FATIMA - Djeca iz Fatime u Nebu...


Jacinta i Franjo su u Nebu

BLAŽENI

FRANJO i JACINTA

DJECA IZ FATIME U NEBU

Lucija je glavni svjedok

Rođena je 22. ožujka 1907. godine Otac se zvao Antun dos Santos i majka Marija Ruža. Imali su šestoro djece, pet kćeri i jednog sina. Lucija je bila najmlađa.

Rodio se dječak

Obitelj Manuela Pedra Marto i Olimpije od Isusa u župi Fatimi, koja je u biskupiji Leirija, obradovalo je 11. lipnja 1908. rođenje još jednog dječaka. Devet dana kasnije zazvonila su zvona seoske župne crkve javljajući krštenje djeteta Božjeg imenom Franjo

Manuel Pedro Marto (1873-1957) bio je poznat kao ozbiljan čovjek mjesta, kojeg su od milja zvali 'ujak Marto'.

Olimpija (1870-1956) je bila udana prvi put 1888. s bratom Lucijine majke. Imala je dva dječaka iz prvog braka, a 1897. sklopila brak sa Manuelom i rodila sedmoro djece. Prvo dijete koje su dobili Manuel i Olimpija je Franjo. Franjo se razvio u dječaka okrugla lica, živih očiju i dobra zdravlja. Kao i ostali dječaci u selu bio je siromašno obučen u duge hlače i kratki kaputić. Na glavi je nosio kapu duga čunjasta oblika, koja je visila do ramena. Karakter kao da je naslijedio od oca: ljubazan, skroman, šutljiv i miroljubiv. Po naravi nije podnosio galamu. Rado je razmišljao isluša, više sklon mirovanju nego hodu.

Rodila se djevojčica

Zatim se rodila djevojčica 11. ožujka 1910. koja je na krštena na blagdan Svetog Josipa 19.3. i primila po svojoj kumi ime Jacinta. okom rasta pokazivala se njezina živahna narav.

Tri prijatelja

Brat i sestra – Franjo i Jacinta – boravili su rado u društvu svoje sestrične Lucije, koja je stanovala u susjednoj kući u istom mjestu Aljustrel. O tim danima djetinjstva Lucija je zapisala:

«Ne znam zašto, ali Jacinta i njezim brat osobito su voljeli i skoro uvijek dolazili po mene da se poigramo. Nisu voljeli društvo ostale djece. Molili su me da idem s njima bunaru, koji se nalazio u stražnjem dijelu vrta mojih roditelja.

Tu smo igrali, plesali i pripovijedali lijepe pripovijesti koje smo znali. Također išli smo zajedno na brdo s ovcama.

Jacinta je naročito voljela hvatati bijele janjce i sjedeći držala bi ih na krilu i milovala. Ponekad bi koje janje na povratku sa paše ponjela na ramenima, da se ne umori. Jednog dana, kad smo krenuli kući, Jacinta je ušla u stado.

- Jacinto, upitah je, zašto ideš usred

stada?

- Da budem kao Isus, koji na sličici koju sam dobila, također se nalazi među ovcama i jednu drži u ruci.

Tri poljupca i tri zagrljaja

Lucija se sjeća i ove zgode iz djetinjatva:

«Jednom smo se igrali zaloga u kući mojih roditelja. Dobitnik zapovijeda gubitniku učiniti nešto, što mu padne na um. Dopalo me da zapovijedam. Moj je brat sjedio za stolom i pisao. Zapovjedila sam Jacinti da ga zagrli i poljubi. Jacinta je odgovorila: - To neću! Zapovijedi mi nešto drugo! Zašto ne tražiš da poljubim Spasitelja, koji tamo visi?

-Dobro, rekoh, popni se na stolicu, donesi ga ovamo, tri ga puta klečeći zagrli i daj mu tri poljupca: jedan od Franje, jedan od mene i jedan od sebe.

- Našem Gospodinu dat ću toliko, koliko tražiš.

Potrčala je i donesla križ. Poljubila ga je s tolikim predanjem, što nikad neću zaboraviti.»

Nije mi do toga stalo!

Lucija je zapisala o svome mladom bratiću: «Franjo kao da nije bio Jacintin brat, nije joj bio sličan ni po licu, ni po vježbama u krepostima.. Kad je u našim igrama pobjedio i netko bi mu pokušao oduzeti pravo, popustio je bez otpora i rekao jedino: 'Misliš da si pobijedio? No, dobro, Meni nije do toga stalo!

Ako su druga djeca nešto uzela, što je pripadalo Franciscu, rekao bi: 'Pustite! Nije mi do toga stalo!'

Sjećam se, jednog je dana došao k nama Francisco s rupčićem na kojem je bila slika Nazaretske Djevice. Upravo mu je to netko donio.

Pokazao mi rupčić. Skupila se djeca i divila. Išao je od ruke do ruke i najednom nestao. Tražili ga, ali nisu našli. Kratko zatim otkrila sam ga u džepu drugog djeteta. Htjela sam rupčić uzeti, ali je tvrdio da pripada njemu, da ga je također dobio. Prišao je Francisco i rekao: 'Ostavi mu! Nije mi stalo do rupčića!'

Prijatelj ptica

Franjo je volio ptice. Nije mu bilo drago što djeca pticama kradu gnijezda. Dio svojeg kruha izmrvio bi i ostavio na stijeni za ptice. Nije dopustio da se pticama tko približi niti da ih plaši.

-Jadna stvorenja! Kako ste gladne vi ptičice. Dođite,jedite! – Tako je Franjo pozivao ptice koja bi velikom broju. Nakon jela bi ptice radosno cvrkutale, a Franjo bi im se pridružio vješto ih oponašajući.

Jednog dana Franjo je susreo dječaka koji je držao u ruci ulovljenu ptičicu. Franjo ponudi dječaku 20 novčića ako pusti pticu. Dječak prihvati ponudu, ali zatraži prije novac. Franjo ode hitro kući po novac. Vrativši se isplati dječaku otkupninu pa tako oslobodi uhvaćenu ptičicu. Kad je ptica odletjela zapljeskao je od radosti i upozorio:

- Dobro pazi, nedaj se višeuhvatiti!

Nebeska svjetla

Franjo i Jacinta zajedno sa

Lucijom za verih predvečerja očekivali su pojavu zvijezda, anđeoskih svjetla. Jacinta je viševoljela mejsec, svjetlo naše drage Gospe, jer od tog svjetla ne bole oči. Franju je više oduševljavalo sunce. To svjetlo ga je podsječalo na Gospodina Isusa Krista.

Franjo pomaže starici

Staricu, tetu Mariju Garreira, slali su sinovi da čuva stado ovaca i koza. Djevojčice bi se živahne u igri raspršile na sve strane. Kad bi naišli na staricu – Franjo joj je prvi sakupitiovce i posvestistado na pašnjak. Često se starica zahvaljivala Franji i nazivala ga svojim anđelom čuvarom.

Čuvanje ovaca na brežuljku Serra bilo je za djecu pravo slavlje. Djevojčice bi često plesale dok bi im na fruli svirao Feanjo, koji bi se često popeo na najvišu stjenu.

Sakriveni Isus

Lucijina sestra običavala je na blagdan Tijelova obući nekoliko djece u likove Anđela, koji su za procesije pratili nebnicu i sipali cvijeće pred Spasiteljem.

Jacinta je ispitivala:

- Hoću li vidjeti Spasitelja? - I dobila je odgovor: Da, nosi Ga gospodin župnik. Tako su jednom zgodom Lucija i Jacinta bile bijele pratilje nebnice sa košaricama punim cvijeća. Lucija se toga sječa:

- Na određenim mjestima, moja

nam je sestra davala znak. Ja sam bacala cvijeće Isusu. Znakovima sam pokušala navesti Jacintu da baci koji cvjet. No Jacinta je je samo promatrala župnika. Nakon obreda povela nas je moja sestra pred crkvu i upitala:

- Jacinto, zašto nisi bacila Isusu ni jedan cvijet? Jacinta odgovori: - Jer Ga nisam vidjela!

Tada me upita sestra: - Jesi li ti vidjela malog Isusa?

Potom je slijedilo objašnjenje Jacinti:

- Isusa se u hostiji ne može vidjeti.

No Isus je stvarno prisutan u hostiji.

Brza Krunica

Nakon večere djeca su trebala moliti Krunicu. Kako bi im ostalo više vremena za igru i pjesmu sa plesom, djeca su pronašla način kako će brzo izmoliti Krunicu. Nizajuci mala zrna govrili su samo : Ave Maria, Ave Maria. Nakon desetke bi rekli u duljoj stanki Oče naš. Tako su brzo molili Krunicu.

Anđeo mira

Lucija se ovako sjeća prvog ukazanja Anđela: - Čini mi se, bilo je to proljeće 1916. kada nam se Anđeo prvi puta ukazao u Loca de Caberge. Igrali smo se i gle: jaki vjetar tresao je drveće. Preplašeno smo gledali što se događa u tako mirnom danu. Najednom ugledasmo mladića od 14 do 15 godina. Bio je bijeliji od snijega, a pri sunčanom svjetlu bio je proziran kao predivni kristal.

Približivši ma se rekao je:

- Ne Bojte se! Ja sam Anđeo mira

Molite sa mnom.

Zatim Anđeo klekne i prikloni čelo do tla te nas je pozvao da tri puta s njim molimo ovu molitvu:

Moj Bože,

vjerujem u Te,

klanjam Ti se,

ufam se u Te

i ljubim Te!

Molim Te, oprosti onima

koji ne vjeruju u Te,

ne klanjaju Ti se,

ne ufaju se u Te

i ne ljube Te.

Dignuvši se, Anđeo je rekao djeci:

'Tako molite. Srce Isusovo i Srce Marijno čuju vaše molitve.' I Anđeo nestade. Mi smo duboko prignuti često ponavljali molitvu koju smo čuli od Anđela.

Anđeo Portugala

Drugo ukazanje Anđela dogodilo sepokraj bunara u vrtu Lucijinih roditelja. Evo Lucijina opisa: 'Jednog ljetnog dana igrali smo se, provodeći podnevni odmor kod kuće kraj bunara mojih roditeljla, a zvali smo ga Imeria. Najednom ugledali smo opet Anđela koji nam je rako: - Što radite? Molite, molite mnogo! Srce Isusovo i Srce Marijino žele vam svoje milosrđe iskazati. Stalno prikazujte Svemogućem mollitve i žrtve.

- Kakve žrtve treba prinositi?

upitah. Anđeo mi odgovori:

- Prinesiti sve što možete kao žrtvu, kao zadovoljštinu za grijehe, koji Njega vrijeđaju i kao molbvu za obraćenje grešnika. Tako ćete za svojudomovinu postići mir. Ja sam njezin Anđeo Čuvar, Anđeo Portugala. Prije svega prihvaćajte i podnosite spremno trpljenja, koja će vam Gospodin slati.

Od toga smo vremena prikazivali Bogu sve što nas je žalostilo.'

Anđeo Euharistije

Evo Lucijina sjećanja trećeg ukazanja Anđela: Nekoliko mjeseci kasnije sišao je nebeski Glasnik u Loca de Cabago, mjesto prvog ukazanja. Čim smo onamo stigli, započeli smo na koljenima, s licem do tla ponavljati Anđelovu molitvu: 'Moj Bože..' Nekoliko puta smo ponavljali ovu molitvu

Iznad nas je zasjalo. Usptravili smo se da bi vidjeli što se događa. Ugledali smo Anđela, u lijevoj ruci je držao kalež, nad kojim je lebdjela Hostija, iz koje je u kalež palo nekoliko kapi Krvi. Ostavio je da kalež sa Hosijom lebdi u zraku, kleknuo se kraj nas i potaknuo da s njim ponavljamo tri puta:

Presveto Trojstvo,

Oče, Sine i Duše Sveti,

duboko Ti se klanjam

i prinosim Ti

predragocjeno Tijelo i Krv,

Dušu i Božanstvo

Gospodina našega Isusa Krista

prisutnog u svim Svetohraništima svijeta kao zadovoljštinu za sve uvrede, svetogrđa i nemar kojima je On vrijeđan.

Po neizmjernim zaslugama Presvetog Srca Isusova i po zagovoru Bezgrešnog Srca Marijina, molim te za obraćenje jadnih grješnika.

Anđeo se potom podigao, prihvatio kalež i Svetu Hostiju. Meni je pružio Svetu Hostiju a Krv iz kaleža su pili Franjo i Jacinta. Anđeo je rakao:

- Primite Tijelo i pijte Krv Isusa Krista koje nezahvalni ljudi strahovito vrijeđaju.Dajte zadovljštinu za grijehe ljudi. Tješite svog Boga.'

Anđeo je ponovno kleknuo na tlo i ponovio s nama tri puta molitvu: Presveto Trojstvo.. Zatim je nestao Anđeo.

Bog u meni

Franjo nije čuo Anđelove riječi, pa je upitao Luciju: - Anđeo ti je pružio Svetu Pričest. Ali što je to bilo, što je dao Jacinti i meni?

- Isto tako Svetu Pričest, - odgovori Jacinta sva sretna. Nisi li vidio Krv kako teče iz Hostije?

- Osjetio sam da je Bog bio u meni, ali nisam znao kako. Tada je Franjo kleknuo, sagnuo glavu do zemlje i sa svojom sestricom ponavljao molitvu koju su naučili od Anđela. Riječi Anđela da

Boga treba tješiti, jer je žalostan zbog tolikih pogrda i grijeha duboko su potresle Franju i Jacinutu. Franjo se trudio da tješi Isusa a Jacinta se činila žrtve za obračenje grešnika.

Ukazanje Majke Božje u Fatimi 13. svibnja 1917.

Prvi posjet Majke Božje u Fatimi

U nedjelju 13. svibnja 1917. u Iriskoj dolini Igralo se troje spomenute djece. U podne ugledali su blijesak. U strahu pred olujom potrčali su obronkom i opazili iznad malog hrasta lužnjaka Ženu u bjelini, sjajniju od sunca.

Evo Lucijina sječanja riječi koje je rekla Majka Božja: - Ne bojte se! Neću vam učiniti ništa na žao.

- Odakle dolazite? – upitah.

- Dolazim s Neba!

- Što želite od mene?

-Došla sam vas zamoliti da slijedećih šest mjeseci, svakog trinaestog u mjesecu, u isti sat dođete ovamo. Tada ću vam reći tko sam i što želim od vas.

- Hoću li doći u Nebo?

- Svakako.

- A Jacinta?

- Također.

- A Franjo?

- Isto. Ali on mora još izmoliti mnogo Krunica Hoćete li se prikazati i sve svoje muke podnijeti, koje će vam On poslati za

zadovoljštinu svh grijeha kojima je vrijeđan, kao i molbu za obraćenje grešnika?

- Da, mi tohoćemo!

- Morat ćete mnogo pretrpjeti, ali Božja milost bit će vaša jakost...Unutarnjim poticajem pali smo na koljena i ponavljali u

sebi: 'Presveto Trojstvo, klanjam Ti se moj Bože! Bože, ljubim Te u Presvetom Oltarskom Sakramentu...'

Nakon nekoliko časaka nadodala je Majka

Božja: - Molite dnevno krunicu za mir u svijetu i da se postigne svršetak rata!

Zatim se Ona mirno podizala u smjeru sunčana izlaza i nestala u daljini.

Jacinta nije mogla šutjeti

Lucija se sjeća kako su toga popodneva tiho sva troje vidioca razmišljalo o divnom iznenađenju, najmlađa Jacinta je kliknula:

- O kako je lijepa ta Gospođa!

- Već znam, rekoh joj, ti ćeš to nekome odati.

- Ništa neću reći, odgovorila je, budi mirna!

Sljedeći dan, tako nastavlja Lucija, dotrčao je Jacintin brat k njoj s viješću da je Jacinta kod kuće sve ispripovijedila. Jacinta je čula tu tužbu, ali nije ništa rekla.

- Vidiš, to sam mislila – rekla sam joj.

- Ovdje unutra je nešto, što mi nije dalo šutjeti, odgovorila je Jacinta suznih očiju.

- Ne plači, ne kaži više nikome, što nam je Gospođa rekla.

- Već sam rekla.

- Što si rekla?

- Rekla sam da nam je Gospođa obećala, uzeti nas u Nebo.

- I odmah si to morala ispripovjedati?

- Oprosti, više neću nikome ništa reći!

Više nikome ni riječi

Vijest o čudesnom događaju u Fatimi brzo se proširila. Lucijina majka se zabrinula i zahtjevala od Lucije da sve to poreče. Evo opet Lucijinih riječi:

'Jednog dana, prije nego sam krenula sa stadom, majka me je htjela prisiliti da priznam da sam lagala. Nije štedila s milova-njem, prijetnjama, pa ni drškom metle. Nakon što joj nije uspjelo dobiti odgovor, osim samo upornu šutnju ili potvrdu onoga što sam već prije bila rekla, poslala me po stado s riječima, neka kroz dan razmislim, jer ona nije nikada dopustila da njezina djeca lažu. Ni sada to neće odobriti. Odluka je bila: prisilit će me navečer da odem k ljudima koje sam obmanjivala i priznam im laž, te zamolim za oproštenje.

Krenula sam sa svojim ovcama, moji su me prijatelji iščekivali. Ugledavši me zaplakanu, dotrčali su k meni i upitali me za razlog. Pripovijedala sam im sve što se dogodilo i nadodala:

- Recite mi, što da činim? Moja majka želi pod svaku cijenu da priznam laž. Kako bih mogla to učiniti?

Tada reče Franjo Jacinti:

- Ti si kriva. Zašto si to rekla?

Jacinta je klekla sklopljenih ruku i plačući zamolila oproštenje.

- Pogriješila sam, reče plačući,

nikome neću više ništa reći.'

Vijest o ukazanju Majke Božje u Iriskoj dolini postala je glavna tema razgovora. Ali nitko ili skoro nitko nije u to vjervao. Troje djece vidioca pino je trpjelo: izrugivanja,nepovjerenje ljudi, pa i najbližih. Bilo je i prijetnje kaznama.

Srce Marijino ovijeno trnjem

Po želji Mjake Božje troje djece vidioca došli su na mjesto ukazanja 13. lipnja. Evo Lucijina svjedočanstva:

'Nakon što sam sa Jacintom, Franjom i još s nekoliko prisutnih izmolila Krunicu, ponovno smo ugledali dragu Našu Gospu.

- Što želite od nas? – upitah.

- Želim da trinajstoga idući mjesec

ovamo dođete, molite dnevno Krunicu i naučite čitati. Kasnije ću vam reći što želim.

Zamolila sam za ozdravljenje bolesnika. Bogorodica je rekla:

- Ako se obrati, ozdravit će ove

godine.

Lucija nastavi sa molbom: - Htjela bih Vas zamoliti da nas povedete u Nebo.

- Da, po Jacintu i Franju doći ću uskoro. Ali ti ćeš još neko vrijeme ostati ovdje. Isus želi da Me ljudi po tebi upoznaju i ljube. Želi na zemlji ustanoviti štovanje moga Bezgrješnog Srca. Tko to prihvati, obećajem mu spasenje. Te duše će Bog ljubiti kao cvijeće, koje sam postavila za ukras Njegova prijestolja

- Dakle, ostat ću ovdje sama?- upitah žalosno.

- Ne dijete moje! Trpil li mnogo? Nemoj se obeshrabriti! Neću te nikada na-pustiti. Moje Bezgrješno Srce bit će tvoje utočište i put koji te bude vodio k Bogu.

U tom trenutku, izrekavši zadnje riječi, Majka Božja je rastvorila je sklopljene ruke i pokazala nam po drugi puta odsjev neizmjernog Svjetla. Tada smo vidjeli sebe uronjene u Boga. Jacinta i Franjo nalazili su se u Svjetlu koje se dizalo prema nebu, a ja u onom koji se izlijevalo na zemlju. Pred desnim dlanom drage Naše Gospe, nalazilo se Srce ovijeno trnjem, koje ga probada. Shvatili smo da je Begrješno Srce Marijino grijesima ljudi i traži zadovoljštinu.

Zraka svjetla

Franjo, duboko poresen onim što je vidio upita: - Zašto je draga Naša Gospa stajala sa Srcem u ruci i zašto je svijetom rasprostrla veliko Svjetlo, koje je Bog? A ti su Lucija stajala s Našom Gospom u Svjetlu koje je sjalo na zemlju, a Jacinta i ja u onom Svjetlu koje se dizalo prema nebu?

- Zato, odgovori Lucija, jer ćeš ti s Jacintom uskoro ući u Nebo, a ja ostajem s Bezgrješnim Srcem Marijinim još na zemlji.

Viđenje pakla: more vatre

Tri do četiri tisuće ljudi stiglo je 13. srpnja na mjesto ukazanja. Majka Božja je došla po treći puta i rekla preko vidioca:

- Želim da trinaestog idućeg mjeseca dođete ponovno ovamoi nastavite svaki dan moliti Krunicu u čast drage Naše Gospe od Krunice da se postigne mir u svijetu i svršetak rata, jer jedino Ona može to postići.

- Smijem li Vas zamoliti da nam kažete tko ste Vi i da učinite čudo, kako bi svi povjerovali da nam se Vi ukazujete.

- Dolazite i nadalje svaki mjesec ovamo. U listopadu reći ću vam tko sam i što želim, te ću učiniti čudo da svi povjeruju.

Tada je nastavila:

- Žrtvujte se za grješnike i recite često, osobito kad prikazujete žrtvu: 'Isuse, ovo je Tebi za ljubav, za obraćenje grješnika i kao naknada za uvrede Bezgrješnom Srcu Marijinom.' Pri ovim zadnjim riječima Majka Božja je ponovno rastvorila ruke. Kao da je zraka prodrla zemlju. Ugledali smo kao neko more vatre i u to more uronjene đavle i duše kao da su prozirne i crne bakrenaste, užarene ljudske spodobe, koje su u toj vatri plivale, a plamenovi su ih bacali u vis, padali su na sve strane poput iskra iz ogromna požara uz viku i jauk boli i zdvojnosti.

Nakon viđenja pakla rekla je draga Naša Gospa puna dobrote, a istovremeno i tuge:

Vidjeli ste pakao kamo dolaze duše siromašnih grješnika. Da ih spasi, želi Bog uvesti u svijet pobožnost mojem Bezgrješnom Srcu. Bude li se provodilo to što vam govorim, spasit će se mnoge duše i nastat će mir. Rat ide kraju, ali ne prestane li se vrijeđati Boga, započet će pod vladanjem Pija XI. drugi još gori rat. Kada budete jedne noći ugledali od Boga dano nepoznato svjetlo, onda znajete, da će ga On zbog njegovih zlodjela kazniti ratom, progonima Crkve i Svetog Oca.

Da to spriječim doći ću tražiti posvetu Rusije mom Bezgrješnom Srcu s naknadnom Pričesti na prve subote u mjesecu. Budu li moji zahtjevi izvršeni, obratit će se Rusija i bit će mir. Ako ne odogovore, tada će Rusija svoje zablude širiti svijetom, izazivati ratove i progone širom svijeta. Mnogi će podnijeti mučeništvo, Sveti Otac će mnogo trpjeti. Uništeni će biti neki narodi. Ali na kraju će moje Bezgrješno Srce pobjediti. Sveti Otac će mi posvetiti Rusiju, koja će se obratiti i na kraju svijetu će biti darovan mir. Portugal će sačuvati cjelovitu vjeru. O tome ne govrite nikome ništa. Franji možete reći.

Kad molite Krunicu ponovite nakon svakog otajstva: Moj Isuse, oprosti nam naše grijehe, očuvaj nas od paklenog ognja, dovedi u Raj sve duše, osobito one kojima je najpotrebnije Tvoje milosrđe.

Toliko smo plakali i za tebe molili

Godine 1917. proživljavala je Katolička Crkva u Portugalu veliki progon. Vlasti je smetalo veliko okupljanje vjernika u Fatimi. Načelnik okruga Vila Nova de Ourem naredio je da se vidioci iz Fatime i njihovi roditelji predvedu 11. kolovoza. Franjin i Jacintin otac Marto otišao je bez djece, dok je Lucija pošla sa svoji ocem. Evo njezina sječanja:

'Slijedeći dan ujutro rano smjestili me na magarčića i putem padoh tri puta s njega. Pratili me moj otac i moj ujak. Prolazeći uz ujakovu kuću počekali smo nekoliko časaka na ujaka, a ja sam otrčala do Jacintina kreveta da se s njom oprostim.Budući da nismo znale hoćemo se još ikada vidjeti, zagrlile smo se. Jadno dijete reče plačući:

- Ako te ubiju, kaži im da sam ja, kao i Franjo, baš kao i ti želimo umrijeti. Odmah ću poći s Franjom do bunara da se za tebe molimo.

Kad sam se predvečer vratila, otrčala sam k bunaru. Tu su oboje klečali i nagnuti na rub bunara s glavom između ruku plakali. Ugledavši me, bili su iznenađeni.

- Vratila si se? Tvoja sestra došla je po vodu i rekla nam da su te već ubili. Toliko smo plakali i za tebe molili.

O Franji svjedoči Lucija još ovo: 'Proveo je cijeli dan u molitvi i plaču. Moguće u većoj boli nego ja.'

Načelnikova prevara

Dana 13. kolovoza načelnik je obavješten da prema Iriskoj dolini kreće mnoštvo naroda. Smilio je plad da omete tok ukazanja. Toga dana, rano ujutro, dovezao se u kočiji pred kuću seljaka Martoa. Marto se tada nalazio na polju, pa je načelnik čekao dok ga dozovu. Djeci Franji i jacinti je postavljao različita pitanja, ali su ga djeca samo gledala i šutjela. U međuvremenu je dao dozvati i Luciju. Kad je Marto ušao u kuću, načelnik mu je lukavo rekao: 'Došao sam vidjeti što se to događa.' Načelnik je pozvao djecu da krenu s njim u kočiju. Djeca su odgovarala da im je rano, ali je on obećao da će ih najprije dovesti do gospodina župnika. On će ih ispitivati, a načelnik će samo slušati. Tako su zajedno s roditeljima, u načelnikovoj kočiji, otišli gospodinu župniku.

Razgovarali su na balkonu župnikove kuće:

- Tko vam je rekao da govcrite ono što se pripovijeda po selu? – pitao je župnik.

- Gospođa koju smo vidjeli – odgovorila su djeca.

- Zar ne zanš da ćeš u pakao kad tako lažeš? – obratio se župnik Luciji.

- Ako se zbog laži ide u pakao, onda ja neću u njega. Ja govorim samo ono što sam čula od Gospe.

- Je li istina da ti je Gospa povjerila jednu tajnu?

- Jest, ali ju ne mogu reći. Ako baš hočete, otići ću najprije pitati Gospu. Ako ona dopusti, kazat ću vam je.

Načelnik je imao svoj plan pa je

prekinuo razgovor.

- Idemo, vrijeme je, dođite sa mnom u

kočiju!

Djeca se najprije pogledaše između sebe pa onda okrenuše prema roditeljima. Oni su odgovorili:

- Samo idite, lijepo ćete se voziti u načelnikovoj kočiji.

Tada se popeše i sjedoše. Čim je kočija krenula iz dvorišta, načelnik krene prema Vila Nova de Ourem. Djeca se uplahiriše:

- To nije put za Irijsku dolinu.

- Znam – odgovorio je načelnik -

Idemo najprije župniku u Ourem, on vas želi vidjeti i s vama razgovarati.

Djeca se smiriše. Kad su stigli – ponuđeno im je jesti. Zatim su se igrali s načelnikovom djecom na kućnom balkonu. Tu ih je vidio najstariji sin Olimpije Marto kojega su poslali da sazna što je s djecom. Nije mogao do njih, jer su providna željezna vrata zatvarala dvorište. Vidio ih je kroz rešetke kako se igraju na balkonu. Time se zadovoljio i vratio kući.

Načelnik je uspio da djeci onemogući sastanak sa Gospom i razočara znatiželjnike koji su dohrlili u Irisku dolinu. Tim se nadao da će prestati nepoželjni sastanci mnoštva.

Tada je usljedilo ispitivanje načelnika. Bez rezultata.

Zlostavljanje djece iz Fatime

Potom su djecu zatvorili u neku malu sobicu, kuda su malo kasnije, došla trojica da ih ponovno isputuju.Uz prijetnje su tražili da odaju tajnu, uvjeravali ih da odatle neće izići dok je ne otkriju. Bilo je uzalud, djeca su bila neustrašiva.

Zanimljivo, načelnik se ponaša kao da vjeruje da se ipak nešto dogodilo. Ne traži da to djeca zaniječu. Zahtjeva da djeca kažu što im je Gospa povjerila.

Tu su prespavali noć.

Sutradan je k djeci došla neka gospođa, poodmaklih godina, koja je veoma hvalila načelnika i uvjeravala djecu kako je on dobar i kako mu sve treba priznati. Ako se njega plaše, neka kažu njoj, ona će mu to prenijeti. Djeca nisu odala ni ženi.

Oko deset sati došla su četri policajca, dva u uniformi, dva u građanskom odijelu, i odvala ih u Istražni ured. Istragu je vodio načelnik, koji se za vrijeme ispitivanja igrao čas zlatnim satom, zlatnim lančićima i komadima srebrnog novca. Novac je bacao po stolu, da čuju kako zvuči. Zlatni sat je bio namjenjen Franji, lančići djevojčicama, novac svima. To su im i rekli.

Djeca su događaj detaljno opisivala bez protuslovlja. Rekla su što su vidjela, ali o tajni ni riječi! Zlatni predmeti nisu ih zanimali.

Načelnik je djecu opet odveo kući. Tu im je njegova supruga Adelina dos Santos ponudila malo okrepe.

Poslije ručka opet su ih odveli u Istražni sud. Ponovno je počelo preslušavanje. Sad više nije bilo darova i obećanja. Odmah su uslijedile prijetnje.

- Ako ne odate tajnu, reći ćemo jednom od ovih ljudi da vas izvedu i ubiju – počeo je jedan od istražitelja.

- Neće biti potrebno, oni će sve reći – ublažio je riječi načelnik.

Djeca nisu rekla ni riječi.

Tada su djecu odveli u javni zatvor

među zatvorenike. Pri ulazu, policajac im je dobacio:

- Kasnije ćemo doći po vas i žive vas spaliti.

Jacinta je najteže podnijela odvojenost od roditelja. Zaplakana lica jadikovala je:

- Ne dolaze nam u posjete ni tvoji ni moji roditelji. Više ne mare za nas!

- Ne plači, govorio joj je Franjo, prikažimo to Isusu za grješnike.

Uzdignutih očiju i ruku prema nebu, izgovarao bi molitvu: Moj Isuse, to je Tebi za ljubav i za obraćenje grješnika.

Jacinta je dodala: - I za Svetog Oca i naknadu za uvrede koje se nanose Bezgrješnom Srcu Marijunu.

Franju je najviše žalostilo i brinulo što se Majka Božja neće više ukazivati. Svoju tugu otkrio je plačem i riječima:

- Sigurno je draga Naša Gospa bila tužna, jer nismo došli u Irijsku dolinu pa nam se neće više ukazivati. A tako sam se radovao da ću Je vidjeti.

Kad je Jacinta u zatvoru plakala od boli za majkom i svojom obitelji, Franjo ju je tješio riječima:

- Ako majku više nećemo vidjeti, ništa za to! To prikazujemo za obraćenje grješnika. Bilo bi najgore kad nam se ne bi više ukazala draga Naša Gospa. To mi je najteže. Ali i to prikazujem za grješnike.

Krunica u zatvoru

Iz vremena boravka sječa se Lucija:

'Odlučili smo izmoliti našu Krunicu u zatvoru. Jacinta je skinula svoju medaljicu s vrata i zamolila jednog kažnjenika da je objesi o čavao na zidu. Klekli smo pred medaljicom i započeli molitvu. Zatvorenici su molil s nama koliko su znali. No bili su barem na koljenima. Nakon što smo završili Krunicu, Jacinta je pošla k prozoru i plakala.

- Jacinto, zar nećeš prikazati ovu žrtvu Našem Gospodinu? – upitah je.

- Hoću, ali mislim na moju majku i plačem, a da to i ne želim.

Među kažnjenicima jedan je započeo svirati harmoniku i svi su zapjevalida nas razvedre. Upitahu nas da li znamo plesati. Odgovorili smo da znamo 'viru' i 'fandango'. Jacintin plesač, neki lopov, uočivši kako je malena, podigne je da je drži na ruci. Moguće se smilova Naša Gospa njegovoj duši i obratila ga.

Zatvorenici su nastojali utješiti djecu. – Ta kažite gospodinu upravitelju tu tajnu. Što se vas tiče što ona Gospođa to ne želi.

- Nipošto, živo odgovori Jacinta,

rađe bi umrla!

Prijetnja vrelim uljem u kotlu

Da bi slomio otpor vidioca, upotrijebio je načelnik prijetnju. 'Dao je u kotlu ugrijati ulje da u njemu speče djecu, ne budu li htjeli odati tajnu. Ušao je policajac, zaurlavši prijetećim glasom na Jacintu: - Ulje se već grije. Kaži tajnu inače ćeš biti spržena.

- Ne mogu.

- Ne možeš?Ja ću te već naučiti pa ćeš moći. Hajde naprijed!

Malu Jacintu je bez otpora odvukao u pokrajnu sobu. Dok su je ispitivali, rekao je Franjo mirno i opušteno:

- Ako nas ubiju, idemo u Nebo.

A onda nakon nekoliko časaka šutje:

- Neka Bog ćuva Jacintu od straha. Izmolit

ću za nju Zdravomariju.

Odmah je skinuo kapu i molio. kad ga stražar ugleda u molitvi, upita ga:

- Što radiš?

- Molim Zdravomariju da Jacintu ne svlada strah.

Čuvar mahne preirno rukom i pusti ga.

- Otišla je Jacinta, a da se nije od nas oprostila – žalostila se Lucija.

I s Franjom je ponovljen postupak. Bio je hrabar kao i Jacinta.

'Tada sam došla i ja na red.Rekoše mi da su Jacinta i Franjo sprženi i da mene čeka ista sudbina ne budem li odala tajnu. Unatoč što sam mislila da govore istinu nisam se bojala. Činilo mi se da je načelnik oruđe kojim se Bog poslužio, da mi iz ljubavi prema Njemu trpimo i to prikažemo za obraćenje grješnika. Mislim da su Jacinta i Franjo imali isti osjećaj...'

U međuvremenu Lucijina majka je tumačila susjedama:

- Neka joj bude! Ako laže, zaslužuje kaznu, ako ne laže, Gospa će se već za nju pobrinuti. Lucijina majka je tako dva dana mirno jela i dvije noći mirno spavala.

Nakon tri dana ispitivanja i zastraši-

vanja vratio je gradonačelnik djecu navečer 15.kolovoza u Fatimu.

Ukazanje u Valinhosu

U nedjelju, 19. kolovoza čuvali su Lucija, Franjo i njegov brat Ivan stado u mjestu zvanom Valinhos. Tada su vidioci osjetili da se nešto nadnaravno približava i njih obuzima, slutili su dolazak Majke Božje. Lucija ovako svjedoči:

' Bilo mi je žao da Jacinta ne vidi dragu Našu Gospu. Zamolila sam njezina brata Ivana da je dovede. Budući da nije htio poći, ponudila sam mu 20 novčića. Odmah je otrčao.

Franjo mi reče:

- Jacinta će biti tužna ko ne stigne na vrijeme.

Odmah nakon Jacintina dolaska ugledali smo Našu Gospu iznad hrasta. Rekla je:

- Želim da dođete trinaestoga u Irijsku dlinu. Nastavite dnevno moliti Krunicu U zadnjem mjesecu učinit ću čudo da svi povjeruju.

- Molimo ozdravite neke bolesnike.

- Da, tijekom godine ozdravit ću neke. Molite, molite mnogo i prikazujte žrtve za grješnike, jer mnoge duše odlaze u pakao, budući da se nitko za njih ne žrtvuje i ne moli. – I ponovno se podigla u prvacu istoka.

Bog je zadovoljan vašim žrtvama

Djeca vidioci pošli su 13. rujna u Irijsku dolinu. Stizalo je više od 25000 ljudi. Evo Lucijina opisa: 'Svim putevima kretalo se mnoštvo , svi su nas htejli vidjeti i s nama razgovarati. Nije bilo bojazni. Brojni ljudi, dapače otmjene dame i gospoda probijali su se kroz mnoštvo, koje nas je opkolilo. Bacali su se pred nama na koljena i molili da Majci Božjoj povjerimo njihove potrebe. Ostali se nisu mogli probiti, vikali su iz daljine.

Stigli smo u Irisku dolinu do hrasta lužnjaka i započesmo sa svijetom moliti Krunicu. Kratko zatim ugledamo jasni sjaj a potom Majku Božju iznad hrasta.

- Molite nadalje Krunicu da se postigne svršetak rata. U listopadu doći će i Naš Gospodin, Žalosna Gospa, Karmelska Gospa, Sveti Josip s Djetetom Isusom da blagoslove svijet. Bog je zadovoljan vašim žrtvama ali ne želi da s užetom spavate. Nosite ga samo po danu.

- Zamolili su me da toliko toga od Vas izmolim, ozdravljenja bolesnika i jednog gluhonijemog.

- Da, neke ću ozdraviti, a druge ne. U listopadu ću učiniti čudo da svi povjeruju.

Započela se podizati i nestala je kao obično.

Čudo sa suncem i rastanak

Šesto ukazanje zbilo se 13.listopada. Evo Lucijina opisa: 'Stigli semo u Irisku dolinu do hrasta. Padala je kiša. Unutarnjim nadahnućem zamolila sam svijet da zatvori kišobrane i mole Krunicu. Kratko zatim ugledali smo svjetli sjaj i Našu Gospu iznad hrasta lužnjaka.

- Što želite od mene?

- Želim da se ovdje sagradi kapela

Meni u čast. Ja sam vaša draga Gospa od Krunice i nadalje neka se dnevno moli Krunica. Rat ide kraju, a i vojnici će se vratiti kućama.

- Htjela bih vas toliko toga zamoliti: da ozdravite bolesnike, obratite grješnike....

- Neke da, druge ne. Moraju se popraviti i moliti za oproštenje svojih grijeha. Neka Gospodina vieš ne vrijeđaju, već je previše vrijeđan.

Rastvorila je ruke, blistala na suncu, dok se podizala odražavalo se njezino vlastito svjetlo na suncu.'

Tada se dogodilo veliko čudo, dokaz istinitosti ukazanja.Najednom je prestalo kišiti. Sunce se započelo kao vatreno kolo oko sebe okretati bacajući na sve strane svjetla u bojama koje su se izmjenjivale: žuta, zelena, crvena, modra i ljubičasta. Najednom kao da se otkunulo od nebeskog svoda da bi se amo – tamo skokovima strovalilo na mnoštvo.

Ovaj potresni prizor trajao je oko 10 minuta. Potom se sunce vratilo na svoje mjesto i zasjalo redovitim sjajem. U međuvremenu su pastirići doživjeli drugo milosno gledanje. Lucija pripovjeda: 'Nakon što je draga Naša Gospa nestala u neizmjernoj daljini nebeskog svoda, vidjeli smo kraj sunca Svetog Josipa s Djetetom Isusom i Našu Gospu u bjelini s modrim ogrtačem. Sveti Josip kao da je znakom križa blagoslivljao svijet.'

Jadni Sveti Otac

Stigla su dva svećenika s molbom da se djeca mole za Svetog Oca. Jacinta je upitala tko je Sveti Otac i kako da se mole. Lucija kaže: 'Od tada nismo Bogu prikazivali ni jednu molitvu ni žrtvu, a da Mu nismo upravili molbu za Svetog Oca. Jacintu je zahvatila tako velika ljubav prema Svetom Ocu, da je prikazujući svoje žrtve uvijek nadodala: « I za Svetog Oca». Na kraju je Krunice izmolila uvijek tri Zdravomarije za Svetog Oca. Čudila se mala Jacinta:

- Toliki svijet dolazi ovamo, a Sveti Otac nikada. Kad bih mogla vidjeti Svetog Oca.

Naša ljubav prema Svetom Ocu bila je tako velika da sam ja od radosti zapljeskala, kad je gospodin župnik rekao mojoj majci da ću vjerojatno morati putovati u Rim da me Njegova Svetost ispita. Bratiću i sestrični sam rekla:

- Divno, budem li vidjela Sveotog Oca!

Jacinta je sa suzama rekla.

- Mi ne putujemo, ali ovu žrtvu prikazujemo za njega.

Jacinta vidjela Svetog Oca

Velika Jacintina odanast prema Svetom Ocu nagrađena je posebnom milosti.

Lucija pripovijeda: ' Jednog dana proveli smo podnevni odmor kraj bunara mojih roditelja. Jacinta je sjela na kamene bunara. Franjo je tražio samnom divlji med u grmlju žukovina na pašnjaku. Nakon nekog vremena pozove nas Jacinta:

- Da li ste vidjeli Svetog Oca?

- Ne-

- Ne znam kako je to. Vidjela sam

Svetog Oca u vrlo velikoj kuć kako pred stolom kleči, lica sakrivena rukama, u plaču. Vani je stajalo mnogo ljud. Neki su bacali na njega kamenje, drugi ga sramotili ružnim riječima. Jadni Sveti otac, moramo se mnogo za njega molliti!

Drugom smo zgodom krenuli prema špilji Cabeco. Stigavši onamo, sagnuli smo se duboko do zemlje i ponovili Anđelovu molitvu. Nešto kasnije podigla se Jacinta i dozvala me:

- Vidiš li tolike ulice i putove i polja prepune ljudi! Od glada plaču, jer nemaju ništa za jesti. I Svetog Oca u crkvi u molitvi pred Bezgrješnim Srcem Marijinim? A koliki svijet moli s njim!

Mnogi idu u pakao

Lucija spominje: ' Vizija pakla ispunila je Jacintu tolikim užasom da su joj sve pokore i mrtvenja bile neznatne, da bi samo neke ljude mogla odvtratiti od pakla. Često je acinta sjela na tlo ili kamen i razmišljala: - Pakao! Pakao! Kako žalim duše koje odlaze u pakao! I ljude koji tamo živi gore kao drvo u vatri!

Žalosna je klekla, sklopila ruke i molila kako nas je Majka Božja naučila:

Moj Isuse, oprosti nam naše grijehe, očuvaj nas od paklenog ognja, dovedi u Raj sve duše, osobito one kojima je najpotrebnije Tvoje milosrđe.

Dugo je klečala i ponavljala istu molitvu. Ponekad je dozivala mene ili svoga brata. – Franjo,Franjo! Zar nećeš samnom moliti? Moramo mnogo moliti da bi spasili duše od pakla.Kolike odlaze onamo! Kolike!

Drugi put bi upitala Jacinta:

- Zašto ne pokaže Naša Gospa pakao grješnicima. Kada bi ga vidjeli ne bi griješili da ne dođu onamo. Kako žalim grješnike! Kad bi im mogla pokazati pakao!

Duše žrtve

Na dan prvog ukazanja Jacinta je pitala: - Gospa nam je rekla da molimo Krunicu i prikazujemo žrtve za grješnike. Kakove žrtve? Kako ih prikazati?

Franjo je pronašao brzo prvu žrtvu.

- Dajmo naš obrok ovcama i eto, žrtvujmo se da ništa ne jedemo!

Na početku su dali ovcama, a kasnije siromasima. Nekoliko djece iz Moita dolazilo je prositi od vrata do vrata po Fatimi. Pastiri vidioci sreli su ih jednog dana prateći putem svoje ovce. Kad ih je Jacinta ugledala rekla nam je:

- Podjelimo naš ručak ovim siromasima za obraćenje grješnika. Jadna djeca radovala su se daru i nastojala nas dočekati na putu kad smo prolazili. Čim ih je Jacintas ugledala, predala im je cijeli ručak toga dana i to tako radosno, kao da njoj neće ništa uzmanjkati.

Kad je jednog dana ponudila Jacintina majka djecu grožđem, odgovorila su: - Nećemo ga jesti, prikazat ćemo ovu žrtvu za grješnike.

To se isto dogodilo kad im je majka donijela kući uskusne smoke.

Lucija spominje ovo: 'Naviknuli smo da povremeno kroz devet dana ništa ne pijemo, također i kroz cijeli mjesec. Jednom smo prikazivali tu žrtvu usred kolovoza, kad je vrućeimna bila nepodnosiva.'

Jedanput je donijela Lucija pehar vode. Franjo je rekao:

- Ja neću! Radije trpim za obraćenje grješnika.

Lucija ponudi Jacinti: - Uzmi ti!

- I ja želim prikazati žrtvu za obraćenje grješnika.

Tjelesno mrtvljenje

Uz post pastiririći su trapili svoje tijelo i drugim pokorama.

Nosili su čvrsto uz tijelo zavezano uže. Gospa im je dopustila da ga smiju imati samo danju. i udarali se s koprivama po nogama.

Jacinta je osobito voljela plesati. Za ples je bila nadarena i spretna. Uskoro je nakon ukazanja rekla:

- Neću više plesati. Želim time

Našem Gospodinu prikazati žrtvu.

Sate su provodili ponavljajući Anđelovu molitvu s glavom spuštenom do zemlje.

Bijeg pred znatiželjnicima

Iz poniznosti i želje za samoćom izbjegavali su vidioci znatiželjnike, koji su ih dolazili ispitivati. Ponekad bi im uspjevalo pobjeći malom lukavštinom. Lucija spominje ovaj događaj:

'Jednog dana putem u Fatimu u blizini prometnice, ugledali smo auto iz kojeg je izlazila skupina gospode i gospođa. Ni časak nismo dvoumili da žele s nama govoriti. Više nismo mogli pobjeći. Krenuli smo dalje u nadi da nas neće prepoznati. Kad su gospođe stigle do nas, upitale su, da li poznajemo pastiriće kojima se Majka Božja ukazuje. To smo potvrdili. A da li znamo gdje stanuju? Dali smo im potrebne upute i pobjegli sakrivajući se u polju nedaleko šume. Jacinta je bila zadovoljna ishodom te rekla: - Tako moramo uvijek postupati, ako nas ne prepoznaju.

Jednog dana, opet smo sjedili nedaleko moje kuće – navodi Licija. Bile smo ja i Jacinta u sjeni dvaju smokava, poraj puta. Franjo se udaljio igrajući se. Kad je primjetio da se približavaju neke gospođe sa velikim šeširima, dotrčao je i obavjestio nas. Brzo se popesmo na smokve. Čim su gospođe prošle, spustili smo se dlje i sakrili se u polju kukuruza.

Česta i umarajuća ispitivanja, kojima većinom nisu mogli izbjeći, bila su za vidioce muka i velika žrtva.

Franjo treba izmoliti još mnogo Krunica

Kod prvog ukazanja Majka Božja je Franji i Jacinti obećala da će ih povesti u Nebo. A da bi Franjo došao u Nebo zatraženo je da izmoli još mnogo Krunica. Franjo je bio radostan što će doći u Nebo. S rukama prekriženim na prsima uskliknuo je:

- O moja draga Gospo! Izmolit ću Krunica koliko Ti želiš!

Često se Franjo nastojao udaljiti od nas, kao da ide u šetnju, a kad smo ga zvael iupitale što radi, podigao je ruku i pokazao krunicu. Zvale bi ga da se igramo a potom zajedno molimo. Odgovrio bi:

- Molit ću poslije još. Zar ne znate što je rekla draga Naša Gospa da moram izmoliti mnogo Krunica?

Premda je čuvajući ovce na brdu izmolio Krunicu, došavši kući bila mu je prva briga da obitelj ne legne prije nego iskaže svoju odanost Blaženoj Djevici Mariji. Kad mu se majka potužila da zbog toliko posla ne stigne moliti Krunicu, rekao je milo da je može i hodajući moliti.

Kasnije, kad ga je Lucija posjetila u bolesti, zamolli je da s njim izmoli Krunicujer mu je ponekad samom moliti je teško.

Isusov tješitelj

Anđelove riječi Jacinti za trećeg ukazanja: 'Tješite vašega Boga!', duboko su djelovale na Franju.

Dok je Jacintu vodila kao glavna misao: obraćenje grješnika i očuvati duše od pakla, Franjo je mislio da tješi Našega Gospodina i Našu Gospu, jer su izgledali tako žalosno.

Prožet osjećajem Božje Prisutnosti, osjetivši je kod prvog i u svjetlu drugog ukazanja Blažene Djevice Marije, uskliknuo je:

- Kakav je Bog! To ne može nitko izreći!Šteta što je Bog tako žalostan. Kad bih Ga mogao utješiti!

Drugi puta bi uskliknuo:

- Silno ljubim Boga. Tako je žalostan zbog tolikih grijeha. Ne smijemo ni jedan popčiniti!

Često je, nakon dugih molitava, kliknuo:

- Mislim na Boga. Žalostan je zbog tolikih grijeha. Kad bih bio u stanju razveseliti Ga!

U bolesti otkrio je Luciji:

- Zar će Bog uvijek biti žalostan? Kako Ga žalim! Prikazujem Mu sve žrtve koje podnosim.

Kad su ga pitali da li mnogo trpi, prizano bi:

- Prilično, ali ništa za to. Trpim da utješim Našega Gospodina.

Kratko pred smrt rekao je:

- Neću dugo, idem u Nebo. Tamo ću tješiti Spasitelja i Majku Božju.

Pred 'sakrivenim Isusom'

'Sakriveni Isus' je naziv od milja koji su pastirići koristili za Presveti Oltarski Sakramenat. Franjo je rado boravio satima pred Svetohraništem u dragosti i samilosti razgovarajući s Našim Gospodinom. Luciji na putu u školu naredi:

- Slušaj me! Idi u školu, a ja ostajem ovdje kod sakrivenog Isusa. Meni se ne isplati učiti čitati. Uskoro odlazim u Nebo. Na povratku pozovi me!

Na povratku našla ga je sestrična u pobožnoj i sabranoj molitvi.

- Što ti je? – upitah ga. Čini mi se kao da ne možeš hodati.

- Jako me boli glava, kao da ću pasti.

- Ostani kod kuće!

- Neću ostati, ostat ću kod

sakrivenog Isusa dok ti budeš u školi.

Nakon njegova oboljenja govorio je često Luciji, kad je putem u školu prolazila uz njegovu kuću:

- Slušaj! Idi u crkvu i odnesi sakrivenom Isusu mnogo mojih pozdrava. Najviše žalim što ne mogu ostati kod sakrivenog Isusa.

'Kad je Jacinta bila bolesna, pripovijeda Lucija, donijela sam joj svetu sličicu s Kaležom i Hostijom. Prihvativši je, ljubila ju je i rekla blistajući od radosti:

- Tu je sakriveni Spasitelj. Tako Ga volim, tako bih Ga rado u crkvi primila. Da li se i u Nebu pričeščuje? Ako se tamo pričeščuje ići ču svaki dan na Pričest. Kad bi barem Anđeo došao u bolnicu i donio mi ponovno Pričest! Kako bih bila sretna.

Ponekad me je Jacinta upitala:

- Budem li umrla, a da skrivenog Isusa ne primim? Da mi Ga barem draga Naša Gospa donese kad dođe po mene!

Kad sam je ponekad, dolazeći iz crkve, posjetila, upitala me:

- Jesi li primila Isusa?

Kad sam to potvrdila, zamolila bi me:

- Dođi ovamo posve blizu meni, jer imaš sakrivena Isusa u srcu.

Kad bi Lucija polazila u školu, koja se nalazi uz crkvu, zamolila je Jacinta da Našem Gospodinu prenese ove poruke:

- Kaži sakrivenom Isusu da Ga volim i žarko ljubim.

Drugom bi zgodom rekla:

- Kaži Isusu da Mu šaljem puno srdačnih pozdrava.

Jacinta od Bezgrješnog Srca Marijina

Ukazanja u lipnju i srpnju 1917. kad se objavilo Bezgrješno Srce Marijino, usplamtjela je najmlađa vidjelica Jacintaizvanrednom ljubavlju prema tom Srcu, koje ju je posve obuzelo. Lucija se sjeća da joj je ponekad Jacinta govirila:

- Naša Gospa je rekla da će njezino Bezgrješno Srce biti tvoje utočište i put koji će te voditi k Bogu. Da i je jako voliš? Ja žarko ljubim njezino Srce, jer je tako dobro. Već sam spomenula da je od zaziva koje nam je velečasni Cruz preporučio, ja odabrala ovaj: 'Slatko Srce Marijino, budio moje spasenje!' Moleći ga nadodala bi ponekad sa svojom prirođenom plahošću: 'Bezgrješno Srce Marijino tako je dobro! To je Srce moje nebeske Majke! Ne ponavljaš li i ti to rado: Slatko Srce Marijino, Bezgrješno Srce Marijino! Ja to tako rado, rado izgovaram.

Jacinta je Anđeo

Lucija je zapisala: 'Jedne nedjelje nakon Mise, zamolile su moje prijateljice iz Molta moju majku neka mi dopusti da idem k njima i taj dan provedem s njima. Dobivši dozvolu, zamoliše me da povedem Franju i Jacintu. Isto tako dopustila je i moje tetka. Pošli smo do Molta. Nakon ručka Jacinta je od umora spustila glavu. Domaćin Jose Alves naložio je jednoj od svojih nećakinja da je položi u svoj krevet. Uskoro je zatim pala Jacinta u dubok san. Skupilo se mnogo ljudi sa sela da s nama provedu popodne. Željeli su da vide Jacintu pa su išli pogledati da li se probudila. Ugledavši je u dubokom snu sa smješkom na usnama, anđeoska lica sa sklopljenim ručicama uzdignutih prema nebu, bili su veoma sretni. Znatiželjnici su brzo napunili sobu. Svi su je htjeli vidjeti i nerado su izlazili da bidrugi mogli doći. Gospođa Alves i nećakinje govorile su:

- Ona je Anđeo!

Obuzete nekim poštovanjem, klečali su kraj nezina kreveta sve do pola pet, kad sam je probudila. Htjeli smo u Iriskoj dolini izmoliti Krunicu i tada krenuti kući.'

Franjo i Jacinta oboliše

Uoči Badnjaka, 23. prosinca 1918. teško oboliše Franjo i Jacinta. Radilo se o poznatoj pošasti, koja se pojavila nakon Prvog svjetskog rata, nazvanoj 'španjolka'. U kući dvoje mališana svi su oboljeli osim oca.

Ovdje se tako dobro osjećam

Za vrijeme duge bolesti posjećivali su Franju brojna djeca i odrasli. Lucija kaže:

'Franjo pred odraslim posjetiocima bio je tih i malo je odgovarao na njihova pitanja. Posjetioci su sjedili ponekad dugo uz Franjin krevet. Znali su reći:

- Ne znam što je s Franjom! Ovjde se tako dobro osjećam.

Susjeda Romana koja nije vjerovala u ukazanja, rekla je:

Kad uđem u Franjinu sobu, osjećam kao da sam stupila u crkvu.

Zadnja Franjina Ispovijed

U četvrtak, 3. travnja 1919. dao je Franjo pozvati Luciju , kojoj se povjeri:

- Sada ću se ispovjedati da bih se pričestio. A potom ću umrijeti. Kaži da li si vidjela da sam počinila koji grijeh, a o tome pitaj i Jacintu

Nekoliko puta nisi poslušao svoju majku – odgovorih Franji – kad ti je rekla da ostaneš kod kuće, a ti si pobjegao k meni ili se sakrio.

- Točno. Taj sam grijeh počinio. Sad idi i pitaj Jacintu da li se ona

još koji sjeća.

Jacinta se sjetila ovih Franjinih nestašluka:

- Čuj! Prije nego li nam se draga Naša Gospa ukazala, ukrao si ocu 10 novičića da kupiš od Jose Martoa usnu harmoniku iz Casa Velha. I kad su dječaci iz Ajustrela bacali kamenje na one iz Boleirosa, bacao je i on nekoliko.

Lucija navodi dalje: - Kad sam Franji to od sestre prenjela, odgovorio je:

To sam već ispovjedio, ali još ću ponovo. Moguće je Naš Gospodin zbog ovog grijeha vrlo tužan. Ali i onda kad ne bih umro, nikada više ne bih počinio ikoji griheh. Sada se za njih doista kajem. Sklopljenih je ruku molio:

- Moj Isuse, oprosti nam naše grijehe, očuvaj nas od paklenog ognja, dovedi u Raj sve duše, osobito one kojima je najpotrebnije Tvoje milosrđe.

Nakon što je Lucija pomogla svojem bratiću pripremiti se za Ispovijeds, rastala se s riječima:

- Sada idem na Misu i molit ću sakrivena Isusa za tebe.

Budući da Svetu Pričest još nije primio, osim iz ruke Anđela, Franjo se bojao da mu velečasni neće donijeti Svetu Pričest.

Vrativši se iz crkve, našla sam Jacintu uz Franjn krevet. Franjo me upita:

- Jesi li molila sakrivena Isusa da se gospodin župnik udobrovolji danjeti mi Svetu Pričest.

- Da!

- U Nebu, molit ću za tebe!

Ostavila sam oboje i krenula na dnevne školske dužnosti. Kad sam se navečer vratila, Franjo je zračio od radosti. Ispovijedio se i gospodin mu je župnik obećao idući dan donijeti Svetu Pričest.

Jedno sa sakrivenim Isusom

Velikom ćežnjom očekivao je Franjo trenutak sjedinjenja sakrivens Isusa sa svojim srcem. Da bi euharistijskog Isua s većim poštovanjem primio, nije htio ništa okusiti nakon ponoći, što je i onda zbog njegova teškog stanja bilo došuišteno. Kada je za izlaza sunca, onog proljetnog dana, Isus u Hostiji došao u njegov dom, pokušao se uspraviti i sjesti na krevet. No, nije imao snage, pao je na jastuk.

- Možeš Našega Gospodina primiti ležeći – reče mu kuma Tereza.

Odma zatim doša Isus i njegovu čistu, nevinu dušu. Franjo je uronjen u zanos tješio Našega Gospodina. Osvjestivši se nakon sretna zagrljaja, uputio je prve riječi majci:

- Hoće li gospodin župnik još jednom donijeti sakrivena Isusa?

- Neznam – odgovorila je majka

Tada se Franjo okrene svojoj sestrici Jacinti i pohvali:

- Danas sam sretniji od tebe. imam u srcu sakrivenog Isusa.

Do viđenja u Nebu!

O predvečerju Franjine smrti piše Lucija: 'Skoro sam cijeli dan s Jacintom provela kraj njegova kreveta. Budući da više nije mogao moliti, nas je zamolio da za njega molimo Krunicu. Zatim mi reče:

- Sigurno ću u Nebu čeznuti za tobom! Kako bi bilo lijepo da i tebe draga Naša Gospa pozove u Nebo!

Već jebila noć, kad sam se opraštala od njega.

- Franjo, do viđenja! Ako ove noći odeš u Nebo, ne zaboravi me, čuješ li!

- Neću te zaboraviti, budi mirna!

Prihvatio je moju desnu ruku, stiskao je neko vrijeme čvrsto i gledao me suznih očiju.

- Želiš li još nešto? – upitah ga u suzama.

- Ne! – odgovrio je slabim glasom.

Budući da je taj rastanak bio veoma potresan, poslala me tetka iz sobe.

- Do viđenja Frano! U Nebu! Do viđenja u Nebu!

Umro je smješeći se na rukama nebeske Majke

Prema jutru, 4.travnja klikne Franjo:

- Majko, divna li svjetla tamo kraj prozora!

I nakon nekoliko časaka kao u nekom umiljatom čaru:

- Sada ga više ne vidim!

Kratko zatim poprimilo je njegovo lice anđeoski sjaj i u 10 sati ujutro izdahnuo je bez smrtnog grča, bez uzdisaja. Njegova čista duša poput goluba digla se prema Nebu da vidi svoga Isusa i da Ga tješi. Naqvršio je desetu godinu i deset mjeseci. Dječakova blaga smrt ostavila je duboki utisak na prisutne, osobito roditelje.

Majka je izjavila na službenoj istrazi:

- Sjajan smješak ostao je i kad je prestao disati.

To je potvrdio i otac:

- Umro je sa smješkom.

Franjo, kad bih te mogla ponovno vidjeti!

Skromni sprovod krenuo je 5. travnja 1919. prema župnom groblju u Fatimi. Franjo je živio skrovito, skromno i umro je nepoznat. Iza lijesa išlo je nekoliko ljudi i Lucija , koja je tugovala za svojim dragim prijateljem. Pokopan je Franjo u grob kojeg je Lucija natapala suzama.

Jacinta je morala ostati kod kuće vezana

bolešću uz krevet. U dubokoj tuzi vise sati je lila gorke suze. Dugo vremena kao da je bila odsutna mislima. Kad sam je upitala na koga misli, odgovrila bi:

- Na Franju! O, kad bih ga mogla ponovno vidjeti!

Svoje sječanje na Franju ovako završava Lucija:

'Kad je groblje bilo otvoreno, sjela sam na Franjin grob ili grob moga oca i tu provela sate. Čežnja je neopisiva, ona je kao tužni trn koji godinama ranjava srce. To je sječanje koje odjekuje u vječnosti.'

Kod male Svetice

Jacinta je užasno trpjela radi bratove smrti. Prije nego je izdahnuo, rekla mu je:

-Pozdravi mi Našega Gospodina i Našu Gospođu. Reci im da ću trpjeti koliko god oni hoće, da bih spasila mnoge duše i dala im zadovoljštinu za uvrede kojima ih vrijeđaju ljudi.

Poslije Franjine smrti Jacintina se bolest pogoršala. Nastupila je teška upala pluća i još neke komplikacije. Prenesli su je u bolnicu u Vila Nova de Ourem. Tamo je ostala dva mjeseca, lipanj i srpanj 1919. godine. Lucija ju je nekoliko puta posjetila.

. Rekla je Luciji:

- Ne bih htjela da ikome kažeš da trpim. Također ni mojoj majci, jer je ne želim rastužiti.

Jacinta je umirivala svoju majku:

- Ne brini majko. Idem u Nebo. Tamo ću puno za tebe moliti.

Drugi bi puta rekla:

- Ne plači, dobro mi je.

Kad smo je upitali da li nešto treba, rekla je:

- Hvala, ništa ne trebam.

Liječenje u bolnici nije posebno koristilo Vratili su je kući.

Jcinta je vrlo strpljivo nosila teški križ bolesti. Mnogi su je ljudi posjećivali, ali s osjećajem da su kod male Svetice.

- Malo ću uz Jacintu raditi. Ne znam zašto, uz nju se osjećam smireno.

Također su dovodili malu djecu da se s njom igraju. Ako su djeca rekla nešto nepristojno, opomenula ih je Jacinta:

- Ne govorite tako, to vrijeđa našega Gospodina Boga, koji je već previše vrijeđan.

Ako su žene iznosile nešto iz vlastite obitelji, a nije bilo u redu, primjetila je:

- Ne dopustite djeci upadati u grijehe, da ne dođu u pakao!

Ako su to bili odrasli rekla je Jacinta:

- Kažite im da to ne smiju činiti, to je grijeh. Time vrijeđaju Gospodina Boga i mogli bi propasti.

Jacinta se trudila da nikome ne bude na teret i ne zadaje im brige.

Ponekad bi prošaptala:

- O Isuse, sad možeš obratiti mnogo grješnika, jer ova žrtva je vrlo velika.

Neću te Lucijo više vidjeti

Mnogo prije nego je itko govorio da će biti otpremljena u bolnicu, Jacinta se povjerila Luciji:

- Draga Naša Gospa navijestila mi je da ću doći u bolnicu i mnogo trpjeti za obraćenje grješnika, kao zadovoljštinu za grijehe protiv Bezgrješnog Srca Marijina i iz ljubavi prema Isusu.

Vrativši se kući, sve se više pogoršavalo njezino stanje – gnojna upala porebrice. A onda se dogodilo što je Gospa navijestila. Na hodočašće u Fatimu došao je čuveni kirurg iz Lisabona Dr. Enrico Lisboa. Želio je posjetiti i vidjelice pa je svratio u Jacintinu kuću Videći je onako bolesnu, tražio je od roditelja da je dovedu k njemu u Lisabon, jer želi pokušati operaciju. Roditelji su se branili. Zbog dva razloga: Gdje namaknuti novac za troškove? Drugo: Gopspa je rekla da će doći po nju, pa je suvišno bilo što poduzeti. Ali liječnik je bio uporan pa je majka Jacintu odvela u Lisabon.

Primili su Jacintu u sirotište čudotvorne Naše Gospe, što su ga vodile časne sestre u ulici Estrela, broj 17. Predstojnica, sestra Marija Godinho odmah ju je zavoljela, a i Jacinta nju pa ju je prozvala 'kuma'.

Jednog dana predstojnica ušla je u Jacintinu sobu da je posjeti. Jacinta ju zamoli:

- Dođite, kumo, malo kasnije! Čekam Našu Gospođu.

Jacinta je nepomično gledala u jednom smjeru. Kasnije je predstojnica povjerovala o čemu je s Gospom razgovarala.

Jacintine mudre izjave

Predstojnica je neke izjave bilježila, pa ih je prikladno i sada navesti:

- Najviše ljudi odlazi u pakao zbog grijeha nećistoće.

- Javit će se besramna moda koja će biti povodom mnogih uvreda Našem Gospodinu.

- Osobe koje su se posvetile Bogu ne smiju ići za modom. Užasni su grijesi svijeta.

- Naša Gospođa kaže da su ratovi i neredi u svijetu kazna za grijehe. Ona više ne može zadržavati ruku svoga Sina. Potrebno je činiti pokoru. Ako se ljudi pokaju, Naš Gospodin je još uvijek pripravan oprostiti. Ako ne, doći će kazna.

- Kad bi ljudi znali, što je vječnost, sve bi učinili da promjene život.

- Svećenici se moraju baviti samo stvarima Crkve, spašavanjem duša. Moraju biti čisti, vrlo čisti.

- Neposluh svećenika i redovnika svojim poglavarima i Svetom Ocu vrlo žalosti Našeg Gospodina.

- Draga kumo, izbjegavaj raskoš, ljubi siromaštvo i šutnju.

- Budi dobra i prema zlima! Ne govori zlo ni o kome, bježi od onih koji ogovaraju bližnjega! Budi strpljiva, jer strpljivost vodi u Nebo.

- Pokora i žrtva mnogo se dopadaju Našem Gospodinu.

- Ia bih rado išla u samostan, ali više volim otići u Nebo. Redovnice moraju biti čiste dušom i tijelom.

- Ma , tko te je sve to naučio zapitala je Jacintu jednom predstojnica?

- Naša Gospođa. A i ja razmišljam, mnogo volim misliti.

Sa darom proroštva

Jednom je Jacinta povjerila predstojnici:

- Naša Gospođa želi da moje dvije

sestre odu u samostan, ali moja majka neće za to da čuje. Zato će brzo umrijeti, vidjet ćeš.

Bilo je tako.

- Jacinto, ja bih tako rado otišla u Fatimu, ali ne mogu ostvariti tu svoju želju – reće joj jednom predstojnica.

- Ići ćeš, ali poslije moje smrti.

Bilo je tako. Predstojnica je mrtvu Jacintu otpratila kući i tom prigodom bila u Fatimi i Iriskoj dolini.

Jacinta je oduševila dva poznati i priznata liječnika u bolnici koji su se zdušno brinuli za nju. Jedan joj se preporuči:

- Kad dođeš u Nebo, moli za mene!

Jacinta ga je uporno gledala u oči, a zatim rekla:

- Doći ćet Vi ubrzo za mnom.

Drugi je liječnik preporučio svoju kćer. Zadubivši se u lječnikove oči, Jacinta je odgovorila:

- Nećete ni vi dugo čekati. Najprije će

vam kći odseliti u Nebo, a vi uskoro za njom.

Bilo je tako. Činjenice su provjerene.

'Ponovo je, piše Lucija, Sveta Djevica Marija posjetila Jacintu i najavila joj nove križeve i žrtve. Rekla mi je:

- Otpremit će me u Lisabon u drugu bolnicu. Neću te više vidjeti, također ni roditelje, mnogo ću trpjeti i sama umrijeti, ali ne smijem se bojati. Sveta Djevica Marija doći će i odvesti me u Nebo.

I plačući zagrlila me i rekla

- Nikada te više neću vidjeti. Moli mnogo za mene, jer ću umrijeti sama.

Liječnik je htio izvesti svoje

Javinta je danomice razgovarala s Našom Gospom, koja joj je povjerila da je operacija suvišna i rekla točan dan kad će umrijeti. Jacinta je to kazala kumi. No, liječnik se nije htio obazirati na Gospine planove, nego je htio izvesti svoje. Dan prije operacije, 2. veljače 1920. Jacinta se odvukla u kapelicu da se oprosti sa sakrvenim Isusom. Zatim su je odveli na operaciju. Mirno je pošla da izvrši svoju najtežu pokoru: da umre sama!

liječnici su je operirali 10. veljače, pomoću lokalne anestezije. Nisu je smjeli uspavati radi slabosti srca. Izvadili su joj dva rebra s lijeve strane, Njezina strpljivost bila je začuđujuća. Znala je šaptati:

- Svi moramo trpjeti, da bismo se domogli Neba.

Tri ddana prije smrti rekla je kumi:

- Ne boli me više. Naša Gospa mi je došla reći kad ću umrijeti i odazela mi je sve bolove.

Od tada vieš nije bilo traga boli na njezinu licu – svjedoči predstojnica.

Naša Gospa došla po Jacintu

U petak, 20. veljače, oko 18 sati, Jacinta je zatražila svete Sakramente. Ispovijedio ju je župnik Dr Pereira dos Reis, oko 20 sati. Molila je i Svetu Pričest, jer će – uskoro umrijeti. Budući da su liječnici tvrdili da je operacija dobro uspjela, a Jacinta je bila mirna i zadovljna, župnik joj je rekao da ne treba žuriti, da će joj Svetu Popudbinu donijeti sutra ujutro. Je li mu je bilo teško doći iste večeri dva puta ili su o tome odlučili tadašnji propisi, redovita praksa, kad se Popudbina davala na izdisaju? Malo je važno. Nešto poslije 22,30 sati, iste večeri, Blažena Djevica Marija došla je po Jacintu i odvela ju u Nebo. Bilo je, kako je rekla: umrla je, a da uz nju nije bio nitko od rodbine. Samo jedna bolničarka. Jacinti još nije bilo ni potpunih deset godina.

Obukli su je u bijelu haljinu i opasali pojasom plave boje, kako je sama zaželjela.

Njezino je tijelo preneseno iduće jutro u crkvu Svetih Anđela, gdje je ostalo do 24. veljače popodne. Mrtvački sanduk je vlakom prebačen u Vila Nova de Ourem. Pokopali su je u grobu jedne plemičke obitelji.

Jacintin lijes je otvoren 13. rujna 1936. Tijelo Blažene Jacinte bilo je netaknuto pa je isti dan preneseno na groblje u Fatimi i pokopanou istom grobu u kojem je počivao i njezin brat Blaženi Franjo. Na nagrobni spomenik urezan je natpis: 'Ovdje počivaju smrtni ostaci Franje i Jacinte kojima se ukazala Gospa.'

Dana 21. prosinca 1949. lijeriski biskup imenovao je komisiju za Informativni postupak u svrhu proglašenja blaženim dvoje djece vidioca iz Fatime. Najprije su posmrtni ostaci Blažene Jacinte smješteni s desne strane glavnog oltara, a potom Franjini ostaci na lijevoj strani. Uvijek svježe cvijeće svjedoči ne samo o glasu svetosti nego i njihovom zagovoru.

Najmlađi Blaženici nemučenici u povijesti Katoličke Crkve

Dvoje portugalskih pastira, Franjo i Jacinta Marto, proglašeni su Blaženim u subotu 13. svibnja 2000. na blagdan Gospe Fatimske, najmlađim Blaženicima nemučenicima u povijesti Katoličke Crkve. Svečano proglašenje blaženima bilo je u tijeku Misnog Slavlja održanom ispred bazilike u Iriskoj dolini, koje je predvodio Papa u zajedništvu sa devet kardinala, desetinama biskupa, stotinjak svećenika, u kojima je sudjelovalo više od pola milijuna vjernika. Svečanosti proglašenja blaženima bila je nazočna i treća vidjelica Licia Dos Santos, danas 94-godišnja klauzurna redovnica u Karmelu u obližnjoj Coimbri.

Franjo i Jacinta su proglašeni blaženima jer su vršili kreposti u herojskom stupnju, dajući svoj život za grješnike i s radošću prihvaćajući smrt u dobi od jedanaest odnosno deset godina.

Od trenutka uzdizanja na čast oltara oni su izvorni uzori čovještva i svetosti kršćanima i današnjem društvu. Tim proglašenjem Crkva ujedno želi svratiti pozornost na važnost djeteta koje je također sposobno vršiti junačke kreposti pred Bogom te samim tim zaslužuje da bude poštivano od strane odraslih.

Na to je bio usredotočen i početak Papine propovijedi. «Prema Božanskom naumu 'Žena odjevena Suncem' sišla je s Neba na ovu zemlju tražeći malene. Ocu najdraže. Ona im progovara glasom i srcem Majke: Poziva ih da se prinesu kao žrtve okajnice te im govori da će ih povesti Ocu», rekao je Papa. Uronjena u Svjetlo fatimska su djeca pozvana u mistično jedinstvo s Gospodinom koje preobražava njihov kratki život u istinsko poslanje molitve i prinosa za spas zalutaloga iizgubljenog čovječanstva. Male pokore i žrtva fatimskih pastira, zajedno s njihovim potpunim povjerenjem u Poruke koje su primali od Gospe, daju nam naslutiti remek-djelo milosti.

Papa je govrio o životu malog Franje, koji neprestano misli na Isusa, žalosnog zbog grijeha, i želi Ga utješiti. Govori o Jacinti, duboko svjesnoj užasa pakla, koja se trapi i dragovoljno nudi svoj mladi život za grješnike. Ta djeca mogu velike poučiti čovječanstvo koje je prestalo biti svjesno težine grijeha i opasnosti prokletstva.

Papa je rekao kako se potresna Poruka iz Fatime izravno odnosi na strašnu i beskrajnu borbu između dobra i zala u vijelom svijetu i povijesti. Papa je rekao izmneđu ostalog: «Ovdje u Fatimi, gdje su predskazana ta vremena patnje i gdje je Gospa zatražila molitvu i pokoru kako bi trajala što kraće, želim zahvaliti Nebu na snazi svjedočanstva koje se očitovalo u svim tim životima.

Vjernici su posebno bili potreseni riječima Svetog Oca, jedinstvenog svjedoka tih povijesnih događanja, kada se zahvalio Gospodinu što ga je zaštitio u atentatu godine 1981. « Želim još jednom Gospodinu zahvaliti na dobroti koju mi je iskazao kada sam – u atentatu 13.svibnja 1981. – spašen od smrti. Izražavam svoju zahvalnost i Blaženoj Jacinti na žrtvama i molitvama za Svetog Oca, zbog kojih je toliko prepatila», rekao je Papa .

Na kraju Papa se obratio i bezborjnoj djeci koja su pristigla iz svih krajeva Portugala: « Gospa treba sve vas da utješi Isusa, ožalošćena nepravdama, koje Mu se nanose. Treba vaše molitve i žrtve za grješnike.»

Prepuštajući se Gosponu vodstvu Franjo i Jacinta u kratkom su vremenu dosegli vrhunac kršćanskog savršenstva, zaključio je Papa.