O vrlinama

Poruga u ovoj komediji usredotočuje se na Harpagonovu nečovječnost. No autor vjeruje da ju može nadvladati ljudski razum prije negoli Božja volja. Molière slavi mladost, životnu radost i zemaljsku mudrost. Kritizira neograničene ovlasti očeva, bespravnost djece i žena, prisilan brak, pokvarenost lihvara i pravosuđa, šarlatanstvo liječnika, licemjerje, duhovnu ispraznost... Ipak treba i istaknuti da se izruguje lažnoj bogobojaznosti, a ne vjeri samoj po sebi.[1]

[1] Machiedo, Višnja. Od kazališta do teksta i obrnuto. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 2007., str. 43. - 44.

Zadatak za učenike: Pročitaj ulomak iz komedije. Napiši u stupcu sve Harpagonove osobine koje samo iz ovog dijaloga dolaze do izražaja. Pokušajte izvući što više zaključaka pa usporedite i argumentirajte.

Prvi čin

Sedmi prizor

Valère, Harpagon, Elise.

Harpagon: Hodi, Valère! Mi smo tebe odabrali da nam rekneš tko ima pravo, ja ili moja kći.

Valère: Vi, gospodine, bez pogovora.

Harpagon: Znaš li ti, o čemu mi govorimo?

Valère: Ne znam; ali vi ne možete imati krivo, vi ste puka pravica.

Harpagon: Ja hoću večeras da je udam za čovjeka koji je i bogat i pametan; a lupeškinja mi veli u brk da i ne sanja poći za njega. Šta o tom veliš ti?

Valère: Šta o tom velim ja?

Harpagon: Da.

Valère: He, he!

Harpagon: Šta je?

Valère: Ja velim da zapravo sudim kao i vi; a i ne može biti da vi ne bi imali pravo; ali i ona također nema nikako krivo

i...

Harpagon: Ta gospodin je Anselme odlična partija, plemić je, dobar, ozbiljan i od prvoga mu braka nije ostalo ni jedno dijete. Zar bi ona mogla naići na ikoga boljega?

Valère: To je istina, ali bi vam mogla reći da nešto prenagljujete stvar, a trebalo bi bar nešto vremena da se vidi hoće li

njena sklonost moći složiti se sa...

Harpagon: Ovo je prilika koju treba brže ščepati. Ovdje mi ima probitak, kojega inače ne bih stekao, on se obvezuje da će je uzeti bez miraza.

Valère: Bez miraza?

Harpagon: Jest.

Valère: A, ne velim ni riječ više. To je, vidite, razlog koji sasvim uvjerava; tomu se treba pokoriti.

Harpagon: To je meni znatna ušteda.

Valère: Zacijelo, tomu nema pogovora. Kći bi vam doduše mogla prigovoriti da je udaja važnija stvar nego što se i misli; da se tu radi o sreći ili nesreći za sav život; i da se jedino velikom opreznošću smije stvarati obveza koja treba trajati sve do smrti.

Harpagon: Bez miraza!

Valère: Imate pravo. To odlučuje sve, razumije se. Ima ljudi, koji bi vam mogli reći da je u takvim prilikama djevojačka

sklonost stvar na koju se bez sumnje valja obazirati, i da ta velika nejednakost u godinama, ćudi i mišljenju izvrgava

brak vrlo nemilim prigodama.

Harpagon: Bez miraza!

Valère: Ah, tomu nema prigovora, to se zna. Tko bi se, dovraga, i mogao tomu usprotiviti? Ima dabome dosta otaca,

koji bi voljeli održati kćerima zadovoljstvo, nego zadržati novce što bi mogli dati; koji ne bi kćeri svoje žrtvovali interesu, nego bi nadasve nastojali da u brak unesu onaj slatki sklad, što u braku podržava bez prestanka čast, spokoj i veselje; i da...

Harpagon: Bez miraza!

Valère: Istina je, to svemu začepljuje usta. Bez miraza! Tko bi se odupro takvu razlogu!

Harpagon (za sebe, gledajući u vrt): Sto mu jada, čini mi se da čujem psa kako laje. Da nisu namjerili na moje novce?

(Valèru.) Nemoj odlaziti, odmah ću doći.

Ulomak je preuzet iz: Moliere. Škrtac. Zagreb: Zagrebačka stvarnost, 2008., str. 22. - 23.