Ivan Novak

Ivan Nikolin Novak rodio se u selu Macincu 22. svibnja 1884. godine, kao treće dijete skromne seljačke obitelji, a umro u Čakovcu, 20. veljače 1934., u pedesetoj godini života. Bio je pravnik, publicist, književnik i političar koji je cijeli svoj život posvetio borbi za povratak Međimurja Hrvatskoj. Upravo u selu vidio je hrvatsku najveću vrijednost i snagu. Novakova odlučnost i inteligencija izazivala je poštovanje kod svih koji su ga okruživali. Kao odličan govornik, zanosio je slušatelje svojim pametnim i dobro smišljenim rečenicama. Već u pučkoj školi, koju je pohađao u svom rodnom mjestu, isticao se među vršnjacima velikom pronicavošću i nadarenošću zbog čega ga otac, na nagovor učitelja i župnika, nakon što je završio osnovnu školu, šalje u Građansku školu u Čakovec. (Prema tadašnjim mađarskim zakonima osnovna je škola trajala šest godina.) U Građanskoj su školi nastavnici vrlo brzo uočili njegove sposobnosti i talentiranost, te su ga htjeli odgojiti kao osobu koja će u Međimurju širiti mađarizaciju. Kako bi zadobili Novakovo povjerenje i vezali ga uz sebe, prema njemu su se ponašali krajnje obzirno. Međutim, zbog nehumanog postupka mađarskog nastavnika Fischera, koji je jednog njegovog prijatelja nazvao buta paraszt (glupavi seljak), Novak napušta mađarsku građansku školu i odlazi u varaždinsku gimnaziju.. Tim je postupkom pokazao da je već kao mladić imao visoko razvijen osjećaj za socijalnu pravdu što će kasnije obilježiti čitav njegov život.

Školovanje u Varaždinu bilo je za Novaka vrlo teško životno razdoblje. Stanovao je kod jedne obitelji u Ledini, a s naknadom koju su za stanovanje plaćali njegovi roditelji, trebali su se prehranjivati i on i stanodavci. Slaba hrana i loš smještaj odrazili su se na njegovo ionako krhko zdravlje. Sljedeće godine dobio je kao ministrant stan i hranu u samostanu sestara uršulinki, no tamo zbog svoje živosti i raznih đačkih vragolija nije mogao dugo ostati. Iako stariji od svojih prijatelja u Varaždinu, vrlo je brzo svojom živahnošću, društvenošću, nadarenošću i načitanošću osvojio njihove simpatije. Pišući jednom prilikom domaću zadaću iz hrvatskog jezika koji je učio kod profesora Ivana Milčetića, Novak je u heksametrima obradio svoj povratak kući. U njima progovara o svojim osjećajima kad je prešavši Dravu prvi put ugledao mađarski natpis na željezničkom kolodvoru, općini i školi u Međimurju. Cijeli kraj činio mu se zbog tuđinskih natpisa stran i nepoznat, te se zbog toga morao zapitati: „Zar je to moja domovina?“. Bio je to njegov prvi literarni uspjeh, ali i dokaz njegove zrelosti i duboko ukorijenjene nacionalne svijesti.

Svoje prve pjesme i crtice objavljuje najprije u đačkom listu Pobratim, a kada je u Varaždinu 1904. počeo izlaziti tjednik Naše pravice, Novak postaje jedan od njegovih najaktivnijih suradnika. U svojoj pjesmi „Na gradu Čakovcu“ nevidljiv se šulja oko čakovečkog „vaserburga“, lamentirajući nad gradom gdje se „pendrek“ i „kistihand“ dijele jednakom darežljivošću, gdje je seljak veći kmet nego prije četrdeset i osme, gdje se molitva na hrvatskom proglašava jakobinstvom, a patriotizmom se smatra čak i psovanje na mađarskom. U pjesmi pod naslovom „Pjesma buntovnika“ jasno daje do znanja da će se zauvijek boriti za svoje Međimurje: „Ja ne ću i ne ću više da šutim; I šuteći mrijem iz dana u dan; … Ja hoću i hoću da doviknem jačem: 'Čuj, bliži se konac nepravdam svim!'“ Mladenački zanosno Novak ispovijeda ljubav prema svojem Međimurju i njegovim ljudima.

Vrlo rano zainteresirao se za socijalna, politička i društvena pitanja, socijalističku literaturu. Zbog širenja socijalističkih ideja i knjiga s takvom i sličnom tematikom među prijateljima, bio je prisiljen napustiti varaždinsku gimnaziju i vratiti se u Macinec kao „propali đak“.

Sve do tada bio je ponos svog sela, no vrativši se kući suočava se s prezirom i podsmjehom svojih suseljana koji su se, očekujući da će Novak završiti visoke škole i kao jedan od rijetkih visokoobrazovanih ljudi proslaviti svoje rodno mjesto, osjećali prevarenima i izdanima. Ništa bolje nije prošao ni u svojoj obitelji. Otac i brat također ga preziru jer nije postao „gospodin“, a s druge strane nije sposoban ni za „težaka“. Bili su to Novakovi najteži trenuci u vlastitom domu i selu.

Ipak, nisu ga izdali baš svi. Njegova mu je majka uvijek vjerovala i kad je isključen iz gimnazije u Varaždinu, odlučila je sama vidjeti, a potom pročitati i proučiti knjige zbog kojih je isključen. Završivši s čitanjem, rekla mu je: „Sine, ovakve knjige smiješ uvijek čitati. U njima nisam našla ništa zlo.“ Tako mu je ponovno dala do znanja da će uvijek biti na njegovoj strani.

Ipak, nemili događaji u Macincu potakli su ga na razmišljanje: je li bolje pomiriti se sa sudbinom „propalog đaka“ ili nastaviti školovanje? Vrlo brzo uvidio je da težak seljački posao nije za njega. U njemu je gorjela strast za znanjem i čežnja za nečim višim i boljim, težnja da izvrši ono za što je pozvan. Kopajući jednog dana na oranici, iznenada odlučuje prekinuti s tim načinom života i nastaviti školovanje. Odbacuje motiku i odlazi majci kako bi joj rekao što je odlučio.

Istoga dana odlazi u Zagreb na gimnaziju gdje završava VI. razred. Međutim, u gimnaziji ne ostaje zadugo. Budući da je stupio u socijal-demokratsku stranku i surađivao u socijalističkom listu Naša sloga, bio je isključen iz svih srednjih škola Hrvatske i Slavonije zbog „moralne pokvarenosti“, odnosno širenja socijalističkih ideja. Kad je otac čuo da mu je sin iz škole isključen zbog „moralne pokvarenosti“, dolazi u Zagreb kako bi sam vidio u čemu je stvar. U Zagrebu se sastaje s jednim poznatim svećenikom koji ga uvjerava da za Ivanovo školovanje nije vrijedno trošiti novac, jer je on vjerojatno mason, pokvaren i izgubljen čovjek. Nakon tog razgovora otac Ivana odvodi kući.

Po povratku u Macinec ponavlja se već poznata priča, ovoga puta u još gorem obliku. Selo ga gleda s još većim prezirom nego prije. I ovaj puta Ivan Novak nalazi oslonac u majci. Želeći izučiti neki zanat, odlazi u Platzerovu tiskaru i nakladaonicu u Varaždin, istu onu koja je tiskala i Naše pravice, kako bi izučio tiskarski zanat i tako sam pokušao osigurati sredstva za daljnje školovanje