Bakarac mi je ostao u sjećanju još od gimnazijskih dana. U Bakarcu je živjela Svemirkina baka i kod nje smo, jedno ljeto, zajedno provele školske praznike. Bilo je to iza trećeg razreda gimnazije, 1967. Ljeto, kojeg se i danas sjećam. Satima smo znale ležati na plaži, gledati zvijezde, brojati padajuće meteore, a svaka zvijezda nam je dala mogućnost da zaželimo neku želju dok gledamo kako pada. Te duge i tople ljetne noći, znale su nam biti prekratke za sve naše razgovore, diskusije, polemike, maštanja, šaputanja, povjeravanja, druženja. Nitko nas nije pitao gdje smo, nitko nas nije pitao s kim smo, a imale smo samo sedamnaest godina. Sad, s ovim vremenskim odmakom, mogu tvrditi da je odgoj do te dobi već završio. Ono što smo do tad dobili u roditeljskoj kući je kapital s kojim smo krenuli u život.

Putovale smo autostopom i pri tom nismo razmišljale, da bi nam se nešto loše, moglo dogoditi. U to vrijeme je većina naših vršnjaka putovala na taj način. Bakarac je to ljeto bio mjesto iz kojeg smo odlazile i u koji smo se vraćale. Prošetala sam Bakarcem nakon gotovo pedeset godina! Nimalo se nije promijenio, vrijeme kao da je stalo. Red od desetak kuća uz magistralu, preko koje se i danas pretrčava, da bi se došlo do mora i kupališta. Istočno, prema Kraljevici, dvije tunolovke, osmatračnice za tune, stoje poput skulptura koje svjedoče, da su tu nekad lovili tune. Iste su bile i prije pedeset godina i onda su predstavljale relikviju nekih prošlih vremena. Iza prvog reda kuća je uska uličica i drugi red od par kuća. Tu još uvijek stoji kuća Svemine bake. U mom sjećanju je nekako bila veća. Na kraju uličice na stolcu, sjedi stara žena. Znatiželjno me promatra, vidi da nešto tražim, da nešto prebirem po sjećanju. Pitam ju za Sveminu baku. Svih se ona sjeća, i Sveme i sestre i braće. U kući su sad dva apartmana i iznajmljuju ih turistima. Nitko od starosjedioca tu više ne živi. Malo dalje mali trg s crkvom. Trg potpuno prazan, mjestašce potpuno prazno. Djelovalo mi je tako malo i skučeno.

U mislima mi se vraćaju sva sjećanja na ljetovanje provedeno u Bakarcu. Mada je prošlo gotovo pedeset godina, još uvijek su mi neka sjećanja svježa. Sjećam se većine prijatelja s kojima smo se to ljeto intenzivno družile. Sjećam se Baje, to mu je bio nadimak, ne sjećam mu se imena. U mom sjećanju ostao je samo Baja. Bajin brat je radio u Institutu „Ruđer Bošković“. To ljeto je Baji i njegovim prijateljima, tad brucošima, organizirao ljetni posao. U Hreljinu, mjestu u brdima iznad Bakarca, nalazi se izvor vode, koja ubrzo ponire i zatim se ulijeva u Bakarski zaljev. U zaljevu su brojne vrulje, mjesta gdje utječe slatka voda tako da je more jako hladno. Tijekom ispitivanja, voda se na Hreljinu obilježavala. Čini mi se da je to bio neki radioaktivni izotop, mislim tricij ili me možda sjećanje vara. Tad mi to i nije bilo važno. Zadatak je bio dva puta dnevno, u točno određeno vrijeme, uzeti uzorke vode na određenim mjestima u zaljevu. Kasnije su te uzorke vode analizirali u Institutu. Bio je to dobar posao koji nije uzimao puno vremena a dao nam je osjećaj važnosti.

U društvu je bio i Bajin gimnazijski prijatelj Ignac Lovrek, danas profesor na FERu. Igor se često zafrkavao na Bajin račun i prepričavao njegovu maturalnu zadaćnicu iz hrvatskog jezika, koja je završavala riječima …“ i tako je on dobio nju“. Ovako nešto beznačajno ostalo mi je do danas u sjećanju. U toj kratkoj rečenici opisan je Baja. Tu je bio i Dragan Kubelka. Išli smo u istu gimnaziju a njegova mama je predavala biologiju u našoj gimnaziji. Prije par godina smo izmijenili par mailova, želju da se negdje ponovo sretnemo i to je bilo sve. Tad mi je poslao par fotografija snimljenih to ljeto u Bakarcu. Bio je direktor Zavoda za Radioaktivno zračenje, kao da mu je praksa u Bakarcu odredila buduću profesiju. S nama je bio i Patak, Darko Pačić, išli smo u isti razred. To ljeto smo upoznale i Jasnu, djevojku iz Zagreba, koja je ljetovala u Bakarcu. Svirala je gitaru i imala je bend. Zvale su se „LUTKE“. Bile su u to vrijeme jedan, od dva ženska benda u Zagrebu, svirale su po plesnjacima, i za njih se onda znalo. Druženje s Jasnom smo nastavile i u Zagrebu, tako da smo jedno vrijeme bile česti posjetioci zadimljenih okupljališta Jasninog benda i njihovog društva. Sve nam je to bilo interesantno. Kad se bend raspao nekako se ugasilo i naše druženje. Posjet Bakarcu i sjećanje na to ljeto potaklo me da napišem ovaj prilog za našu WEB stranicu „Maturanti 1968.“

Mira Lončar Dušek, 2017.