MEDITACIJE SESTRE ZDENKE

Dodir Ljubavi:

Jednim dodirom bila sam stvorena.

Dodire ljubavi svugdje susrećem.

Njegovi dodiri, doduše, ponekad bole.

No, On sam govori kako oko nije vidjelo i uho nije čulo, što Otac pripravlja onima koji ga ljube, koji se ne boje Njegovih dodira.

Smiješi se!

S osmjehom beri ružice trpljenja,

s osmjehom poklanjaj riječi…

S osmjehom pomaži,

s osmjehom primaj nepravde,

s osmjehom podnosi neistinu!

S osmjehom primaj kada ti lažu,

s osmjehom koračaj na rekreaciju!

S osmjehom prekrivaj sve što te boli,

s osmjehom koračaj i kada si jako tužna.

S osmjehom koračaj prema Golgoti,

tamo ćeš naći onoga koji je svu laž, zlobu,

dvoličnost, prijevaru ljudi upoznao prije tebe.

On te pušta koračati po već utrtom putu.

Kako bi bila nezahvalna, kada se svemu ne bi nasmiješila! (54)

U nebo treba ići sa smiješkom,

Bog ne voli žalosne svece!

Ubirati cvjetove

Nisam imala drugoga posla, nego ubirati cvijetove ljubavi i time činiti veselje Isusu. Ne želim skupljati zasluge, želim raditi sve samo njemu za ljubav.

Biti utjeha Isusu zbog ravnodušnosti i nezahvalnosti ljudi – to je bilo njezino zvanje. Ljubav poput mekog pokrivača, prekrit će sve grubosti puta.

Povjerenje u Boga

Moj put je sama ljubav i pouzdanje u Boga. Ne shvaćam duše koje se boje tako nježna prijatelja. Moja je duša pozvana uspinjati se k Bogu dizalom ljubavi, a ne mučeći se po ljestvama straha. Za one koji Boga ljube, ne postoji strah zbog pravednosti. Bog poznaje moju slabost, čega da se bojim? Sjećanje na moje grijeha ponizuje me, ali mi ujedno i govori o ljubavi i milosrđu. Moje grijehe u trenu će uništiti oganj, čim ih bacim u plamen njegove ljubavi. S pouzdanjem!

Živjeti u ljubavi znači ostaviti sav strah i sjećanje na grijeh.

Znam biti sretna i kada sam bijedna. I znam izvući korist iz svoje bijede. No, u svome uvjerenju idem još i dalje. Osim oproštenja, očekujem od Boga i nagradu. Povjeravam se Isusu, pričam mu podrobno o svojim nevjernostima, misleći u svome smionom pouzdanju da ću tako steći veću moć nad njegovim Srcem i osigurati si savršeniju ljubav. Jer, on nije došao zvati pravednike nego grešnike. U njemu ću naći sve što sam izgubila, pa i mnogo više... (17)

Kada bi mi se učinilo da se, ne daj Bože, ugasio oganj moje ljubavi, bacila bih na pepeo nekoliko grančica i bila bih sigurna da bi on ponovno planuo. Isus može sve, pouzdanje u njega čini čudesa.

Bog je velik... Njegova čast zahtijeva da nas ne prevari. Očekujem i ono što mi nije htio dati – i dat će mi to, ali moram mu reći. Znam jako dobro i to da nikada neću biti dostojna onoga što očekujem od njega, ali pružam ruku poput prosjakinje, s uvjerenjem da će me uvijek uslišati. Nedostatak povjerenja u njega osjetno ga vrijeđa i ranjava njegovo Srce.

Isuse, kada je već čežnja za ljubavlju tako slatka, što će tek biti onda kada je jednom budem sasvim posjedovala i u potpunosti u nebu uživala? Kada bi sve duše, koje su tako slabe i nesavršene, kao što sam to i ja sama, osjetile ono što ja osjećam, dospjele bi do vrhunca ljubavi. (18)

Ni smrtni grijeh ne bi me lišio povjerenja, jer znam što trebam misliti o tvojoj ljubavi i o tvome milosrđu. Sigurna sam da bi se mnoštvo grijeha odmah isparilo, poput kapi vode na štednjaku, čim bih se s punim povjerenjem predala tvome milosrđu. Znam da upravo tada obasiplješ moju dušu milostima. (19)

Božji orao – zalet prema ljubljenome Suncu

Bog nam daje uvijek upravo onoliko odvažnosti koliko trpimo i kad nam dodaje trpljenja, dodaje nam i milost da ga strpljivo podnosimo. Ja sam kao bijedna ptičica pokrivena perjem; nisam orao, ali imam oči i srce orla. Htjela bih letjeti, htjela bih oponašati orlove, a mogu samo podići krilca i to je sve.

Da umrem od boli što sam tako slaba? O, ne! Junačkim predanjem ustrajno ću gledati sve do smrti u svoje božansko Sunce. Ništa me neće prestrašiti; ni vjetar što donosi guste oblake, jer to će biti samo tren. Moje pouzdanje tada raste, jer znam da je za oblacima moje ljubljeno Sunce. (19)

Biti skrivena i nepoznata

Isuse, daj da se sa mnom nitko ne bavi. Neka se po meni gazi i neka me se zaboravi kao zrno pijeska. Želim da me stvorenja zaborave, ali i da sama sebe zaboravim, kako ne bih imala druge želje doli ljubiti Boga. Za svetost nisu potrebna uočljiva djela. Naprotiv, potrebna su djela skrivena očima drugih, kao i samima sebi. Nije važno sredstvo, samo neka se njegovo kraljevstvo gradi u srcima. (26-27)

Malenost

Biti malena znači poznavati svoje pogreške, jer djeca često padaju, ali su odveć mala da bi se povrijedila. Tako je lako vježbati se u savršenosti. Potrebno je samo približiti se Isusu. (30)

Ostati malena znači ne prisvajati si djela koja činimo, kao da smo same sposobne svojim snagama nešto učiniti, nego priznati da Bog stavlja u ruke svoga djeteta ovo blago da ga upotrebljava po potrebi. Kada nam se nešto povjeri, trčimo u Božje naručje, naslonimo glavu na Očevo rame i recimo: «Gospodine, suviše sam mala, ali ako želiš preko mene davati, napuni moju ruku, a ja neću ostaviti tvoje naručje, niti ću glavu okrenuti, nego ću tako dijeliti od tvoga blaga dušama koje dođu k meni nasititi se.»

Svim silama trudim se ostati malena. Stoga ne trebam pripravljati ništa. Isuse, ti sam moraš platiti za mene i putne troškove i ulaznicu u nebo. (32-33)

Život je borba

Borimo se bez odmora! I onda kada nemamo nade u pobjedu. Što nam je stalo do uspjeha! Najviše su obilježeni oni koje si Bog zadržava za sebe. Dušama je potrebno čudo milosti da bi izdržale. Isuse, nauči me izdignuti se i iznad samoga trpljenja, iznad svake boli. (45)

Život je prijelaz

Ovaj život samo je prijelaz iz noći s lošim prenoćištem. Kada nas trnje ranjava, naša ljubav daje miris. Ovdje na zemlji nemamo što očekivati. Ostaje samo patnja. Život bez patnje je život bez ljubavi. Život bez ljubavi je smrt. Isuse, hrani me ljubavlju! I posvećuj me kao da živim dugo godina. (46)

Trpljenje

Trpljenje stvara prostor za Božje misli. Samo te jedno sada molim, Isuse. Daj da te znam ljubiti i u patnji. Tako bih jako voljela jednostavno i hrabro staviti se na križ i zaboraviti sebe. (57)

Čvor patnjeSvatko mora razvezati čvor trpljenja i boli. Čvor? Da. Jer, ako ostanemo navezani na sebe, nećemo se moći se kretati. Samo će tada nestati čvorova kada se otkinemo od svega. Tko ljubi, taj «ne trpi». Trpimo, da, do smrti. No vidjet ćete da što dalje, tim manje trpimo, i to do te mjere koliko raste naša ljubav prema Bogu. Trpljenje, koje dan nosi sa sobom, teško je i ima ga puno, ali trpljenje i bol koje donosi Bog, primimo punim zagrljajem, a ne samo vrškom prstiju. Ako želimo od Isusa primiti poljubac ljubavi, moramo se privinuti k njegovoj trnovoj kruni tako blizu da se na nju ubodemo. (58-59)

Nedjelja

Nedjelja je za mene prigoda da nakon briga i muka cijeloga tjedna dođem pred Boga, stavim svoju glavu u njegove ruke i punim pregrštima napunim je milostima i blagoslovom. Nedjelja treba biti ovakva: cijela posvećena Bogu, srcem voljom i mislima. Svatko koga susretnem mora osjetiti: Bog je tu! (65)

Prolijevati krv za ljubljenoga

Kada ljubim Krista, sve postaje lako. Osjećam kako polako prolijevam krv za onoga koga ljubim. Da, uvijek trebam za nekoga ponoviti Kristovu žrtvu, osobito onda ako netko hoda i luta životom nevidljivim putovima tame. Tada moram čvršće stajati na svome mjestu. Moram biti onakva, kakvi bismo svi morali biti. Teško je ne osjetiti protivljenje, ali to ne smijem pokazati na van. Time bih ja sama izdala Kristov duh mnogo više, nego one osobe koje bih htjela prezreti. (65)

Cilj životnog putovanja: biti kod Isusa

Marija je u Betaniji bila bliže Spasitelju. Bila je bliže cilju svoga putovanja i najbliže mjestu gdje završavaju svi putovi. Zato nikada više nije morala napustiti mjesto koje je zauzela. Marta je pak morala doći onamo gdje je bila Marija: k njemu.

Cilj svakoga nastojanja samo je jedan: biti kod njega, kod Isusa. Koliko se više njemu približimo, toliko će nas On više privući svome Srcu. (65-66)

Tko ljubi prestaje trpjeti

Kada bismo spoznali što znači trpjeti za Boga, trpljenje bi za nas postalo predmetom pljačke. Iskoristili bismo sva zamisliva sredstva da bismo zadobili trpljenje. Osim ljubavi, sve drugo na svijetu je patnja. Veličina Isusova trpljenja daje mi shvatiti i procijeniti veličinu njegove ljubavi. Zato se i moje boli moraju posve izgubiti u ljubavi. (66)