na njima proroštvo Izaijino koje govori: Slušat ćete, slušati – i nećete razumjeti; gledat ćete, gledati – i nećete vidjeti! Jer usalilo se srce naroda ovoga: uši začepiše, oči zatvoriše da očima ne vide, ušima ne čuju, srcem ne razumiju te se ne obrate pa ih izliječim. (Mt 13:12-15)

Postoje i oni koji se daju poučiti. Njih Duh Sveti mijenja i daje im da razumiju više i više.

2. Koje osobine pomažu u tumačenju Biblije?

Pogledajmo koje su karakteristike srca koje može napredovati u razumijevanju Biblije.[32]

Obraćeno srce

Da bi čovjek mogao napredovati u razumijevanju Biblije, mora se obratiti. Čak i nevjernik čitajući Bibliju može doći do zaključka da je u Božijim očima grešan i da mu je potrebno pokajanje i obraćenje po vjeri u Isusa Krista, jer će i njemu Duh Sveti otvarati oči kako bi ga doveo do pokajanja. Međutim, ako odbije ovo svjetlo koje je dobio i ne prihvati Isusa za Gospodara i Spasitelja, njegov napredak u razumijevanju će biti težak ili nemoguć. Ali kada se obrati, čovjek prima Duha Svetog, i On ga prosvjetljuje i daje mu razumijevanje. Apostol je napisao:

Naravan čovjek ne prima što je od Duha Božjega; njemu je to ludost i ne može spoznati jer po Duhu valja prosuđivati. Duhovan pak prosuđuje sve, a njega nitko ne prosuđuje. (1 Kor 2:14-15)

Ne samo da čovjek mora biti obraćen i nanovo rođen nego se mora kajati i obraćati od grijeha svakodnevno. Kada god padne mora i ustati.

Ponizno srce

U ono vrijeme reče Isus: "Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. (Mt 11:25)

Nema razumijevanja za mudre i umne, nego za malene, jer razumijevanje ne dolazi kroz ljudsku mudrost, nego kroz Božiju objavu, a Bog se objavljuje poniznima. Oholost, uznositost i bahatost prethode padu, a poniznost blagoslovima. Pogledajmo par biblijskih primjera. Prvi je primjer Danijela koji se u Bibliji spominje kao jedan od najmudrijih ljudi.

I kaza mi: "Ne boj se, Daniele, jer od prvoga dana kad si odlučio da se poniziš pred svojim Bogom da bi razumio, tvoje su riječi uslišane i ja sam došao zbog tvojih riječi. (Dan 10:12)

Iz konteksta vidimo da je Danijel dobio objavu od Boga, ali nije razumio. Želio je da razumije i ponizio se pred Bogom u postu i molitvi. I Bog mu daje razumijevanje.

Drugi zanimljiv biblijski primjer je David. U Psalmu 119 on kaže ovako: Dobro mi je što sam ponižen da bih tvoja naučio pravila. (Ps 119:7) Iz 75. stiha vidimo da David nije ponizio sam sebe, nego ga je Bog ponizio kroz nevolje i probleme. U takvim okolnostima je bio spreman da nešto nauči. Poniznost je neophodna za razumijevanje, ali poniznost ne mora doći dobrovoljno, od nas samih, nego nas sam Bog može poniziti da bismo nešto naučili i razumjeli. Ovdje se učenje ne odnosi samo na intelektualno shvaćanje nego i na poslušnost Bogu.

Samo ponizno srce će biti i poučljivo. Ono će moći da prima i uči od drugih vjernika, posebno pastira i učitelja. Neki ljudi idu u crkvu da traže greške u propovjedniku i propovijedima. Takvi neće napredovati u znanju i razumijevanju. Ponizan i poučljiv čovjek shvaća da Bog daje preko drugih. Shvaća da je on samo jedan ud tijela, a ne čitavo tijelo.

Srce koje traži

Ne samo da moramo biti obraćeni i ponizni nego moramo tražiti Boga odnosno tražiti razumijevanje Božije riječi. Danijel je bio ponizan, ali je također tražio Boga. Želio je da razumije Riječ. Vidimo da je njegova poniznost bila iskazana kroz post i molitvu. Čitao sam da se jedan poznati Božiji sluga, George Whitefield, molio na koljenima skoro nad svakim stihom i svakom riječi u Bibliji, i Bog mu je davao blagoslov. Moliš li se i tražiš li od Boga razumijevanje, ili misliš da znaš sve? Pogledajmo primjer jednog tražitelja:

A Ezra je došao u Jeruzalem petoga mjeseca: bilo je to sedme godine kraljeve. Pošao je iz Babilona prvoga dana prvoga mjeseca, a stigao je u Jeruzalem prvoga dana petoga mjeseca: nad njim je bila blaga ruka Boga njegova! Jer je Ezra nastojao svim srcem proniknuti Zakon Jahvin, vršiti ga i poučavati Izraela u zakonima i običajima. (Ezr 7:8-10)

Ezra je svim srcem nastojao proniknuti Zakon Jahvin. Nastojiš li ti? Pogledajmo kako nas Bog u knjizi Izreka potiče na traženje znanja i razumijevanja:

Sine moj, ako primiš moje riječi i pohraniš u sebi moje zapovijedi, i uhom svojim osluhneš mudrost i obratiš svoje srce razboru; jest, ako prizoveš razum i zavapiš za razborom; ako ga potražiš kao srebro i tragaš za njim kao za skrivenim blagom – tada ćeš shvatiti strah Gospodnji i naći ćeš Božje znanje. (Izr 2:1-5)

Srce koje radi

Sljedeće je srce koje radi. Vidjeli smo da nas Izreke potiču da za znanjem tragamo kao za skrivenim blagom. To zahtjeva rad i trud. Zahtjeva čitanje i proučavanje Božije riječi. Kako možemo napredovati u razumijevanju Riječi ako je ne čitamo i proučavamo?

Imao ljudi koji za sebe misle kako su veoma duhovni da im Biblija više i ne treba. Kažu da njima Bog daje svježu Riječ, komuniciraju s Isusom direktno pa im Biblija ne treba. Oni više nemaju potrebe za čitanjem, proučavanjem i istraživanjem. Bolje bi nam bilo da tako duhovni nikada ne postanemo. To nije duhovnost, nego oholost i bahatost. Bog želi da Ga tražimo, da radimo i trudimo se. Molitva je neophodna, ali nije dovoljna. Moramo čitati i istraživati. Nema nikakve duhovnosti u lijenosti. Neki svoju lijenost opravdavaju krivo tumačeći pojedine stihove.

Jednom prilikom, prije više godina, pričao sam nekima kako sam pripremao propovijed i umorio se, osjećao sam mučninu. Jedan od slušatelja je rekao da nisam dovoljno duhovan. Duhovnima Bog daje bez rada i truda. Ne trebaju se spremati, samo im pada s neba. To su lažna učenja. Bog želi da radimo.

Srce koje je poslušno

Bez poslušnosti nema napretka. Bibliju je nemoguće razumjeti bez poslušnosti. Ona ne izgrađuje samo naš um nego i čitav život, i ako ne želimo da izgrađuje naše ponašanje i djelovanje, neće ni razumijevanje. Čitali smo šta je rečeno za Ezru:

Jer je Ezra nastojao svim srcem proniknuti Zakon Jahvin, vršiti ga i poučavati Izraela u zakonima i običajima.

Srce koje daje

Ne samo da je Ezra nastojao proniknuti Zakon Jahvin i vršiti ga nego i poučavati Izraela u zakonima i običajima. Bog nam ništa ne daje da bismo zadržali samo za sebe. On nam sve daje na upravljanje. Tako je i sa znanjem i razumijevanjem. Razumjeli smo da bismo vršili i podijelili.

Podašna duša nalazi okrepu, i tko napaja druge, sam će se napojiti. (Izr 11:25)

Dajite i dat će vam se: mjera dobra, nabijena, natresena, preobilna dat će se u krilo vaše jer mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti." (Lk 6:38)

Jedan pastor nas je poučavao ovoj istini i ilustrirao ju je primjerom iz geografije Izraela. Govorio nam je o Galilejskom jezeru i Mrtvom moru. Ako pogledamo kartu Izraela, na sjeveru ćemo pronaći Galilejsko jezero. Vidjet ćemo da se u njega ulijeva rijeka Jordan. Zanimljivost je u tome da Jordan tu ne prestaje, nego protječe kroz jezero i nastavlja dalje. To je slikovit prikaz čovjeka koji prima i daje. Jordan dalje nastavlja teći i ulijeva se u Mrtvo more, i tu završava. Mrtvo more je slika čovjeka koji samo prima. Zanimljivost Mrtvog mora je i tome što u njemu ne žive ribe i vodene biljke, a u Galilejskom jezeru žive, jer znamo da su apostoli tamo lovili ribu. Tako imamo potpunu sliku i ilustraciju: čovjek koji prima i daje pun je života i ploda, a onaj koji samo prima mrtav je i besplodan. Čovjek koji napaja druge i sam će se napojiti.

3. Koja su osnovna pravila za tumačenje?

U ovoj lekciji naglasak sam stavio na pripremu karaktera tumača, a tek usput ću spomenuti neka pravila tumačenja koja će nam biti korisna dok sami čitamo i istražujemo Bibliju.[33]

Prvo pravilo je da dok čitamo tekst tražimo prirodni smisao teksta.[34] Ne čitamo Bibliju da bismo u njoj pronašli neke tajne kodove ili šifrovane poruke. Biblija je nastala tako što je Bog govorio kroz proroke i apostole uglavnom običnim ljudima. Slao je proroke da govore običnom narodu o pokajanju i obraćenju. Apostoli su propovijedali svima i pisali poslanice vjernicima u crkvi govoreći im o svakodnevnom životu u skladu s voljom Božijom te o vjeri i pouzdanju u Boga. Ništa mistično niti šifrovano. Upravo ono što piše jest značenje teksta i upravo u tome je duhovnost i dubina. Npr. Šta reći o sljedećem tekstu:

Doista, ovo je volja Božja: vaše posvećenje – da se uzdržavate od bludnosti, da svatko od vas zna svoje tijelo posjedovati u svetosti i poštovanju, a ne u pohotnoj strasti kao pogani koji ne poznaju Boga, pa time ne prikraćivati i varati svoga brata. Jer Gospodin je osvetnik za sve to, kao što vam već rekosmo i posvjedočismo. (1 Sol 4:3-6)

Tekst kaže: „Izbjegavajte bludnost.” Je li ovo jasno? Da! Treba li nam posebna mudrost da bismo razumjeli? Ne! Trebamo li tražiti neko skriveno značenje? Ne! Bog je želio reći upravo ono što piše, i želio je da to bude jasno i razumljivo. Naše je da poslušamo, a ne da mudrujemo.

Biblijski pisci koriste usporedbe i slikovit način izražavanja, ali ne zato što žele nešto sakriti, nego što žele objasniti duhovne istine. Tako nam neće biti problem razumjeti i slikoviti način izražavanja

Drugo pravilo je kontekst.[35] Moramo razmišljati o povijesnom kontekstu, tj. o vremenu u kojem je pojedina biblijska knjiga nastala (o običajima, kulturi religiji ekonomskoj situaciji ljudi tog vremena). Postoji i literarni kontekst. Nikada ne možemo uzeti jedan tekst, izdvojiti ga od konteksta (tj. od onoga što piše prije i poslije tog teksta) i tako tumačiti. Moramo dobro paziti šta piše prije i poslije, odnosno o čemu govori čitava biblijska knjiga iz koje je tekst uzet. Ovo nas vodi do trećeg pravila.

Treće pravilo je da Bibliju tumačimo Biblijom (kontekst Biblije). Ako čitamo biblijski tekst koji govori o nekom pitanju ili temi i nije nam baš najjasnije, onda tražimo druge tekstove koji govore o tome. I tako, tumačeći Bibliju Biblijom, dolazimo do potpunijeg razumijevanja.

Zaključak

Gledali smo kakav tumač Biblije treba biti i kako je može i treba tumačiti. Ono što nam preostaje je da to i radimo. Čitali smo da je Ezra svim srcem nastojao proniknuti Zakon Jahvin, vršiti ga i poučavati Izraela u zakonima i običajima. A kako je Bog reagirao na ovo njegovo nastojanje i trud? Tekst nam kaže da blaga ruka Boga njegova bijaše s njim. Bog je bio s njim, pomagao mu i blagoslivljao ga. Zašto se to isto ne bi moglo desiti i nama?

Kanon Biblije

13. Kanon Starog zavjeta

Nastavljamo proučavanje bibliologije i bavimo se pitanjem kanona Biblije. U prvom poglavlju govorili smo o nadahnuću odnosno o tome da je Biblija Božija Riječ iako su je zapisali apostoli i proroci. Zaključili smo da je potpuno i jednako nadahnuta, svaka riječ u Bibliji je Božija riječ. Isto tako sam objasnio da ona nije nastala odjednom, nego kroz mnoga stoljeća posredstvom mnogobrojnih proroka i apostola koji su živjeli u različito vrijeme i na različitim mjestima. Zbog takve naravi Biblije normalno je da se pitamo kako su biblijske knjige sakupljene i kako možemo znati da samo one pripadaju Bibliji? Možda postoje neke knjige koju su nadahnute, ali su ljudi propustili da ih uvrste u Bibliju? Ili su neke uvrštene, ali tamo ne pripadaju? Govoreći o kanonu Biblije odgovaramo upravo na ovakva pitanja.

1. Definiranje i određivanje kanona

Šta je to kanon? Najjednostavniji odgovor je da je to Biblija, odnosno sve knjige koje sačinjavaju Bibliju. Kanon je grčka riječ koja je označavala mjeru, odnosno trsku za mjerenje. Budući da označava mjeru, neki će reći da kanon Biblije sačinjavaju knjige koje su na neki način izmjerene i za koje je utvrđeno da su nadahnute. S druge strane (što je ispravnije), možemo reći da je biblijski kanon mjera po kojoj trebamo ravnati vjerovanje i praksu Crkve i pojedinaca.

Kanon Biblije sadrži ukupno 66 knjiga, 39 starozavjetnih i 27 novozavjetnih. Prema hebrejskom kanonu starozavjetne knjige se dijele u tri skupine: Zakon, Proroci, Spisi.[36]

Zakon: Postanak, Izlazak, Levitski zakon, Brojevi, Ponovljeni zakon.

Proroci: rani (Jošua, Suci, 1. i 2. Samuelova, 1. i 2. o kraljevima) i kasniji (Izaija, Jeremija, Ezekijel, Dvanaest malih proroka).

Spisi: (poezija) Psalmi, Izreke, Job; (svici) Pjesma nad pjesmama, Ruta, Tužaljke, Propovjednik, Estera; (povijest) Danijel, Ezra-Nehemija, 1. i 2. Ljetopisa.

Prema našem računanju radi se o 39 knjiga, a prema židovskom o 22 odnosno 24 knjige, jer su neke sastavljene u jednu. (Npr. Dvanaest malih proroka, Ezra-Nehemija, Kraljevi, Ljetopisi, te Ruta i Suci, Jeremija i Tužaljke.) Ni podjela ni redoslijed knjiga u našoj Bibliji nije isti kao u židovskom kanonu. (Knjige su iste i isti je sadržaj, samo je redoslijed drugačiji.) Neki zagovaraju da se trebamo vratiti na židovski redoslijed koji je, navodno, i nadahnut. Međutim, takve tvrdnje i nije baš lako dokazati.

U našoj Bibliji, Stari Zavjet je podijeljen na Zakon, Povijesne knjige, Psalme, Mudrosne i Proročke knjige. Neka izdanja Biblije sadrže apokrifne (tj. skrivene, jer nije bilo dopušteno njihovo javno čitanje u hramu ili sinagogama) ili tzv. deuterokanonske knjige (pravilno ih je zvati apokrifne, a ne deuterokanonske) koje je rimokatolička crkva na Tridentskom koncilu 1546. prihvatila kao kanonske (mada su ih i prije toga neki autori i koncili smatrali nadahnutima).[37] To su: Tobija, Judita, 1. i 2. o Makabejcima, Knjiga Mudrosti, Knjiga Sirahova, Baruh, 13. i 14. poglavlje Danijela, te Azarijina molitva u 3. poglavlju, koja je štampana kosim slovima, te dijelovi Estere štampani kosim slovima. Knjige su nastale nakon završetka starozavjetnog kanona.

Zašto apokrifne knjige ne smatramo kanonskim?

Prvo, Židovi ih nikada nisu smatrali kanonskim (kasnije ćemo vidjeti zašto je to važno).[38] Drugo, Isus i apostoli (odnosno Novi Zavjet) ih nisu smatrali nadahnutima jer ih nikada nisu citirali. Treće, apokrifne knjige sadrže teološke i druge pogreške.

2. Razvoj i prepoznavanje SZ kanona

Sad kad znamo koje knjige pripadaju Bibliji, zanima nas kako je Bog organizirao i vodio da se iste sakupe i prepoznaju kao nadahnute i kanonske.

Starozavjetni podaci

Proces nastanka kanona. Proći ćemo kroz nekoliko starozavjetnih tekstova iz kojih ćemo vidjeti temeljne činjenice o kanonu te kako je nastajao. U knjizi Izlaska pronalazimo da je prvi biblijski tekst napisan na kamenim pločama rukom samog Boga, poznat kao Deset zapovijedi. Kada je Bog napisao Deset zapovijedi, naredio je Mojsiju da ih stavi u Kovčeg Saveza, i to je bilo poznato cijelom Izraelu.

I napisa na te ploče, kao i prije, Deset riječi koje vam je Jahve rekao na brdu, isred ognja, na dan zbora. Onda ih Jahve dade meni. Okrenuh se i siđoh s brda. Položih ploče u kovčeg koji bijah napravio. I stadoše ondje, kako mi je Jahve naredio. (Pnz 10:4-5)

Vidimo da je prvo izdanje Biblije sadržavalo samo Deset zapovijedi. One su bile temelj saveza između Boga i Izraela.[39] Međutim, to je samo početak, Mojsije nastavlja s pisanjem Biblije sukladno Božijoj zapovijedi. Važno je primijetiti da su svi Izraelci znali da je Bog govorio preko Mojsija kojega je potvrdio pred njima kao proroka čineći preko njega mnoga čudesa i znamenja. Tako su znali i da su knjige koje je napisao nadahnute od Boga. U Ponovljenom zakonu čitamo tekst koji govori o proširivanju kanona:

Kad Mojsije napisa riječi ovoga Zakona u knjigu, tada naredi Levijevcima, koji su nosili Kovčeg saveza Jahvina: "Uzmite knjigu ovoga Zakona i položite je uz Kovčeg saveza Jahvina. Neka ondje bude svjedokom protiv tebe!" (Pnz 31:24-26)

Iz ovog i sličnih tekstova (Izl 17:14, 24:4, 34:27, Br 33:2, Pnz 31:22) vidimo da je Mojsije, nadahnut Duhom Svetim, napisao još pet knjiga. Tako se kanon Biblije povećao i osim Deset zapovijedi sadržavao pet knjiga Mojsijevih. Nije bilo potrebe da se u budućnosti sastane neko vijeće koje će Mojsijeve knjige proglasiti kanonskim.[40]

Nadalje, nakon Mojsijeve smrti, Jošua nastavlja s pisanjem Biblije. Poznato je da je i njega Bog pred narodom potvrdio za vođu i Božijeg proroka: Toga dana uzvisi Jahve Jošuu pred svim Izraelom i svi ga se bojahu, kao nekoć Mojsija, u sve dane njegova života. (Još 4:14) Iz sljedećeg teksta otkrivamo da je nastavio s pisanjem Biblije: Jošua upisa te riječi u Knjigu zakona Božjega. Zatim uze velik kamen i stavi ga ondje pod hrast koji bijaše u svetištu Jahvinu. (Još 24:26 ) Tekst ne kaže šta je sve Jošua napisao, ali poznato je da Biblija sadrži knjigu koja nosi njegovo ime. Na temelju ovog teksta i nekih drugih podataka zaključujemo da je napisao čitavu knjigu i dodao je kanonu Biblije. Kanon se povećao s pet na šest knjiga, i dugo vremena je ostalo tako.

S pisanjem nastavlja prorok Samuel. Za njega je pisano:

Samuel je rastao, a Jahve je bio s njim i nije pustio da ijedna od njegovih riječi padne na zemlju. Sav Izrael, od Dana do Beer Šebe, spozna da je Samuel postavljen za proroka Jahvina. (1 Sam 3:19-20)

Iz teksta se vidi da je Bog Samuela potvrdio za proroka tako što je ispunjavao njegova proročanstva, a iz Prve knjige o Samuelu da je on jedan od pisaca Biblije:

Nato Samuel objavi narodu kraljevsko pravo i zapisa ga u knjigu koju položi pred Jahvu. Najposlije Samuel otpusti sav narod da ide svaki svojoj kući. (1 Sam 10:25)

Ne samo da se kanon širi nego vidimo i da je Izraelski narod bio svjedok tome. Osim toga, vrlo važno je zapaziti da Samuel knjigu odmah pridodaje kanonu jer je arhivira u Hramu (položi pred Jahvu). Židovska tradicija[41] drži da je Samuel autor knjige Sudaca, 1. i 2. o Samuelu i Rute.

Sljedeći kojeg ću spomenuti je prorok Jeremija kojega je Bog također potvrdio. U knjizi Jeremijinoj stoji:

I dođe mi riječ Jahvina: "Što vidiš, Jeremija?" A ja ću: "Vidim granu bademovu." Tada mi Jahve reče: "Dobro vidiš, jer ja bdim nad riječima svojim da ih ispunim!" (Jr 1:11-12)

Iz Jeremije 36:1-3 (32) saznajemo da je on jedan od pisaca Biblije:

Četvrte godine Jojakima, sina Jošijina, kralja judejskoga, uputi Jahve Jeremiji ovu riječ: "Uzmi svitak i zapiši na nj sve riječi koje ti kazah o Jeruzalemu, Judeji i svim narodima, od dana kad ti počeh govoriti, od dana Jošijinih do dana današnjega. Možda će čuti dom Judin o svim nesrećama što sam ih naumio oboriti na njih te će se vratiti svaki sa svoga zlog puta, a ja ću im oprostiti krivicu i grijeh njihov." (Jr 36:1-3)

Bog zapovijeda proroku Jeremiji da zapiše Njegove riječi u knjigu i objavi ih Izraelu. Tako je Izraelski narod bio svjestan da je Bog ponovo progovorio preko proroka i dodao kanonu nove knjige. To je jasno i iz knjige proroka Danijela koji istražuje Jeremijinu knjigu prihvaćajući je kao Božiju objavu, kao dio kanona Biblije.

Prve godine Darija, sina Artakserksova, iz roda Medijaca, koji vladaše kraljevstvom kaldejskim, prve dakle godine njegova kraljevanja, ja, Daniel, istraživah u Pismima broj godina koje se – prema riječi koju Jahve uputi proroku Jeremiji – imaju ispuniti nad ruševinama Jeruzalema: sedamdeset godina. (Dan 9:1-2)

Zanimljivo je primijetiti da prorok Jeremija nije bio voljen i prihvaćen od strane Izraela, kao ni mnogi drugi proroci. Ne samo da Izraelci nisu slušali riječi koje im je Bog govorio preko Jeremije nego je kralj uništio prvobitni svitak njegove knjige i Jeremija je morao pisati ponovo. Međutim, bez obzira na protivljenje i neprihvaćanje, Bog je učinio da se Jeremijina knjiga sačuva i uvrsti u kanon Biblije. Vidimo da je Bog čudesno nadahnuo proroke da zapišu Njegove riječi i osigurao da se knjige sačuvaju. Ovdje ću ponoviti ono što sam rekao za Mojsijeve knjige. Nije bilo potrebno da se sastaje vijeće ili koncil koji bi potvrdio kanoničnost Jošuine, Samuelovih i Jeremijinih knjiga. One su od samog nastanka shvaćene i prihvaćene kao kanonske jer je sam Bog proroke potvrđivao pred narodom. Jeremija je bio autor 1. i 2. o kraljevima, Jeremije i Tužaljki.

Postoji još nekoliko tekstova koji daju slične podatke, ali ih neću sve navoditi. Starozavjetni kanon je završen knjigama proroka Malahije, Ezre i Nehemije oko 425. godine prije Krista. Ezra (ili Ezra i Nehemija) je autor 1. i 2. Ljetopisa, Ezre i Nehemije (i Malahije?[42]). Mnogi smatraju da su Ezra i Nehemija sakupili sva Sveta Pisma (koja su već bila poznata kao takva) i svojim knjigama zaključili kanon Starog Zavjeta.[43]

Ovo su osnovni starozavjetni podaci koji nam govore o nastanku, razvoju i prihvaćanju kanona Starog Zavjeta.

Činjenice o kanonu. Stari Zavjet otkriva pet suštinski važnih činjenica o kanonu.

Prva činjenica: Bog je govorio preko proroka i nadahnuo ih da Njegove riječi zapišu u knjige.

Druga činjenica: Bog je pred Izraelom potvrdio proroke. Govorili smo o Mojsiju, Jošui, Samuelu, Jeremiji, Danijelu i drugima. Bog ih je pred narodom potvrdio kao proroke time što je ispunjavao njihove proročke riječi. Preko njih je činio čudesa i znamenja.

Treća činjenica: Ne samo da je Bog osigurao da proroci zapišu upravo one riječi koje je On želio nego i da se njihove knjige prepoznaju, sakupe i sačuvaju. Vidjeli smo da Izrael nije uvijek bio vjeran Jahvi. Proroke su često progonili i ubijali, a Svete knjige zanemarivali. Ali Bog je bio vjeran i Sveta pisma sačuvao i za nas danas koristeći one koji su Mu bili vjerni (vidi Rim 3:2).

Četvrta činjenica je da nadahnute knjige potvrđuju same sebe svojim sadržajem. Bog je potvrđivao proroke tako što je ispunjavao njihova usmena i pismena proročanstva. Osim toga, u Svetim pismima se može prepoznati nadnaravno, božansko znanje i mudrost.[44]

Peta činjenica: Svete knjige su dodavane kanonu Biblije čim su napisane. U Starom Zavjetu nemamo podatke za sve knjige, nego samo za neke, ali možemo pretpostaviti da su i ostale knjige odmah dodane kanonu, odnosno prihvaćene kao nadahnute, jer nema podataka koji govore suprotno. U svakom slučaju bile su poznate i prihvaćene kao kanonske u vrijeme Ezre, Nehemije i Malahije. Bilo je poznato koje su to knjige jer se samo njih smjelo javno čitati u Hramu i sinagogama.

Važno je spomenuti tvrdnje nekih teologa da je kanon Starog Zavjeta zaključen na koncilu u Jamniji (oko 90. n. e.), ali one nisu potkrijepljene valjanim dokazima.[45] Kanon je zaključen 400 godina prije Krista (kada je završeno njegovo pisanje). Židovski rabini u Jamniji samo su potvrdili ono što se već stoljećima znalo i vjerovalo (nikakav koncil tamo nije održan).[46]

Podaci iz židovske literature

Iz židovske literature koja je nastala nakon završetka kanona (apokrifne knjige, Kumranski spisi, djela Filona Aleksandrijskog, Josifa Flavija, rabinska literatura i Talmud) doznajemo kako je Židovima bilo poznato da je Bog govorio preko proroka koji su Božije riječi zapisali. Znali su koji su to proroci i koje knjige sačinjavaju kanon Biblije. Znali su da je kanon završen i da se proroci više nisu pojavljivali.

Evo nekoliko podataka. U apokrifnoj knjizi Prva o Makabejcima čitamo: Tada se u Izraelu razbjesnili takvo ugnjetavanje kakva nije bilo u sve vrijeme otkad se više nije pojavljivao prorok. (1 Mak 9:27, usp. 14:41) Tekst iznosi ideju o prestanku pojavljivanja proroka. To znači da su Židovi vjerovali da je Bog prestao govoriti preko proroka i dodavati nove knjige kanonu. Zanimljivo da se ovaj citat nalazi u knjizi koju su katolici kasnije dodali kanonu. Babilonski Talmud otkriva istu ideju: Nakon što su kasniji proroci, Hagaj, Zaharija i Malahija umrli, Duh Sveti je odstupio od Izraela. (Yomah 9:b)[47]

Period od Malahije do Ivana Krstitelja često se naziva periodom od 400 godina šutnje. Za vrijeme tih 400 godina napisane su apokrifne i druge knjige, ali ih Židovi nisu smatrali kanonskim. O tome jasno svjedoči Josif Flavije:

Istina je, naša povijest je iscrpno napisana još od Artakserka, ali je naši oci nisu smatrali jednako vjerodostojnom kao prijašnje knjige, budući da nije bilo pravog nasljeđivanja proroka od toga vremena. A kojom čvrstoćom dajemo vjerodostojnost knjigama našeg vlastitog naroda, dokazujemo svojim djelovanjem, jer tijekom mnogih proteklih vremena nitko nije bio toliko hrabar da im bilo što doda, ili oduzme, ili promijeni, već je Židovima postalo prirodno da odmah, i nakon samog rođenja, cijene te knjige kao one koje sadrže duhovne doktrine, da ustraju u njima te, u slučaju potrebe, voljno i umru za njih. (Protiv Apiona 1:40-42) [48]

Josif tvrdi da je kanon završen za vrijeme Artakserksa, to jest u vrijeme Ezre i Nehemije, i da od tada nijedna knjiga nije pridodana kanonu jer nije bilo ni jednog proroka. Naglašava i to da su Židovi dobro znali koje su to knjige, te da im nisu smjeli ništa dodavati niti oduzimati već su bili spremni i umrijeti za njih. Ne samo da Josif tvrdi da je kanon završen nego donosi broj i podjelu svih kanonskih knjiga Starog Zavjeta (Protiv Apiona 1:38).

Novozavjetni podaci

Novi Zavjet jasno pokazuje da nije bilo nikakve sumnje glede vjerodostojnosti starozavjetnog kanona. Isus i apostoli 295 puta citiraju knjige Starog Zavjeta pozivajući se na njih kao na Božiju Riječ. Važna je i činjenica da Novi Zavjet nikada ne citira neku apokrifnu knjigu kao Božiju Riječ. Židovi su dobro znali koje knjige pripadaju kanonu Starog Zavjeta.

Neki tvrde da Novi Zavjet aludira na apokrifne knjige i citira određene ne kanonske. I Novi i Stari Zavjet navode knjige koje nisu kanonske, ali ne tvrde da se radi o Pismima ili Riječi Božijoj. Samo citati iz kanonskih knjiga započinju izrazom „pisano je” i pripisuju se Bogu ili Duhu Svetom. Iako Novi i Stari Zavjet citiraju knjige koje nisu kanonske, nikada ne citiraju apokrife.

Ranokršćanski pisci

Ranokršćanski pisci potvrđuju starozavjetni kanon bez apokrifa. Neki od njih su Melito, Origen, Atanazije i Jeronim.[49] Jeronim je preveo Bibliju na latinski, poznatu Vulgatu. U nju je uključio i apokrifne knjige, ali je napisao da to nisu knjige kanona, nego knjige Crkve. Istina je da neki pisci jesu citirali apokrifne i druge knjige, ali njihovo neznanje nije dokaz da su te knjige stvarno nadahnute.[50]

Zaključak

Iz svega rečenog vidimo da je kanon Starog Zavjeta nastajao postepeno. Bog koji je nadahnuo proroke da govore i pišu knjige Biblije, osigurao je da ti proroci budu prepoznati kao Božiji glasnici a njihove knjige prepoznate kao Božija riječ, i to odmah nakon što su napisane. Iz židovske literature koja je nastala nakon završetka kanona vidljivo je da su Židovi bili upoznati sa Svetim knjigama i njihovim brojem. Postojala je i jasna svijest o završetku kanona. Novi Zavjet pokazuje i dokazuje da je starozavjetni kanon davno završen i dobro poznat Židovima jer nalazimo citate iz skoro svih starozavjetnih knjiga, ali nikada iz apokrifnih.

Nekome se možda čini kao da nema niti je bilo problema u vezi prihvaćanja i prepoznavanja nekih kanonskih knjiga. S jedne strane nije, ali s druge jeste. Neki su htjeli kanonu dodavati a neki oduzimati, bilo zbog neznanja, bilo zbog namjernog suprotstavljanja istini. Međutim, takvi pokušaji su odbačeni jer su Židovi od početka znali koje knjige su kanonske, a koje nisu.

Zaključak je jasan, starozavjetni kanon je završen 400 godina prije Krista, i nikakva crkva, katolička, pravoslavna ili baptistička, nema pravo tome dodavati ili oduzimati. Apokrifi nikada nisu bili Božija riječ i niko ne bi trebao vjerovati da oni to mogu postati nečijom odlukom ili proglasom.

14. Kanon Novog Zavjeta

Postoje dva osnovna pristupa u razmatranju kanona Biblije: liberalni i konzervativni.[51] Prvi pristup je od ljudi ili teologa koji obično nisu istinski vjernici, iako se takvima predstavljaju, a drugi je od onih koji vjeruju da se Bog objavio i nadahnuo proroke da zapišu Njegove nepogrešive riječi. Liberalni pristup govori o tome kako i kada su ljudi odlučili da su neke knjige kanonske i da trebaju sačinjavati Bibliju. Konzervativni pristup govori kako je Bog nadahnuo vjernike da napišu Bibliju, prepoznaju nadahnute knjige i sačuvaju ih za sebe i buduće generacije. Liberalci naglašavaju čovjeka, a konzervativci Boga. Iako liberalnom pristupu ne želimo pridati nikakvu važnost, neophodno je da ga znamo prepoznati i odbaciti, jer je vrlo raširen.

Poznato je da 66 biblijskih knjiga nije nastalo odjednom, već su pisane tokom više stoljeća i od strane mnogih pisaca nadahnutih Duhom Svetim. Prirodno se pojavljuje pitanje kako su one prepoznate i sakupljene u jednu knjigu – Bibliju? U prethodnom poglavlju razmatrali smo kanon Starog Zavjeta, a sada idemo na kanon Novog Zavjeta.

Zašto je Bog odlučio nastaviti pisanje Biblije odnosno napisati Novi Zavjet? Jedan razlog je što je Novi Zavjet ispunjenje Starog, odnosno ispunjenje starozavjetnih proročanstava. Novi Zavjet je ustvari vrhunac Božije objave. Govori o dolasku Mesije o kojem proriče čitav Stari Zavjet pa čak i zadnja knjiga Starog Zavjeta:

Evo šaljem glasnika da put preda mnom pripravi. I doći će iznenada u Hram svoj Gospod koga vi tražite i anđeo Saveza koga žudite. Evo ga, dolazi već - govori Jahve nad Vojskama. (Mal 3:1)

1. Razvoj i prepoznavanje NZ kanona

Kako je nastao kanon Novog Zavjeta? Nakon proroka Malahije Bog više nije nadahnjivao proroke da pišu Bibliju sve dok nije došao Isus Krist. On nije krštavao niti je pisao Bibliju, to su činili Njegovi apostoli. Napisali su knjige Novog Zavjeta i time dovršili pisanje Biblije. Apostoli su bili ljudi koje je Isus izabrao, opremio i opunomoćio da budu Njegove sluge i svjedoci. Potvrdio ih je pred narodom silnim znacima i čudesima. Proveli su tri godine s Gospodinom učeći i pripremajući se za zadatak za koji ih je odredio. Osim toga, bili su posebno nadahnuti Duhom Svetim.

Osim Dvanaestorice apostola, Novi Zavjet govori o još trojici koji su imali isti autoritet, to su Jakov, Juda[52] i Pavao. Tako imamo 15 izabranih ljudi koji su imali posebnu ulogu u prenošenju poruke o Isusu Kristu i Njegovom djelu spasenja. Oni su to činili usmeno i pismeno.

O službi i autoritetu apostola

O službi i autoritetu apostola govore mnogi tekstovi. Npr.: Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao. (Mt 10:40) Ovo su Kristove riječi upućene Dvanaestorici apostola. Oni su propovijedali autoritetom samog Gospodina, i ono što su govorili bile su riječi Božije. Petar, u svojoj drugoj poslanici piše:

Ljubljeni, ovo je već druga poslanica, što vam je pišem, da opomenama uzbudim vaše čisto mišljenje; Da se spominjete riječi, koje su unaprijed rekli sveti proroci, i zapovijedi Gospodina i Spasitelja predanih vam od apostola vaših. (2 Pt 3:1-2)

Petar jasno uči da su Riječi i zapovjedi Božije došle preko proroka i apostola (vidi 1 Kor 14:37). Prvih godina propovijedanje apostola bilo je samo usmenog oblika, ali se ubrzo počinje zapisivati.[53] Kada je apostol Pavao propovijedao Evanđelje u Solunu, govorio im je o spasenju po Isusu Kristu. Solunjani su vjerom primili njegove riječi kao Božije. Nakon toga im piše poslanicu u kojoj kaže:

Zato, eto, i mi bez prestanka zahvaljujemo Bogu što ste, kad od nas primiste riječ poruke Božje, primili ne riječ ljudsku, nego kakva uistinu jest, riječ Božju koja i djeluje u vama, vjernicima. (1 Sol 2:13)

U vrijeme kad je Pavao propovijedao u Solunu vjerovatno su bile napisane samo dvije novozavjetne knjige: Jakovljeva poslanica i Poslanica Galaćanima (i Evanđelje po Mateju?). Pavao nije propovijedao Solunjanima čitajući im ove poslanice, nego im je usmeno prenosio poruku. Kasnije im je pisao prvu poslanicu iz koje sam naveo tekst, a nedugo poslije im piše i drugu u kojoj stoji:

Mi pak moramo uvijek zahvaljivati Bogu za vas, braćo od Gospodina ljubljena, što vas je od početka odabrao za spasenje, posvećenjem u Duhu i vjerom u istinu. Da, na to vas pozva po našem evanđelju – na posjedovanje slave Gospodina našega Isusa Krista. Stoga braćo, čvrsto stojte i držite se predaja u kojima ste poučeni bilo našom riječju, bilo pismom. (2 Sol 2:13-15)

Ovdje govori o predaji o kojoj su poučili Solunjane. Ta predaja nije nešto poput rekla-kazala, nego sama istina, Evanđelje koje su Solunjani čuli i primili, to su Božije riječi.[54] Pavao tvrdi da je ta apostolska predaja, usmena i pismena, ono što su vjernici trebali vjerovati i na čemu su trebali temeljiti svoje živote. Pismena predaja koju su Solunjani imali bila je samo Prva poslanica Solunjanima i Galaćanima.

Pismena predaja se nastavlja širiti

Pismena predaja se širi jer su apostoli pisali poslanice crkvama i pojedincima. Evo još nekoliko tekstova koji pokazuju da su pisanja apostola imala ključnu ulogu u Crkvi. U poslanici Kološanima čitamo:

Pozdravite braću u Laodiceji, i Nimfu, i crkvu, koja je u kući njegovoj! I kad se pročita ova poslanica kod vas, učinite, da se pročita i u Laodicejskoj crkvi, i onu, iz Laodiceje, da i vi pročitate. (Kol 4:15-16)

Vidimo da su napisane poslanice kružile i čitale se u crkvama. Važno je napomenuti da se poslanice nisu čitale kao obične knjige, nego kao Riječ Božija kojoj je trebalo vjerovati i prema kojoj je trebalo živjeti. Kada je Petar pisao svoju drugu poslanicu, skoro sve Pavlove poslanice koje imamo u Novom Zavjetu bile su napisane. Evo šta Petar o njima piše:

I dugotrpnost Gospodina našega držite za spasenje, kao što vam je i ljubljeni naš brat Pavao po danoj mu mudrosti pisao; Kao što i u svim poslanicama kada u njima govori o tom. U njima su neke stvari teško razumljive, koje neuki i nestalni iskrivljuju, kao i ostala Pisma na svoju vlastitu propast. (2 Pt 3:15-16)

Ovdje primjećujemo tri zanimljivosti. Prvo, poslanice apostola Pavla su kružile i čitale se po crkvama. Drugo, smatrane su Riječju Božijom, odnosno dijelom kanona Biblije jer ih Petar stavlja u rang s ostalim Pismima: "U njima su neke stvari teško razumljive, koje neuki i nestalni iskrivljuju, kao i ostala Pisma na svoju vlastitu propast." Treće, iskrivljivati ono što piše u Pavlovim poslanicama i ostalim biblijskim knjigama siguran je put za propast, jer Petar kaže: "Koje neuki i nestalni iskrivljuju, kao i ostala Pisma na svoju vlastitu propast."

Prema navedenim tekstovima, jasno je da su apostoli bili izabrani, potvrđeni, osposobljeni i opunomoćeni da Božije Riječi prvo usmeno a zatim i pismeno prenesu ljudima. Stoga zaključujemo da se kanon proširuje te osim Starog Zavjeta sadrži i pisanja apostola koja su, odmah nakon što su napisana i predana Crkvi, postala dio kanona.

Napomena: Pogledamo li pažljivo novozavjetne knjige, otkrivamo da nisu sve napisane od strane apostola. Marko i Luka nisu bili apostoli (Judu i Jakova sam već ranije spomenuo). Kako to objasniti? Vrlo jednostavno. Marko je bio bliski suradnik i pomoćnik apostola Petra i Pavla, a Luka Pavlov pratilac. Juda i Jakov su bili Isusova polubraća i vodeće ličnosti u prvoj Crkvi. Jakov je u Galaćanima 2:19 nazvan apostolom i spominje se na mnogo mjesta u Novom Zavjetu kao jedan od vodećih ličnosti zajedno s apostolima (Gal 2:9). Iz Novog Zavjeta vidimo da je Pavao potvrdio Lukine knjige (Evanđelje i Djela) jer je citirao iz Evanđelja po Luki stavljajući ga u rang sa Starim Zavjetom (u 1 Tim 5:18 citira Lk 10:7). I iz pisanja ranocrkvenih pisaca saznajemo da je Marko pisao ono što mu je Petar govorio, pa je Markovo Evanđelje ustvari Petrovo.[55] Tako kada kažemo da su apostoli autori Novog Zavjeta, ne mislimo samo na Dvanaestoricu nego tu ubrajamo i Pavla i Jakova (i Judu) kao vodeće ličnosti u ranoj Crkvi. Što se tiče Marka i Luke, znamo da su oni bili bliski saradnici apostola Petra i Pavla koji su svojim apostolskim autoritetom potvrdili njihove knjige. Drugim riječima Luka i Marko su pod apostolskim autoritetom zapisali apostolsku nauku.

Kanon Novog Zavjeta je završen

Kanon Novog Zavjeta je završen do kraja prvog stoljeća knjigom Otkrivenje koju je napisao apostol Ivan. Do tada su već bila napisana:

· Četiri Evanđelja: Matej, Marko, Luka i Ivan

· Četrnaest Pavlovih poslanica: Rimljanima, 1 i 2 Korinćanima, Galaćanima, Efežanima, Filipljanima, Kološanima, 1 i 2 Solunjanima, 1 i 2 Timoteju, Titu, Filemonu i Hebrejima (mnogi misle da Pavao nije napisao poslanicu Hebrejima)

· Sedam općih poslanica: Jakovljeva, 1 i 2 Petrova, 1, 2 i 3 Ivanova, Judina.

Analiza podataka

Ovo su osnovni biblijski podaci o novozavjetnom kanonu. Postoje još neki tekstovi koji su slični onima koje sam naveo. Iz njih vidimo, prvo, da je Bog govorio preko apostola i nadahnuo ih da Njegove riječi zapišu u knjige. Nakon smrti apostola ne postoje ljudi koji za sebe legitimno mogu tvrditi da imaju autoritet objavljivati nove objave i dodavati ih kanonu Biblije. Nijedna knjiga koja nije napisana od strane apostola ili potvrđena od njih nije mogla niti može biti dio novozavjetnog kanona. Drugo, te su knjige odmah predane crkvama u kojima su se javno čitale kao Božija Riječ odnosno bile su pridodane kanonu. U Novom Zavjetu nemamo podatke koji potvrđuju svaku novozavjetnu knjigu, ali smo otkrili princip na primjeru Pavlovih poslanica, kao što smo u Starom Zavjetu otkrili princip na temelju Petoknjižja, Jošue, Samuelovih i Jeremijinih knjiga. Princip je da su novozavjetne knjige, odmah po njihovom nastanku, predavane u ruke Crkve i prihvaćene kao Božija Riječ. Tako Crkva nije tvorac nego primatelj kanona.[56] Treće što vidimo iz novozavjetnih podataka je završetak kanona. Kanon završava ovim riječima:

Ja svjedočim svakomu tko sluša riječi proroštva u ovoj knjizi: Tko ovomu što doda, Bog će njemu dodati zla napisana u ovoj knjizi. I tko oduzme od riječi proroštva u ovoj knjizi, Bog će mu oduzeti udio na stablu života i na svetom gradu - na svemu što je napisano u ovoj knjizi. Svjedok za sve ovo govori: "Da, dolazim ubrzo!" Amen! Dođi, Gospodine Isuse! Milost Gospodina Isusa sa svima! (Otk 22:18-21)

Ovo su Isusove riječi kojima On preko apostola Ivana završava kanon Biblije. Dakle, kanon nije zaključila Crkva, Irinej, Atanazijus, koncil u Laodiceji, Hippu, Kartagi, ili Trentu, nego sam Isus.[57] To je očigledno učenje same Biblije.

2. Povijesni podaci

Uz novozavjetne podatke gledamo i povijesne. S jedne strane gledano, oni nisu neophodni, jer iz Novog Zavjeta saznajemo gotovo sve što je potrebno znati o kanonu. Međutim, mnogi teolozi, govoreći o nastanku i prepoznavanju kanona, govore na temelju povijesnih podataka.[58] I za nas može biti korisno i zanimljivo da vidimo šta povijesni podaci otkrivaju o kanonu Biblije odnosno Novog Zavjeta. Na temelju onoga što smo vidjeli iz Novog Zavjeta, očekujemo da u povijesnim izvorima, u knjigama ranokršćanskih pisaca i drugim izvorima, pronađemo da su kršćani bili upoznati s kanonom Novog Zavjeta (odnosno da je novozavjetni kanon nastao i završen na način na koji sam opisao). I, naravno, povijest to potvrđuje. Od povijesnih izvora spomenut ću popis novozavjetnih knjiga iz prvih nekoliko stoljeća, citate Novog Zavjeta ili spominjanja novozavjetnih knjiga u djelima ranokršćanskih pisaca te rane rukopise i prevode Biblije.

Popis novozavjetnih knjiga iz prvih nekoliko stoljeća:[59]

1. Muratorijev fragment (2. stoljeće): Ovaj tekst je bio oštećen. Ne spominje Jakovljevu poslanicu, 1. i 2. Petrovu, Hebrejima, a možda ni jednu od Ivanovih.[60]

2. Origen (185-253): Navodi sve novozavjetne knjige (uključujući Jakovljevu i Judinu poslanicu). Navodi i to da neki sumnjaju u poslanicu Hebrejima, Jakovljevu, Judinu, 2. Petrovu, 2. i 3. Ivanovu.[61]

3. Euzebije Cezarejski (265-340): Navodi sve novozavjetne knjige, ali ih dijeli na dva dijela: one koje su svi prihvaćali (homologoumena) i one u koje su neki sumnjali (Jakovljeva, 2. Petrova, 2. i 3. Ivanova i Judina). Navodi i one koje nisu prihvaćene u kanon (Pavlova djela, Didahe, Hermin Pastir ...).[62]

4. Atanazijus (296-373): Njegov spisak sadrži sve novozavjetne knjige.

5. Ćiril Jeruzalemski (313-386): Njegov spisak sadrži sve osim Otkrivenja.[63]

6. Koncil u Laodiceji (363-364): Spisak sadrži sve knjige osim Otkrivenja.

7. Epifanije Salaminski ili Kiparski (310-403): U svom djelu „O herezama” donosi spisak kompletnog NZ kanona.

8. Treći Koncil u Kartagi (397): Spisak sadrži sve NZ knjige

Pisana svjedočanstva ranocrkvenih pisaca

U pisanim djelima propovjednika i teologa koji su došli nakon apostola osim popisa biblijskih knjiga možemo naći i druge podatke koji idu u prilog biblijskom učenju o kanonu. Iz njihovih pisanja je vidljivo da oni poznaju novozavjetni kanon. Znaju da je završen i da mu se ne smije dodavati niti oduzimati. Iako mnogi od njih ne navode spisak novozavjetnih knjiga, citiraju ih kao Božiju riječ. To je jasan dokaz da imaju znanje o završenom kanonu Novog Zavjeta. Npr Irinej (drugo stoljeće) Novi Zavjet citira oko 1000 puta. Direktno citira dvadeset jednu novozavjetnu knjigu. Aludira na još tri a tri ne spominje nikako, što nipošto ne znači da ih ne poznaje ili ne smatra kanonskim.[64]

Rukopisi i prevodi

Broj pronađenih rukopisa novozavjetnih knjiga znatno je veći od broja rukopisa apokrifnih i drugih knjiga koje nisu ušle u kanon.[65] Taj podatak potvrđuje činjenicu da je Crkva znala koje knjige su kanonske odnosno koje su vrjednije i važnije za Crkvu. I sam izgled rukopisa potvrđuje da je kanon završen u prvom stoljeću. Naime, rukopisi nisu postojali zasebno, nego su se vrlo rano počeli skupljati u jednu knjigu (kodeks). Prva izdanja su sadržavala samo Evanđelja, zatim Pavlove poslanice te, na kraju, i sve biblijske knjige u jednom kodeksu.[66] I dan danas postoje kodeksi iz četvrtog stoljeća koji se mogu vidjeti u knjižnicama u Vatikanu i Londonu a dostupni su i na internetu.

I rani prevodi Novog Zavjeta nam otkrivaju stav Crkve prema kanonu. Najznačajniji je, svakako, Jeronimov prevod na latinski, poznat kao Vulgata (kraj četvrtog stoljeća).

Kada sve sagledamo, očito je da je postojala jasna spoznaja o kanonu NZ. Kanoničnost većine novozavjetnih knjiga nikada nije bila upitna. Saznajemo i to da su neki imali sumnje u vezi pojedinih knjiga (Hebrejima, Jakovljeva, 2. Petrova, 2. i 3. Ivanova, Judina, Otkrivenje). Međutim, u većini crkava te knjige su bile prihvaćene kao kanonske (jer su kao takve i primljene). Zašto su pojedini sumnjali u kanoničnost tih knjiga, zasebna je priča. Osim kanonskih knjiga postojale su one koje su neki htjeli pridodati kanonu Novog Zavjeta, ali su prepoznate kao ne kanonske ili heretičke.

Testovi kanoničnosti (osobine kaoničnosti)

Postojali su (i postoje) i neki testovi odnosno neke osobine kanonskih knjiga koje ih razlikuju od ne kanonskih. (1) Autorstvo: autor je morao biti apostol ili njegov suradnik. (To znači da knjige koje su nastale nakon smrti apostola nisu mogle biti prihvaćene u kanon.) (2) Pravovjernost, učenje se moralo slagati s učenjem apostola i ostalih kanonskih knjiga. (Npr. Kada je starješina Serapion čitao tzv. Petrovo evanđelje odmah je vidio da nije nadahnuto jer je sadržavalo krivu kristologiju.) (3) Prihvaćenost i upotreba. Kanonske knjige su se javno čitale i bile prihvaćene u crkvama. O tome svjedoči Novi Zavjet ali i drugi povijesni podaci (Kol 4:16, 1 Sol 5:7). To ne znači da se u nekim crkvama nisu počele čitati pojedine ne kanonske knjige. Međutim, to je bilo ili greškom ili se pravila jasna razlika između onih koje su korisne za čitanje i kanonskih. (4) Samopotvrda. Nadahnute knjige same sebe potvrđuju svojim sadržajem. Svjedoče o svom nadnaravnom božanskom porijeklu. (5) Svjedočanstvo Duha. Oni koji su Kristovi prepoznaju Njegov glas u kanonskim knjigama. I kroz Riječ (kanon) Duh Sveti silno djeluje u životima vjernika.

Kada smo govorili o kanonu Starog Zavjeta, objasnio sam da se protestantske crkve, Židovi, rimokatolička i pravoslavna crkva razlikuju po pitanju kanoničnosti nekih knjiga. Međutim, to nije slučaj s kanonom Novog Zavjeta. Sve većinske crkve se slažu (protestanti, pravoslavci i katolici) i prihvaćaju 27 novozavjetnih knjiga kao kanonske.[67]

Zaključak

Vidjeli smo da je Bog nadahnuo proroke i apostole da napišu Bibliju. Upravljao je čitavim procesom pisanja i sakupljanja knjiga. Neki pokušavaju unijeti sumnju u Božiju riječ govoreći o kanonu kao o nečem što su ljudi sastavili ili o čemu su odlučili. Bog je sastavio, Bog je odlučio i Crkvi predao kanon, a ljudi mogu vjerovati ili ne. Crkva je primateljica, a ne autorica kanona.

Ako je Biblija Božija Riječ i ako je kanon Biblije završen, onda slijedi da je to najvrjednija knjiga od svih knjiga, da je jedna riječ Biblije važnija od svih ljudskih riječi ikada izrečenih. Da li mi stvarno tako vidimo Bibliju? Da li je čitamo u vjeri i strahopoštovanju? Da li vršimo ono što tamo piše?

Dodaci

Dodatak 1

Naš odnos prema Bibliji

Još 1:8, Ps 1:2

O Bibliji treba razmišljati

Otk 1:3, Iz 34:16

Kol 45:16

Bibliju treba čitati

Neh 8:12, Lk 24:45,

Mt 13:18,19

Bibliju treba razumjeti

Ps 112:1

Ps 119:47

Bibliju treba voljeti

Ezr 7:9,10

Mt 28:20

Biblijsku nauku treba vršiti

Mk 16:15

2 Pt 3:15

Biblijsko Evanđelje treba propovijedati i poučavati

Ps 119:11

Ps 119:93

Bibliju treba pamtiti

Iz 34:16,

Dj 17:11

Bibliju treba proučavati

Ps 119:42

U Bibliju se treba pouzdavati

Ps 119:66

Dj 24:14

Bibliji treba vjerovati

Dodatak 2

Tumačenje Zakona[68]

Do sada smo vidjeli neke temeljne istine korisne za naš pristup Bibliji. Ona je u potpunosti Božja riječ koja je istinita, jasna. dovoljna, savršena i završena. Ona je vrhovni autoritet za vjeru i praksu. Vidjeli smo i osnovna pravila za tumačenje Biblije. Sada ćemo detaljnije razmotriti neka pitanja vezana za tumačenje i vidjeti nekoliko primjera tumačenja.

Tumačenje Biblije nije nešto što treba zadovoljiti našu intelektualnu znatiželju, nego djelatnost neophodna za naš život. Isus je rekao da čovjek ne živi samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta. Budući da su čitanje, razumijevanje i primjena Biblije neophodni za život, slijedi da je neophodno i ispravno razumijevanje i primjena onoga što čitamo.

Čitava Biblija je Božja istinita i autoritativna, ali primijetili smo i da su mnogi tekstovi u Bibliji povezani s vremenom, kulturom i okolnostima u kojima su nastali. Zbog toga nam se može činiti da oni nemaju nikakvu važnost danas. Zato je potrebno da naučimo neke bitne istine vezane za tumačenje i razumijevanje Biblije.

Vidjet ćemo kako da iz biblijskih tekstova iščitamo vječne i nepromjenljive principe koji vrijede na svakom mjestu i u svako vrijeme, te kako da ih primjenjujemo u životu.

1. Čitanje principa

Budući da je Biblija nastajala u okolnostima, kulturi i vremenu drugačijem od ovoga u kojem živimo, potrebno je da razumijemo kako ona može biti korisna i primjenjiva u naše vrijeme, odnosno kako može biti autoritet i pravilo po kojem trebamo upravljati život. Biblija govori o mnogim običajima koje danas ne poznajemo, o životinjama i biljkama za koje ne znamo. Ljudi su u biblijska vremena živjeli na drugačiji način i bavili se drugačijim poslovima nego mi. Stari savez je u mnogo čemu različit od Novog saveza. S pravom se pitamo kako ono što je Bog govorio njima, može imati veze s nama?

Međutim, bez obzira na mnoge razlike između ljudi u biblijsko vrijeme i danas, postoji i vrlo mnogo sličnosti. Iako se ljudi danas drugačije šišaju i drugačije oblače, u suštini su isti kao i ljudi u biblijsko vrijeme. Osim toga, imamo istog i nepromjenljivog Boga i iste Božje zakone. Ne bi nam trebalo biti posebno teško iz Biblije otkriti vječne Božje istine koje važe za nas danas kao što su važile i za ljude prije dvije ili tri tisuće godina. Sama Biblija daje smjernice kako da je tumačimo.

Osnovni postupak

Imajući u vidu svo što smo o Bibliji naučili do sada, nastavljamo se približavati tumačenju biblijskog teksta. Pristupamo mu s molitvom, otvorena i ponizna srca te sa stavom učenika. Prvi zadatak je da vidimo šta je biblijski tekst značio ljudima kojima je prvobitno upućen. Svaki tekst čitamo u njegovom kontekstu. Zanima nas šta piše prije i poslije stiha koji želimo protumačiti. Bitno je da otkrijemo o čemu govori čitava biblijska knjiga u kojoj se nalazi tekst. Čitajući pažljivo, otkrivamo mnoštvo podataka o ljudima i vremenu u kojem žive. Posebno nas interesira njihov duhovni život i odnos s Bogom. Otkrivamo kakve pouke, opomene, zapovijedi Bog daje. Iz toga učimo o Bogu i njegovom karakteru te njegovom odnosu prema tim ljudima.

Kada smo razumjeli kakvi su bili ljudi, njihovi životi i njihovi problemi te naučili nešto o Bogu kroz njegove pouke i odnos prema ljudima u njihovim konkretnim životnim situacijama, možemo se pitati kakve to veze ima s nama.

Narav biblijskog teksta jeste da on objavljuje vječne istine ili principe zaodjenute u ruho vremena u kojem je Biblija nastajala. Kada razumijemo šta je tekst značio prvobitnim slušateljima ili čitateljima, neće nam biti teško otkriti vječne principe koje trebamo primijeniti i danas i to u svjetlu novozavjetne objave. Kao primjer uzet ćemo tumačenje Zakona koji je Bog dao Izraelcima na Horebu.

Gordon Fee i Douglas Stouart napisali su knjigu o tumačenju Biblije u kojoj tvrde da kršćanina ne obavezuje ništa što je zapisano u Mojsijevom zakonu ukoliko nije ponovljeno u Novom zavjetu.[69] To je jedno od učenja kojemu sam se suprotstavio u ovoj knjizi, a posebno u knjizi Zakon i milost. Međutim, neću odbaciti sve što Fee i Stouart pišu jer većina toga je veoma dobra. Dobro je što oni primjećuju da je Mojsijev zakon paradigmatičan.[70] To znači da Bog nije dao zapovijed za svaku moguću situaciju u životu, nego davanjem zapovijedi koje se odnose na neke životne situacije, otkriva principe koji važe i u drugim sličnim situacijama. Kada razumijemo ove principe koji su dati o okviru onog vremena i okolnosti, neće nam biti teško da vidimo kako su oni primjenjivi i u novozavjetno vrijeme i u okolnostima u kojima živimo.

Dva primjera

Paradigmatičnost Zakona i njegovo tumačenje možemo ilustrirati na sljedećem tekstu:

Kad žetvu žanjete po svojoj zemlji, ne žanjite dokraja svoje njive; niti pabirčite ostatke poslije svoje žetve. Ne paljetkuj svoga vinograda; ne kupi po svom vinogradu palih boba nego ih ostavljaj sirotinji i strancu! Ja sam Jahve, Bog vaš. (Lz 19:9-10)

Zakon zabranjuje da se do kraja pobere svo grožđe, nešto treba ostaviti i sirotinji. Međutim, šta s onima koji ne gaje grožđe, nego smokve, kao Amos, ili masline? Mogu li on sve pobrati i ništa ne ostaviti sirotinji?

Svrha ovih zapovijedi je pružanje konkretne pomoći onima koji su u potrebi. U zapovijedi se spominju neke vrste poljoprivrednih proizvoda, ali se ne navodi čitav spisak, odnosno ne navodi se svaka situacija u kojoj je moguće i potrebno slično postupiti. Zapovijed je dakle primjer ili uzor kako se treba postupiti u svakoj sličnoj okolnosti. Dokaz tome je i ponavljanje zapovijedi u Ponovljenom zakonu 24:19-22 gdje se dodaju još neki detalji (kao što su masline).

Zapovijed otkriva važan princip, a to je čovjekova obaveza da se pobrine za onoga u potrebi. (Osnovni princip je ustvari ljubav koja se u konkretnoj situaciji očituje u davanju. Ljubav je princip o kome visi sav Zakon i Proroci.)[71] Na drugom mjestu u Zakonu ovaj princip se iznosi u općenitijem smislu:

Kako siromaha nikad neće nestati iz zemlje, zapovijedam ti: širom otvaraj svoju ruku svome bratu, svome siromahu i potrebitu u zemlji svojoj. ( Pnz 15:11)

Ovdje vidimo općenitiju zapovijed koja kaže: Daji siromahu. Jedan način kako da se ovo sprovede u praksi jeste i da se prilikom žetve ili branja nešto ostavi na njivi. To je Bog pokazao na primjeru branja grožđa ili žetve žita, a primjenjivo je i na druge slične situacije.[72]

Zapazimo da ovo nisu samo savjeti ili pouke nego zapovijedi. Iz njih ne učimo samo o čovjeku i njegovim moralnim odgovornostima nego i o Bogu i njegovom karakteru. Vidimo da je njemu stalo do onih koji su u potrebi i stara se da stvari postavi tako da bi i njima pomogao. Možemo se naučiti i mudrosti jer iz ovih i sličnih zapovijedi vidimo još jedan princip koji i Novi Zavjet jasno objavljuje. Nije cilj da čovjek pomogne drugom, a sam zapadne u oskudicu (2 Kor 8:13,14), jer Bog ne zapovijeda neko nerazumno i prekomjerno davanje. Ono treba biti mudro i odmjereno, ali i darežljivo i konkretno. Božja objava daje znanje, mudrost i sigurnost te nas oslobađa od zbunjenosti, lutanja i nepotrebnog osjećaja krivnje.

Dakle, iz Božjeg zakona zapisanog u Levitskom zakonu 19:9,10, možemo naučiti vječne principe o našim moralnim obavezama koje Bog objavljuje i ilustrira davanjem zapovijedi za konkretnu situaciju u konkretnom vremenu i okolnostima.[73] Važno je primijetiti da iz zapovijedi nismo naučili samo nešto o svojim dužnostima nego i nešto o Božjem karakteru, ali i o mudrosti za život.

Da li ove zapovijedi obavezuju novozavjetnog vjernika? Da li su primjenljive u naše vrijeme? Prema modernoj teologiji to nas ne obavezuje. Ali ako razmislimo ozbiljnije, trebali bismo odbaciti takvu teologiju.

Prvo što vidimo je da su principi ovih zapovijedi izneseni i u Novom Zavjetu. I tamo čitamo da je potrebno misliti na one u potrebi (Jk 1:27). Međutim, znamo da se malo ko danas bavi poljoprivredom i voćarstvom i ne možemo bukvalno primijeniti zapovijedi o berbi voća ili žetvi žita. Daje li nam to pravo da sve svoje prihode zadržimo za sebe i ne pomognemo drugima?[74] Vidjeli smo da je Bogu stalo do onih koji su u potrebi i da je Njegova volja da im pomognemo na konkretan način.

Drugo, u nekim situacijama je čak i bukvalna primjena ovih zapovijedi moguća i potrebna. Čuo sam za jednog biznismena iz Travnika koji se bavi proizvodnjom namirnica od krumpira. Zbog toga je krumpirom zasijavao polje u blizini grada. Prilikom branja kupio je dio krumpira (vjerojatno veće komade koji odgovaraju načinu prerade u njegovim mašinama) a ostatak je ostavljao na njivi te su ljudi mogli slobodno dolaziti i uzimati što je ostalo. Ovo je vjerojatno bilo od velike pomoći siromasima, jer ih je bilo mnogo u poslijeratno vrijeme. Možemo se upitati da li bi bilo pravedno pred Bogom da on pokupi sve krumpire i bogati se na njima, dok istovremeno oko njegovog polja žive mnogi siromasi željni kruha? S druge strane, bilo bi glupo ostavljati namirnice u polju ukoliko je polje daleko od bilo kakvog naselja, gdje nema ljudi a kamoli siromaha. U tom slučaju je potrebno naći neki drugi način kako im pomoći.

Isto tako trebamo razumjeti da čitav svijet nije Pariz, nego postoje mnoga područja ili zemlje gdje se način života ne razlikuje bitno od načina života Izraelaca onoga vremena. Možda će u njihovom slučaju bukvalna primjena zapovijedi o žetvi i berbi biti itekako potrebna i moguća?

Kao drugi primjer pogledajmo tumačenje apostola Pavla, odnosno razmotrimo kako on tumači Zakon i primjenjuje ga na današnje vrijeme. Klasičan primjer nalazi se u 1 Korinćanima 9:3-11:

Moj odgovor mojim tužiteljima jest ovo: Zar nemamo prava jesti i piti? Zar nemamo prava ženu vjernicu voditi sa sobom kao i drugi apostoli i braća Gospodnja i Kefa? Ili samo ja i Barnaba nemamo prava ne raditi? Tko ikada vojuje o svojem trošku? Tko sadi vinograd pa roda njegova ne jede? Ili tko pase stado pa od mlijeka stada ne jede? Zar to govorim po ljudsku? Ne kaže li to i Zakon? Jer u Mojsijevu zakonu piše: Ne zavezuj usta volu koji vrši! Zar je Bogu do volova? Ne govori li on baš radi nas? Doista, radi nas je napisano, jer tko ore, u nadi treba da ore; i tko vrši, u nadi da će dobiti dio. Ako smo mi vama sijali dobra duhovna, veliko li je nešto ako vam požanjemo tjelesna? (1 Kor 9:3-11)

Pavao u svom pismu Korinćanima citira Mojsijev zakon i to Ponovljeni zakon 25:4, a tamo piše: Ne zavezuj usta volu kad vrše. Apostol tvrdi da je to napisano radi nas. Koliko se apostolovo shvaćanje Zakona razlikuje od shvaćanja današnjih učitelja.

Pavao iz teksta izvlači princip i primjenjuje ga na situaciju u crkvi. Princip zapovijedi iz Ponovljenog zakona 25:4 jeste da radnik, bio on čovjek ili životinja, zaslužuje nagradu za svoj rad.[75] Ovaj princip Pavao primjenjuje na službu propovjednika Evanđelja, jer oni koji propovijedaju Evanđelje od Evanđelja i žive. Pavao prvo daje primjere iz svakodnevnog života (Tko ikada vojuje o svojem trošku? Tko sadi vinograd pa roda njegova ne jede? Ili tko pase stado pa od mlijeka stada ne jede?) te završava citiranjem Zakona iz kojeg iščitava princip i primjenjuje na modernu situaciju.

Iz ovih primjera smo vidjeli kako je starozavjetni Zakon moguće i potrebno primijeniti u naše vrijeme. Primjena ponekad može i treba biti doslovna, ali češće moramo razumjeti duh Zakona da bismo ga mogli primijeniti u našoj modernoj situaciji.

Zakon nije nešto što je važilo za Izraelce do prije dvije hiljade godina, nego objavljena Božja volja koja važi za sve ljude u svako vrijeme i na svakom mjestu.

2. Pitanje praktične primjene metode

Naša obaveza je da čitajući Zakon naučimo vječne principe koje smo dužni primijeniti u svakodnevnom životu. Međutim, nameću se važna pitanja. Potrebno je mnogo vremena da se naučimo ispravno služiti Biblijom i ispravno je tumačiti. Potrebno je mnogo vremena da naučimo mnoge biblijske principe i njihovu ispravnu primjenu u našem svakodnevnom životu. To sigurno nije nešto što možemo postići preko noći. Pretpostavimo da smo se tek obratili. Kako u tom slučaju da živimo? Kako da se ponašamo u svakodnevnim situacijama, jer o Bibliji ne znamo baš mnogo? Da li smo, na neki način osuđeni na neznanje i mnoge pogreške? Daleko od toga.

Iako je odraslom čovjeku potrebno da radi i zaradi da bi živio, malo dijete to ne može, ali je Bog uredio stvari tako da dijete napreduje i razvija se, bez obzira što ne može raditi i zaraditi. Slično je i s duhovnim bebama. Iako čovjek ne živi samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta, oni koji su se tek obratili i ne poznaju Bibliju nisu osuđeni na propast. Nekoliko stvari je ovdje važno spomenuti:

Prvo, čovjek je stvoren na sliku Božju tako da u sebi ima nešto urođeno, savjest, koja mu pomaže da prirodno razlučuje šta je dobro a šta zlo u Božjim očima. Znamo da savjest nije savršena, ali je korisna.

Drugo, Bog je u crkvi postavio pastire i učitelje koji pomažu vjernicima, kako mlađim, tako i starijim, u spoznaji duhovnih istina. Osim toga vjernici su kadri pomoći jedni drugima i opominjati se i poučavati međusobno.

Treće, iako je Božji zakon opširan i potrebno je mnogo vremena da se upoznamo sa svime, ipak situacija nije beznadežna. Čitav Zakon se može sažeti u nekoliko riječi: Ljubi Boga svim srcem i ljubi bližnjega kao samog sebe. Ovo su osnovni principi o kojima visi sav Zakon i Proroci. Ovi principi su i smjernice za pravilno tumačenje Biblije.

Dakle, mladi vjernik se prvo uči osnovnim i općenitim principima, a vremenom njegovo razumijevanje napreduje i do sitnijih detalja. Mladi vjernik svoje proučavanje počinje s novozavjetnim knjigama koje može brže i lakše savladati i koje mu daju dobar temelj za daljnje izučavanje Biblije.

Budući da vjernik ima savjest i da sav Zakon može sažeti u par riječi, da li to znači da nema ni potrebe napredovati u upoznavanju čitave Biblije? To bi bilo isto kao da kažemo da malo dijete može živjeti i bez rada i kako nema potrebe da se uči nikakvom poslu. Napredovanje u duhovnom znanju je važan faktor u duhovnom životu vjernika (1 Pt 1:5-11) i neophodno je proučavati i primjenjivati čitavu Bibliju, jer čovjek ne živi samo o kruhu, nego o svakoj (a ne samo ponekoj) riječi Božjoj.

Zaključak

Cilj ovog dodatka o tumačenju Zakona nije da nam da iscrpna objašnjenja i upute za tumačenje Biblije, nego da nam da neke osnovne smjernice te pokaže kako je i Mojsijev zakon koristan i potreban u životu novozavjetnog vjernika. Kada govorimo o autoritetu Biblije, ne mislimo samo da su knjige Novog Zavjeta za nas autoritet, nego čitava Biblija. Iz nje učimo Božju volju i iščitavamo principe koje smo dužni primjenjivati u našem svakodnevnom životu.

Dodatak 3

Islam o nepogrešivosti Biblije

Islamski teolozi tvrde da je Biblija iskrivljena, puna grešaka i kontradikcija. Čak i na našem jeziku postoje mnoge islamske knjige u kojima se tvrdi da je Biblija izmijenjena. Prodaju se a neke dijele i besplatno na mnogim mjestima. Nameće nam se jedno zanimljivo pitanje: Zašto islamski teolozi govore i pišu o navodnim greškama u Bibliji? U ovom poglavlju odgovorit ću na to pitanje. Razmotrit ćemo šta Kuran i islamski teolozi kažu o Bibliji. Pa pogledajmo najprije šta o Bibliji (Tevratu i Indžilu) kaže Kuran:

Reci: ‘O sljedbenici Knjige, vi niste nikakve vjere ako se ne budete pridržavali Tevrata i Indžila, i onoga što vam objavljuje Gospodar vaš.’ (Sura 5:68)

136. O vjernici, vjerujte u Allaha, i Poslanika Njegova, i u Knjigu koju On Svome Poslaniku objavljuje, i u Knjigu koju je objavio prije. A onaj ko ne bude vjerovao u Allaha, i u meleke Njegove, i u knjige Njegove, i u poslanike Njegove, i u onaj svijet – daleko je zalutao. (Sura 4:136)

47. i sljedbenicima Indžila smo bili naredili da sude prema onome što je Allah objavio u njemu. Oni koji nisu sudili prema onome što je Allah objavio – pravi su grješnici. (Sura 5:47)

48. A tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da potvrdi knjige prije nje objavljene i da nad njima bdi. I ti im sudi prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i ne odstupaj od Istine koja ti dolazi; svima vama smo zakon i pravac propisali. A da je Allah htio, On bi vas sljedbenicima jedne vjere učinio, ali, On hoće da vas iskuša u onome što vam propisuje, zato se natječite ko će više dobra učiniti; Allahu ćete se svi vratiti, pa će vas On o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti. (Sura 5:48)

111. U kazivanju o njima je pouka za one koji su razumom obdareni. Kur’an nije izmišljena besjeda, on priznaje da su istinite knjige prije njega objavljene, i objašnjava sve, i putokaz je i milost narodu koji vjeruje. (Sura 12:111)

43. Mi smo i prije tebe samo ljude kao poslanike slali i objavljivali im – pitajte sljedbenike Knjige ako ne znate – 44. jasne dokaze i Knjige. (Sura 16:43, 44)

3. On tebi objavljuje Knjigu, pravu istinu, koja prethodne potvrđuje, a Tevrat i Indžil objavio je 4. još prije, kao putokaz ljudima, a objavio je i ostale koje rastavljaju istinu od neistine. One koji u Allahove riječi ne vjeruju čeka teška patnja; – a Allah je silan i strog. (Sura 3:3,4)

93. Svaka hrana je bila dozvoljena sinovima Israilovim, osim one koju je Israil sam sebi zabranio prije nego što je Tevrat objavljen bio. Reci: "Donesite Tevrat pa ga čitajte, ako istinu govorite!" (Sura 3:93)

Drugim riječima: „Dokažite na temelju Tore da istinu govorite” ili: „Potvrdite Biblijom da istinu govorite.”

Ovo su citati iz Kurana koji pokazuju da Kuran nedvosmisleno jasno uči da je Alah objavio Bibliju, da Kuran potvrđuje Bibliju, da Židovi i kršćani treba da slijede Bibliju, sude na temelju Biblije, da se istina treba dokazivati na temelju Biblije, da muslimani trebaju vjerovati u Bibliju. Nema nikakvog govora o tome da je Biblija izmijenjena ili da u njoj ima nekakvih grešaka ili kontradikcija. Osim toga, Kuran sasvim jasno govori da se Alahove riječi ne mogu izmijeniti:

34. A poslanici su i prije tebe lažnim smatrani, pa su trpjeli što su ih u laž ugonili i mučili sve dok im ne bi došla pomoć Naša - a niko ne može Allahove riječi izmijeniti – i do tebe su doprle o poslanicima neke vijesti. (Sura 6:34)

64. za njih su dobre vijesti i na ovome i na onome svijetu – Allahove riječi niko ne može izmijeniti – to će, zaista, velik uspjeh biti. (Sura 10:64)

114. Zašto da pored Allaha tražim drugog sudiju, kad vam On objavljuje Knjigu potanko? A oni kojima smo Mi dali Knjigu dobro znaju da Kur’an objavljuje Gospodar tvoj istinito, zato ti ne sumnjaj nikako! 115. Riječi Gospodara tvoga su vrhunac istine i pravde; Njegove riječi niko ne može promijeniti i On sve čuje i sve zna. (Sura 6:114, 115) Zatim Sura 18:27

Alahove riječi niko ne može izmijeniti. To se nipošto ne može odnositi samo na Kuran jer, prema Kuranu, Alahove riječi su i Kuran i Biblija. Eto tako o Bibliji naučava Kuran. A šta kažu Hadisi, koji su pisani puno kasnije od Kurana? I oni jasno potvrđuju ove istine.

4439. ISPRIČAO NAM JE Abdullah b. Mesleme, kog je obavijestio Malik b. Enes o onom što je prenio od Nafia,a on od Ibn Omera: "Jevreji su došli Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i spomenuli mu da su čovjek i žena od njih počinili blud. Allahov Poslanik, s.a.v.s.,ih upita: 'Šta u vezi bluda nalazite u Tevratu?' Rekoše: 'Da ih osramotimo i da se izbičuju.' Abdullah b. Selam reče: 'Lažete! U njemu je naredba o kamenovanju. Donesite Tevrat!' Donijeli su ga i otvorili, a jedan od njih stavi ruku na citat o kamenovanju i poče čitati ono prije i ono poslije njega. Abdullah b. Selam reče: 'Podigni ruku.' Kada je podiže, ispod bijaše citat o kamenovanju,te kaza: 'Muhammede, istinu je rekao. U njemu je citat o kamenovanju. Allahov Poslanik, s.a.v.s., naredi te se njih dvoje kamenovaše. (Zbirka Sunen Ebu Davuda, knjiga 6, 4439, str 37.)

Ebu Davud jasno uči da je u vrijeme Muhameda postojao Tevrat, i nema nikakvog govora o njegovoj izmjeni. Budući da Kuran i Islamske svete knjige naučavaju kako je Biblija istinita Alahova objava u kojoj nema promjene, zašto onda moderni Islamski teolozi naučavaju da je Biblija puna grešaka? Takvo što je u Islamu prvi počeo naučavati Ibn-Khazem 400 godina poslije Muhameda, ali zašto? To je jednostavno bio jedan pokušaj da se riješi veliki problem, a taj problem je da se učenja Kurana i Biblije nipošto ne slažu.

A da li je to valjano rješenje? Nipošto. Važno pitanje na koje islamski teolozi trebaju odgovoriti je: Kada su se ove greške pojavile? Kuran je pisan u sedmom stoljeću poslije Krista i tada (prema Kuranu) u Bibliji nije bilo nikakvih grešaka. Ako ima grešaka, onda su se morale pojaviti nakon sedmog stoljeća. Međutim, ovdje dolazimo do još većeg problema. Mi imamo primjerke Biblija koji su stariji i od Muhameda i od Islama. Znači da imamo one Biblije koje nisu izmijenjene i koje je Kuran potvrdio (i koje su identične današnjim Biblijama).

Sagledajmo činjenice

Prvo, postoje materijalni dokazi, tj. tisuće rukopisa i ranih prevoda Biblije koji dokazuju da Biblija nikada nije bila izmijenjena, tj. da su Biblije koje danas imamo identične originalnim Biblijama. To nije mišljenje teologa, to su činjenice. Tvrditi da je Biblija izmijenjena i da ima grešaka je tvrdnja koja ne samo da se ne može dokazati nego se suprotstavlja jasnim činjenicama i dokazima. Drugo, Kuran i Hadisi naučavaju da je Biblija istinita Božija riječ koja nije izmijenjena.

Tvrdnja da je Biblija izmijenjena suprotstavlja se očiglednim dokazima i učenju samog Kurana.

Kako islamski teolozi rješavaju ove probleme? Evo jednog odgovora iz knjige Opći prikaz islamske vjere:

Mi vjerujemo u Kur'an i u sve knjige o kojima nas Kur'an upoznaje, a to su „Suhufi Ibrahima (a.s.)”, „Suhufi Musa (a.s.)”, tj. „Tevrat”, „Zebur Davuda (a.s.)”, i „Inđil, Isa.(a.s)” Kur'an je sudija nad njima i mizan (mjerilo) pomoću kojeg se zna ono što je istinito i točno od njih, za razliku od onog što je iskrivljeno i izmijenjeno. (...) Stoga, vjerujemo u ono o čemu nas Kur'an izvještava da je od tih knjiga, i smatramo nevjernikom onoga ko to poriče, i da promjena nije stigla do njih, a ono od tih vijesti što proturječi s Kur'anom vjerujemo da je iskrivljeno i izmijenjeno.[76]

Vidimo dakle kako ovaj teolog rješava očit problem u islamskoj teologiji: „Kuran i Biblija se ne slažu, znači da je Biblija iskrivljena.” A šta s tim što Kuran uči da Alahove riječi niko ne može izmijeniti? O tome ništa ne kaže. Postoji i malo drugačiji pristup. Jednom kritičaru Biblije sam postavio sljedeće pitanje:

Nisi mi odgovorio na najvažnije pitanje. U videu koji sam priložio tvrdi se da Kuran prihvaća knjige koje su bile objavljane prije. Prema tome, u vrijeme pisanja Kurana, prema Allahu, odnosno Muhamedu, u Bibliji nisu postojale greške. Ispravi me ako nisam dobro razumio. A sada vi tvrdite da je Biblija puna grešaka. Ono što ti trebaš objasniti je kada su se te greške pojavile i kakve dokaze imate?

Ono što mi je upitani gospodin odgovorio bilo je prilično nejasno. A otprilike je rekao da Tevrat nije i ne može biti izmijenjen, ali da Tevrat nije ono što mi imamo u našoj Bibliji, niti je Inđil ono što imamo u Novom Zavjetu. Naša Biblija sadrži neke dijelove Tevrata i Indžila i plus mnogo drugog dodanog i izmijenjenog materijala. Iz njegovog odgovora da se naslutiti da je Indžil ustvari bilo Matejevo Evanđelje koje je izvorno pisano na Hebrejskom i izvjesni Q dokument, i ove tekstove danas nemamo. Moj odgovor je bio ovaj:

Dakle, vjerujemo da je Biblija koju imamo identična izvornoj Bibliji i za to postoje nepobitni dokazi, a za suprotna mišljenje ne postoje nikakvi dokazi. Također ne postoje nikakvi dokazi za postojenje nekog drugog Tevrata, Zebura i Indžila. Jednostavno govoriš o stvarima koje su povijesno netačne. Navodno postojanje Q dukumeta uopće ne ide u prilog hipotezama koje iznosiš. Osim toga, iz Kurana je jasno da je u vrijeme Muhameda postojao i Tvrat i Zebur i Inđil a to nije ništa drugo nego Biblija koju sada imamo i koju je Kuran potvrdio kao istinitu Božiju objavu. Jasno je da Kuran potvrđuje da ona nije izmijenjena a i sam znaš da danas posjedujemo rukopise Biblije koji su daleko stariji od Muhameda. Da je postojao neki drugi Tevrat, onda bi takav dokument postojao i danas. (Ili bi barem postojali neki povjesni dokazi o postojanju nekog takvog dokumenta) ... pitanje je ... gdje su kopije tog dokumenta? Jasno je da su postojale u vrijeme Muhameda. DA LI SU TADA MISTERIOZNO NESTALE? Ili odbijaš da odgovoriš na ovo moje jasno pitanje?

I znate šta? Upitani gospodin je odbio da odgovori na moje pitanje, jednostavno je ignorirao. A znate li zašto? Jer nema šta odgovoriti.

Zaključak

Šta ćemo zaključiti? Vidjeli smo da Biblija nipošto nije izmijenjena i to je činjenica. Vidjeli smo da Kuran to potvrđuje. Osim toga Kuran zapovijeda da se u Bibliju vjeruje, da se Biblija slijedi i na temelju Biblije sudi. Dakle, učenje da je Biblija izmijenjena učenje je koje se ne slaže niti s Biblijom niti s Kuranom niti s dokazanim činjenicama. Kako onda uskladiti Bibliju i Kuran u onome što različito naučavaju? Vidjeli smo koji je pristup islamskih teologa. Biblijski pristup je da je samo Biblija istinita Božija riječ. Sve što se ne slaže s Biblijom treba odbaciti kao neistinito.

Bibliografija

Altstadt, Robert A., „The Salvation of the Unevangelized: What the Literature Suggests”, Global Missiology, Vol 2, No 2, Januar 2005, http://ojs.globalmissiology.org/index.php/english/article/viewFile/107/307

Archer, Gleason, L., Encyclopedia of Bible Difficulties, el. izd.

Attantavi, Ali, Opći prikaz islamske vjere, Sarajevo, Visoki Saudijski komitet za pomoć BiH, 1996.

Barick, William D., „The Necessity of Sripture”, TMSJ 15/2, Fall 2004, 151-164.

Bassara, Czesław, Bibliology, Warrenton, CEF, 2014.

Berkhof, Louis, Systematic Theology, Eerdmans, Grand Rapids, 1996.

Birdsall, J. N., Canon of the New Testament, u The New Bible Dictionary, ur. J. D. Douglas, Grand Rapids, Eeerdmans, 1962, 194-99.

Bloesch, Donald G., Osnove evandjeoske teologije, Novi Sad, Dobra vest, sv.1, 1989.

Bracket, Chris, „Jasnoća Pisma: pretpostavka, načelo ili iluzija”, Kairos, 4, br. 1, 2010, 29-46.

Bruce, F. F., New Testament Documents: Are they Reliable? el. izd.

Budiselic, Ervin, „Utjecaj formiranja novozavjetnog kanona na kredo sola Scriptura”, Kairos, 5. br. 1, 2011, 37-58.

Didat, Ahmed, Kuran ili Biblija, Sarajevo, Bookline d.o.o, 2009.

Đurić, Slađan, Samo Pismo, Čačak, autorsko izdanje, 2006.

Erickson, Millard, Christian Theology, Grand Rapids, Baker, 1995.

Etches, Stephen, Sustavna telogija, Krapina, Teološka biblijska akademija, treće revidirano izdanje, 2009.

Fee, Gordon D., Stuart, Douglas, Kako tumačiti Bibliju, Osijek, Izvori, 1999.

Gaisler, Norman, ur., Nepogrešivost Biblije, Peć, Dom molitve, Novi Sad, Dobra vest, 1992.

Green, Donald E., „Evangelicals and Ipssisima Vox”, TMSJ 12/1, Spring 2001, 49-68

Grinli, Harold, Prepisivači, svici i Sveto Pismo, Beograd, Alfa i Omega, 2003.

Grudem, Wayne, Systematic Theology, Grand Rapids, Zondervan, 1994.

Grudem, Wayne, The Perspicuity of Scripture, Tyndale Fellowship Conference: The John Wenham Lecture, July 8. 2009.

Jambrek, Stanko; Jambrek, Ljubinka, „Uloga Biblije u svakodnevnom življenju”, Kairos, 4, br. 2, 2010, 213-232, https://hrcak.srce.hr/61399.

Josephus, F., Whiston, W., The Works of Josephus: Complete and unabridged, includes index. Peabody, Hendrickson, 1996, c1987.

Kaiser, Walter C. Jr., et. al., Hard Sayings of the Bible, Downers Grove, IVP, 1996, el. izd.

Kaiser, Walter C. Jr., Toward Rediscovering the Old Testament, Grand Rapids, Zondervan, 1991.

Kruger, Michael J., Canon Revisited, Wheaton, Crossway, 2012, kindle ed.

MacArthur, John Jr., „The Sufficiency of Scripture”, TMSJ 15/2, Fall 2004, 165-174.

MacArthur, John; Mayhue, Richard (urednici), Biblical Doctrine, Wheaton, Crossway, 2017.

Mack, Wayne A., „The Sufficiency of Scripture in Counseling”, TMSJ 9/1 (Fall 1998) 63-84.

Mcdonald, Martin Lee, „The Integrity of the Biblical Canon in Light of Its Historical Development”, Bulletin for Biblical Research, 6, 1996, 95-132.

McDowell, Josh, Presudan dokaz za kršćanstvo, Zagreb, Duhovna stvarnost, 2006.

Newman, Robert C., „The Council of Jamnia and the Old Testament Canon”, IBRI Research Report # 13 (1983), (Biblical Theological Seminary, Hatfield, Pennsylvania, Kindle izd.).

Orr, James, ur., International Standard Bible Encyclopedia, el. izd.

Packer, J. I., „Inspiration”, u The New Bible Dictionary, ur. J. D. Douglas, Grand Rapids, Eeerdmans, 1962, 564-66.

Packer, J. I.; Tenny, M. C.; White, William, Nelson's Illustrated Manners and Customs of the Bible, Nashville, Thomas Nelson, 1997, el. izd.

Ralević, Simo, Pismo od Boga, Aranđelovac, Dom molitve, 2011.

Reymond, Robert L., A New Systematic Theology of The Christian Faith, Nashwille, Thomas Nelson, 1998.

Ridderbos, N. H., „Canon of the Old Testament”, u The New Bible Dictionary, ur. J. D. Douglas, Grand Rapids, Eeerdmans, 1962, 186-94.

Ryrie, Charles C., Basic Theology, Chicago, Moody Press, 1999.

Sawyer, James M., Evangelicals and The Canon of the New Testament, Biblical Studies press, 1998, https://bible.org/article/evangelicals-and-canon-new-testament

Sproul, R. C., Knowing Scripture, Downers Grove, IVP, 1977.

Sproul, R. C., Sola Scriptura: Crucial To Evangelicalism, u James Mongomery Boice, ed., The Foundation of Biblical Authority, London & Glasgow, Pickering & Inglis, 1979, 103-119.

Stott, John, Understanding the Bible, Scripture Union, revidirano izdanje, 1984, 2004.

Trajkovski, Aleksandar, O Bibliji, http://kbcnt.net/index2.php?option=com_docman&task=doc_view&gid=17&Itemid=33

Trajkovski, Aleksandar, Zakon i milost, http://kbcnt.net/index.php?option=com_docman&task=doc_download&gid=16&Itemid=33

White, James, Scripture Alone, Minneapolis, Bethany House, 2004.

Na web stranici Izvori vjere i Patreonu potražite i ostale knjige i brošure Aleksandra Trajkovskog

patreon.com/aleksandar_trajkovski

https://sites.google.com/site/izvorivjere

Biblijski pogled na novac i davanje

Bog ljubavi i vječni pakao

Isusovo pismo crkvama

Karizmatski pokret i darovi koji su prestali

Knjiga proroka Jone

Očenaš

Pet tačaka kalvinizma

Poruka proroka Malahije današnjoj Crkvi (uskoro)

Poslanica Titu: ekspozitorski komentar

Psalam 1

Soteriologija

Sveto Trojstvo (uskoro)

Uznesenje Crkve

Zakon i milost

i druge.

[1] https://sites.google.com/site/izvorivjere/soteriologija

[2] Vidi Louis Berkhof, Systematic Theology (introduction), 119-121; 129-131. Vidi i Millard J. Erickson, Christian Theology, 155-160.

[3] Vidi Erickson, 163,164.

[4] Za više informacija o ovoj temi pročitajte moju brošuru: Šta će biti s onima koji nisu čuli? https://sites.google.com/site/izvorivjere/tekstovi-1/sta-ce-biti-s-onima-koji-nisu-culi

[5] Berkhof, o.c. 132-33.

[6] Ovakvo mišljenje naziva se inkluzivizam. Vidi treću bilješku.

[7] Donald G. Bloesch, Osnove evanđeoske teologije, Novi Sad, Dobra vest, 1989, sv. 1, 61.

[8] Dio teksta je preuzet iz mog članka O Bibliji, http://kbcnt.net/index2.php?option=com_docman&task=doc_view&gid=17&Itemid=33

[9] Prema nekima je izlazak Izraela iz Egipta bio1275. a osvajanje obećane zemlje počelo 1235. J. I. Packer, M.C.Tenny, William White, Nelson's Illustrated Manners and Customs of the Bible, Nashville, Thomas Nelson, 1997, elektronsko izdanje.

[10] J. I. Packer, „Inspiration”, u The New Bible Dictionary, ur. J. D. Douglas, Grand Rapids, Eeerdmans, 1962, 564-66.

[11] Podaci se odnose na NASB prevod.

[12] Pojam „Sveto Pismo” ili „Pismo” je biblijski pojam. Koriste ga novozavjetni pisci govoreći o knjigama Staroga Zavjeta, ali i kada govore o knjigama Novog Zavjeta. u 1.Tim 5:18 Pavao citira Evanđelje po Luki i naziva ga Pismo.

[13] Istina o nadahnuću Biblije i njenom autoritetu nije bila upitna od samog početka, pa skoro sve do osamnaestog stoljeća (vidi Louis Berkhof, Systematic Theology, Intro., 144- 46.)

[14] Westminstersko vjeroispovjedanje, Reformirani teološki institut „Mihael Starin”, poglavlje 1, paragraf 5.

[15] Usp Gill, s.v. Iz 45.

[16] „Accordingly, when Cyrus read this, and admired the divine power, an earnest desire and ambition seized upon him to fulfil what was so written” (Jos. Ant. xi. 2).

[17] Ove su se knjige i prije koristile, neki su ih smatrali kanonskim, a neki ne.

[18] Vidi i Mt 12:3; 21:16; 21:42

[19] Systematic Theology, Grand Rapids, Zondervan, 1994, 73.

[20] Autoritet: pravo ili moć davanja naredbi, donošenja odluka i zahtijevanja poslušnosti (https://en.oxforddictionaries.com/definition/authority).

[21] Usp. Millard Erickson, Christian Theology, 241.

[22] V. Wayne Grudem, The Perspicuity of Scripture, Tyndale Fellowship Conference: The John Wenham Lecture, July 8. 2009, 22.

[23] William D. Barick, u članku: „The Necessity of Sripture,” TMSJ 15/2 (Fall 2004) 151-164, iznosi mnoge razloge zbog kojih je Biblija neophodna. Vidi i Stanko i Ljubinka Jambrek, „Uloga Biblije u svakodnevnom življenju,” Kairos IV, br. 2, 2010, 23-232 https://hrcak.srce.hr/61399.

[24] Vidi Wayne A. Mack, „The Sufficiency of Scripture in Counseling”, TMSJ 9/1 (Spring 1998) 63-84.

[25] Ovaj dio knjige o nepogrešivosti Biblije je dostupan i kao zasebna brošura (plus Dodatak 3)

[26] The Chicago Statement on Biblical Inerrancy, https://library.dts.edu/Pages/TL/Special/ICBI_1.pdf

[27] U teologiji se koristi i riječ nezabludivost (eng. Infallibility). Neki je koriste kako bi obesnažili doktrinu o nepogrešivosti (ograničena nepogrešivost). Treba, dakle, dobro provjeriti u kojem smislu neko koristi ovaj izraz. (Vidi John MacArthur, Richard Mayhue /urednici/, Biblical Doctrine, Wheaton, Crossway, 2017, 109).

[28] Wayne Grudem, Systematic Theology, Grand Rapids, Zondervan, 1994.

[29] The New Testamenst Documents, Are They Reliable? (Novozavjetni dokumenti: da li su pouzdani?). Vidi: https://en.wikipedia.org/wiki/Frederic_G._Kenyon

[30] Ahmed Didat, Kuran ili Biblija, Sarajevo, Bookline d.o.o, 2009.

[31] Mustafa Šahin, Kršćanstvo, ostali podaci nedostupni.

[32] John Stott, u knjizi, Understeanding the Bible, Scripture Union, 2004, 166-169., govori o nekim od karakteristika koje ja iznosim u daljnjem tekstu.

[33] Za dodatna objašnjenja vidi Dodatak 2

[34] John Stott, o. c., 175-180.

[35] Isto, 181-194.

[36] Iz Novog Zavjeta vidimo da se hebrejski kanon često dijeli na dva dijela: Zakon i Proroke.

[37] Suvremena katolička enciklopedija, s.v. „Kanon Svetog Pisma”, sv. 2, str 205.

[38] U ISBE, sv. „Canon of Old Testament”, pisac argumentirano negira ideju da su aleksandrijski Židovi imali veći kanon. Josif i Filon su koristili LXX, ali nisu navodili apokrife. Prema tome, tvrdnja da je rana LXX sadržavala apokrife je upitna.

[39] Michael Kruger argumentirano pokazuje kako je koncept saveza suštinski važan za razumijevanje naravi kanona (Canon Revisited, Wheaton, Crossway, 2012, kindle ed. loc 4569-4696)

[40] Vidi Walter C. Kaiser, Jr., Toward Rediscovering The Old Testament, Grand Rapids, Zondervan, 1991, 36-40.

[41] Baba Batra 14b.

[42] Neki, kao npr. Calvin, misle da je Ezra Malahija, odnosno pisac Malahijine knjige.

[43] Kanon je već postojao. Ezra je samo donio Bibliju nazad u Izrael i zaključio kanon s onim što je napisao. Vidi Kaiser, Toward Rediscovering The Old Testament, 38.

[44] Vidi, Kruger, Canon Revisited, kindle loc 2625-2703.

[45] Zar je Bog dao autoritet nekom židovskom tijelu da odlučuje o tome koje knjige pripadaju u kanon, i to više od četiristo godina nakon njegovog završetka? Ili Katoličkoj crkvi stoljećima kasnije, na Tridentskom koncilu?

[46] Vidi Robert C. Newman, „The Council of Jamnia and the Old Testament Canon”, IBRI Research Report # 13 (1983).

[47] Citirano u Wayne Grudem, Systematic Theology, Grand Rapids, Zondervan, 1994, 56.

[48] Josephus, F., Whiston, W. The works of Josephus: Complete and unabridged. Includes index. Peabody: Hendrickson, 1996, c1987. (Apion 1.40-42).

[49] Origen spominje Jeremijno pismo i Makabejce nakon kanonskih knjiga. Atanazije navodi i Baruha te Jeremijino pismo. (V. http://www.bible-researcher.com/canon.html)

[50] Za kasniji period (12. stoljeće i dalje) značajna je Glossa ordinaria, Biblija s bilješkama i komentarima, koja apokrifne knjige jasno razlikuje od kanonskih.“

[51] Ove termine koristim u nedostatku boljih. U praksi situacija nipošto nije crno-bijela pa je vrlo teško napraviti neku smislenu klasifikaciju teorija o kanonu. Kruger teorije o kanonu dijeli u dvije kategorije odnosno dva modela: community determined and historically determined, te predlaže nešto treće: self-authenticating model (Canon Revisited, kindle loc. 630, 2447).

[52] Juda brat Gospodinov, ne Juda izdajnik.

[53] 1 Sol 2:13

[54] Vidi moju brošuru: Zašto nisam rimokatolik?, https://sites.google.com/site/izvorivjere/tekstovi-1/zasto-nisam-rimokatolik (poglavlje: Pitanje objave i autoriteta govori o tome šta je o predaja u Bibliji a šta u rimokatoličanstvu.)

[55] Usporedi James M. Sawyer, Evangelicals and The Canon of the New Testament, Biblical Studies press, 1998, https://bible.org/article/evangelicals-and-canon-new-testament (posebno fusnota 17.)

[56] Usp. Michael Kruger, Canon Revisited, kindle loc. 2071, 2760-2801.

[57] Neki mogu prigovoriti da Isus ovim riječima zaključuje knjigu Otkrivenje. Takav prigovor nema dovoljnu snagu. Svima bi trebalo biti očigledno da Biblija započinje knjigom Postanak a završava knjigom Otkrivenje. U Postanku je opisan postanak a u Otkrivenju kraj svega. Same Isusove riječi ne zvuče samo kao završetak jedne knjige nego kao završetak kanona.

[58] Criteria-of-Canonicity Model. Vidi Kruger, Canon Revisited, kindle loc. 1944-2185.

[59] Za detaljnije podatke vidi: http://www.bible-researcher.com/canon8.html

[60] http://www.bible-researcher.com/muratorian.html

[61] http://www.bible-researcher.com/origen.html

[62] http://www.bible-researcher.com/eusebius.html

[63] http://www.bible-researcher.com/cyril.html

[64] https://en.wikipedia.org/wiki/Irenaeus, 21.11.2017.

[65] Kruger, Canon Revisited, kindle loc. 7028-10533.

[66] Čak i iz samog teksta Novog Zavjeta se da naslutiti da su se kanonske knjige odmah skupljale u kolekcije odnosno kodekse. Kruger navodi 2 Tim 4:13 gdje Pavao spominje pergamente. Ta riječ se upotrebljavala da označi kodeks. Postoji mogućnost da je kodeks na koji Pavao misli ustvari zbirka njegovih poslanica. (Canon Revisited, kindle loc. 7311-10533.)

[67] Iako i danas postoje neke crkve koje imaju različit kanon.

[68] Tekst ovog dodatka je preuzet iz moje knjige Zakon i milost i djelimično prilagođen.

[69] Kako tumačiti Bibliju, Osijek, Izvori, 1999, 162-166.

[70] Isto, 166-171.

[71] Za detaljniju pouku o tumačenju vidi Walter C. Kaiser, Toward Rediscovering The Old Testament, Grand Rapids, Zondervan, 1991. 155-166. Čitava Biblija je ustvari primjer tumačenja i primjene Zakona. Kada čitamo Novi Zavjet, učimo s tumačenju Zakona, jer su novozavjetni pisci tumačili Zakon i primjenjivali ga na nove i konkretne situacije. Kaiser primjećuje da je Jakovljeva poslanica školski primjer primjene starog Zakona u novozavjetnoj situaciji.

[72] Guzik daje zanimljiv komentar na naš tekst: "This was a wonderful way to help the poor. It commanded the farmers to have a generous heart, and the poor to be active and to work for their food. It made a way for the poor to provide for their own needs with dignity." (David Guzik, Commentaries, <http://blueletterbible.org/Comm/david_guzik/sg/Lev_19.html>)

[73] Ovdje nemamo vremena za detaljnu analizu konteksta.

[74] Mnoge razvijene države imaju socijalne programe koje građani financiraju. Nije li ovo jedan korak u ispunjavanju duha ovog Zakona? Međutim, manjkavost socijalnog programa (države ili crkve) jeste u tome što ljudi gube osjećaj osobne uključenosti u davanje, a i primaoci pomoći ne primaju ljubav od konkretnih ljudi, nego od neosobnih institucija.

[75] Za detaljnije tumačenje ovog teksta vidi Walter C. Kaiser, Jr., "The Current Crisis in Exegesis and the Apostolic Use of Deuteronomy 25:4 in 1 Corinthians 9:8-10." JETS 21/1 (Mart, 1978) 11-18.

[76] Ali Attantavi, Opći prikaz islamske vjere, Sarajevo, Visoki Saudijski komitet za pomoć BiH, 1996, 141, 142.

Svojim dobrovoljnim prilozima možete omogućiti proširenje i unapređenje naše službe te pomoći da mnogi budu evangelizirani i poučeni. Broj računa ovdje.

Google Sites

Report abuse