AER je jedna tehnika sa kojom sam se upoznala preko Sare. Doduše, ne znam još na koji način radi, mislim na to kako radi u praksi, ono što znam je mali dio teorije i moje iskustvo koje sam imala prilikom 1.terapije. Jednostavno wow! Opuštena atmosfera, Sara je i više nego odličan terapeut u smislu razgovora koji je slijedio nakon dijagnoze. Učinila je sve da mi bude ugodno, da se osjećam opušteno, da budem spremna na sve što slijedi. A iskreno, nisam znala što i kako će biti.

Bila sam prožeta mirom, opuštena, ugodno smještena na terapijskoj poziciji. Jednostavno sam se prepustila Sari, sa velikim povjerenjem i zahvalnošću da imam priliku otpustiti sve ono što mi više ne služi. Cijeli proces je bio ugodan i, naravno, bezbolan Sara me nježno vodila putem, beskrajnom mekoćom i toplinom. Dvije emocije koje su stiskale moje postojanje, a nisu bile moje, bile su sreća i krivnja. Iako mi krivnja nekako ima smisla, zbog svijeta u kojem živimo, bez obzira što sam godinama radila na njoj na svjesnom nivou, bila je prisutna i nije mi dala naprijed. Ali sreća... sama riječi zvuči pozitivno i to je onaj neki osjećaj koji nas tjera naprijed, za kojim svi mi žudimo, ono nešto što nam je cilj. Ali... kada ti nešto ne daje mogućnost da istinski i korijenski osjetiš sreću i sve ono što ona nosi, e to je onda problem, izazov, trauma, štogod da je, ali svakako ne u pozitivnom smislu.

Dok sam ležala u potpunoj tišini, odjednom, ničim izazvano osjetila sam veliku kuglu težine u predjelu želuca. Ta kugla, intenzivna, jaka, kao da se širila i stezala mi grlo. Osjećaj koji je bio jači od mene. Poželjela sam plakati da izbacim to van, jednostavno me počelo stiskati i gušiti od siline. I suze su potekle. Same od sebe. Zatvorenih očiju prelilo se more suza i samo su nastavile teći. Svakom isplakanom suzom, kao da se sva voda svijeta izlila iz mene. Svakom suzom osjećaj je bivao blaži. Svakom suzom moje je tijelo sve više postajalo mir. Svakom suzom bivala sam više svoja. Kao da je netko nekom neobjašnjivom silom čupao i vadio iz mene onu tamnu kuglu. Neobjašnjiv osjećaj jer se pojavio niotkud, bez riječi, u potpunoj tišini; kako sam zaplakala tako sam se i smirila. Kao da je dio mene koji nije bio moj izašao. Plakala sam možda iz tuge što taj dio sa kojim sam bila srasla izlazi i napušta moje tijelo, moje srce, moju dušu. Dio na koji sam bila oduvijek naučena da je tu, netko ga je izvukao i nadomjestio mirom. Nitko ne voli ništa gubiti, nitko, o čemu god da se radilo. Pa tako je i meni pojam gubitka i gubljenja bio čudan i nevjerovatan. Teško riječima objasniti.

Ali... nakon toga... kao da me preplavila neka pozitivna struja emocija. Olakšanje. Bila sam lakša od perca. Sva ona unutrašnja težina je nestala, a mjesto se ispunilo sa mnom. Taj dio koji je bio težak, intenzivan, taman, nadomjestila je ljepota, punina i praznina u isto vrijeme. Kao da me iznutra netko pročistio, okupao, osvježio. Koji mir i opuštenost. Doduše, malo i zbunjenost što je sve bez ijedne izgovorene riječi isplavalo van, i na isti način napustilo mjesto kojemu nije ni pripadalo.

Još uvijek sam pod dojmom i jednostavno ne shvaćam što je to bilo, ali ja sam sada u takvom blaženom miru i toliko svjesna sebe, možda po prvi puta u životu. Čujem više, vidim bolje, osjetila su intenzivnija. Osjećam sebe sada, baš sada u ovom trenutku na neki novi način. Ja. Baš ja. Ona stvarna ja. Možda po prvi put u životu.

Zahvalna sam Sari i AER tehnici što mi je omogućila da se vratim sebi i onome što ja jesam. Sada po prvi put ikada u svom životu, imam priliku napokon upoznati sebe, svoju svrhu i svoju nutrinu. S veseljem i iščekivanjem za sve ono što ova velika promjena nosi i za sve preostale terapije koje slijede.

Hvala hvala hvala 🧡

2025.(T.R.)