Koliko puta ste posegnuli za čokoladom kada ste tužni? Ili pojeli čitavu kesu grickalica iz dosade? Ovo je emocionalno jedenje, gdje ne jedemo iz gladi, već iz potrebe da ublažimo stres, tugu, ljutnju ili čak dosadu. Hrana tada postaje privremeni "lijek", ali dugoročno ne rješava emocionalni problem – naprotiv, može dovesti do osjećaja krivice i narušenog odnosa prema hrani.
Mnogi naši obrasci ishrane oblikovani su još u djetinjstvu: šta su nam roditelji nudili, kakvu smo nagradu dobijali (“Ako pojedeš povrće, dobiješ sladoled!”), koliko se važnosti pridavalo obrocima u kući. Ove navike se nesvjesno prenose u odrasli život, a često i dalje upravljaju našim tanjirima.
Ljudi često jedu više u društvu, gledajući TV ili tokom stresa na poslu. Boja tanjira, muzika u restoranu, reklame, pa čak i miris u pekari mogu uticati na našu odluku da jedemo — čak i ako nismo gladni. Takođe, kultura i tradicija igraju veliku ulogu – šta se smatra “normalnim” jelom zavisi od društva u kojem živimo.
Dijete i restriktivne ishrane često dovode do unutrašnjeg sukoba: želimo nešto, ali ne smijemo, pa to stvara napetost, frustraciju i često – odustajanje. Previše fokusiranja na “zabranjeno” može dovesti do prejedanja. Zdrava ishrana ne bi trebala biti izvor stresa, već samosvjesnog izbora koji poštuje i tijelo i emocije.
“Mindful eating” (ili svesno jedenje) je praksa u kojoj jedemo pažljivo, svjesno, bez žurbe, slušajući signale gladi i sitosti. Kada jedemo svjesno, manje su šanse da se prejedemo i više uživamo u ukusu hrane. To znači jesti bez telefona, televizora, i uz prisustvo – kao da je svaki zalogaj važan (jer i jeste).
Psihologija ishrane nas uči da zdrava ishrana ne zavisi samo od znanja šta je dobro za tijelo – već i od toga zašto jedemo, kako jedemo i kako se osjećamo dok jedemo. Razumijevanje vlastitih obrazaca ishrane može pomoći da donesemo bolje odluke, razvijemo zdrav odnos prema hrani i – možda najvažnije – prema sebi.