Akademija likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu

Primjedbe proširenog Odbora za nastavu Akademije likovnih umjetnosti na nacrte prijedloga Zakona o visokom obrazovanju, Zakona o sveučilištu, Zakona o znanstvenoj djelatnosti

U demokratskoj raspravi o prijedlogu triju gore navedenih zakona na sjednici održanoj 5. svibnja 2011. na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu jednoglasno su usvojene sljedeće primjedbe:

1. Sva tri zakona, premda naizgled međusobno odijeljena, prožima ista logika potržištenja znanja, vještina i sposobnosti, koje razvija sustav visokog obrazovanja. Ovo logično proizlazi iz činjenice da se prijedlog Zakona o sveučilištu oslanja na „Program gospodarskog oporavka RH“, a Zakon o visokom obrazovanju na „Strateški okvir za razvoj RH 2006-2013.“, slijedom kojih se na više mjesta ponavlja potreba za usklađivanjem studijskih programa s potrebama tržišta rada. Pažljivim čitanjem ovog prvog dokumenta, koji se najčešće spominje, jasno se može vidjeti na koje razvojne djelatnosti država stavlja naglasak kako bi se izvukla iz ekonomske krize. Tu nema ni riječi o kulturi i umjetnosti kao mogućem faktoru društvenog razvitka, zato što se kulturni razvitak i ne može uklopiti u linearnu viziju razvitka baziranu na definiciji rasta i širenja samo onih djelatnosti koje se nalaze izravno u funkciji gospodarstva. Stoga se, razumljivo, zapostavlja i umjetničko obrazovanje. Sva tri zakona podržavaju mit o vezi gospodarskog napretka i obrazovanja, iako sve brojnije međunarodne studije otkrivaju negativnu korelaciju između obrazovanja i stope rasta. Alison Wolf, ugledna profesorica managementa i profesionalnog razvoja na londonskom King's Collegeu, autorica je koja donosi rezultate istraživanja o tome da je vezu između obrazovanja i gospodarskog rasta teško dokazati, jer obrazovanje ima druge vrijednosti, iznad i pored svoje ekonomske uloge. Zato je važno naglasiti da se visoko obrazovanje ne smije jednostrano upravljati ekonomskom logikom. Netko je rekao: „Visoko obrazovanje ne smije školovati ljude samo za tržište, visoko obrazovanje školuje ljude koji će kreirati tržište“. Da je predlagač ovih zakona slično razmišljao uzeo bi u obzir dokument koji je Sabor RH usvojio 2001. g. „Hrvatska u 21. stoljeću: strategija kulturnog razvitka“ u kojem se, pored ostalog, ističe važnost umjetnosti i umjetničkog obrazovanja u oblikovanju kulturnog identiteta države.

2. Zakoni dopuštaju izrazito visok stupanj političke kontrole nad visokim obrazovanjem, što izravno ugrožava zajamčenu sveučilišnu autonomiju i u suprotnosti je s europskim standardima. Primjerice, u Zakonu o sveučilištu stoji da Sveučilišno vijeće ima devet članova, od kojih četiri imenuje Vlada RH.

3. Na političku kontrolu naslanja se dobro razrađeni model izravne državne kontrole nad trošenjem proračunskog novca, što je daleko od koncepta odgovornog raspolaganja državnim sredstvima sveučilišta kao javnog dobra. Iz Zakona o sveučilištu razvidna je intencija smanjenja financijske potpore visokom umjetničkom obrazovanju. Dokaz tomu je: u članku 16 piše da sveučilišta svoju djelatnost mogu financirati iz vlastitih prihoda i u tom smislu se spominju umjetnički projekti. Isti pojam umjetnički projekt potpuna je nepoznanica u članku 18, koji se odnosi na osnovna proračunska sredstva iz javnog proračuna, a u kojem se isključivo navode izdatci za znanstvene projekte i znanstvenu opremu, a ne i umjetnički projekti i nastavna pomagala na umjetničkim akademijama. Sudionici rasprave o zakonima čvrsto stoje na stanovištu da bi se visoko obrazovanje u cijelosti trebalo financirati iz državnog proračuna i to bi trebao biti jedan od strateških ciljeva razvoja, budući je postotak visoko obrazovanih u RH u odnosu na europske zemlje izrazito nizak.

4. Umjetničke su akademije diskriminirane ovim zakonima samom činjenicom da pojmovi „projekt“ i „istraživanje“ nisu definirani prema europskim standardima. Pojam „istraživanje“ viši je rodni pojam, koji se jednako odnosi na znanstvena i umjetnička istraživanja. Zato bi naslov Zakona o znanstvenoj djelatnosti trebalo promijeniti u Zakon o istraživanju. Umjetničko istraživanje, nastava i razvoj umjetnosti, trebaju naći ravnopravno mjesto sa znanstvenim istraživanjima i razvojem znanosti u Zakonu. Umjetničko se obrazovanje na sveučilištu ne smije tretirati kao „ukras“. Umjetničko obrazovanje i umjetnost trebaju biti na ravnopravan način uključeni u sustav, tako da umjetnost može uspostaviti i održavati dijalog sa znanošću, jer povijest nas uči da je umjetnost pokretač promjena u jednakoj mjeri kao i znanost.

5. Predloženi preustroj sveučilišta sugerira podjelu velikog sveučilišta, kao što je Sveučilište u Zagrebu, na manja sveučilišta. U članku 8. stavak 3 kaže da sveučilište ima najmanje tri sastavnice koje izvode visoko obrazovanje u najmanje dva znanstvena i/ili umjetnička područja (napomena: sadržaj pojma umjetničko područje je nejasan, budući da prema sadašnjem Pravilniku o područjima, poljima i granama postoji samo jedno umjetničko područje) te dalje sugerira cijepanje sveučilišta putem programskih ugovora na manja sveučilišta koja bi, navodno, bila lakše upravljiva. Isto to sugerira definicija senata kao predstavničkog tijela koje ima najviše 30 članova. Ako akademski nastavnici čine najmanje 50% članova u senatu, studenti najmanje 20%, a ostalo su predstavnici ostalih zaposlenika, onda to implicira da sveučilište koje sada ima 33 sastavnice neće imati po jednog predstavnika sa svakog visokog učilišta, što u povijesti Sveučilišta u Zagrebu nikada nije bio slučaj. Nastavnici ALU izražavaju bojazan da u tako strukturiranom Senatu neće imati svog predstavnika i izrazito se protive dezintegraciji Sveučilišta u Zagrebu, budući je Akademija institucija koja se svojom bazičnom djelatnošću oslanja na humanističke i društvene, pa čak i tehničke i tehnološke, sadržaje nastavnih programa drugih sastavnica Sveučilišta. Osobito na poslijediplomskom doktorskom studiju, na kojem svaki pojedini projekt/tema nudi mogućnost interdisciplinarnog povezivanja.

6. Sasvim je nejasno što predlagač Zakona misli pod pojmom „opravdanog slučaja“ kada kaže da pojedini fakulteti i umjetničke akademije mogu imati pravnu osobnost.

7. Iako ministar znanosti, obrazovanja i športa dr. sc. Radovan Fuchs u svojim izjavama u brojnim medijima tvrdi da će Zakon ukinuti školarine te da će visoko obrazovanje biti besplatno i da će se uvesti upisnine koje će biti limitirane, iz Zakona ipak to nije jasno uočljivo. Štoviše, Zakon otvara vrata za modifikaciju cijene upisnine u smislu povećanja troškova školovanja. Kako se ne bi Hrvatskoj dogodilo ono što se trenutno dešava u Velikoj Britaniji i drugim zemljama, koje su se držale istog principa, mišljenja smo da ovaj prijedlog nije prihvatljiv.

Zbog svega navedenog nastavnici ALU smatraju da ovakvo nedorađeni zakoni ne smiju biti pušteni u daljnju proceduru.

Dekan Akademije likovnih umjetnosti

Davor Jelavić, izv. prof.

P.O.dekana

Predsjednica Odbora za nastavu

Dr.sc Vera Turković, red.prof.

Prošireni sastav Odbora za nastavu

1. red. prof. Damir Mataušić, pročelnik Kiparskog odsjeka

2. izv.prof. Robert Šimrak, pročelnik Grafičkog odsjeka

3. red.prof. Ante Rašić

4. red.prof. Emil-Robert Tanay

5. izv.prof. Petar Barišić

6. red.prof. Joško Marušić

7. izv.prof. Aleksandar Battista Ilić

8. doc. Daniel Kovač, pročelnik Nastavničkog odsjeka

9. doc. Zlatan Vrkljan, šef katedre

10. doc. Ines Krasić, šefica katedre

11. doc. dr.sc. Vladan Desnica, šef katedre

12. doc. Mirjana Vodopija, koordinatorica ECTS

13. doc. Nicole Hewitt

14. doc. Andreja Kulunčić

15. doc. mr. Andrej Aranicki

16. doc. Tomislav Buntak

17. as. Sonja Vuk

18. v.as. Ana Hušman

19. tajnica, Snježana Mihalj, dipl.iur.

20. Lidija Lovrić, dipl.iur.

U Zagrebu, 5. svibnja 2011.