Povijest

Uz Pony smo saznali šta je dinamo, bio je priljubljen uz prednju gumu i njime se je napajalo svijetlo, sjedalo je bilo plastično ili spužvasto presvučeno nekakvim skajem, a uz Pony je išla i plastična pumpa iza prednjeg kotača (lijepa dekoracija, ali nije zabilježeno da je njome neko napumpao gumu). Gradski klinci otkinuli bi vrh pumpe i iz nje ispaljivali plutene čepove od boca, a onda je u neko doba ne imati Pony značilo ozbiljan hendikep jer su se njime vozile i djevojčice u nekakvom kolektivnom ritualu prije nego što su Idoli zapjevali “Drugovi moji, radni veseli/Bicikle voze, ponositi svi”.

Ne potcjenjujmo, puno je plaća u radničke porodice dovezao upravo Pony, pogotovo iz “ženskih” tvornica još u vrijeme kada u industrijskim centrima nije bilo gradskog prijevoza, pogotovo za treću smjenu.

Pony se sklapao na pola, jednostavnim pokretom male željezne poluge, lako se čuvao i održavao. Imao je rak-rane, lanac sa kojeg su se lako odvajale spojnice, te vilicu koja se najlakše lomila (istina, ako ste bili agresivni vozač). Bio je dostupan, za malo novaca na nekoliko rata preko sindikata, siguran jer su vozači pazili na male vozače i onako stvarno jugoslavenski (odskakala je samo slovenska kvaliteta). Kasnije su se sa manje uspjeha pojavile varijante “Tomos mini” I “Unis” sa različitim “falingama”: Tomosova je bila primjetno skuplja, a “Unisova” slabije kvalitete (subotički “Prvi partizan” radio je svoje retro muške i ženske bicikle).

Nije nostalgija, odmaknimo se malo od nje, ali nije ni za potcjenjivanje. I danas se Pony vozi, a kupuje se preko oglasa za sedamdesetak eura. Nasuprot staroj varijanti nova je precijenjena pa je zato uprkos boljoj kvaliteti doživjela tržišni debakl. Pony Classic naime košta 430 eura, a najkvalitetniji Marine 750 eura.

Jednostavno Pony, netko čuva svoj stari, netkom su ga ukrali, netko čeka da pronađe supatnika i trampi vanjsku za unutrašnju gumu.