O projektu

U dosadašnjoj je hrvatskoj historiografiji napisano mnogo radova o povijesti Slavonije u srednjem i ranome novom vijeku, ali još uvijek nije napravljeno cjelovito istraživanje njenog imena i opsega u to doba. Dobro je poznata, iako još uvijek ne i sustavno istražena, činjenica da je u srednjem vijeku geografsko ime S(c)lavonia bilo obilježeno homonimijom i polivalentnošću te da su se njime u različitim razdobljima označavala različita područja na širokom prostoru od Baltika do Balkanskog poluotoka. S takvom uporabom termina koji u osnovi znači 'slavenska zemlja' u zapadnim/latinskim izvorima donekle je usporediva upotreba termina sklavinia (Σκλαβηνία ili Σκλαβινία) u bizantskoj kulturnoj sferi, gdje je navedena riječ u ranom srednjem vijeku funkcionirala kao opća imenica i politički tehnički termin. U tom širem kontekstu, posebno je zanimljivo pitanje specijalizacije imena Slavonia u okviru Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva, gdje se u 13. stoljeću oblikovala upravna cjelina poznata kao Kraljevina Slavonija (Regnum Slavoniae), s određenom mjerom političke i kulturne zasebnosti.

Pitanje imena i opsega potonje pokrajine naročito je zanimljivo i važno zbog opće poznate činjenice da je političko-geografski pojam Slavonije doživio pomicanje u ranome novom vijeku od zapada prema istoku, odnosno da se prostor srednjovjekovne Slavonije ne poklapa s prostorom današnje Slavonije. To ima brojne implikacije koje utječu na razumijevanje državnosti i državnih granica Hrvatske i Ugarske, zatim na razumijevanje političkih koncepata koji su promicani iz raznih političkih centara moći, a na kraju i razumijevanje oblikovanja institucija središnje vlasti – Hrvatskog sabora, Slavonskog sabora, zajedničkog Hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog sabora, hrvatskih i slavonskih županija te mnogih kratkotrajnih institucija – Zemaljske uprave za Slavoniju, Hrvatskog kraljevinskog vijeća i drugih.

Pored imena i opsega, za razumijevanje srednjovjekovne i novovjekovne povijesti Slavonije važno je razumjeti njen položaj pograničnog prostora. Ta se tema otvara u skladu sa suvremenim trendovima u svjetskoj i u hrvatskoj historiografiji. Proučavanje povijesti pograničnog prostora otvara nove perspektive, naročito mogućnost i potrebu ekohistorijskih istraživanja.

Dosadašnja istraživanja povijesti Slavonije kao pograničnog prostora djelomično su ostvarila rezultate na području proučavanja političke i vojne povijesti, ali manje na područjima gospodarske povijesti i ekohistorije. Nesumnjivo je da postoji prostor i potreba za novim istraživanjima koja bi navedene teme uključila u okvir povijesti Slavonije kao povijesti pograničja. Ekohistorijski pristup omogućava istraživanje stvaranja novih granica i života u pograničju iz perspektive nove antropizacije prostora ili pak „zadivljavanja“ (engl. rewilding) prostora uslijed raseljavanja stanovništva. Iz te perspektive, posebno je važna granica između habsburške Hrvatske i osmanske Slavonije u 17. stoljeću jer su na tome području ratna zbivanja i nesigurnost prouzročili raseljavanje stanovništva i stvaranje velikog neprekinutog šumskog prostora od Save na jugu do Drave na sjeveru, uključujući moslavački i bilogorski prostor.

Osim toga postoji i velik prostor za istraživanje pojava pojedinih etničkih i subetničkih identiteta (Šokac, Rac, Ilir, Vlah) kao i utjecaja etničkih promjena na toponimiju, poput nastanka imena Male Vlaške. Tijekom vlasti Osmanskog Carstva na slavonskom prostoru (od 1526. do 1691.) pojam Slavonije ne pojavljuje se u osmanskim izvorima, nego ga posve zamjenjuju nazivi novoosnovanih osmanskih vojno-upravnih jedinica (sandžaka) na koje je podijeljena osmanska Slavonija. Tako se pomicanje imena Slavonije na istok može iščitavati jedino u habsburškim, ugarskim, odnosno hrvatskim izvorima. Za osmanske izvore karakteristična je raspodjela slavonskog prostora na tri sandžaka (Čazmanski/Pakrački/Cernički, Požeški i Srijemski) i izostanak korištenja imena Slavonija čak i za tadašnje slavonske stanovnike, koje se u izvorima naziva Mađarima, Vlasima itd. Osmanski detaljni porezni popisi (defteri) za tri spomenuta slavonska sandžaka sadrže podatke o osmanskom koloniziranju toga područja i o postupnoj izmjeni njegova etničkog sastava, odnosno o prostornom opsegu, toponimiji i antroponimiji tadašnjega habsburško-osmanskog pograničja. Ni istraživanje osmanske vlasti na prostoru Slavonije još nije dalo odgovore na brojna pitanja vezana s pitanjem transgraničnih odnosa različitih društvenih skupina te njihovih ekonomskih i kulturnih veza.

Pogranični karakter ovog područja tijekom 18. stoljeća utjecao je na upravnu organizaciju Slavonije (podjela na civilni i vojni dio). Rubnim dijelom Slavonije prolazila je prometnica Budim-Istanbul, koja je spajala Podunavlje s Balkanskim poluotokom, stvarajući povoljne preduvjete za gospodarski razvoj, naročito obrta i trgovine. Budući da je bila pogranično područje koje je graničilo s Osmanskim Carstvom, Slavonija je bila prisiljena nositi se s negativnim posljedicama ratnih sukoba s tom susjednom državom. Među posljedicama tih sukoba i kontakata značajno mjesto zauzimaju epidemije kuge, kao i nastojanja državnih institucija da spriječe širenje pošasti koja je u to vrijeme još mogla značajno utjecati na demografske prilike u Slavoniji.