Izabrano iz kateheza brata Danijela pustinjaka s korizmene duhovne obnove

O polaganju ruku

Što znači polagati ruke? Polagati ruke znači znati 'zagrliti' čovjeka koji je u potrebi i tako mu dati ljubav. Majke na djecu polažu ruke stalno. Što one tad rade? Ljube ih! Čisto ih ljube! Ljubav Božja je ta koja ozdravlja! Nedostatak ljubavi stvara bolest.

Kako promatrati ljude?

Bogu služimo jedni preko drugih. Ako u svakom muškarcu gledaš Isusa a u ženi vidiš Mariju prema njima ćeš tako i postupati, služit ćeš Bogu. Meni je to uvijek pomagalo. Isus želi da se tako gledamo.

O korizmenim odlukama

Mnogi će možda donijeti odluke ove korizme ili već jesu: neću pušiti 40 dana, neću gledati televiziju 40 dana, neću jesti slatko 40 dana... Ali ako možeš 40 dana onda se odluči na 40 godina! Jer, koji je smisao prestati pušiti cigarete 40 dana i onda 41. dan zapalit? Sve ono što je zarađeno za 40 dana  potrošeno je u 5 minuta! Nije post kad se borimo protiv poroka 40 dana i onda se opet vratimo poroku.  Bogu se to ne sviđa. Bogu se sviđa da se poroka odreknemo zauvijek, za čitav život!

O radosti

Ako dolazimo na svetu misu tjeskobni i tjeskobni s nje odlazimo, nešto nije u redu. Ne događa se istinsko sjedinjenje. Naša vjera je u krizi ako nismo radosni. Jer temeljna postavka kršćanskog života odnosno prirodno stanje kršćanske duše jest radost – plod Duha Svetoga. A plodovi Duha Svetoga dolaze kad se susrećemo s Isusom. Strah je, naprotiv, djelo zloduha i u molitvi ga treba predavati Isusu.

Sladak ili gorak križ?

Nije svaki križ Božji. Treba znati razlučiti koji križ nosimo. Križ koji nas baca u depresiju nije Isusov križ već demonski križ. Ako nemamo radosti a vučemo nekakav teret to nije Isusov križ. Isus je svoj križ nosio s radošću. Ako u našoj patnji ne vidimo smisao za neko veće dobro onda iza tog križa stoji đavao.

O bludnosti

Post i Marija! Post i Marija! Tko se s tim bori: post i Marija!

O škrtosti

Kaže Isus: „Tko od tebe što zaište, podaj mu! I ne okreni se od onoga koji hoće da mu pozajmiš.“ (Mt 5,42) Znači, podaj svakomu, kaže Isus. I ako tako shvatimo Sveto pismo, Bog hoda kraj nas kad vidi da smo ozbiljni vjernici. Škrtost zatamnjuje naša srca. Otvorimo ih. Ako vidimo da netko treba odnesimo mu, ne očekujmo da to učini netko drugi koji ima više.

O Svetom pismu

Ne može se Isus roditi u našem srcu ako ne slušamo Njegove riječi. Kad Sveto pismo unosimo u sebe ono nas počinje voditi: počinje nam zabranjivati da idemo nekud, zabranjuje nam da nešto govorimo, potiče nas da govorimo nešto drugo, Isus se rađa u našem srcu, postajemo radosni, sretni. Ja sam to doživio i ne daj Bože da to izgubim.

Od mnogih sam čuo: „Čitam Bibliju ali ništa mi nije jasno!“ Isus kaže na jednom mjestu: „Kucajte i otvorit će vam se!“(Mt 7,7) Nije rekao „Pokucajte!“ nego „Kucajte!“ Radnja traje: kucajte dok ne otvorite! Ne odustajte! Tražite Boga! Bog želi da ga tražimo. A kad nam se objavi trebamo ga tako „zgrabiti“ da nam više nikad ne pobjegne. I to je to! Mogu granate letjet od kud god ali ako imamo vjeru i imamo Boga znamo da je Bog jači od svake granate i bilo čega drugoga…

Kako ovaj svijet može izgledati bolje?

Svijet izgleda onako kako ga ti vidiš. Ako staviš naočale Ljubavi svijet izgleda bolje a i ti sam. I to onda i drugi osjete i vide. Tako mi razbijamo atmosferu zla. Atmosferu zla stvaramo ako prepričavamo ono što nam se – a većinom je to zlo, nudi po najrazličitijim ekranima. Nemojmo se klanjati đavlu kroz zle vijesti koje on širi, klanjajmo se Bogu kroz dobra djela.

Prvi dan pohoda petak, 25. veljače protekao je u radnim i srdačnim susretima Oca nadbiskupa koadjutora s župnikom vlč. Slobodanom Bunozom, župnim pastoralnim i ekonomskim vijećem, članovima oba zbora, čitačima, ministrantima,  angažiranima u čišćenju i kićenju crkve, župnim katehetom, ovogodišnjim kandidatima za Prvu Svetu Pričest i Svetu Potvrdu i njihovim roditeljima te sa svim drugim aktivnim župnim suradnicima. S posebnom radošću nadbiskupa Uzinića su u pratnji župnika u svojim domovima nakratko ugostile jedna obitelj teškog bolesnika te jedna mlada obitelj u župi.

Drugoga dana pohoda na 8. nedjelju kroz godinu 27. veljače 2022. Otac nadbiskup je, predslaveći svetu misu u župnoj crkvi, u homiliji posebno istaknuo: 

„Današnja svetopisamska čitanja, a posebno evanđeoski ulomak (Lk 6, 39-45),  istaknuta su ne radi drugih već radi nas samih. Isus danas ne govori pismoznancima i farizejima već nama, svojim učenicima, Crkvi, kršćanima, zato što mi u ovom svijetu imamo određeno poslanje – voditi druge, biti putokaz za druge, biti poticaj za druge. Ali ne na način ovosvjetskih moćnika koji žele nametnuti svoje ideje svojom moću već na Kristov način. A biti vođa na Kristov način znači služiti. Biti prvi znači biti sluga svima. Biti vođa se ne odnosi samo na Papu, biskupe i svećenike već i na svakog pojedinačnog vjernika, bilo da se radi o pokazivanju smjera unutar ili izvan Crkve. Kad je riječ o pokazivanju smjera unutar Crkve to je upravo ono na što nas poziva tekuće sinodalno razdoblje koje kao Crkva živimo – za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje. U njemu smo od strane Pape svi pozvani u otvorenosti Duhu Svetomu osluškivati Njegov glas i tako dati svoj doprinos zadaći Crkve u vremenima koja dolaze.“

S istom misli vodiljom nadbiskup je i zaključio svoju propovijed naglasivši kako smo „prema današnjoj četvrtoj euharistijskoj molitvi pozvani da u otvorenosti Duhu Svetomu nastavimo Kristovo djelo, izvršimo Njegovo Spasenje i pomognemo izvršiti posvećenje ovoga svijeta a sve u smjeru konačnoga cilja: dana konačne pobjede koji će se dogoditi po Gospodinu našemu Isusu Kristu.“

Budući da mons. Uzinić obnaša i izuzetno važnu dužnost predsjednika Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za život i obitelj na kraju svete mise mu je, kao mala zahvala i spomen na njegov prvi boravak u župi, uručena originalna skulptura Svete obitelji, djelo riječkog umjetnika Silvestera Ninića, uz želju da njegov rad na obrani i promicanju obitelji zasnovane na Božjim načelima, bez koje nema budućnosti naše Crkve i domovine, bude svesrdan, ustrajan i plodan. Duhovna potpora navedenoj želji sigurno neće izostati jer je u našoj župi u tijeku već četvrta uzastopna godina organiziranog svakodnevnog posta i molitve za sve svećenike naše Nadbiskupije.

Nadbiskup je u riječima zahvale spomenuo jedan od Isusovih poziva: da Crkva bude obitelj ali i da obitelj bude više Crkva, zaključivši da što se to više bude ostvarivalo to će manji problem biti izazovi koji prema obitelji i prema Crkvi dolaze izvana.   

Dvodnevni pohod Oca nadbiskupa Uzinića je završio prigodnim domjenkom s župljanima u pastoralnoj dvorani župne kuće.

„Sionu za ljubav neću šutjeti“ (Iz 62,1)

(iz kateheze „Duhovni korijeni covid-urote“ vlč. Anđelka Kaćunka)

»UN-ov program za održivi razvoj koji je usvojen u rujnu 2015. navodi da bi do 2030. godine trebalo osigurati pravni identitet za sve stanovnike planeta (cilj 16.9.).

S tom je svrhom 2016. godine od strane UN pokrenuta agenda ID 2020 (ID = Digital Identity, digitalni identitet) koja se zalaže za uvođenje zakona o obaveznom cijepljenju, kako bi se ljudima ubrizgao trajni biometrički digitalni identitet što nije ništa drugo nego reprogramiranje čovjeka u transhumano biće: spoj čovjeka i računala. Svi podatci o svakome od nas tako bi bili ugrađeni u naša tijela i mogli bi se očitavati našim prolaskom kroz skener te bi prestala potreba za bilo kakvim do sada uobičajenim dokumentima o identitetu: osobnom iskaznicom, putovnicom, zdravstvenom iskaznicom itd... Znakovito je da je ova vijest u Hrvatskoj objavljena u prilogu nekadašnjeg hrvatskog veleposlanika u Italiji, magistra sociologije Drage Kraljevića u travnju 2020. u samo jednom našem dnevnom listu – ali što je još znakovitije – nije u cijeloj našoj državi izazvala baš nikakve reakcije: ni u tiskanim ni u govornim ni u slikovnim medijima, nigdje nije bilo niti jednog jedinog komentara!?

No, ključno je pitanje gdje je izvor takvih opakih stavova?

Izvor je u tome što, ako se ne priznaje Boga i Njegovo stvarateljsko djelo po kojem je čovjek slika Božja i kruna Njegova stvaranja odnosno ako se odbija priznati Božju vlast, onda se više ne zna što je čovjek, onda se ne može definirati ni ljudsko dostojanstvo, onda čovjek postaje stvar, čak se može reći da čovjeka ni nema, čovjek postaje ništa. Sažetu definiciju tog duhovnog siromaštva modernoga svijeta je dao sveti papa Pavao VI. rekavši: „Vjeru u Boga koji je postao čovjekom zamijenila je vjera u čovjeka koji je sebe proglasio Bogom.“ 

Katolička Crkva je stoga u ovom strašnom času na globalnoj razini pozvana prva narodu otvarati oči pred ovim novim podmuklim totalitarizmom.

U knjizi proroka Izaije stoji: „Sionu za ljubav neću šutjeti“. A svi oni koji danas šute mogu se podijeliti u tri skupine: neznalice, kukavice i izdajice.

Onaj dio naroda koji je vjerski, politički i medijski nepismen nije sam u stanju spoznati Istinu već mu ju „otkrivaju“ autoriteti: televizija i ostali režimski (mainstream, glavnostrujaški) mediji, odnosno takav narod vjeruje svemu što se na TV-u kaže. On spada u neznalice jer ne zna da glavna zadaća  režimskih medija nije otkrivanje istine već upravo suprotno – oni su plaćeni da narod nikad ne sazna pravu istinu.

Drugi dio naroda koji zna o čemu se radi ali šuti npr. iz straha da ne ostane bez posla, bez mogućnosti kupovine, putovanja, bavljenja omiljenim sportom, izlazaka i zabave, spada u kukavice. 

Treći su pak izdajice - oni koji sve znaju ali svjesno služe ovom korona cirkusu, svjesno služe onomu koji po Isusovim riječima „bijaše čovjekoubojica od početka … i otac laži.“ (Iv 8,44)« 

„Dolazi vrijeme kada će nam više nego ikad trebati veličanstvena Božja djela. Ne čudesa nego djela – čudesa traže i o njima govore samo neznabošci, pogani. 

Kako se Bog može proslaviti, učiniti velika djela u svakome od nas? 

Iz vlastitog skromnog iskustva duhovnog života znam da što više ja živim molitvu i predanje Isusu to vidim više Božjih djela u mojemu životu. Zato duboko vjerujem da onoliko koliko se Bogu predamo, toliko imamo Božjeg blagoslova i zaštite. 

Boga treba tražiti zato što je dobar a ne zato što bi nešto od Njega trebali dobiti. Tražimo od Njega ljubav jer je On Ljubav. I ono što On želi od nas je ljubav – sjedinjenje, prijateljstvo, ne trgovina, pregovaranje. Ne trgujmo s Isusom! 

Pustinjak je čovjek molitve koji se odvaja da bi bio s Bogom. Ne možeš se osjećati sam i nesretan ako moliš jer usrećiti nas može samo Isus Krist. Zato kad mene pitaju da li sam dobro ovako sam u šumi odgovaram: "Nisam dobro". Ljudi se onda zabrinu i pitaju me zašto a ja kažem glasno: "Zato što sam JAKO dobro, JAKO sam dobro. Moje je srce ogromno jer znam da je Isus sa mnom". 

Iz toga je jasno kolika je važnost molitve, ispravne molitve. Naime, molitva je – ne nešto činiti, nego biti s Isusom. A kad smo s nekim koga volimo, ne govorimo mu stalno samo o onomu što trebamo… Takvo prijateljstvo  želi s nama Isus: „Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati.“  On od nas želi jedino naše srce koje mu posve predajemo. Želi da uvijek ostanemo u pouzdanju, u vjeri, da nikad ne odustanemo od Njega, da budemo ustrajni. I baš nam je zato za uzore postavio svece – ne da im cijeli život samo molimo devetnice, nego prije svega da se ugledamo na njihovo potpuno predanje srcem i zahvaljivanje Njemu, što je sama bit molitve. Svi ljudi mogu biti sveci i "pustinjaci" - govoriti i predavati se Isusu u svom srcu svakoga dana gdje god da se nalazili i što god da radili. 

Istinitost izrečenog mogu osobno posvjedočiti: nikad ne molim za sebe. Samo kažem: „Isuse, ja Ti vjerujem i hvala Ti na svemu što imam jer to je sve od Tebe.“  I On me onda uvijek pouči kako da djelujem i kroz to se proslavi. Kad molimo zahvaljujući ulazimo u područje milosti.“

Najveća prepreka napredovanja u duhovnom životu jest oholost

1. Kako čovjek u današnjem bučnom, užurbanom i industrijom zabave upravljanom svijetu može nasljedovati Krista, prezreti izvanjsko i naći vremena za nutarnjost? 

Odgovor na ovo pitanje svatko mora pronaći u vlastitom srcu, na temelju svog osobnog odnosa s Gospodinom Isusom Kristom. Korizma je uvijek poticajno vrijeme za snažniji rad na vlastitoj nutrini budući ona pred nas podastire tri stvari važne za nutarnji život: milostinju, molitvu i post.

Milostinja znači da uvijek treba pronaći dovoljno vremena za pomaganje siromasima, i to od srca, jer se Bog veseli radosnom darivanju, a ne onom proračunatom iz koristi.

Molitva također treba izvirati iz srca. To znači da treba biti učvršćena i ispunjena Duhom Svetim, proizlaziti iz žive vjere u Isusa Krista. Samo takva molitva se može uzdizati u nebo prema Bogu. Nije važno koju vrstu molitve koristimo: meditaciju, kontemplaciju ili neku drugu, već je bitno da tijekom molitve budemo stalno svjesni žive Božje prisutnosti – da je Bog s nama, i da nam On želi samo dobro. Također je važno i to da molimo za ono što je Božja a ne naša volja, da umremo svojoj volji, da molimo onako kako je to uvijek činila naša nebeska Majka Marija.

Post je treći način kako se možemo vježbati umirati tjelesno, a rađati se duhovno. Post ne mora biti samo odricanje u jelu. Post je i odricanje od svega onoga o čemu smo ovisni i što nam oduzima puno vremena: post od televizije, mobitela i slično. Postoji i viša razina posta gdje spada post naših očiju, ušiju, jezika i srca. Cilj svakog posta je da postanemo čim više ponizni, da čim više ljubimo Isusa i Njegovu Majku Mariju. Jer čovjek iznutra postaje slobodan samo u onoj mjeri u kojoj se sve više predaje Bogu.

2. Imate veliko iskustvo u duhovnom radu s ljudima. Što je općenito danas najveća prepreka u duhovnom napredovanju pojedinca?

Ljudi su različiti pa su i prepreke različite, ali općenito je najveća prepreka istinskog obraćenja oholost, kada ljudi stave sebe na mjesto gdje bi trebao biti Bog. Najbolji lijek za oholost je poniznost – ali istinska poniznost, ona koja dolazi iz srca. I sam Isus je rekao da će svaki koji se uzvisuje, biti ponižen, a koji se ponizuje, uzvišen. U toj poniznosti trebamo priznati da smo u ovom svijetu samo ono što smo u Bogu.

Kod nekih ljudi se, međutim, ne vidi odmah gdje je prepreka u duhovnom rastu. U tim slučajevima treba moliti Duha Svetoga da nam to otkrije. Veliku ulogu u pronalaženju prepreke može odigrati i redovito i pravilno čitanje Svetoga pisma. Isus je, naime, rekao da  čovjek ne živi samo o kruhu nego o svakoj Riječi što izlazi iz Božjih usta. Također je važan i redovit odlazak u crkvu, primanje sakramenata te svakodnevna molitva koja nas uvijek povezuje s Bogom i otvara naša srca za iskreno služenje Gospodinu.    

3. U župi sv. Nikole biskupa Rijeka posebno se štuje Majka Božja. Svake se prve subote u mjesecu održava Cenakul Svećeničkog marijanskog pokreta, dva puta godišnje se organiziraju hodočašća u Međugorje, svaki treći petak u mjesecu, na tzv. pokorničkom 3. petku, posti se i moli na Gospine nakane. Koliko je važno biti uz Mariju, da bismo uvijek i unatoč svim protivštinama mogli slijediti  Krista?

Ovo je jako lijepo i duboko pitanje. Započet ću odgovarati na temelju svog osobnog iskustva života s Gospodinom. Ne može se biti vjernik u ovom svijetu i pravovjerno voljeti Isusa Krista bez Majke Božje, Bezgrješne Djevice Marije. Marija nije samo Isusova Majka, već i Majka svih nas, i Marija svu svoju djecu želi dovesti do svoga Sina. Meni osobno je predivna molitva krunice koja je razmatranje Isusova ali i Marijina života. Preko Marije možemo još puno više zavoljeti našega Gospodina. Marija je ona koja je Isusa uvijek nosila u svom srcu pa tako trebamo i mi. I mnogi su mi drugi ljudi posvjedočili da su se po ustrajnoj molitvi krunice puno više približili Bogu, dobili pregršt milosti, da im se život jako promijenio nabolje i ispunio plodovima Duha Svetoga: mirom, ljubavlju, radošću, strpljivošću, sabranošću… Moleći krunicu također dobivamo i milost poniznosti koja je resila Mariju, želju da se Bog preko nas proslavi u svakom trenutku.

4. Često svjedočite vaš osobni križni put kada ste kao dijete u vlastitoj obitelji preživjeli mnoga nasilja. Izdvojite nam za kraj svoje prvo osobno iskustvo živoga Boga koje vas je u toj naizgled beznadnoj situaciji usmjerilo na jedini pravi put?

Kad se čovjek nađe u nekoj poteškoći ili problemu traži iz njih izlaz. Tako je bilo i u mom životu. Najstarije sam od petero djece jedne seoske obitelji. Otac mi je bio alkoholičar i tukao me 22 godine. Kad sam odrastao polako sam se počeo  približavati Bogu postavši članom jedne molitvene zajednice. Zatim sam počeo redovito moliti krunicu - prvo jednu, zatim dvije i na kraju tri na dan. I tada se dogodilo da sam mogao potražiti svog oca i sve mu oprostiti, i iskreno ga pri tom još i zagrliti. To je bio trenutak kad sam susreo živoga Isusa, kada sam spoznao da je Bog živ i da je jači od svake mržnje, patnje i bolesti. I u tom je trenutku, u tom činu oproštenja u moje srce ušla radost, punina života. Prije toga sam bio jako zatvoren, a tad sam se iznutra otvorio i ugledao smisao života. Prije mi je sve bilo teško, a tad je postalo puno lakše jer sam shvatio da sam voljeno dijete Božje. Kasnije me je to dovelo i do poziva za svećeništvo koje radosno živim već skoro 13 godina.

(Razgovor je objavljen u časopisu Riječke nadbiskupije "Zvona" broj 2-529, ožujak 2020., god. LVIII.)

Naši vjernici često s nevjericom reagiraju na vijesti o „strahotama pustoši“ koju danas posvuda proživljava Crkva u zapadnoj Europi, SAD-u i Kanadi. U vašoj duhovnoj obnovi u Rijeci između mnogih tema, spomenuli ste i ovu. Kako prepoznati te opasnosti te kako im se možemo oduprijeti?

S velikom žalošću, pa i sa svojevrsnom strepnjom zbog patnje nevinih, govorim i pišem o mučnim prizorima u crkvenim zajednicama kojima sam svjedočio na svojim putovanjima Zapadom. Svakako, nije svugdje sve zlo i nije svugdje isto, uvijek nadodajem kako ondje postoje i vjernici i zajednice kojima se divim i koje duboko poštujem. S mnogima od njih održavam kontakte i suradnju. Njihova je vjera klesana i tesana neprilikama, ali je uistinu autentična. Međutim, čini se da sve više duhovnih pastira kao i laika uzmiče pred agresijom bezboštva i ludila u mnogim oblicima te kako Kristovo stado tamo postaje ona jedna, stota ovca iz Evanđelja. Primjera radi, prošle je godine preko 200 000 ljudi ispisano iz Crkve u Njemačkoj. A statistike kažu da se oko 70% klera uopće ne ispovijeda, a mole možda jednom dnevno. Preko polovica katolika ondje ne vjeruje u Kristovo uskrsnuće, kao ni u njegovo bezgrešno začeće, itd. Gospa nam je upravo o ovim vremenima detaljno pričala u mnogim objavama svoje majčinske brige, da spomenem samo neke: pastirčićima u Fátimi, s. Agnezi u Akiti, Elizabeti Kindelmann u Budimpešti (dajući Plamen Ljubavi svojeg Bezgrešnog Srca), Berthi Petit u Belgiji, u Montichiariju kao Ruža otajstvena… Osobito u tzv. Plavoj knjizi don Stefana Gobbija; preko mnogih mistika ali i preko nekih papa, biskupa, teologa. Sve što tamo čitamo, sada, upravo sada proživljavamo. Mi smo DANAS u središtu i na vrhuncu jedne strašne situacije raspeća i golotinje Kristove Zaručnice: u stanju razotkrivanja mnogih užasnih grijeha i zločina mnogih Božjih službenika nad malenima i slabijima; ljevičarskih, feminističkih i masonskih organizacija te lobija gender-ideologije, koji svi vrlo atraktivno i aktivno (a neki i dugo) djeluju kako unutar tako i izvan Crkve. To nije teorija zavjere, to je naša stvarnost. Umjesto da plačemo, vršimo pokoru, vratimo neku stegu i gorljivo vršimo prave pobožnosti, da težimo k obraćenju, da se ponizimo pred Bogom, da budemo „siromašni za siromašne“, da „mirišemo na stado“, da ne stvaramo „Crkvu kao hotel za svece nego Crkvu kao bolnicu za ranjene“… Na Zapadu nažalost svakim danom sve više vidimo apostaziju (otpadništvo) od katoličkog nauka, morala i običaja, od zdravog razuma i vjere. Događaju se jednostavno nevjerojatne stvari. Nabrojat ću samo ponešto iz silno šarenih puzzla prilagođavanja neprilagodivom. Ondje je, na primjer, sve više prava umjetnost naći svećenika voljnog ispovijedati, ispovjedaonice su prošlost. U Engleskoj sam gledao „zajedničko odrješenje“ – nekih desetak ljudi u crkvi. Nebrojeni svećenici slave neke čudne mise, napravljene prema vlastitoj ideji: izbacuju čitanja, svetu pričest dijele ama baš svakome tko poželi, propovijedi prepuštaju laicima, nema se temeljnog poštovanja prema Presvetom sakramentu, da ne govorim o svetogrđima koje se bojim i javno prepričavati. U Belgiji sam se pitao gledam li katoličku misu, jer je svećenik za oltarom bio bez misnog ruha, a do njega je „suslavila“ neka gospođa, koja je kasnije dijelila svetu pričest, onako u majici

bez rukava. Iz crkava se masovno miču svete slike, osobito Gospini kipovi i pobožnosti. Crkve izgledaju golo, prazno, jadno, kao neki bunkeri. Križ ne smije imati znakove muke: ta, svi smo sretni i zadovoljni i nasmiješeni. Sve mora biti pozitivno, afirmativno i motivacijski. Nema grijeha! Svi imaju prava na sve, svi su jako važni u svojim očima i jedino što je sveto to je „sveta tolerancija“ i „sveta politička korektivnost“. Samo dirni malo u površinu, odmah nastupa agresivnost i histerija, takav je strah zavladao među katolicima da se boje „zucnut“ išta, u nekim biskupijama i mjestima, jednostavno su paralizirani prijetnjama i mogućim posljedicama svojeg „bunta“. Vidio sam svećenike kako ispovijedaju djecu, u prisutnosti roditelja, kao jedno od posljedica pedofilskih skandala. Iz crkava izbačene drvene klupe, stavljene plastične stolice, bez klecala – objašnjenje je „mi nismo robovi da klečimo“. U nekoliko austrijskih benediktinskih opatija vidio sam kako se u suvenirnici prodaju horoskopski znakovi, Isus na križu umotan u gay-zastavu, razni new-age proizvodi, ezoterija. Tamo sam upoznao svećenika-monaha, koji slavi misu s kruhom iz pekarnice. Pričali su mi o sakristanki, koja s dozvolom župnika u plastičnoj vrećici nosi Isusa-hostiju na ekumenski skup. Ponegdje su nedjeljne mise zamijenjene „Obiteljskim danom“ ili „Ekumenom“. Ponegdje u pretvorbi na misi sudjeluju i članovi župnog vijeća. Negdje se čita i beletristika umjesto čitanja iz Pisma u liturgiji. Čudaštvima nikad kraja, u litanijama bezumnosti i svetogrđa. Vidio sam naše crkve pretvorene u hale, sportske dvorane, bez ikonografije, s tabernakulom u podrumu, s duginim zastavama umjesto oltarnika… U Švicarskoj sam u nekoliko crkava gledao plakat koji poziva na tečaj yoge. Najgore prolaze molitvene zajednice i pokreti nove evangelizacije, koji su doslovno progonjeni na tolikim mjestima, poput kršćana u zemljama vjerskih nesloboda. Postoji jedan silni kaos u srcima, u glavama. Na primjer, ne pomaže se spomenutim kršćanima koji gube glavu u zemljama poraženog ali preživjelog kalifata, ali će se svim sredstvima, žurno, bez rasprave, pomoći ne-kršćanima. Možda je i bolje da ostanu tamo, u ratu, i da spase duše, jer da vide sve ovo… Bogoslovije su ispražnjene, čast izuzecima; redovničke zajednice podložne rasulu i izopačenosti „civilizacije smrti“ (Ivan Pavao II.) Tako, imamo masu redovnika koji otvoreno podržavaju kontracepciju, umjetnu oplodnju, pobačaj, eutanaziju, ređenje žena, homoseksualizam u svim formama, pa čak i sudjeluju u paradama. To se tamo sve više nigdje ne sprječava niti ne sankcionira. Zapravo, redovito se kažnjavaju, udaljuju, marginaliziraju i optužuju svećenici i redovnici koji slijede Učiteljstvo i koji su radikalni u svojem pozivu na svetost i čistoću, kako nauka tako i tijela. Poznati su i slučaji oslikavanja crkava s golotinjom, kao i promicanja i nagrađivanja i počasti crkvenim počastima ljudi koji su javno sluge borbe protiv života nerođenih, itd.

Ja sam sve ovo, i mnogo više, vidio na vlastite oči, diljem Njemačke, Nizozemske, Belgije, Francuske, Austrije, Švicarske… Neki zagovaraju prisutnost svećenika pri eutanaziji starih i nemoćnih, a eto, odnedavna i djece i mladih. Postoje čitave redovničke zajednice koje drže bolnice gdje se vrše pobačaji i eutanazija. U Njemačkoj sam susreo časne sestre koje se bave reikijem, ayurvedom i bioenergijom. S druge strane, uništavaju se i kažnjavaju redovničke zajednice koje gorljivo služe Bogu?! I o tome čitamo na webu. Posebno mi nije jasno koliki su biskupi zastranili… Pogledajte samo posljednju vijest, iz Beča, gdje će se u katedrali sv. Stjepana uskoro ponovno održati bogohulni vašar golotinje, gdje će se nadbiskup slikati i dodvoravati LGBTQI aktivistima u minicama i kostimima s rogovima oko glave, s pivom u ruci, polu-golih tijela, u light-showu na mjestu glavnog oltara… U svrhu prikupljanja pomoći osobama zaraženim HIV-om. Je li to ispravno činiti u katedrali? Mislim da nije, zbog poruke: slobodni ste činiti što vam je na volju, imate blagoslov Božji i njegove

Crkve. Bez obzira što i Bog Jahve i kršćanstvo jasno odbacuju laganje grešniku da neće snositi posljedice svojih čina. Mislim da postoji smrtni grijeh i da postoji i pakao, koji se – uzgred rečeno – više gotovo nigdje ne spominje, nije nam to ugodno a ponegdje ni dozvoljeno, lakše je zanemariti činjenice i vjerovanje iz Objave. Ali toliko je paklova na zemlji već… Mislim da ovaj pastir i svi takvi uopće ne razumiju što čine osobama s homoseksualnim sklonostima, kojima se sretnost koju tako očajnički traže ne sastoji u promiskuitetu, divljanju nad tijelom, u perverzijama i pijankama, u javnom pokazivanju genitalija već u nošenju križa u čistoći i u borbi sa strastima. Iz iskustva vlastitog reda kao i iz drugih situacija znam da su i gay-svećenici, koje se danas na Zapadu promovira, vrlo neplodni za razna druga djela Božja, ako prakticiraju takvu svoju seksualnost. Crkva umire u takvim grupama, lobijima, koji guraju svoje kandidate do vrhova hijerarhije, zatvarajući se u svoju samodopadnost i svojom ljubomorom i ekskluzivnošću uništavajući tkivo duhovno zdrave zajednice. Govorim to s velikom ljubavlju prema takvim osobama, jer znam ih mnogo, vrlo mnogo, dolaze mi na razgovore, ispovijed, molitvu i znam da je velik broj osoba s homoseksualnim sklonostima nesretno, neispunjeno i tužno, ako žive u grijehu. To je vrlo široka tema, tu dajem samo natuknice. U velikim su i preteškim borbama i depresijama, žele iskreno pobjeći iz kaveza nametnute ideologije, bune se životu isključivo življenom prema nagonima i neprestanom padanju sve niže u ponore ranjenosti i ranjivosti. Svi uzimaju zdravo za gotovo, da je gay osoba sretna osoba. Što je s onima koji nisu zadovoljni, jer vide da njihova seksualnost nije ispunjena vjernošću, suzdržljivošću, plodnošću? U svijetu postoje mnogi prekrasni pokreti u kojima se pomaže nositi križ homoseksualnosti ljudima, na ispravan način. Osobe s takvim sklonostima nose živu duhovnu ranu u nutrini, no ako krenu s Kristom kroz život, mogu postati istinski sveci! Kakav primjer, dakle, daje mladima i djeci ovaj austrijski kardinal Crkve?? Prošle je godine u njegovoj kući bila opscena izložba lezbijskih i sličnih slika… Meni je to potpuno neshvatljivo. Tko bi morao i mogao reagirati na to izopačenje? Što se dogodilo tim ljudima? Kada se dogodilo?? Kako se tako (o)lako otrgnulo svemu što se stoljećima gradilo? Kako odjednom nema ni grijeha ni kazne za grijeh ni potrebe spasenja i Spasitelja? Zar ne znaju za onu: „ako sol obljutavi, baca se van da ju ljudi gaze…“ kako reče Gospodin? Zašto naš dragi papa, kako izgleda i kako premnogi vjernici konstatiraju, najčešće ne reagira – zašto prijašnji pape nisu na vrijeme reagirali? Ili jesu?? Što rade nunciji u tim zemljama? Po čemu će ljudima, a posebno mladim ljudima, biti privlačna Crkva, ako živi i dopušta još gore stvari nego li se mogu naći u svijetu? Zašto bi netko išao u samostan, ako tamo ima sve iz svijeta, od svađa i poniženja, preko nedostatka molitve sve do izlazaka u noćne klubove? Trebam li o ovomu više govoriti i pisati, ne znam. Smijem li pisati, također? Ima li to kakvog smisla? Ako mene i slične opservatore netko i čuje, što se može učiniti?

Čujem da se dio svećenstva na Zapadu žestoko ipak odupire ovim starim novotarijama. Čak postoje i neke udruge takvih svećenika. Kako je to žalosno! Ali Gospa je u Akiti, u Japanu, prorekla da nam to dolazi: biskup protiv biskupa, kardinal protiv kardinala, citiram doslovno. A između njih, svećenici po župama, ostavljeni na milost i nemilost. Narod je totalno zbunjen. Ja sam o tome već mnogo puta pisao, jer osjećam u savjesti da moram, makar mi je to već jedan nesnosan teret također. Sudjelovao sam, zamislite, u misama, u predavanjima, u susretima poglavara, klera, gdje se po gotovo cijeli dan Isus Krist nije ni – spomenuo. Abnormalno. Više se pitaš, jel' to noćna mora, ili što? Kaže mi naš čovjek u Švicarskoj, kako mu kćer sluša vjeronauk, a vjeroučiteljica ima djevojku s kojom živi. Ako ju

ispiše, neće smjeti na prvu pričest… Što da on čini, osim da traži drugu župu? Biskupe koji se odupiru ovoj provali sekularizma i desakralizacije, čeka veliki progon i omalovažavanje. Ja im se divim. Ja ih blagoslivljam, i molim da njihovo mučeništvo, u kojem god obliku došlo, bude plodonosno za Crkvu. Da se razumijemo: ne mislim da će sada kraj svijeta, ne guram nikoga u paranoju, nisam fanatik i nekakav nabrijani fundamentalist, ne stvaram paniku ali i ne blebećem gluposti. Ovo se sve zaista događa i zaista objektivno ne znam kako će završiti, ali predosjećam da ćemo biti progonjeni, jer ipak – tako veli Sveto pismo. I tako je oduvijek bilo, samo možda na malo drugačije načine.

Tužan je ovaj nestanak sakralnosti kako prostora tako i običaja. Mogli bismo to sve nazvati biblijski „grozotom pustoši“ jer evo, ono najsvetije se pretvara u prazno i isprazno. Ta grozota otvara vrata nepojmljivim trpljenjima a svijet postaje pustinja, jer se odbacuje Božja ljubav. Ja bih zaista volio da posljednji put o ovome pišem i govorim. Dosta mi je više toga. Uostalom, tko sam ja? Niti imam kakvog autoriteta, niti sam pozvan to vazda apostrofirati, niti osjećam da je moja misija zakucavati čavle u ljesove. Niti znam koji bi bio točan odgovor i protuotrov koji bi napravio neku stvarnu razliku, osim nekih uputstava koje mogu dati kao svećenik koji voli Crkvu, voli papu, voli biti uz narod. Malo me sve to deprimira, malo me ljuti, malo opet motivira da radim više na sebi. Ali da mi je ugodno i da uživam u ovim gadarijama – ne, uopće, nimalo. Isus je tužno pitao u evanđelju, hoće li naći vjere kad opet dođe. Neka mi netko protumači onda u čemu griješim, ako isto pitam kao i Učitelj.

Netko će možda, kažem, reći da pretjerujem, da gledam previše crno, da je to samo manji dio Crkve, itd. Međutim, ponavljam – ja sam to vidio na vlastite oči. Nije mi svejedno. Stotine ljudi mi se žalilo, jer gledaju isto. Ako se nauk izmijeni negdje, zar ne postoji opasnost da će se izmijeniti i drugdje, pa i svugdje? Ta, dokad bismo trebali čekati s nekom kritikom ili aktivnošću obrane katoličkih vrijednosti, dok se toliko zajednica ruši i nestaje? Da, ljudi ne mogu isprva povjerovati u ono što čuju, jer nisu navikli na takve situacije, jer mnogi stariji ne surfaju po Internetu, jer im je sve to toliko strano i nevjerojatno… Dok im ne pokažem slike! Ili intervjue s nekim pastirima. No, iznad svega, gledamo u Onu koja je u Fátimi rekla djeci: „Dolazim s neba“. I obećala im je da će Njezino Srce ostati naš „najsigurnije sklonište i put u nebo“ i da će jednom, nakon svega ovoga i još gorega, trijumfirati. Zato se neprestano trebamo sklanjati u „oazu Srca Marijina“ kako nam je prenijela preko Don Gobbija. Tražimo nebesko, ne fiksirajmo se na zemaljskome. Gospa nas vodi za ruku, neće nas napustiti. Uvjeren sam da je ovo sve tek početak, da ćemo svjedočiti još mnogo ružnijim, podlijim i demonskim stvarnostima. Međutim, nikada neće biti tako da ne ćemo imati neki izlaz, neku pomoć s neba. Moramo se jako moliti svetom Mihaelu arkanđelu u ovim bitkama i ratovima.

Također, ne znam koliko je izlaz u povratku latinskom jeziku u liturgiji i svim onim pretkoncilskim obredima, koji imaju svakako svoju ljepotu, ali i to mi se čini kao neka druga krajnost, ja želim govoriti Bogu svojim jezikom, želim da vjernici sudjeluju pjesmom i molitvom, oduševljeno i radosno pri misi. Ne želim svu pažnju prebaciti na pokrete, kađenje, savršenost rituala. Puno mi je, osobno, bliža duhovnost koja je jednostavna, skromna, za malene. Što čovjek današnjice ima s latinskim jezikom? Kako se u nečemu možemo sasvim predati, kad to ne razumijemo? Kako će jedan beskućnik ili čovjek na nekoj drugoj margini, subkulturi, jedan čovjek bez nekih škola ili onaj koji se bori s ovisnostima… Išta razumjeti i sudjelovati u obredima koji su mu tako daleki, po svemu? Tu mi nekako izgleda kao da svećenik ima svoj privatni stol, zatvoren za druge. Trebamo učiti vjernike da

nas vole, da mole za nas, da poštuju svećenstvo – ali mi sami ne smijemo pasti u zamku oholosti, uznositosti i posebnosti. Užasno je puno osude u njihovim redovima. Kad govore o liturgiji, o posebnosti latinskog (ali, kako ovi Englezi, Amerikanci i ostali izgovaraju latinski, jao jao, strašno, groteskno!) kao da uživaju u svojoj „uzvišenosti“, komentiraju skroz nebitne stvari, a o Isusu ni riječi. Uglavnom sam takav stekao dojam: tradicionalisti su posebni, jer su posebni i to se ne smije dovoditi u pitanje. Forma zbog forme. A mi smo svi zapravo samo obični, bijedni grešnici! Ne, ni to nije put obnove, čvrsto sam u to uvjeren. Što ne znači da nisam za klečanje pri svetoj pričesti ili za poštivanje svetosti mjesta. No, tako je kroz cijelu povijest, kad je teško, onda se rađaju mnoge sektaške zamisli, ljudi s radikalnim stavovima, koji najčešće završavaju na pukom moraliziranju, osudi drugih i nemilosrđu. Ne velim da je sva Tradicija takva, ali ne vidim kod njih puno milosti prema braći. Nama je potrebno „novo rođenje“ – obraćenje, iznutra, metanoja, kenoza, a ne novi-stari obredi. Novo srce! Priča mi jedan njemački bogoslov, kako im je na bogosloviji zabranjena ispovijed, smiju koristiti taj sakrament samo jednom godišnje. Jedna mi časna sestra priča kako je cijela zajednica odlučila da neće više pokleknuti u crkvi. Ali „kleče“ pred televizorima, cijeli dan. Ne znam, zaista je sve to tužno i zbunjujuće. Zato Gospa nudi svoje Srce – jer se gubi srce. Što će se događati? Vjerojatno će nastati mnoge narodne Crkve, sa svojim programima i naukom i praksom. Nije mi samo jasno: to je već sve odavna viđeno, i ništa nije uspjelo, protestantske su crkve praznije od katoličkih, mladi svejedno bježe makar im dali katedralu za rock koncert i makar ozakonili „brak“ troje žena. Dakle živimo u vremenu galopirajućeg kaosa, devijacija, grčevitog držanja „statusa quo“ s jedne strane (kojoj paše lažni mir i lažna sigurnost) a s druge totalne razuzdanosti. Demonske. Svjedoci smo vremena u kojima se ne poštuje nikakav smisleni argument, u kojemu nestaje autoriteta, zdravog autoriteta. U vremenima u kojima je normalno da jedan katolički biskup zove na teološko predavanje osobu koja podržava abortus a koja i o najsvetijoj misi piše takve ogavnosti da se ja to ne usuđujem izreći!

No, Crkva nisu samo rimokatolici i nije samo na Zapadu. Vjerujem čvrsto i sasvim je sigurno da nas „vrata paklena“ neće pobijediti.

Moji su savjeti iskustveno sljedeći i vrlo praktični: 1) ne paničariti, tjeskoba stvara svakojake bolesti drugog tipa ali istog temelja; 2) ne suditi isključivo iz novinskih natpisa – moćne i super bogate organizacije itekako znaju manipulirati; 3) vratiti se obiteljskoj molitvi, udruživati se, stvarati zajednice; 4) ne bojati se istupati javno, bez obzira kakvi smo možda nekad bili, bez obzira što nam podmetali, ocrnjivali, kako nas zastrašivali, ne bojati se raditi i dobru politiku kao i svjedočiti u medijima i sl.; 5) slušati, prakticirati, promicati zdravu pobožnost, kloniti se svake devijacije, i „desne“ i „lijeve“; 6) potražiti duhovne svećenike kao duhovnike, radosne u svom služenju, izgrađena karaktera, staložena duha, realne i odvažne; 7) svakako silno njegovati ljubav i djetinju privrženost Majci Božjoj, molitvu svecima i anđelima; 8) preporučam primanje svete pričesti na usta, kao svjedočanstvo vjere i strahopoštovanja u ljubavi prema živomu Isusu; 9) ne zatvarati se, dok smijemo, javno izlaziti i biti slika Božja današnjem svijetu, u procesijama, hodovima za život, prikladnim i vrijednim demonstracijama; 10) ne suditi, ne mrziti, ne odgovarati zlom na zlo, ne postajati nasilni, ne uzvraćati na prijetnje, ne oholiti se, ne uzimati stvar u svoje ruke, ne smatrati da smo bolji ili da sve možemo kontrolirati, ne biti samo-pravedni i licemjerni. Prihvaćajmo, ljubimo ljude koji nisu svjesni svojih grijeha protiv sebe, Boga i čovjeka. Bježimo od pustih moraliziranja i strahova, više čitajmo Bibliju i više molimo u zahvalnosti i slavljenju. Ne

odustajmo od svoje Crkve. Blagoslivljamo one koji nas progone i mrze. Molimo i za svoje obraćenje! Ne nasjedajmo duhovnostima enklava, elita, umjetne uzvišenosti, strašenja. Ostanimo objektivni, tražimo dobro, borimo se da ostanemo ljudi. Prepoznajmo opasnost, upozorimo, znajmo, budimo svjesni otpadništva ali ne pretjerujmo u gorljivosti. Ne tražimo izlaze na prečac, razmišljajmo, dajmo si vremena. Ne osuđujmo papu za sve.

U nas smo još sigurni, još smo vjerni, još imamo snage i nade, usprkos ponekim protivnostima i nesigurnostima vremena. Ako bi kada ovi poremećaji duha došli do nas, već će nam tad Gospa pokazati što i kako, bez brige. Više o ovomu svemu neću pisati. Neka drugi sposobniji i pametniji rade što trebaju raditi.

Katolička obitelj je danas najviše napadnuta „sa svih strana“. Imate li savjet za obitelji, da ne odustanu ni pod koju cijenu od njegovanja kršćanskih vrednota u odgoju djece?

Tko želi „preživjeti i ostati normalan“ u svijetu raznih bahatosti, karijere, mode, kupoprodaje svega, idolopoklonstva tijela i novca, nepravdi, nepoštenja, psihičkih slomova, praznovjerja, proklinjanja, raspada brakova i svih drugih sistema, slomljenosti srca i drugih kriza… Mora ostati ili se mora vratiti u – crkvu. Nema druge. U crkvi, pred svetohraništem, možemo sačuvati mir i pouzdanje. Bez molitve i sakramenata, propadamo. Onda, ta prisutnost u crkvi nastavlja se u domu, po obiteljskoj molitvi. Djeca i mladi svakako će morati proći svoje muke u svijetu, ali im uistinu olakšavamo svjedočenjem svoje vjere, blagoslivljanjem, molitvom. Sve to ostaje u njima i donosi dobar rod kasnije. U odgoju se treba paziti prisile, moraliziranja, fanatizma. Vjeru treba prenositi hrabro, s radošću. Meni je divno vidjeti na primjer, Cenakule Bezgrešnog Srca Marijina, unutar Svećeničkog Marijanskog pokreta. Ili zajednice Neokatekumenskog puta, gdje se tako duboko daje i prima vjera. Oni imaju mnogo djece, otvoreni su na život. Uzdaju se u Božju providnost. Otvoreno se govori o problemima, da djeca čuju, da počnu polako razmišljati. Nema nekih umjetnih egzaltacija, senzacija. Sve je vrlo jednostavno, kao u počecima Crkve. Euharistija je prava gozba i prava žrtva Jaganjčeva, u njoj Riječ postaje Tijelom i blaguju se obje, pod budnim okom Marije. Ja sam upravo u toj zajednici primio vjeru i izdržao krize identiteta i zvanja. Ali, i mnoge druge zajednice su dobre, korisne za razvoj, privlačne i mladima, jer mladi traže nešto istinsko, autentično. Ispravno vođena karizmatska zajednica pravo je bogatstvo za jednu župu. Samo dok se ne počinje imenovati i izganjati demone, histerizirati, cirkusirati. Važna su i druženja izvan crkve, kampovi, ljetovanja, sportske aktivnosti koje organizira župa. Neka se roditelji bore za duše svoje djece i postom i pokorom i dobrim primjerom, i hodočasteći s njima i moleći devetnice i bježeći od prikovanosti uz tolike ekrane. No, silno je važna i redovita sveta ispovijed, u kojoj obnavljamo snagu duha.

Zanimljivo je kako ste tijekom obnove posebno naglasili jednu svoju dugogodišnju neostvarenu želju – osnivanje udruge „Betlehem“ i u našemu gradu Rijeci. Molimo Vas da ju obrazložite, ima li potrebe za takvom udrugom u trećem po veličini gradu u Hrvatskoj?

Kad god dođem u Rijeku, a bio sam ovdje na desetak župa i na nekim predavanjima i druženjima, blagoslivljam Boga za taj nevjerojatan grad. Vrlo mi se sviđa. Tu sam imao

nezaboravno iskustvo praćenja jedne kršćanske hard-rock grupe („Effatha“) koja mi je ostala urezana duboko u srcu i nikad neću prežaliti što nemamo album te odlične glazbe, koja ipak nije za crkvene prostore, hehe. Tu sam surađivao s zajednicom posvećenom Milosrdnom Isusu, predragim ljudima koji tako žarko mole. Tu imam svoju sestru milosrdnicu (s. Blaženku) koja mi je jedno divno svjedočanstvo tihog, ustrajnog i požrtvovnog života u samostanu. Tu imam krasne prijatelje, Borisa i Marka s obiteljima, prave apostole Božje, koji se toliko trude biti Kristovi. Iz Rijeke nam je došao i jedan pavlin, p. Vito Spetić, na službi u Istri, vrlo pametan i vrlo ljubazan subrat, koji sada sprema i neki doktorat. A tu je i Trsat, naravno, gdje godišnje hodočastimo s narodom. Nažalost, uza sve dolaske i akcije, nisam uspio ovdje osnovati našu udrugu „Betlehem“. Vjerojatno su se ljudi obeshrabrili i razočarali kad su me vidjeli i slušali uživo, jer valjda bolje zvučim na radiju ili u novinama. Kad su shvatili da sam jadan i bijedan i da sam nedosljedan, čangrizav i premalo svet, pokolebali su se. Ali ja ne odustajem, kad god budem blizu i ovdje, molit ću i tražiti osobe pogodne za jednu takvu udrugu, a ona je sasvim sigurno potrebna Rijeci. Mogli bismo imati kuću za mame i bebe, molitveni i humanitarni dio, grobnicu za tjelešca pobačene dječice, savjetovalište, susrete za supružnike željne djece, grupe za čistoću mladih… I dati Gospodinu da se proslavi kroz velika dobra kojima je naš apostolat za život svjedok već evo punih 20 godina.

Hvala vam na pozivu i strpljenju. Samo hrabro naprijed.

P. Marko Glogović, pavlin