Iz Indije se čaturanga proširila u Sasanidsku Persiju, gdje je dobila novo ime – šatrandž. Tu su figure dobile perzijske nazive, a uveden je i poznati izraz "šah-mat" (kralj je nemoćan). 

Šatrandž je imao velika pravila slična čaturangi, ali se više fokusirao na misaonu borbu nego na elemente sreće. Igra je brzo stekla status elitne razonode i razvijala se u učenim krugovima i na dvorovima.

U ovom periodu počinju se pojavljivati prvi poznati šahovski problemi i zapisi, koji pokazuju kako su igrači već tada tražili dublje taktičke i strateške obrasce.

Šatrandž se igrao u kraljevskim palatama, ali i u učionicama, na tržnicama i u domovima običnih ljudi. Igrači su smatrani mudracima, a poznati velemajstori tog vremena poput Al-Adlija i Al-Sulija imali su status učitelja.