Bio je topao dan i sve je bilo tiho u cijeloj šumi. Medvjed Edo sjedio je u hladovini pod velikim stablom. Odmarao je poslije ručka, grickao je travku i izgledao je kao da se dosađuje.

- Oh, kako bih volio svirati gitaru! - rekao je tiho gledajući u daljinu. - Stvarno bih želio svirati gitaru - ponovio je ovaj put nešto glasnije.

- Jesi li siguran, dragi Edo? Ne bi li se radije igrao sa mnom? - šapnula mu je pored lijevog uha okretna, njegova svijetlo plava prijateljica, vretence, Yu-Kage.

Uvijek joj je bilo dosadno u ovo vrijeme dana. Ostatak njene obitelji, kao i obično, okupio bi se u močvari i odmarao se.

Edo je neprekidno zurio nekamo u daljinu.

- Možda - rekao je napokon. - Možda da, možda ne.

- Zašto ne? Možemo igrati neke zanimljive igre. Na primjer…

- Ne, radije bih svirao gitaru.

- Oh, Edo, Edo, Edo...

- Oh, Yu-Kage, Yu-Kage, Yu-Kage... Zapravo, nikada te nisam pitao odakle ti to ime.

- Zar ti nisam rekla?

- Ne.

- Čudno! Bila sam uvjerena da jesam. Pa, ovako, moji preci su iz Japana i oni su davno došli u ove krajeve. Potpuno su se prilagodili životu ovdje, ali neke tradicije su zadržali i još uvijek ih poštuju. Tako je i s mojim imenom.

- O, zanimljivo.

Yu-Kage je počela letjeti oko Ede, pokušavajući ga potaknuti na igru.

- Uhvati me! Uhvati me, ako možeš! - smijala se veselo. Prevrtala se u zraku svojom graciozno vitkom figurom, spuštala se i letjela lijevo i desno oko Edine glave. Ponekad bi lagano dodirnula dlačice na njegovim ušima, pa je Edo podizao šapu da je otjera.

Na trenutak je promrmljao među zubima:

- Oh, gnjavatorice! Nitko ne može imati mira za odmor poslije  ručka. Grrrrrrr!!!!!

Yu-Kage je to čula i odjednom njena raširena krila su se ukočila, spustila i priljubila uz tijelo. Suze su se spremale kliznuti niz njene ružičaste obraze, kad je pronašla snage razgovarati s Edom.

- Edo, prijatelju, tako mi je žao! Samo sam željela ugodno provesti vrijeme s tobom.

- Ti to zoveš razonodom! Ja to zovem gnjavažom i potpunom nepravdom. Ti si tako vitka i okretna, pa možeš letjeti visoko prema nebu, a meni je to nemoguće, jer nisam vitak i uopće nemam krila.

- To je doista istina, prijatelju! Ali, obećavam da neću ići daleko od tebe i… na trenutak, svaki put dok letim, pokušaj među dlačicama ušiju slušati zvuk koji načinim. Osim toga, to će biti inspiracija za tvoju vlastitu glazbu koju ćeš moći kasnije svirati na gitari.

- Ali, u tome je problem, znaš! Nemam gitaru.

Edino lice postalo je tužno. Slegnuo je ramenima i ponovio tiho:

- Nemam gitaru.

- Možeš je kupiti.

- To je moj sljedeći problem. Ne mogu si to priuštiti.

Edo je sada izgledao još više zabrinut. Gotovo mu je suza kliznula iz oka. Yu-Kagi je bilo žao jer je vidjela koliko joj je prijatelj tužan. Dvaput je proletjela u krug. Tada se zaustavila pred Edom.

- Moramo nešto učiniti! - rekla je odlučno.

- Što možemo učiniti? Ništa ne možemo učiniti.

- Da, možemo! Možemo kupiti gitaru.

- Ali kako?

...

...

Zvuci lijepe, nježne glazbe počeli su se širiti uokolo. Vjeverac je zatvoro oči i uživao je. Negdje iz šume dopirao je tihi pjev ptica i skladno se stopio s glazbom. Unutar svog udobnog gnijezda, uljuljkan šarmantnom glazbom koja ga je okruživala, vjeverac je zaspao i ubrzo mu se na licu razvukao širok osmijeh. Sanjao je o sebi kao plesaču. Na sebi je imao bijelu majicu kratkih rukava i crne zvonolike hlače. Crne cipele od meke kože, koje su pristajale njegovom plesnom kostimu, pomogle su mu da glatko klizi po sjajnom okruglom podu! Oko dvjesto pari očiju bilo je uprto u njegove elegantne i okretne pokrete. Postao je istaknuti plesač nakon svih tih godina učenja, vježbanja i sudjelovanja na Festivalima plesa.

Slušao je samo glazbu. Bio je u svom posebnom svijetu, svijetu plesa. Svi njegovi pokreti bili su graciozni i pratili su ritam. Napravio je veličanstvenu piruetu, a publika je počela pljeskati. Napravio je još jedan zaokret. Pljesak je postao sve jači. A onda još jači! Ali pljesak je odjednom postao čudan. Nije sličio na aplauz. Otvorio je oči. Netko je kucao o njegovo drvo. 

...

...

Aria je letjela okolo i promatrala njihov rad.

- Izvrsno! izvrsno! Nadam se da će sve biti u redu do naše fešte - rekla je i uz program napisala nešto na papiru:

Zimski solsticij, prosinac 2019

Glavni program: Farrelova plesna sgrupa

Sporedni program: zbor Maestra Cvrčka

Glazba: Edo i Yu-Kage

Scena: Monsieur Devieur

Aria je nastavila s razradom programa i smišljanjem štandova koji bi mogli biti postavljeni na prostorima fešte. Na njima bi bili šumski proizvodi, rabljeni predmeti, kolači i slično i prodavali bi se po vrlo niskoj cijeni. Uostalom, odlučeno je da će ovogodišnja proslava imati humanitaran karakter za žrtve požara.

...

...

- Oho Kakva lijepa bobica! Kako je velika! Najveća od svih! - Yu-Kage je doletjela bliže i iznenadila se ugledavši bobicu. Bobica je bila neuobičajeno velika i izgledala vrlo primamljivo. Imala je prekrasnu crvenu boju i divno je mirisala. Izgledala je neodoljivo.

- Edo, kakva je ovo bobica? Nikad je prije nisam vidjela.

- Ne znam. Ni ja nisam vidio ovako nešto prije! Ali izgleda tako lijepo! Mmm... kako lijepo miriše! Mmm... moram je kušati!

- Edo, nije dobro jesti nepoznate stvari.

- Ne zanima me. Moram je kušati. Sigurno će biti jako ukusna. Želiš li je i ti kušati?

- Ne! Nemoj je ni ti kušati!

Ali Edo je stavio bobicu u usta.

- Mmmm... bilo je izvrsno! Da vidimo ima li ih još! - pogladio se rukom po trbuhu. Na Edo veliko razočaranje, nije mogao pronaći tako veliku i ukusnu bobicu. Kao ni Yu-Kage, koju je to jveoma zanimalo.

- Oh, Edo! Bila je to jedina i jedina! - rekla je nakon dugog traženja. Znači da je rijetka vrsta i da si je pojeo! Kakva šteta! Nećemo je više imati priliku vidjeti... barem ne ove godine. 

...

Uvijek dobroćudni jelen, kućni ljubimac Bake Vile, oduvijek je jedva čekao da učini sve što se od njega traži. Tako je krenuo na svoje putovanje u Sedmu šumu. U omotnici koja mu je bila pričvršćena na rogovima nosio je poruku koju je pripremila Baka Vila:

Čarobna luda bobica pojavila se i u našoj šumi.

Molimo pošaljite recept za protuotrov. HITNO!!!!

Jelen je kaskao po livadama svojim dugim i snažnim nogama. Prelazio je visoko drveće u šumama i prolazio pored ili čak plivao preko jezera... Nastavljao je kasati čak i noću; jeleni imaju dovoljno dobar noćni vid. Nakon što je prošao pored Prekrasnog dvorca, imao je čudan osjećaj da ga netko prati, ali nije se obazirao na to. Počeo se osjećati tako umorno da je pomislio kako je sve mogao samo umisliti. 

Oblaci su se brzo razišli nakon jakog pljuska i nebo je ponovno bilo vedro. Sunce je zasjalo i cvijeće je na livadi raširilo svoje latice. Bubamara je ležala na širokom listu i sada je uživala u prekrasnom danu. Gledala je kako mlazni avion leti i ostavlja trag na plavom nebu.

No, ubrzo je njezin mir bio narušen. Njezin prijatelj skakavac je veoma žurio i došao je praveći velike skokove.

- Hej, čemu takva žurba? - čudila se bubamara.

- Oh, napokon sam te pronašao! Veoma je važno! - bio je zadihan skakavac.

- Što se dogodilo? Reci brzo!

- To je užasno! To je stvarno strašno! Naš prijatelj leptir izgubio je boje na krilima!

- Izgubio je boje na krilima!?

- Da, krila su sad potpuno prozirna, poput stakla.

- Kako je to moguće?

- Letio je kad je padala kiša i isprala mu se boja s krila. Sad je jako tužan i stidi se letjeti iznad livade.

- Oh, to je stvarno strašno! Moramo mu pomoći. Možeš li me odvesti k njemu?

Otišli su na mjesto gdje je trebao biti leptir, ali njega nije bilo nigdje. 

...

...

Kralj Oleander je na trenutak ostao sam. Mala kraljica Lavanda mu je bila u mislima. Zatvorio je oči i zamislio njezin lik. Lagano se nasmiješio. Savjetnik Pelin se vratio vrlo brzo, veoma žurno. Bio je jako uzbuđen. Lice mu je izražavalo očaj i strah. Kao da to nije bio čovjek koji je maloprije bio ovdje. Kralj Oleander odmah je primijetio ovu veliku promjenu.

- Nešto se dogodilo? Izgledate kao da ste progutali žabu krastaču.

- Užas, užas, Vaše Veličanstvo!!!!

- Hajde, recite, savjetniče Pelin.

- To je strašno, Vaše Veličanstvo! To je užasno!

- Što je strašno!? Recite to već jednom!

- Glasnik je donio hitnu poruku da se strašni zmaj opet pojavio u južnom dijelu našeg kraljevstva!

- Opet? Kakav strašni zmaj?

- O, Veličanstvo, vi se ne sjećate toga, jer ste tada bili malo dijete. To je bilo prije trideset godina.

- Hmm... da. Stvarno se toga ne sjećam. Čuo sam samo neke priče o tome.

- Nadao sam se da se ovo strašno čudovište više nikada neće pojaviti u našem kraljevstvu. Čini se da se probudio nakon dugog, dugog sna i sada je mrzovoljan i gladan. Glasnik kaže da riga vatru na sve strane i da je već spalio dva sela. Navodno, sada kreće prema našem dvorcu.

- Moramo odmah zaštititi naše podanike. Brzo obavijestite zapovjednike, neka objave uzbunu i pripreme vojsku. Uzet ću svoj mač i štit. Nitko neće nekažnjeno napadati moje kraljevstvo!

- Ali, Vaše Veličanstvo, ne možete to učiniti! Naša vojska nije dovoljno velika i jaka da se suprotstavi ovom čudovištu. Vaš pokojni otac, Njegovo Veličanstvo Kralj Lotus IV, jedva je uspio otjerati tog strašnog zmaja s puno većom i moćnijom vojskom. I sam je bio teško ranjen i zamalo je umro. Vaše Veličanstvo, ne možete se upustiti u bitku s ovom zvijeri. Odmah ćete poginuti!

- Što onda mogu učiniti? Ja sam kralj, moram zaštititi svoje podanike!

... 

Troje prijatelja, bubamara, skakavac i leptir iskoristili su lijep, sunčan dan za šetnju livadom. Kretali su se polako i veselo su čavrljali. Bubamara je iznenada stala.

- Čujete li? Netko plače!

- Ništa ne čujem - utvrdio je leptir.

- Da, netko stvarno plače. Čini mi se tamo iza onog velikog cvijeta - skakavac je pokazao pravac.

- Da vidimo! - predložila je bubamara.

Brzo su stigli do mjesta gdje su zatekli uplakanog bumbara.

- Hej, zašto plačeš? - upitao je leptir.

- Što hoćete od mene!? Ostavite me na miru! - jecajući je odgovorio bumbar.

- Želimo ti pomoći, ako možemo. Reci nam zašto plačeš? - tiho je rekla bubamara.

- Nitko mi ne može pomoći.

- To nikad ne možeš znati. Možda ipak možemo nešto učiniti. U čemu je problem? - nastavio je skakavac.

- Zar ne vidiš!? Pogledaj kako izgledam. Svi bumbari su crni i imaju žute ili narančaste pruge, a ja sam plav i imam crvene pruge. Nitko me ne voli. Svi me izbjegavaju. Misle da sam bolestan - zaplakao je bumbar još jače.

- Ali, možeš sisati pelud iz cvijeća, zar ne? - upitao je skakavac.

- Oh, mogu! Naravno da mogu, ali koga briga! Svi me izbjegavaju! - odgovorio je plavi bumbar i nastavio plakati.

- Možeš pomicati krila naprijed-natrag, zar ne? - upitao je leptir. 

- Naravno da mogu, kao i svaki drugi bumbar, ali moja boja ih tjera da odlete i ostave me potpuno samog - nastavio je dobrodušni plavi bumbar odgovarajući na pitanja, iako je bio veoma loše raspoložen.

- Osjećaš li bol u tijelu? - bilo je pitanje bubamare sada, jer je već počela u mislima smišljati scenarije o tome kako je dobrodušni bumbar mogao dobiti ove boje koje su ga učinile drugačijim i koje su mu izazvale toliku nevolju.

- Puno hvala na zanimanju! Nemam bolove u tijelu, samo je bol u srcu velika... - uspio je reći plavi bumbar i prasnuo u sve glasniji plač.

...

...

- Netko je tamo u loncu za cvijeće u kutu vrta, ali to ne želi reći tko je - rekao je prijateljima.

- Zašto nisi pogledao? - odgovorila je bubamara.

- Htio sam da i vi vidite o kome se radi - leptir nije htio reći istinu.

- Pa, onda da vidimo tko je to - rekao je bezbrižno skakavac i počeo skakati prema kutu vrta.

Leptir i bubamara sletjeli su ispred lonca, a skakavac je skočio na njega. Trenutak kasnije jasno su čuli uzdah.

- Ovdje je! - rekao je skakavac i počeo uklanjati lišće. Pred njim se pojavio mali cvijet.

- Pogledajte kako je nježna i lijepa! - pozvao je skakavac prijatelje.

- Tratinčica! - iznenadili su istovremeno bubamara i leptir.

- Ne bi trebala biti ovdje, zar ne? - upitala je bubamara.

- Oprostio sam se s tvojim rođakinjama i obećali smo da ćemo se vidjeti sljedeće godine. Sve su otišle. A, danas, ti...!?! - leptir je razgovarao s tratinčicom.

- Znam! Možda mislite da sam glupača! - rekla je tratinčica.

- Osobno mi je veoma drago što si ovdje! - požurio je leptir.

- Ali, ne izgledaš baš sretno, zar ne? - pitao je skakavac misleći na uzdahe tratinčice.

- Vidjela sam da se topli dani nastavljaju. Iako je jesen, čini mi se kao da je proljeće. Počela sam otvarati svoj cvijet kako bi me obasjalo toplo sunce, ali sav ovaj korov uokolo... - započela je svoju priču tratinčica, budući su tri para ušiju bila voljna slušati. 

...

...

Otvaranje vrata prekinulo je njegovo sanjarenje. U radionicu je ušla žena otprilike njegovih godina. Njezin je tamno sivi kaput poznavao i bolje dane, ali svejedno je izgledao dovoljno pristojno. Šal oker boje možda se nije savršeno uklopio uz kaput, ali je savršeno pristajao uz njeno lice. Nekoliko pramenova kose boje meda virilo je ispod crnog šešira. Njezine crne čizme bile su vrlo dobro očuvane, iako je prošlo dosta vremena otkako su bile nove. Imala je vrlo profinjeno držanje, iako joj je odjeća izgledala tako skromno.

- Izvolite! Dobrodošli! - Fabijan je brzo odložio šalicu i ustao.

- Vi radite cipele, zar ne? - rekla je vrlo nježnim glasom i zaokružila pogledom po radionici.

- Da, naravno... iako već dugo nisam... ma, nema veze.

- Željela bih par cipela...

- Onda ste na pravom mjestu! - Fabijan se nasmiješio.

Otvorila je torbicu i izvadila fotografiju iz nekog starog časopisa.

- Možete li mi napraviti ovakve cipele? Želim ih od trenutka kad sam ih prvi put vidjela na ovoj fotografiji. Ne mogu ih kupiti ni u jednoj trgovini. Danas proizvode potpuno drugačije modele.

Fabijan je obrisao ruke o radnu pregaču, iako nisu bile prljave. Učinio je to prema dugoj navici. Poravnao je naočale na nosu, a zatim uzeo fotografiju u ruku.

- Mogu, naravno! Ali, ne mogu...

- Kako je to moguće? Ili možete, ili ne možete!? - iznenadila se gospođa.

- Mogu, ali stvarno ne mogu. Netko je već napravio takve cipele, pa ako bih napravio potpuno iste, ukrao bih mu model na neki način. Mogu napraviti vrlo, vrlo slične. Razlikovale bi se u samo nekoliko pojedinosti. Uvjeravam vas, vaše bi cipele bile još ljepše.

- Ako bi izgledale još ljepše, onda ih svakako želim - rekla je žena potvrdno.

- Pretpostavljam da ih želite što prije, budući da je Božić tek pred nama - rekao je Fabijan, kad je primijetio da joj je lice pomalo tužno.

- Nemam što posebno raditi ili otići nekamo za božićne blagdane, ali trebam poklon za sebe - rekla je žena, izgledajući zamišljeno. 

...

Rahnapul je zmaj koji živi na visokoj zelenoj planini, prekrasnom mjestu za život, i savršeno se uklapa u okolinu, jer ima zeleno-smeđe tijelo i sive noge. Njegov dom se nalazi u spilji i njime je općenito zadovoljan, pogotovo sada kada je oslikao zidove i na njima naslikao jabuke, kruške, trešnje, borovnice i drugo voće. To su stvari koje voli jesti. Sada, zimi, dovoljne su mu jedna ili dvije jabuke, ili kruške, da ga nasite za cijeli dan. Da, stvarno! Lagana hrana s niskim udjelom masti uopće nije strašna i opasna za zmaja! Također, vrlo je ljubazan i dobrodušan. No, do sada nije dobio priliku to pokazati. Često čeznutljivo gleda u podnožje planine gdje je selo. Nekoliko puta je pokušao prići ljudima, ali oni su prestrašeni pobjegli čim su ga vidjeli. Najodvažniji su ga ponekad napadali kamenjem. Prestao je pokušavati prići im i tužno ih je promatrao izdaleka u skupinama i zabavljajući se na taj način. Promatra ih kako se penju na planinu vrlo oprezno i ​​samo kada im je to prijeko potrebno. Ali, ni šumske životinje mu ne vjeruju i bježe kad ga vide. Njegova samoća je beskrajna.

Danas je osvanuo vlažan zimski dan s maglom, ali sve je obećavalo da će se kasnije rasplinuti i sunce će izaći. Rahnapul je lijeno protrljao oči dok se probudio i izišavši s praga svoje spilje osvrnuo se oko sebe. Zatim je raširio krila, koja su nalik na šišmiševa, i odletio je do najbliže divlje jabuke, krcatu plodovima. S dvije prednje noge ubrao je četiri jabuke i čvrsto ih držeći odnio ih je u spilju. Sjeo je na pahuljasti pokrivač od suhog lišća kojeg je uredno posložio, a zatim iz širokih usta puhnuo malu količinu vatre i nastavio je dok dvije jabuke koje je ubrao nisu bile pečene. Jeo ih je i zadovoljno se gladio po trbuhu.

- Bliži se zima i Božić - pomislio je i uzdahnuo. - Siguran sam da su ljudi počeli s pripremama. Mogao bih malo proletjeti iznad njihovih kuća i dvorišta!

Čežnja za društvom postala je izuzetno velika. Izašao je pred svoju spilju i prije nego je raširio krila rekao je sebi:

- Ali oni me ne žele. Izbjegavaju me. Boje me se, zapravo. Bolje je da ne odem.

Okrenuo se da uđe u spilju.

- Čekaj! Stani! Vrata se neće otvoriti ako ne pokucam na njih! Moram im pokazati da im želim biti prijatelj. Možda će netko razumjeti!

...

...

- Maggie! Maggie! Maggie, jesi li ovdje!? - pozvala ju je. Ali odgovor nije stigao.

- Nije ovdje. Ako nije ovdje, onda nije mogla ukrasti žličicu - rekla je Yu-Kage.

- To je nešto čudno. Žličica nije mogla nestati sama od sebe.

- Edo, negdje si izgubio žličicu, ili ju je netko drugi ukrao. Moraš paziti na svoje stvari - objasnila je Yu-Kage.

- Yu-Kage, mislim da ti se sviđa ova ptica i to je razlog zašto ne vidiš jasno, ne možeš biti objektivna.

- Gle tko to kaže! Jesi li ti objektivan? Ništa nisi vidio, ali kriviš Maggie, odmah Maggie i samo Maggie. Zašto, Edo?

- Imaju reputaciju kradljivaca. Zato!

- Jesi li se ikada zapitao je li ova reputacija pogrešna?

- Da budem iskren, neki dan sam pročitao članak gdje su svrake upravo opisane kao samo znatiželjne i  općenito zainteresirane za predmete. 

...

...

U tom trenutku pokraj kuće je prolazila šumska vila Diora. Yu-Kage ju je primijetila.

- Diora! Diora! - pozvala ju je.

- O, bok! Žurilo mi se, pa te nisam vidjela. Hmm...! Izgledaš veoma zabrinuto - rekla je Diora.

- Toliko je krađa u našoj šumi! Naravno da smo zabrinuti! Moja žličica je nestala! - požalio se Edo.

- Da znam. Zato prolazim kroz šumu i pokušavam saznati što se događa - objasnila je Diora.

- Maloprije smo bili kod ježa. Njegov sat je upravo nestao! - rekla je Yu-Kage.

- To je zbilja strašno! - ljutito je rekao Edo.

- Sat!? Čekaj trenutak... Sat! Edo, imaš li budilicu!? - nasmiješila se Diora.

- Naravno da imam! Zašto?

- Donesite je ovamo, molim te! 

...

Jutarnja magla još je prekrivala krajolik vrta i jedva su se razaznavale siluete smaragdnih patuljaka koji su se užurbano kretali, u parovima ili u grupama, gore-dolje vijugavim stazama, spremni za početak orezivanja, podrezivanja, čišćenja terase... Ulazi u špilje izgledali su kao velika, tamna otvorena usta. Zvuk tekuće vode umjetnih potoka davao je osjećaj svježine. Sićušne žabe i žabe krastače su se budile, načinivši prve skokove oko ribnjaka.

Zasigurno će ova magla kasnije ustupiti svoje mjesto veličanstvenom suncu, kako bi otkrilo raskoš Smaragdnog mirisnog vrta. Sunčeva bi svjetlost razigrala latice cvijeća i lišće biljaka raznih vrsta; mirisno lišće prekrasnih geranija, šarene i uvijek jarke anemone, ljupki hibiskusi u obliku trube, koji donose tropsku atmosferu!

Lovci na biljke nastavljaju donositi nove zanimljive vrste iz cijelog svijeta. Postoji čak i stablo djevojačke kose, koje datira iz epohe Jure. Svake jeseni njegovo zlatno lišće u obliku lepeze neopisivo zadivljuje. Ipak, omiljena biljka patuljaka vrtlara, je zimzelena mjesečina sa srebrno-zelenim lišćem i svijetlim limunovim cvjetovima ravnog vrha koji rastu tijekom ljeta.

Ovaj divni vrt pripada patuljcima i tako izgleda samo zahvaljujući velikom trudu i ljubavi koju oni ulažu. Vrt im puno znači i veoma su ponosni na njega. To je mjesto gdje pronalaze zadovoljstvo, dapače važno mjesto za njihove proizvode. Začinsko bilje iz vrta koriste za mješavine iznimno mirisnih i ukusnih čajeva, biljnih krema, mirisnih sapuna i kozmetike. Mnogi su oduševljeni njihovim proizvodima, a narudžbe stižu svakog dana, pa su patuljci veoma zaposleni. Ali navikli su raditi. U vrtu su uredili izuzetno lijepe staze, napravili kućice za ptice i posložili ih uokolo. Ptice su im jako zahvalne i često im svojim cvrkutom uljepšaju dan. Kroz vrt teče potok i tihim žuborom stvara umirujuću atmosferu. Malo jezero nalazi se blizu sredine vrta. Sunce se svakodnevno zrcali u jezeru i bistroj vodi daje poseban sjaj. Cvjetovi lopoča, lokvanja, nezaboravka, vodenog zumbula, žabnjaka, nevena, pontederije i močvarnog petoprsta dodatno ga ukrašavaju i čine izuzetnim. Zlatne ribice mirno klize vodom potpuno zainteresirane samo za svoj vodeni svijet.

Bunar se nalazi s druge strane vrta. Patuljci su iznad njega napravili sjenicu. Na svakom uglu sjenice posadili su ruže, koje su narasle vrlo visoko i ukrasile sjenicu i bunar svojim brojnim nježnim i mirisnim cvjetovima. Voda iz bunara osvježava patuljke, ali je itekako dobrodošla u vrućim ljetnim danima za zalijevanje biljaka, ako kiša dugo nije natopila zemlju.

Već je sredina proljeća i naporan rad patuljaka je urodio plodom. Kad biste samo mogli vidjeti njihov vrt odozgo! Izgleda poput šarenog, savršeno tkanog perzijskog tepiha! Sitna kišica koja je padala dan ranije obnovila je boje i učinila da vrtne biljke izgledaju radosno, svježe i lijepo. Ta njihova ljepota mamila je plašljivog srndaća da u ovo svitanje dana skoči u vrt i okusi nježnu travu i mladice.

...