Osamdesetak hodočasnika iz Riječke nadbiskupije te Krčke i Gospićko-senjske biskupije koji su od 8. do 11. listopada 2020. hodočastili u Međugorje u organizaciji župe sv. Nikole biskupa Rijeka pod duhovnim vodstvom vlč. Slobodana Bunoze, imali su osobitu čast da im se u subotu 10. listopada u dvorani sv. Ivana Pavla II. 40-minutnim  govorom u svojstvu domaćina obrati nadbiskup mons. Henryk Hoser, apostolski vizitator za Međugorje.

Susret je započeo zajedničkom molitvom molitve Gospodnje i uvodnim nadbiskupovim riječima pohvale: „Hrabrost je što ste došli u Međugorje usred pandemije korona virusa, usprkos svim opasnostima koje to predstavlja. To znači da vjerujete u Božju providnost.“

Budući da je tema kateheze dobrodošlice bilo Međugorje, Otac nadbiskup ga je najprije slikovito, a zatim i simbolički usporedio sa Svetom Zemljom, što znači i po krajobrazu, no prije svega „u smislu da Međugorje omogućuje da čovjek 'uroni' u Crkvu.“ A kako je Crkva jedina djeliteljica Božjih milosti, jer je sam Isus Krist tako htio, Otac nadbiskup je upozorio nazočne da im na vrhu ljestvice vrijednosti uvijek treba biti ono što je najstabilnije i najsigurnije, a to je sam Bog koji je Život, što se upravo u Međugorju doista može otkriti.

Način na koji se najbolje može „uroniti“ u Crkvu, po nadbiskupovim je riječima svakako  molitva koja, međutim, ne smije biti tek mehaničko izgovaranje određenih tekstova. Da bi nas molitva dotaknula u našoj biti ona mora uključiti cijelu našu osobu: tjelesnu, osjećajnu, razumsku i duhovnu. Najviša razina molitve, kontemplacija, je ona gdje se očituje neposredno djelovanje Duha Svetoga kroz prosvjetljenje odnosno spoznaju što trebamo činiti, i kroz poticaj da to uistinu i ostvarimo u praksi.

Po riječima mons. Hosera posebnost Međugorja je da se tu razvija “duhovnost srca“. Objasnio je kako je srce ono što je najsredišnije u nama: naša savjest, naše odluke, naše želje i naši osjećaji, koncentracija svega onoga što jesmo. Ali kako je to i mjesto u kojemu netko mora živjeti, mi možemo u njega pozvati Presveto Trojstvo, no ako to ne učinimo u taj će prazni prostor ući đavao. O tome je govorio i sam Isus kada je rekao da ako iz svog srca potjeramo đavla, a istovremeno unutra ne pustimo Njega koji kuca na njegovima vratima,  đavao će otići pronaći drugih sedam duhova još gorih od sebe te će svi oni ući i nastaniti se u našemu srcu. (Mt 12,45)  „Cijela povijest spasenja od prvoga grijeha pa do kraja svijeta, je jedna velika borba između Boga i đavla, između dobra i zla. Za koga? Za čovjeka!“ istaknuo je nadbiskup Hoser i nastavio kako nam stoga Crkva daje sva sredstva potrebna za spasenje, a to su:  Božja riječ i sveti sakramenti. Ta sredstva su poput užadi koja se pričvrsti za planinu kako bi se planinari, čvrsto se držeći za njih, mogli uspeti do vrha bez da padnu u provaliju. Nadbiskup je potaknuo vjernike i da ako već nisu, svakako pročitaju „Dnevnik sv. Faustine Kowałske“ u dijelu u kojem svetica opisuje što je vidjela u paklu jer: „pakao postoji zato što mi imamo slobodu odlučivanja kako ćemo se ponašati. Mi se možemo odlučiti protiv Boga. Na taj način mi sami biramo pakao, ne bira ga Bog za nas.“

Kao još jedno od obilježja Međugorja, istaknute su i duhovne vježbe odnosno seminari posta, molitve i šutnje uz naglasak da ako molitvu prati post, lakše možemo upoznati sami sebe. Međugorje je nezaobilazno spomenuto i kao mjesto s bezbroj mogućnosti za svetu ispovijed, zbog važnosti tog sakramenta kao sakramenta iscjeljenja kojim se ponovno stječe mir s Bogom, s drugima i na kraju sa samima sobom. Nije izostavljena ni ovdašnja svakovečernja molitva svete krunice, molitve koja po nadbiskupovim riječima daje „inteligenciju srca“ jer u njoj razmatrajući otajstva naše vjere shvaćamo kakva je Božja logika, i koja je ujedno i najkraći katekizam jer su u njoj na najsažetiji način međusobno povezana otajstva života Isusa i Marije.

Završetak nadbiskupove kateheze je bio posvećen hrani kojom se svi moramo hraniti na našem životnom hodočašću - presvetoj euharistiji, jer za kretanje pravim putem treba biti jako dobro opremljen. Spomenuto je i kako se ljudi često pitaju što da tijekom euharistijskog klanjanja, također svakodnevne međugorske pobožnosti, kažu Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu, a dovoljno je da samo budu uz Njega, ne trebaju reći ništa. Mons. Hoser je to slikovito objasnio izgledom pokaznice koja ima oblik sunca sa zrakama, što je vezano za tekst iz posljednje knjige Staroga zavjeta, knjige proroka Malahije: „A vama koji se Imena moga bojite sunce pravde će ogranuti sa zdravljem u zrakama.“ (Mal 3,20) Isus je to mlado sunce koje donosi iscjeljenje. I upravo zato, kao što na sunčanim plažama na obali Jadrana mnogi samo leže i uživaju, još radije to treba činiti pred Presvetim. „Molitva je umijeće življenja s Bogom u Njegovoj blizini. Izložite se tim zrakama!“ bila je stoga i završna  poruka kojom je svoj nadahnuti govor riječkim hodočasnicima zaključio Otac nadbiskup Henryk Hoser, apostolski vizitator za Međugorje.  

Inače, u puna tri dana boravka u Međugorju hodočasnici iz gradova Rijeke, Crikvenice, Novog Vinodolskog, Lovrana i Delnica te otoka Krka i Raba su imali intenzivan duhovni program koji je obuhvatio petak kao dan posta i šutnje, dva uspona na Podbrdo s posvetom Bezgrješnom Srcu Marijinu i zahvalom Gospi, križni put na Križevcu, ispit savjesti, ispovijed, te svakoga dana sudjelovanje u večernjem programu u župnoj crkvi sv. Jakova. U svoje su se gradove i mjesta vratili puni dojmova te primljenim milostima osnaženi u spremnosti još intenzivnije živjeti i svjedočiti svoju vjeru.