GOSTOVANJE RADIOTEATRA

U okviru manifestacije Radio Voćarska u organizaciji RadioTeatra učenike Novinarske skupine posjetila je dugogodišnja radijska voditeljica Hrvatskog radija, gospođa Ljubica Letinić.

Gospođa Ljubica iznenadila se velikom broju zainteresiranih i pohvalila naše redakcijske i novinarske ambicije. Ispričala nam je kako je bila radijska voditeljica gotovo 25 godina te je podijelila s nama svoje radijsko iskustvo.

Kada je gospođa Ljubica počela raditi na radiju, sa svojih 19 godina i prvi put ušla u radijski studio, dobila je magnetofon za snimanje koji je imao 13 kg i snimao je zvuk na magnetsku vrpcu. Vrpce su trajale svega 15 minuta nakon kojih se vrpca mijenjala. Čovjek u kuti s inženjerskom profesijom je obrađivao vrpce. Danas možemo sve pomoću mobitela. Priča o tehnologiji koja je potrebna zvuku je vrlo zanimljiva. Puno se toga u kratkom vremenskom roku promijenilo.

KAKO ZABILJEŽITI ZVUK

Ljudi su oduvijek pjevali i željeli zabilježiti svoj glas. Prvu bilješku o tome imamo s kraja 19. stoljeća. Čovjek se dugo bavio mišlju kako da zabilježi zvuk. 19. stoljeće je razdoblje velikog tehnološkog napretka. Thomas Edison je na valjku od voska uspio ostaviti trag i tako mogao ponovno reproducirati zvuk, no ne mnogo puta jer bi se vosak brzo istrošio. Kasnije su nosači zvuka postali sve stabilniji, a danas imamo sve u oblaku i ne zauzimamo fizički prostor. U prvim danima radija magnetofoni su zauzimali cijele prostorije, a bilo je i opasno biti u sobi iz koje se emitira snimka s takvog stroja. Sve je to iza nas, to je neka arheologija razvoja zvuka i radija. Tehnologija nam je omogućila spremiti zvuk, bez tehnologije ne možemo nositi zvuk jer je zvuk gibanje zraka. To je fizika.

Zvuk je ništa drugo do ljuljanje čestica zraka koje dodiruju naš bubnjić uha i tu se događa interesantan mehanički prijenos. Bubnjić pomoću spleta finih, najsitnijih koštica u našem tijelu prenosi taj ritam i gibanje zvuka na pužnicu u kojoj su papile i svaka je zadužena za jednu frekvenciju. Kako bubnjići lupaju, tako se one bude i registriraju koja je to frekvencija, na kraju našem mozgu šalju poruku je li to sirena, glas, jezik ili što drugo.

RADIO VALOVI

Radio je medij, za razliku od novina, u kojemu novinari jašu na valovima. Radijski novinari imaju tu privilegiju i mogućnost da se na tim valovima više igraju nego u drugim medijima zato što je u mediju zvuka i zraka sve lelujavo, za razliku od novina, knjiga i svega otisnutog. U radiju imamo mogućnost da koristimo sve pojavnosti zvuka, a ne samo riječi. Nije drvo samo ako ja kažem da je drvo, nego je drvo i ako sam u parku i vjetar zaljulja krošnju pa ja to čujem. Dakle, to je isto informacija koja se i na taj način može pustiti na radiju, rekla nam je gospođa Ljubica. Uputila je sve koji se žele baviti bave radijom: otvarajte uši, razmišljajte o tome što se oko vas događa, kako zvuči prostor oko vas, otkuda dolaze glasovi, koliko je velik taj prostor oko vas, mnogo možete zaključiti iz onoga što čujete.

NOVINARSTVO JE NAJBOLJI POSAO NA SVIJETU

Novinarstvo je jako težak posao i jako nezahvalan, jako se promijenio otkad je gospođa Ljubica ušla u novinarstvo, ali novinarstvo je najbolji posao na svijetu. Novinarstvo ti daje pravo apsolutne slobode. Novinar na prvom mjestu zastupa poziciju slabog, novinar nije dobar novinar ako zastupa poziciju moći. Novinarov zadatak je da prati gdje se slobode narušavaju i da o tome izvještava. Važno je da gleda, da se ne da potkupiti, važno je da bude obrazovan i da razumije to o čemu piše. Novinar je filter građanima i ljudima koji ne mogu stići pročitati sve informacije jer nas bombardiraju sa svih strana. Pouzdan i dobar novinar je naš prozor u svijet, pouzdano sito kroz koje doživljavamo svijet. Mediji su danas postali opasni i vrlo rijetko služe tome da štite slabe u društvu, već su vrlo često glasnogovornici različitih interesa, političkih, novčanih i tako dalje.

Kratko je radila na mediju televizije jer joj se taj medij nije svidio, nije joj se svidjela slika. Ispričala nam je interesantnu i često spominjanu pričicu o anketi koju je BBC radio na početku televizije. Jedan dječak tada je rekao kako mu se više sviđa radio od televizije jer su na radiju bolje slike. Možda može zvučati smiješno, ali sva su istraživanja pokazala da mi puno lakše i bolje vidimo kad ne gledamo sliku, drugim riječima, kad samo slušamo, taj zvuk koji slušamo pobuđuje našu maštu i mi kreiramo slike. Zato je radio prostor slobode.

Kada je došla na radio, odmah je bila zanesena tim medijem. Kada je stavila slušalice i upalila mikrofon, odjednom je imala osjećaj kao da ima neko povećalo za zvuk, kao da ima ticala za zvuk, pratila je zvuk koraka, krckanja i šumova mikrofonom.

Novinarski posao je zanimljiva i brza igra, važno je biti dobro informiran i obrazovan kako bi odmah znao postaviti pitanje. U formi biografskog intervjua, važno je da budeš upućen u biografiju čovjeka s kojim razgovaraš, u formi ankete je isto pitanje za sve pa tu manju ulogu igra dobra pripremljenost.

IZBOR PROFESIJE

Iskreno nam je ispričala kako je slučajno završila na radiju. Prijatelj ju je pozvao da ide s njim na audiciju na radio jer nije imao kišobran. Kada je tamo došla, odlučila je i ona otići na audiciju i tako su je pozvali na radio. Trema s početka rada nestala je, a s brojem odrađenih emisija osjećala se dobro i u programu uživo. Stres nekada može potaknuti da istisneš iz sebe maksimum koncentracije i da rečenice budu smislene i tečne. Razgovarala je s brojnim poznatim osobama, piscima, političarima s domaće i strane scene.

Iako se novinarskog posla zasitila, ostala je u sličnom poslu sa zvukom i sada radi audio knjige. Kaže da će se teško dogoditi da profesija koju odaberu ne nestane za njihovog životnog vijeka i da je zato važno da ih svašta zanima i da o svemu uče i razmišljaju. Njezina audio biblioteka zove se Book&Zvook. Vrlo je zanimljivo raditi na nekom novom projektu.

Za kraj nam je pustila radijsku emisiju koju je snimila o profesoru Baltazaru i savjetovala nam da se igramo sa zvukom, istražujemo zvuk i ne bojimo se raditi greške.

Novinarska skupina