Čitanjem do sebe

Čitanjem do sebe je projekt poticanja razvoja socio-emocionalnih kompetencija učenika u svrhu prevencije teškoća mentalnog zdravlja.

Jednom mjesečno održavaju se radionice s učenicima 2.a i 2.b razreda gdje se čitaju problemske/terapeutske slikovnice. Takve radionice razvijaju kod učenika socioemocionalne vještine, komunikacijske vještine i vještine usmenog izražavanja, čitalačku pismenost te kritičko mišljenje, potiču maštu i kreativno mišljenje, intenziviraju interaktivno učenje i promiču čitanje kao vrijednu i zanimljivu aktivnost.

Glavni cilj storytelling pričaonica je putem čitanja jačati socijalne vještine, motivaciju i samopouzdanje učenika te ih poučiti kako da osvijeste svoje emocije, prepoznaju ih te njima upravljanju.

TKO SUDJELUJE?

U radionicama sudjeluju svi učenici 2. razreda OŠ "Vežica", a radionice vode psihologinja škole Katja Ćorić i učiteljica razredne nastave u produženom boravku Nikol Belasić.

Sve naše aktivnosti predstavljene su na ovoj web-stranici.

tema: STRAH

Naša prva tema bila je STRAH. Čitali smo slikovnicu "Ana i gospodin Strahojed" Tihane Lipovec Fraculj i Jelene Brezovec.

To je priča o samopouzdanju, odnosno o vjerovanju u sebe, u svoje sposobnosti, vrijednosti i znanja. Kroz iskustvo malene Ane, djeca će naučiti kako prevladati strahove i realno prosuditi što su sposobna učiniti te kako se osnažiti za djelovanje i aktivno ostvarivanje onoga što žele.

Radionicu smo započeli igrom ledolomac kako bismo se svi još bolje upoznali i prešli preko "početnog straha" kod nekih učenika. Svaki je učenik opisao sebe početnim slovom svog imena (npr. Ja sam Katarina i ja sam kreativna). Zatim je uslijedilo čitanje slikovnice, a nakon toga smo razgovarali o njoj. U slikovnici smo upoznali djevojčicu Anu koja se bojala svega i svačega sve dok ju jednog dana nije posjetio gospodin Strahojed. Svatko od nas trebao bi imati svog Strahojeda koji će nas čuvati i ohrabriti kada se nečeg bojimo ili barem mislimo da se bojimo.

Nakon razgovora o slikovnici, razgovarali smo o različitim strahovima i gdje možemo osjećati strah. Pisali smo svoje strahove na post-it papiriće i lijepili ih na ljudski lik kako bismo prikazali gdje u tijelu osjećamo strah i kako ga osjećamo te kako se s njim nosimo. Pomoću ove aktivnosti, osvijestili smo gdje i na koji način osjećamo svoje strahove te na koje ih sve načine možemo prevladati.

Mindfulness vježba disanja poslužila nam je kao sredstvo protiv straha. Naučili smo kako pravilno disati kada se prestrašimo i kako smiriti svoje disanje i ubrzane otkucaje srca.

Odlučili smo izraditi svoje Strahojede u čija ćemo veeeelika usta ubaciti svoje strahove koje smo napisali na post-it papiriće. Oni će biti izloženi u našim razredima (2.a i 2.b) tako da kada osjetimo bilo kakav strah možemo ga brzo ubaciti u njihova usta i riješiti ga se.

I za kraj, mimikom lica pokazali smo psihologinji i učiteljici koliko nam se svidjela ova današnja radionica o strahu.

tema: TUGA

Naša druga tema bila je TUGA. Čitali smo slikovnicu "Dječak koji je poplavio svijet" Snježane Babić Višnjić.

Ovo je priča o nošenju s osjećajem tuge. Tuga je emocija koji traje, u kojoj se možemo utopiti i koju nije lako izbaciti iz tijela, glavice i srca. U redu je biti tužan, u redu je glasno plakati ili pak se povući i šutjeti.

Radionicu smo započeli razgovorom o strahojedima. Učenici su se prisjetili naše prve teme i izrađenih strahojeda (kutija u razredu) i razgovarali smo o tome jesu li u posljednjih mejsec dana ubacili neki svoj strah u kutiju i kako su se osjećali nakon što su to napravili. Zatim je uslijedilo čitanje slikovnice, a nakon toga smo razgovarali o njoj. U slikovnici smo upoznali dječaka Tihomila koji je bio jako nježan i osjetljiv te je često plakao. Krenuo je u prvi razred i suočen s novim izazovima i okrutnostima od strane školskih prijatelja, nije mogao zaustaviti suze. Na kraju upoznaje djevojčicu Janu u kojoj pronalazi utjehu i rješenje za neugodne i teške osjećaje.

Nakon razgovora o slikovnici, razgovarali smo o osjećaju tuge, kako se ponašamo kad smo tužni i kako izgleda tuga. Razgovarali smo o tome s kime možemo podijeliti tugu, kome se možemo obratiti, ali i kako mi možemo pomoći drugome kada se osjeća tužno. Izradili smo plakate sa savjetima kome se obratiti i što učiniti kad smo tužni. Pisali smo ideje na papiriće i lijepili ih na plakat ispod naslova "Kad smo tužni...". Plakati će biti obješeni u našim razredima (2.a i 2.b) kao podsjetnik svima što napraviti kada smo tužni i kome se obratiti.

Pomoću ove aktivnosti, osvijestili smo da olakšanje možemo pronaći u tome da osjećaj tuge s nekim podijelimo, primimo podršku ili utjehu i potom pokušamo popraviti ono što nas je povrijedilo ili pak otpustiti ono što se dogodilo i krenuti dalje.

Nakon toga, odradili smo mindfulness vježbu "U moru". Cilj vježbe bio je shvatiti prolaznost osjećaja te primjećivanje istih bez da nas obuzmu. Zatvorili smo oči, pažljivo slušali tekst vježbe i zamišljali, osjećali ono što čujemo.

I za kraj, ispunili smo listiće evaluacije i pokazali psihologinji i učiteljici kako smo se osjećali na današnjoj radionici.

tema: LJUTNJA

Naša treća tema bila je LJUTNJA. Čitali smo slikovnicu "Mirko Bjesomirko" Tamare Vučković i Jelene Brezovec.

Mirko i gospodin Bjesomir pomogli su nam naučiti kako u stanjima visoke uzbuđenosti i preplavljenosti neugodnim emocijama ponovno steći smirenost i kontrolu nad svojim mislima i ponašanjima.

Na početku radionice igrali smo igru Ledolomac u kojoj su nam učiteljice navodile primjere raznih situacija, a mi smo pokazivali licem emocije koje te situacije pobuđuju u nama. Zatim je uslijedilo čitanje slikovnice, a nakon toga smo razgovarali o njoj. U slikovnici smo upoznali dječaka Mirka koji je često bjesnio.

"Kada bi pitali Mirka zašto se toliko ljuti, ni on sam ne bi znao dati odgovor. Jednostavno bi ga obuzeo taj jak, neugodan osjećaj, u glavi bi mu zujalo i brujalo i nešto bi ga tjeralo da se svađa i ljuti na sve oko sebe. Zato su ga djeca u razredu prozvala Mirko Bjesomirko, što je njega, naravno, još više ljutilo."

Nakon razgovora o slikovnici, razgovarali smo o osjećaju ljutnje, kako se ponašamo kad smo ljuti i kako izgleda ljutnja. Kako bismo što lakše vizualizirali ono o čemu smo razgovarali, učiteljica je napuhala balon. Objasnila nam je kako se poput balona i ljutnja napuhuje u nama. Zaključili smo da ako se u nama skupi previše ljutnje, ona izlazi na površinu (balon pukne) i mi smo bijesni.

Osim toga, razgovarali smo i pokazivali učiteljici i psihologinji gdje u tijelu osjećamo ljutnju te kako se nosimo s njom.

Nakon toga, odradili smo vježbu disanja. Cilj vježbe bio je shvatiti prolaznost osjećaja te da ih možemo primijetiti bez da nas obuzmu. Zatvorili smo oči, pažljivo slušali tekst vježbe i disali.

Učenje samoregulacije je proces koji omogućava djetetu upravljanje emocijama i ponašanjem kako bi postiglo ciljeve, komuniciralo prosocijalno s drugima i bilo uključeno u neovisno učenje. (Pinjatela, 2012)

Nakon vježbe disanja odradili smo još jednu aktivnost. Učiteljice su joj dale ime radionica "težina". Morali smo se ustati, a psihologinja je prvom učeniku dala medicinku u ruke. Medicinka je predstavljala ljutnju. Rekla nam je da zamislimo kako smo ljuti na nekoga. Prvi učenik je medicinku poslao dalje, od učenika do učenika u nizu. Shvatili smo da ljutnja ima svoju težinu i nije ju lako nositi sa sobom. Ponekad ju želimo prebaciti na nekoga ili baciti. Naravno, to ne smijemo napraviti jer bismo povrijedili tu osobu.

I za kraj, ispunili smo listiće evaluacije na kojima smo zaokružili kako smo se danas osjećali te smo naveli što nam se najviše svidjelo.

tema: SREĆA

Naša četvrta tema bila je SREĆA. Čitali smo slikovnicu "Lisica je naučila da sreća stanuje u srcima" Tatjane Gjurković i Tee Knežević.

Lisica i njen djed ispričali su nam priču o jednoj drugačijoj sreći, onoj koja se javlja kada se igramo s prijateljima, razgovaramo s roditeljima i uživamo s njima u prirodi. Ta se sreća javlja i stanuje u našim srcima, a ne u igračkama.

Na početku, zatvorili smo oči i slušali učiteljičine riječi. Zamolila nas je da zamislimo situaciju u kojoj smo došli u školu i naša učiteljica nam je rekla da ćemo nešto od nje dobiti na poklon. Svatko od nas trebao je reći na što smo prvo pomislili. Neki od naših odgovora bili su: nova ploča, društvene igre, listić, strunjača za učionicu, lopta za graničar... ali nitko od nas nije rekao na primjer: zagrljaj, osmijeh, lijepu riječ i sl. Zašto? I mi smo se pitali, ali onda smo poslušali priču koju nam je pročitala učiteljica i odmah smo shvatili gdje smo pogriješili. Shvatili smo da sreća nije izvan nas, u igračkama i stvarima, već da ona živi u našim srcima i da smo svi prvo pomislili na materijalne stvari, a ne na ono ljudsko što nam naše učiteljice mogu pružiti.

Nakon razgovora o slikovnici, svatko od nas dobio je zadatak na šarene papiriće napisati što je za nas sreća, a da se ne radi o materijalnoj stvari. Svaki razred za sebe (2.a i 2.b) ukrasio je svoju staklenku sreće u koju je "zatvorio" sve papiriće i u bilo koje doba dana može ju otvoriti i pročitati neku lijepu poruku ili ideju što napraviti kako bi bili sretni.

Odlučili smo napraviti razrednu slikovnicu. Svaki učenik nacrtao je i napisao što je za njega sreća, a onda su nam učiteljice pomogle da spojimo sve radove u slikovnice 2.a i 2.b razreda. Naše prijateljice Greta i Josipa ukrasile su naslovne stranice slikovnica.

Naučili smo da sreća ne trebaju biti materijalne stvari, već kvalitetno provedeno vrijeme s prijateljima i obitelji, igra s predmetima koje možemo sami kreirati ili pronaći u prirodi te da moramo biti zahvalni za ono što imamo.

I za kraj, brojem prstiju ocijenili smo današnju radionicu i koliko smo bili sretni. Neki od naših prijatelja rekli su psihologinji da im je bilo kratko, odnosno da bi voljeli kada bi radionice trajale i duže od dva školska sata te da im se radionica jako svidjela.

tema: ODGOVORNOST

Tema pete radionice bila je odgovornost. Čitali smo slikovnicu "Gospodin Iz i gospođica Po" Tamare Vučković i Jelene Brezovec.

"To je priča o odgovornosti, odnosno o razvoju samostalnosti, što je preduvjet za preuzimanje obveza izvršenja svakodnevnih zadaća. Iz i Po uče djecu da u svakome trenutku imamo izbor i da odluke koje donosimo imaju svoje posljedice. Te posljedice mogu biti neugodne ili dobre, a dio učenja odgovornosti iz iskustva podrazumijeva i prihvaćanje pogrešaka te spremnost na ponovne pokušaje. (evenio.hr)"

Našu radionicu započeli smo igrom "Dovrši rečenicu". Učiteljica je započela rečenicu (npr. Riješio/la sam dodatni zadatak...) i bacila je lopticu nekome od nas da ju dovršimo (npr...dobio/la sam učiteljičinu pohvalu). Tako smo aktivno i brzo mogli promišljati o posljedicama svojih radnji. Nakon igre, učiteljica nas je zamolila da sjednemo i u tišini poslušamo današnju priču koja će nas uvesti u današnju temu.

Nakon slušanja, slijedio je razgovor o slikovnici. Shvatili smo da svatko od nas ima pravo na izbor i posljedicu. Izborom stječemo i odgovornost za posljedice koje će uslijediti. Nekad te posljedice neće biti ugodne i morat ćemo se naučiti nositi s njima, ali isto tako, na nama je da odaberemo ispravan put i da prilikom izbora svojih postupaka dobro razmislimo kakvu posljedicu želimo dobiti.

Zatim nam je psihologinja podijelila igru "Memory" u kojoj smo tražili parove (izbor + posljedica). Podijelili smo se u grupe i krenuli okretati kartice i čitati izbore i posljedice. Naučili smo da je preuzimanje odgovornosti za svoje postupke ključ za daljnje napredovanje te našu sreću i uspjeh.

S obzirom na to da bi gospodina Iza i gospođicu Po trebalo češće imati pokraj sebe kako bi nam pomogli odlučiti što je ispravno i usmjeriti nas na dobar put, odlučili smo napraviti njihove lutkice koje ćemo staviti u učionicu kao podsjetnik da imamo pravo na izbor u svim našim budućim aktivnostima i radnjama, ali i da svaka ta naša aktivnost snosi posljedicu. Podijelili smo se u grupe, unutar grupe podijelili smo zadatke i krenuli.

I za kraj, učiteljici i psihologinji usmeno smo izrazili svoje zadovoljstvo današnjom radionicom. Istaknuli smo kako volimo likovni te da nam je drago što svaka radionica sadrži neki likovni zadatak.

tema: ASERTIVNOST

Naša šesta tema bila je ASERTIVNOST. Čitali smo slikovnicu "Gospođica Hoću" Tihane Fraculj i Jelene Brezovec.

U uvodnom dijelu učiteljica nam je pročitala priču "Gospođica Hoću" nakon čega je uslijedio razgovor o pročitanom. Razgovarali smo o djevojčici Mili.

"Naime, Mila je svima i uvijek željela ugoditi. Željela je da su svi oko nje sretni. Osim toga, bojala se svađati, pa nije htjela nikada nikoga razljutiti ili za nešto biti kriva. Zato je na sve pristajala i govorila „da” i „hoću”. Čak je i prijateljima iz razreda to bilo malo čudno, pa su ju prozvali „gospođica Hoću”. (evenio.hr)

Naučili smo da je asertivnost izražavanje svojih misli, osjećaja i potreba na jasan i poštovan način. Psihologinja nam je dala primjere asertivnog ponašanja, ali i pasivnog te agresivnog ponašanja, a mi smo izvukli zaključke kakva su to ponašanja i kako se osjeća osoba druga osoba prema kojoj iskazujemo takvo ponašanje. Mila nas je naučila kako pasivno ponašanje nije najbolji odabir u situacijama kada bismo se zapravo trebali izboriti za sebe i izraziti vlastite potrebe i osjećaje. Pokazala nam je kako to učiniti na prihvatljiv način, s ciljem stvaranja stabilnih i iskrenih odnosa.

Nakon razgovora, naš zadatak bio je napisati i nacrtati svoje supermoći. Crtali smo sebe kao superjunake i pisali svoje supermoći (npr. hrabrost, ljubaznost, sposobnost izražavanja vlastitih osjećaja...) Tako smo istaknuli ono u čemu smo dobri i odlučili smo uzeti svoje radove kući, objesiti ih pokraj pisaćeg stola ili u sobu kako bi nas podsjećali na naše vrijednosti.

Razgovarali smo i o "Ja i Ti porukama". Odigrali smo Wordwall kviz u kojem smo morali razvrstati Ja - poruke i Ti - poruke.

"Asertivnost je vještina aktivnog zalaganja za svoja prava, mišljenja, potrebe i želje, bez ugrožavanja prava drugih ljudi. Asertivno ponašanje zahtijeva prepoznavanje vlastitih osjećaja, potreba i granica u odnosu na druge ljude te otvoreno i iskreno komuniciranje istih s drugima." (evenio.hr)

Ja - poruke i Ti - porukeRazvrstaj u grupe - Povucite i smjestite sadržaje u odgovarajuću grupu.

Nakon Wordwall kviza, okušali smo se u dramatizaciji. Učiteljica nas je podijelila u parove i zadala nam zadatak. Igrali smo "Igru uloga - kako reći ne". Izmjenjivali smo se u igranju uloga vježbajući kako asertivno reći "ne" i ponuditi alternativu.

I za kraj, proveli smo evaluaciju današnje radionice. Radionica nam se jako svidjela. Po prvi puta smo glumili i igrali kviz. Razgovarali smo o tome što smo naučili, što je asertivnost i kako ćemo primijeniti naučeno u svakodnevnom životu. Na papir smo napisali jedan primjer koji ćemo nastojati primijeniti u narednom tjednu.

tema: KOGNITIVNA EMPATIJA

Naša sedma tema bila je KOGNITIVNA EMPATIJA. Čitali smo slikovnicu "Razumijem te i nudim ti pomoć" Tatjane Gjurković i Tee Knežević.

Slikovnica se bavi kognitivnom empatijom koja se odnosi na mogućnost da razumijemo kako je biti u nečijoj situaciji.

Za motivaciju odigrali smo igru "Kako se osjećaš?”. Djeca su izvlačila kartice s imenima emocija poput sreće, tuge, ljutnje, srama, straha i iznenađenja te su glumila te osjećaje, dok su ostali pogađali o kojoj se emociji radi. Ova igra pomogla je djeci da bolje razumiju i prepoznaju svoje osjećaje.

Nakon glume emocija, čitali smo priču "Razumijem te i želim ti pomoći" i razgovarali o situacijama u kojima smo se osjećali na sličan način. Rasprava je uključivala razmatranje što osobe trebaju kada se osjećaju tako i kako im možemo pomoći.

"Kognitivna empatija je mogućnost da razumijemo kako je biti u nečijoj situaciji, da na osnovi neverbalnih i paraverbalnih znakova emocija druge osobe možemo pretpostaviti što joj se događa, da na temelju razuma i logike možemo zaključiti što netko u nekoj situaciji misli te da nam to kako se netko osjeća u određenoj situaciji bude smisleno. Ovaj tip empatije bazira se na našoj percepciji tuđeg emocionalnog stanja te na našem mišljenju o tome kako je nekome, s time da to automatski ne podrazumijeva i našu emocionalnu (tjelesnu) uključenost. Ovo je takozvana empatija mislima, a neki od načina kako ćemo ju prepoznati je kada netko kaže „razumijem kako se osjećaš” ili „s obzirom na tvoju situaciju, ima mi smisla da se tako osjećaš”. (evenio.hr)

Nakon razgovora, učiteljica nas je podijelila u grupe od troje. Svaka grupa dobila je na papiriću jednu rečenicu (situaciju - npr. izgubio sam najdražu igračku). Svaki član grupe dobio je svoju glumio ulogu: ulogu žrtve, osobe koja reagira empatično ili osobe koja reagira loše. Time smo potaknuli razmišljanje o dobrim i lošim načinima reagiranja u emocionalnim situacijama. Shvatili smo da ne treba uvijek žuriti s reakcijom i da treba dati drugoj osobi vremena i saslušati ju jer ponekad samo razumijevanje drugoga nije dovoljno za primjerenu reakciju.

I za kraj, ispunili smo evaluacijski listić koji se odnosio na sve provedene radionice u projektu "Čitanjem do sebe".

Page updated

Google Sites

Report abuse