PRAVA ŽENA - DRAGOJLA JARNEVIĆ

U projektnim aktivnostima sudjelovale su učenice polaznice Dodatne nastave Povijesti Ema Musić i Ana Milković (8. b). 

Listopad

• učenice su upoznate putem prezentacije sa pojmom ljudskih prava kao preduvjetom za ravnopravno i solidarno društvo, a kroz predavanje i diskusiju sa razvojem istih kao i o kršenju ljudskih prava danas

• intervju sa prabakama, bakama i majkama s ciljem uočavanja promjena stajališta o ulozi žene u društvu i obitelji 

Studeni 

• povodom Dana ljudskih prava  razgovor o ključnim osobama za razvoj ljudskih prava, predavanje „Ljudska prava počinju od nas“

Prosinac 

• prikazivanje video zapisa o Borbi za pravo glasa žena, rad na tekstu Ženski pokreti i Razvoj ženskih prava u Hrvatskoj

Siječanj

• pisanje istraživačkog rada na temu Prava žena 

Veljača

• izrada prezentacije Prava žena

Ožujak 

• prezentacija dosadašnjih rezultata putem  prezentacije Prava žena (povodom projektnog Dana žena u školi)

• rad na tekstovima o Dragojli Jarnević – pionirki ženske emancipacije, prvoj hrvatskoj feministici, alpinistici, začetnici hrvatske proze, „vatrenoj ilirki“, učiteljici i poduzetnici

• suradnja s učiteljicom likovne kulture i učenika osmih razreda - izrada likovnih radova (fontomotaža) na temu Dragojle Jarnević

Travanj 

• pisanje istraživačkog rada na temu Dragojla Jarnević 

Svibanj 

• izrada prezentacije o Dragojli Jarnević i prezentacija rezultata

Ljuba Barun Čolak, prof. povijesti

Prilog 2. Prava žena

Prava čovjeka su prirodna prava (građanska i politička prava, ekonomska tj. gospodarska i socijalna prava, na temeljne vrijednosti koja sva ljudska bića imaju (pravo na život, slobodu, sloboda mišljenja, sloboda izražavanja, pravo na političku djelatnost, pravo na rad, pravo na obrazovanje, pravo na zdravlje…). 

Potreba za zaštitom ljudskih prava seže u daleku prošlost. Značajniji povijesni dokumenti koji su se bavili ovom problematikom su: Hamurabijev zakonik (17.-18. St. pr. K.), Magna CartaLibertatum (1215.), Američka deklaracija neovisnosti (1776.), Ustav SAD-a (1787.), Francuska deklaracija o pravima čovjeka i građanina (1789.)...Deklaracija je proglasila pravo na slobodu ,jednakost pred zakonom i dostupnost svih javnih službi prema sposobnostima, slobodu uvjerenja i vjeroispovijedi te slobodu izražavanja...

Zaštita prava čovjeka nije samo u nadležnosti država nego i međunarodne zajednice. Opća skupština UN-a prihvatila je Opću deklaraciju o pravima čovjeka (10. 12. 1948.). Načela iz Deklaracije postala su pravno obvezujuća tek u drugoj polovici 20. st. Tada je i UN donio Konvenciju o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena (1979. godine).

10. prosinca obilježava se kao Međunarodni dan ljudskih prava.

Temeljno polazište suvremenog društva je da se sva ljudska bića rađaju slobodna i jednaka u pravima. Popis ljudskih prava nije statičan, njihov opseg se širi.Znanje o pravima treba pretvoriti u praksu imajući na umu da borba za ljudska prava nije jednokratan čin već dugotrajan proces. To nam pokazuje i povijest. Naime borba za ravnopravnost žena bila je dugotrajan proces. Temeljno pitanje XIX. st. bilo je pitanje prava glasa. Tada to pravo nemaju niti svi muškarci! 

„Samo slabići traže od svojih žena bezuvjetnu predaju kao svoje pravo; to je poniženje za oboje.“ (Rabindranath Tagore, indijski pjesnik, skladatelj i nobelovac)

Iako su žene intelektualno ravne muškarcima i nema razloga da imaju manja prava, stoljetne predrasude bile su jače od logike! Žene su činile više od polovice stanovništva u XIX. st., a nisu imale ista prava. One su se morale snaći u braku i brizi za djecu kao jedinim životnim putevima, a niti u izboru partnera nisu mogle samostalno odlučivati. Promjeni uloge i položaja žene u društvu kroz povijest uvjetovat će gospodarske i vojno-političke prilike. Naime, industrijalizacija, Prvi i Drugi svjetski rat omogućit će ženama postupnu neovisnost, viši standard ali ostaje teret kućanskih poslova i obiteljskih obveza samo na njima što će im otežavati svakodnevicu, ali i onemogućavati obavljanje visokih i bolje plaćenih poslova. Veliki doprinos ženskoj emancipaciji dao je sufražetski pokret iz druge polovice XIX. st. koji je za glavni cilj postavio žensko pravo glasa, a najsnažniji je bio u zemljama engleskog govornog područja. One su tražile ne samo prava glasa već i zaštitu od bračnog silovanja, pravo na rastavu braka i dobivanje skrbništva nad djecom, pristup obrazovanju...Začetnice i najranije aktivistice sufražetskog pokreta bile su: MaryWolstonecraft, Elizabeth Cady Stanton, Millicent Fawcet, Emmeline Pankhurst i Emily Wilding Davison. One su pisale proglase, organizirale javne skupove i demonstrirale na ulicama kako bi ostvarile svoje prava. Zbog toga su zatvarane pod optužbom da krše javni red i mir. Njihova reakcija na to bio je štrajk glađu pa su bile prisilno hranjene na surov način kako ne bi postale mučenice pokreta. Među njima našao se i jedan muškarac, John Stuart Mill, britanski ekonomist i filozof, liberal po političkom uvjerenju, koji je prvi u britanskom parlamentu javno poveo razgovor o ženskom pravu glasa.

Muškarci tog vremena su smatrali da prilikom glasanja na izborima, glasaju i u svoje ime i u ime svojih supruga. No, zahtjev za raspravom o ženskom pravu glasa u britanskom parlamentu odbila je žena, kraljica Viktorija (1837.-1901.)! Smatrala je da žene bez muške zaštite ne bi mogle opstati . Zahvaljujući rastu sufražetskog pokreta, britanski premijer, David Loyd George je doprinio da žene službeno dobiju pravo glasa. Bilo je to 1918. godine . 

Sufražetkinje su smatrale kako je stjecanje prava glasa uvjet nestanka ostalih oblika diskriminacije žena i stjecanja prava na rad, vlasništvo, obrazovanje i dr. Spomenuti sufražetski pokret dio je ženskih pokreta. Ženski pokreti nastoje ukinuti sve oblike diskriminacije žena u društvu. Dijele se na tri razdoblja: 1. predsufražetski i sufražetski, 2. neofeministički i 4. postmoderni ženski pokreti.  ClaraZetkin, revolucionarka i feministica, je na  Drugoj međunarodnoj konferenciji socijalistkinja u Kopenhagenu 1910. godine proglasila 8. ožujka međunarodnim praznikom - Danom žena. UN ga je1975. proglasio Međunarodnim danom žena.  Dakle, taj dan diljem svijeta slavimo ekonomska, politička i društvena dostignuća ženskog spola . Razvoj Ženskog pokreta prekinut je za vrijeme I. I II. svjetskog rata. U međuratnom razdoblju 28 država svijeta je dalo pravo glasa ženama, a nakon Drugog svjetskog rata to pravo dobivaju, između ostalih, i žene u Francuskoj, Italiji pa i Hrvatskoj . No, tek će neofeminizam 1960-ih uspjeti promaknuti socijalni i politički položaj žena u smjeru ravnopravnosti. 

Tko su gore spomenutim ženama, po uvjerenjima i hrabrosti, bile hrvatske kolegice? One su u našoj povijesti ostale nevidljive. Prve žene koje su se borile za pravo glasa djelovale su još u doba Austro-ugarske Monarhije. Te žene bile su veoma samouvjerene i napredne. Tijekom prve polovice XX. stoljeća postojale su različita udruženja, časopisi, struje, ali su se fokusirale na  zajednički interes, na pravo glasa.

Građanski ženski pokret nastao je polovicom XIX. stoljeća, a među prve feministice ubrajamo Dragojlu Jarnević. Ostala značajna imena s početka XX. stoljeća su Marija Jurić Zagorka, Zofka Kveder Demetrović, Zorka Janković Velikovečka... Prvo feminističko društvo Ženski pokret osnovan je u Zagrebu 1925. godine, a na osnivačkoj skupštini rečeno je: „ ... žena je rođeni političar. Pokazuje nam to historija u kojoj su vladari samo poneki Veliki, dok je od žena koje su sjedile na prijestolju skoro svaka bila Velika.“ 

Znači, žene u Novom Zelandu su prve žene koje su dobile pravo glasa (1893.), u Europi su to Finkinje (1907.), u Hrvatskoj su žene to pravo ostvarile 1945., a u Švicarskoj tek 1971. godine. Školovanje, zdravstvena skrb i pravo glasa i danas ne uživaju sve žene svijeta !  Dakle, borba za ostvarivanje i unapređivanje ljudskih prava je proces, a ne jednokratan čin!

„Ženska prava odgovornost su cijelog čovječanstva. Borba protiv svih oblika nasilja nad ženama je obveza čovječanstva. Jačanje ženske moći djelovanja znači napredak cijelog čovječanstva.“ (KofiAnnan, bivši glavni tajnik UN –a)

Prilog 3. Dragojla Jarnević (1812. - 1875.)

Dragojla Jarnević, pravog imena Karolina, rodila se i umrla u Karlovcu. Odrasla je u mnogobrojnoj, rimokatoličkoj obitelji iz srednjeg društvenog sloja. U obitelji su je zvali Lina. Bila je hrvatska književnica, učiteljica, odgojiteljica, poduzetnica, alpinistica i planinarka.  Osnovnu školu završila je u rodnom gradu, a od trinaeste godine je samouka. Kasnije uči krojački i kitničarski  zanat. Uzdržavala se šivanjem, podučavanjem, pisanjem, posuđivanjem novca uz kamate, a okušala se i kao poduzetnica, uzgajala je dudov svilac. 

Kao odgojiteljica radila na plemićkim dvorovima u Grazu, Trstu i Veneciji. U Karlovcu je osnovala prvu privatnu djevojačku školu (1840.–53.). Pisala je i članke o odgoju mladih, a u rukopisu je ostavila tekst Moje učiteljevanje. Bila je prva članica Hrvatskoga pedagoško-književnoga zbora (1872.) . 

Na društvenu pozornicu izlazi kao književnica. U Grazu je 1839. godine upoznala Ivana Trnskoga, na čiji je nagovor prestala pisati njemačkim jezikom, uvodi je u ilirsko „kolo“. Pridruživši se ilircima, na hrvatskome je jeziku objavljivala u časopisu Kolo i najstarijem preporodnom časopisu, Danica ilirska, domoljubne i ljubavne pjesme. Prva objavljena pjesma joj je Želja za domovinom (1839.). Bila je najplodnija „daničina“ pjesnikinja, spjevala je pedesetak pjesama. Najčitanijom pripovjedačicom postaje nakon objavljivanja knjige pripovijesti Domorodne poviesti (1843). Pripovijesti je tiskala u vlastitoj nakladi i rasprodala ih. Ovo ju čini autoricom prvog hrvatskog bestsellera! Romanom  Dva pira (1864.) pripada među začetnike hrvatskog romana. Posebnu je pozornost privukla svojim intimnim dnevnikom pisanim 42 godine, djelomično objavljenim 1958. (Život jedne žene), a integralno tek 2000 (Dnevnik). U njemu je na 1200 stranice pokušala oblikovati svoj osobni, ženski identitet. U njemu opisuje žensku perspektivu hrvatske povijesti XIX. stoljeća. Iz Dnevnika se doznaje da je napisala i tri nikad objavljene drame Duvna, Veronika Desinićeva i Marija, kraljica ugarsko-hrvatska. Ovo djelo ne sadrži samo teme s područja politike i filozofije  već i ljubavi, obiteljskih tajni, putovanja, pučkih zabava i pijanki, bolesti i pogreba, spletki i uzgoja svilenih buba. Djelo sadrži i osvrt na društveni položaj žene. Iz njenoga Dnevnika vide se, između ostaloga i političke okolnosti njena vremena pa tako možemo iščitati njene stavove prema tadašnjim političkim akterima i idejama. Protivi se obrazovanju na njemačkom jeziku, navodi nedostatak knjiga na hrvatskom, skupoću novina, potrebu za obrazovanjem, osvrće se na „srpanjske žrtve“, prvi hrvatski zastupnički sabor, Jelačićev pohod na Mađare kojeg i sama skromno financira, dolazak cara Franje Josipa I. u Karlovac, Gajevo uhićenje, navodi Trnskog kao poštenog Hrvata i mudrog političara, pozdravlja ustoličenje bana Ivana Mažuranića, divi se Srossmayeru kao velikom rodoljubu i borcu za Hrvatsku... Okosnica ovog djela ipak je intiman život žene. Tjeskoba, strast i bol su osjećaji koje iznosi Dragojla. Živjela je punim plućima usprkos poteškoćama s kojima se susretala. Upoznaje nas sa osjećajima prema Trnskom , neostvarenoj ljubavi prema tiskaru Franji Redingeru, intimnoj vezi sa generalom Tošom Milićem i dvostruko mlađim seoskim mladićem Nikolom. Dnevnik svakako otkriva jednu intrigantnu ili kontroverznu ženu s obzirom na vrijeme u kojem je živjela, tj. ženu koja je bila ispred vremena u kojem je živjela, ženu koja je rušila sve stereotipe! 

Dragojla Jarnević bila je među začetnicima planinarstva i alpinizma. Uspela se na Martinščak kraj Karlovca, a bila je i prva žena koja se popela na Okić kod Samobora bez alpinističke opreme što znači da se penjala bosa. Staza njezinog uspona danas je označena kao Dragojlina staza.  

Ova žena pripada među najuglednije sudionice Hrvatskog narodnog preporoda  o čemu svjedoči poznati prikaz Muževi ilirske dobe. Iz ovoga vidimo da je među prvim ženama zakoračila na „mušku“ pozornicu.  Ova vatrena ilirka se u početku opirala preporodnim idejama i njemački jezik naziva materinskim sve do svoje 38 godine. Sama je sebe kasnije nazivala „rodoljupkom“. Njezin rodoljubni zanos nije sveden samo na stvaranje hrvatskog jezika i književnosti. Domovina je u njezinu životu zauzimala važnije mjesto od privatnog života. Uključivanje u politička zbivanja ona smatra znakom rodoljublja. Ali to možemo smatrati i znakom ženske emancipacije. U to vrijeme djelatnost žena bila je ograničena crkvom i kućom. U kakvom je vremenu živjela i radila može nam dočarati činjenica da tada u hrvatskim zemljama još postoji kmetstvo, dakle još je živo srednjovjekovno društveno uređenje, a industrijalizacija i obrazovanje su na niskim granama. Naime, Hrvatska tada ima samo četiri parna stroja, a pismeno je 11% žena i 23% muškaraca . Položaj žena tada je bio veoma drugačiji od današnjeg. Umrla je 1875. godine, u vremenu  formiranja emancipatorskog pokreta u Hrvatskoj, koji se oblikovao kad i građansko društvo. Zato Dragojlu smatramo pionirkom ženske emancipacije na našem prostoru. Nazivamo je prvom feministicom iako taj pojam tada još nije postojao. Rano je spoznala da samo čitanje i nauk mogu osloboditi od okova ropstva obiteljskog i bračnog života.  Njezin stav o tadašnjoj ulozi žene jasan je iz rečenice: „meni ovo nije dostatan posao i ja nakon svega kućanskoga posla, kada trudne i umorne udi uvečer donesem, ljuto plačem da sam dan izgubila i da bi bila morala što plemenitia raditi negoli varati, peći, mesti, štit i kerpati i da cio moj život ovako uzalud gubim.“  Odabirom samoće i samostalnosti, Dragojla je odabrala teži put. „ Oj, kako je krasno bit neudatoj, ako se živi bez gdjekojih radosti, živi se ali i bez podložnosti. Ne, udavati se neću!“   Žena njenog vremena bila je cijenjena samo ako je bila dobra majka i supruga, a umjesto braka koji bi joj pružio ne samo uklapanje u tadašnje društvo već i materijalnu sigurnost, naša junakinja je bila neprestano u potrazi za izvorom stalnih prihoda. Žena koja traži zaposlenja u Hrvatskoj prve polovice XIX. stoljeća bio je fenomen! 

Zabilježeno je i njeno humanitarno djelovanje. Dnevnik nas upoznaje sa ratnim strahotama i gladi koje su zahvatile Hrvatsku nakon revolucionarne 1848. i 1849. godine. Ona je nesebično pomagala bližnjima usprkos vlastitoj teškoj ekonomskoj situaciji jer je to smatrala kršćanskom dužnosti i prakticiranjem domoljublja. Bila je veoma hrabra, dosljedna i nepokolebljiva žena. Naime, usprkos uvođenju apsolutizma i represijama koje su uslijedile ona se ne odriče svojih ideala i spremna je snositi posljedice političkih uvjerenja i kada one ugrožavaju njezinu egzistenciju. Veoma kritizira one vatrene rodoljube koji su prodali svoje ideale i svoju domovinu.  Iznimno je kritična prema tadašnjim političarima, osim prema banu Ivanu Mažuraniću (iskren domoljub, nekorumpiran čovjek i iskusni političar). Zagrebu što će uistinu hrvatskim zemljama omogućiti napredak. U procesu prelaska iz tradicionalnog u moderno društvo, Ivan Mažuranić uistinu je odigrao bitnu ulogu. 

Naša junakinja svakako je nepravedno neslavna žena. S obzirom na njezinu svestranost, hrabrost i upornost zaslužuje više pažnje. Žene njezina vremena bile neobrazovane domaćice bez ekonomskih i drugih prava, a Hrvatska industrijski zaostala država sa četiri parna stroja. Do kraja života ostala je dosljedna svojim uvjerenjima i nije odustajala od borbe za bolje obrazovanje svih, a posebice žena. Svakako je kao žena liberalnog svjetonazora bila rijetkost ne samo hrvatske već i europske društvene scene.